Licna dokumenta gradjana

[zpetrov9]

Evo i dva skena jedne dozvole za držanje i nošenje oružja (tada se još nije nazivala oružni list) izdana 1947. godine u Kotaru Dubrovnik
ispostava Korčula. radilo se o lovačkoj puški s rokom važenja od "nategnutih" godinu dana. Obrazac je bio obostrano otisnut na mekšem
kartonu osrednje kvalitete koji se presavijao na pola na format većine tada sličnih isprava. Fotografija vlasnka je samo zaljepljena i bila
je potvrđena okruglim pečatom i na drugom kraju dijagonalno i suhim pečatom. To su ujedno i jedini elementi "sigurnosti" na toj ispravi.

[zpetrov9]

Jedna "SVJEDOČBA o učiteljskom izpitu zrelosti" tj. njen doslovno rečeno prepis, oko koje se dosta ljudi namučilo uključivo  i ja na kraju
vremenske crte. Prvo se je vlasnica namučila da položi ispite i to u ratno vrijeme, nešto truda je uložilo i ispitno povjerenstvo da to utvrdi.
Zatim je razrednik (vjerovatno) to sve trebao unijeti u Matičnu knjigu i napisati izvornik Svjedočbe (svjedodžbe prije i nakon NDH) i odmah
po kraju rata netko je to morao zaista dosta da se potrudi da u rukopisu izradi prepis izvornika i to sudski ovjeri. Na kraju sam se ja dobro
namučio da taj sada stari i izgužvani arak papira veličine cca A3 kako tako pokrpam i dovedem u stanje da prođe kroz skener.

Prepis je rađen na arku papira minimalno većem od dimenzija standardnog formata A3, ali na vrlo tankom i dosta transparentnom papiru,
mnogi iz moje generacije će se možda podsjetiti ako kažem kao papir koji smo nekada dobivali uz kuverte za avionska pisma da bi bilo sve
što lakše. Promatrajući slične izvornike imam osjećaj (možda se i varam?) da je "prepisivatelj" stavio ovaj list iznad izvornika i pokušao da
prekopira rukopisom podlogu od ispod. Tada nije bilo fotokopirnih strojeva ali vjerujem da bi bilo puno lakše, brže i jednostavnije da se je
to samo otkucalo na stroju za pisanje, A3 se lako mogao presaviti na velićinu A4 i za čas gotov posao. Ovako se je netko zaista pomučio
i mislim da je za te uvijete i vrlo dobro odradio posao.

Zanimljivo je da su ocjene unesene samo opisno bez brojčane oznake, da li je to bilo zato su tako bile ispisane i na izvorniku ili zato jer
su nakon rata promjenjene veze opisna ocjena i brojčana ocjena (nije više bilo npr. vrlo dobar 2, nego vrlo dobar 4) pa su brojčane da ne
zbunjuju radi toga izostavljene? To ne znam ali pri dnu prepisa su bile navedene ocjene za uspjeh koje se imaju koristiti.

Isto je zanimljivo primjetiti da su korišteni biljezi (tadašnje taksene marke) još iz vremena Kraljevine Jugoslavije izdanje 1934. godine koje
su bile prepečatirane novim grbom i nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija.

Kada je već toliko truda uloženo u ovu ispravu onda zaslužuje da se i ja još malo pomučim i postavim je da je i drugi mogu vidjeti.

[zpetrov9]

Kada smo već kod prosvjete  prosvjetara, a u nastavku prije postavljenih đačkih knjižica, pronašao sam jednu izdanu u Splitu 1968. godine
rekao bih iz cca mojih osnovnoškolskih vremna (malo mlađa ali tu je). Vidimo da na prednjim koricama nema niti Saveznog niti Republičkog
grba već je samo naziv "Đačka knjižica" i ova je bila namjenjena samo za učenike osnovnih škola. Korice su standardno iz mekog kartona
slabije kvalitete, stranice su isto iz papira slabe kvalitete i bilo ih je ukupno dvadeset, a dimenzije knjižice su bile cca 100 x 138 mm. Samo
je na vrhu prednjih korica pisao (manjim slovima) naziv države i ispod većim štampanim slovima naziv Republike.

Točno u sredini su ispisane ocjene uspjeha na kraju I polugodišta, to je bio običaj da su ocjene na sredini knjižice, bar kolko se ja sjećam.
Njihova praktična vrijednost je blijedila nakon prvog polugodišta, a na kraju godina su se odlagale ili bacale kao nešto nepotrebno, danas
žalim zbog toa.

Prezime sam ipak izbrisao diskrecije radi. U potpisu je nakon pregledanih ocjena otac, to je nakako bilo češće i kod mene kako u osnovnoj
tako i u srednjoj školi. I ako sam bio dosta dobar učenik uvijek bi bila jedna "doza" straha kada bi se otac vraćao sa informacija ili sa
roditeljskog sastanka. Zaista se ne sjećam da je majka išla, možda nekada na počecima ako bi otac bio u službi ali nisam to registrirao.

[brodarski]

Ove đačke knjižice imali smo od 1. do 4. razreda. U njih su se upisivale ocjene na polugodištu.

[zpetrov9]

Ove đačke knjižice imali smo od 1. do 4. razreda. U njih su se upisivale ocjene na polugodištu.

Mi smo ih imali i kasnije, samo u jednom razredu osnovne škole smo na polugodištu dobil neki izvještaj o uspjehu, na A4 papiru. Ali i te smo
godine imali đačku knjižicu ali iz nekog razloga u nju nisu upisali ocjene, zašto ne znam. Mislim na razdoblje od 1965. pa do 1973. godine
kada sam ja pohađao osnovnu školu.

[zpetrov9]

Evo jedna zanimljiva osobna karta iz serije onih "plastificiranih" koja je uzdana u Zagrebu 1968. godine. zaista je po malo neobično da su te
godine svi osobni podatci bili ispisani rukopisom, rekao bih i krasopisom, kada su se već i ranije upisivali na stroju za pisanje.

Ove plastične folije su pored toga što su bile dosta "debele" i lako pucale pa ju je i ovaj vlasnik morao na rubovima gdje su bile najranjivije
podrezivati i onda je nosio sve u jednoj drugoj malo većoj prozirnoj plastičnoj futrolici.

Rok važenja je bio upisan kao trajno što me pomalo iznenađuje da su osobi staroj u trenutku izdavanja nepune 54 godine već na trajno
izdavali osobnu, ali valjda su tada bili takvi propisi.

[zpetrov9]

A ovo je jedna Osobna karta generacije koje su prethodile tim plastificirani. Izdana je na Krku 1950. godine i produžavao joj se rok važenja
svake tri godine. Vidimo da više nije bilo mjesta u njoj predviđenih za produženje pa su iskoristili jedno mjesto u rubrici predviđenoj za unos
podataka " Mjesto za upisivanje promjene odlučne za identitet". To je bilo produženje do 1965. godine, a krajem 1965. ili početkom 1966.
godine su se počele izdavati one novije plastificirane osobne, pa su zato u SUP-u na taj način produljili važnost starije da ne izdaju novu
knjižicu jer su oni sigurno već tada bili upoznati s namjerama da se izdaju nove.

Evo par skenova.

[zpetrov9]

I jedna vozačka dozvola iz vremena SFRJ, ona predzadnje generacije (nije imala mjesto za JMBG). Bila je ispisana strojem za pisanje na
nekom čudnom materijalu (platno ili gumirano platno ne znam što točno) koji je tijekom vremena "apsorbirao" ili "upijao" slova, ali osobito je
to bilo izraženo na pečatima, tako da bi oni i ako su u startu bili baš jasno i "masno" udareni polako nestajali i nakon desetak godina su bili
blijedi ili potpuno nevidljivi. To se vidi i na ovoj. U startu je bila izdavana na rok važenja od deset godina, mogla se je još dva puta produžiti
što je na ovoj vozačkoj i iskorišteno.  

Bile su u nekim plastičnim futrolicama koje su trebale biti kao zaštita da i slova dodirom i od vlage ne izblijede prebrzo. Evo skenova.

[zpetrov9]

Možda je zanimljivo pogledati kako se nekada na Veterinarskom Fakultetu Zagreb upravljalo s novcima dobivenim iz dobrovoljnih priloga za
Đačku knjižnicu. Za svaku sitnicu je Upravnik pa poslije Predstojnik knjižnice upućivao zamolbu Fakultetskom savjetu da odobri nabavku
i/ili plaćanje.

Zanimljivo je da je knjižnica zadržala ovalni oblik pečata dok je Fakultet imao standardni okrugli pečat.

Sve je ispisano na nekom produljenom formatu papira 214 x 340 mm. Svi dokumenti su izdani na kraju 1939. godine.

[zpetrov9]

Eto preslažući moju kolekciju i arhivu naišao sam i na par pasoša Njemačke iz vremena III Reicha i fašističke vladavine. Prvo ću postaviti
ovaj koji je još bio izdan u mirno doba prije početka II svjetskog rata ali ima obilježja fašista već na koricama.

Same korice su iz polutvrdog kartona i kao da su nečim zaštićene, gotovo impregnirane. Dimenzije su mu cca 108 x 164 mm i sadrži 32
stranice. na prednjim koricama je između naziva države (Deutches Reich) i naziva putne isprave (Reisepass) smješten nacistički orao sa
kukastim križem. Fotografija vlasnice je zaljepljena i dodatno osigurana s dvije okrugle zakovice i dva obična okrugla pečata. Stranice su
iz malo debljeg i kvalitetnog papira, što se i moglo od Njemaca očekivati. Izdan je u Dresdenu 1937. godine. I ako se radi o putnoj ispravi
za putovanje u inostranstvo sve je ispisano samo na Njemačkom jeziku, kao da baš svi na svijetu moraju znati Njemački. Rok važenja mu
je bio pet godina  do 1942. Bio je korišten za putovanje u Veliku Britaniju 1937. i 1938. godine te za Italiju 1938. godine

[zpetrov9]

Slijedeći pasoš je izdan u ratno doba, u Berlinu maja 1942. godine. Već na prednjim koricama vide se promjene, prvo je na vrhu nacistički
orao sa kukastim križem, ispod po sredini je naziv države (Deutches Reich) i pri dnu je naziv putne isprave. Sasvim pri dnu je kompletan
pasoš perforiran brojem pasoša. Fotografija je isto osigurana s dvije okrugle metalne zakovice i s dva obična okrugla pečata. Dimenzije su
mu bile cca 110 x 165 mm, za malo je širi od prethodne verzije. Isto ima 32 starnice i izrađene su iz kvalitetnog papira.

Vlasnik je vjerovatno bio neki važniji stručnjak (pretpostavljam za naftu) jer je puno putovao za Slovačku i Rumunjsku, a što se vidi iz
raznih viza tih zemalja. Rekao bih jako je velika rijetkost da je netko u ta ratna vremena putovao tako puno, očigledno poslovno, ali nije
imao službeni pasoš. Zadnja putovanja su izvršena krajem 1943. godine za Rumunjsku. Možda je zanimljivo primjetiti da i ako su prije rata
mnogi Njemci za putovanje u Bukurešt u Rumunjsku koristili trasu preko Beograda, ovdje je izbjegnuta, da li radi nesigurnosti ili iz drugih
razloga teško je pogoditi.

Kako sadrži dosta viza iz ratnih vremena to bih ga cijelog postavio jer se neke od njih rijetko danas viđaju.

[zpetrov9]

Slijedeći pasoš je izdan u ratno doba, u Berlinu maja 1942. godine. Već na prednjim koricama vide se promjene, prvo je na vrhu nacistički
orao sa kukastim križem, ispod po sredini je naziv države (Deutches Reich) i pri dnu je naziv putne isprave. Sasvim pri dnu je kompletan
pasoš perforiran brojem pasoša. Fotografija je isto osigurana s dvije okrugle metalne zakovice i s dva obična okrugla pečata. Dimenzije su
mu bile cca 110 x 165 mm, za malo je širi od prethodne verzije. Isto ima 32 starnice i izrađene su iz kvalitetnog papira.

Vlasnik je vjerovatno bio neki važniji stručnjak (pretpostavljam za naftu) jer je puno putovao za Slovačku i Rumunjsku, a što se vidi iz
raznih viza tih zemalja. Rekao bih jako je velika rijetkost da je netko u ta ratna vremena putovao tako puno, očigledno poslovno, ali nije
imao službeni pasoš. Zadnja putovanja su izvršena krajem 1943. godine za Rumunjsku. Možda je zanimljivo primjetiti da i ako su prije rata
mnogi Njemci za putovanje u Bukurešt u Rumunjsku koristili trasu preko Beograda, ovdje je izbjegnuta, da li radi nesigurnosti ili iz drugih
razloga teško je pogoditi.

Kako sadrži dosta viza iz ratnih vremena to bih ga cijelog postavio jer se neke od njih rijetko danas viđaju.

I još par preostalih stranica istog pasoša sa vizama.

[zpetrov9]

Slijedeći pasoš je izdan u ratno doba, u Berlinu maja 1942. godine. Već na prednjim koricama vide se promjene, prvo je na vrhu nacistički
orao sa kukastim križem, ispod po sredini je naziv države (Deutches Reich) i pri dnu je naziv putne isprave. Sasvim pri dnu je kompletan
pasoš perforiran brojem pasoša. Fotografija je isto osigurana s dvije okrugle metalne zakovice i s dva obična okrugla pečata. Dimenzije su
mu bile cca 110 x 165 mm, za malo je širi od prethodne verzije. Isto ima 32 starnice i izrađene su iz kvalitetnog papira.

Vlasnik je vjerovatno bio neki važniji stručnjak (pretpostavljam za naftu) jer je puno putovao za Slovačku i Rumunjsku, a što se vidi iz
raznih viza tih zemalja. Rekao bih jako je velika rijetkost da je netko u ta ratna vremena putovao tako puno, očigledno poslovno, ali nije
imao službeni pasoš. Zadnja putovanja su izvršena krajem 1943. godine za Rumunjsku. Možda je zanimljivo primjetiti da i ako su prije rata
mnogi Njemci za putovanje u Bukurešt u Rumunjsku koristili trasu preko Beograda, ovdje je izbjegnuta, da li radi nesigurnosti ili iz drugih
razloga teško je pogoditi.

Kako sadrži dosta viza iz ratnih vremena to bih ga cijelog postavio jer se neke od njih rijetko danas viđaju.

A evo i još jednog Njemačkog pasoša iz nacističkih vremena izdanog krajem 1942. godine u Wormsu. Prednje korice su u gornjem dijelu
iste kao kod prethodnog pasoša izdanog sedam mjeseci ranije, ali sada više niti korice niti stranice nisu perforirane brojem već pri dnu
korica i svake stranice je podebljanim slovima i brojkama otisnuta serija i broj isprave. Gledajući na ono G/40 imam dojam da je takva
verzija pasoša bila odštampana možda već 1940. godine ali onda ne razumijem kako da nije bio takav i pasoš izdan u Maju 1942.?

U sebi sadrži pečat koji definira da je s tim pasošem moguće putovati po Njemačkom Rajhu i inozemstvu, isto ispisan samo na Njemačkom
jeziku. Sadrži u sebi vize za Dansku, Bugarsku, Mađarsku ali ima i tranzitne pečate preko Srbije  i to Beograd i Bela palanka (str. 13.).
Ali pečati su na Njemačkom jeziku, što znači da su Njemci u potpunosti kontrolirali te prelaze, vjerovatno i njihovi carinici jer nema nigdje
pečata na Srpskom.

Zadnje putovanje registrirano u pasošu je bilo 23. 03. 1944. godine. Ovaj je pasoš na žalost u malo slabijem stanju pa i skenovi nisu baš
najbolji, ali se ipak vize lijepo vide.

[zpetrov9]

Slijedeći pasoš je izdan u ratno doba, u Berlinu maja 1942. godine. Već na prednjim koricama vide se promjene, prvo je na vrhu nacistički
orao sa kukastim križem, ispod po sredini je naziv države (Deutches Reich) i pri dnu je naziv putne isprave. Sasvim pri dnu je kompletan
pasoš perforiran brojem pasoša. Fotografija je isto osigurana s dvije okrugle metalne zakovice i s dva obična okrugla pečata. Dimenzije su
mu bile cca 110 x 165 mm, za malo je širi od prethodne verzije. Isto ima 32 starnice i izrađene su iz kvalitetnog papira.

Vlasnik je vjerovatno bio neki važniji stručnjak (pretpostavljam za naftu) jer je puno putovao za Slovačku i Rumunjsku, a što se vidi iz
raznih viza tih zemalja. Rekao bih jako je velika rijetkost da je netko u ta ratna vremena putovao tako puno, očigledno poslovno, ali nije
imao službeni pasoš. Zadnja putovanja su izvršena krajem 1943. godine za Rumunjsku. Možda je zanimljivo primjetiti da i ako su prije rata
mnogi Njemci za putovanje u Bukurešt u Rumunjsku koristili trasu preko Beograda, ovdje je izbjegnuta, da li radi nesigurnosti ili iz drugih
razloga teško je pogoditi.

Kako sadrži dosta viza iz ratnih vremena to bih ga cijelog postavio jer se neke od njih rijetko danas viđaju.

A evo i još jednog Njemačkog pasoša iz nacističkih vremena izdanog krajem 1942. godine u Wormsu. Prednje korice su u gornjem dijelu
iste kao kod prethodnog pasoša izdanog sedam mjeseci ranije, ali sada više niti korice niti stranice nisu perforirane brojem već pri dnu
korica i svake stranice je podebljanim slovima i brojkama otisnuta serija i broj isprave. Gledajući na ono G/40 imam dojam da je takva
verzija pasoša bila odštampana možda već 1940. godine ali onda ne razumijem kako da nije bio takav i pasoš izdan u Maju 1942.?

U sebi sadrži pečat koji definira da je s tim pasošem moguće putovati po Njemačkom Rajhu i inozemstvu, isto ispisan samo na Njemačkom
jeziku. Sadrži u sebi vize za Dansku, Bugarsku, Mađarsku ali ima i tranzitne pečate preko Srbije  i to Beograd i Bela palanka (str. 13.).
Ali pečati su na Njemačkom jeziku, što znači da su Njemci u potpunosti kontrolirali te prelaze, vjerovatno i njihovi carinici jer nema nigdje
pečata na Srpskom.

Zadnje putovanje registrirano u pasošu je bilo 23. 03. 1944. godine. Ovaj je pasoš na žalost u malo slabijem stanju pa i skenovi nisu baš
najbolji, ali se ipak vize lijepo vide.

I još dvije preostale stranice istog pasoša, na 18. stranici je zadnje registrirano putovanje iz 1944. godine.

[zpetrov9]

I sada kada usporedim dva prethodna Njemačka pasoša mogu zaključiti da su i "super" pedantni Njemci nekada izdavali i starije pasoše
kada su već bili u opticaju i novija izdanja, valjda se je prvo moralo potrošiti stare knjižice pa tek onda ići na novija izdanja, ali ponekada
su radili i bratno pa bi prvo već izdavali novija izdanja, a onda opet starija. Onda se i ne moram previše čuditi takvim "običajima" na koje
sam dosta puta naišao pregledavajući naše bivše FNRJ i SFRJ putne isprave i pasoše. Pa nešto smo i mi naučili od Njemaca.