PALUBA
August 22, 2019, 07:46:51 am *
Welcome, Guest. Please login or register.
Did you miss your activation email?

Login with username, password and session length
News: Prilikom registracije unesite ispravnu e-mail adresu jer na toj adresi dobijate mail za aktivaciju Vašeg naloga. Proverite obavezno i neželjenu poštu...
 
   Home   Help Search Calendar Login Register  
Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Vitestvo u pomorstvu - postoji li vise ?  (Read 1390 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 920



« on: May 10, 2014, 03:17:34 pm »

Interesantan clanak koji me ponukao na pokretanje ove teme.
Koliko je moderno drustvo pobjeglo od starih tradicijskih vrijednosti ne samo u pomorstvu vec i opcenito.

-----------------------

Kapetan posljednji napušta brod koji tone! Slatka laž s kojom smo predugo živjeli.

Izgleda da je herojska slika koju smo imali o tim ljudima nepovratno nestala. Umjesto izreke u koju smo vjerovali možda bi valjalo govoriti: najprije kapetan, a onda žene i djeca.

Autor: Boris Dežulović

Prije sedam godina, bio je 15. travnja 2007., u ovim istim novinama, u rubrici “Dogodilo se na današnji dan”, izašlo je kratko podsjećanje na devedesetpetu godišnjicu mitskog brodoloma Titanica. Osebujnim pak smislom historije za crni humor, nekoliko stranica dalje kočio se plaćeni oglas za predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu, koje je u dvorani Lisinski imao održati bivši predsjednik uprave General Electrica, sâm korporativni papa Jack Welch Prvi i Jedini.

Znatiželjno sam, naime, bio kliknuo na sajtu Jutarnjeg tu najavu te pored online prijave za veliku koncelebriranu menadžersku misu i nekoliko kretenskih koeljizama Velikog Gurua - poput one duboke “Naučio sam da greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh” - naišao i na kviz znanja: “Jack ima nekoliko pitanja za vas. Odgovorite i saznajte kako biste prošli u okršaju s legendarnim svjetskim menadžerom!”

Naravno da sam odmah spremno sjeo sučelice Učitelju i otvorio kviz čija su se pitanja doimala kao “Modra lasta za menadžere”. Na primjer: “Pruža vam se prilika za unapređenje; međutim, za njega ćete se morati izboriti protiv starije kolegice preko koje ste i došli u tvrtku. Vi ćete: a) odustati od unapređenja, jer ona je puno učinila za vas, ovo joj je zadnja prilika za napredak, a vi ste mlađi i bit će još šansi za vas, b) nema popusta ni za koga; punim gasom po unapređenje, vrijeme ju je ionako pregazilo, i c) krenuti u borbu, ali s pola snage, pokazati ljudima oko sebe da želite napredak, ali i da niste beskrupulozni: tako ćete lakše s njima manipulirati kad im postanete šef.”

Dijagnoza: Izgubljen

Iskreno, mislio sam da je riječ o trik-pitanjima, jer odgovor pod b) je providan i prvoloptaški, pa sam bojažljivo zaokruživao odgovore pod a), po duši i osebujnom poduzetničkom iskustvu, ali i s tihom strepnjom da ću na kraju ispasti idealan materijal za Novog Menadžera, mudrog i pravednog, ali osjećajnog Dragog Vođu. Zebnja je, razumije se, bila sasvim neutemeljena: od mogućih dvadeset u kvizu sam dobio puna četiri boda i dijagnozu “Izgubljen”, uz obrazloženje: “Kako ste vi uopće dospjeli na odgovornu funkciju? Hipi pokret je već odavno prošao, parola je ‘make money', a ne ‘make love’. Obavezno posjetiti predavanje, samo pazite da Jack ne sazna kako ste mekani, jer će vas potjerati kući.”

Crni humor povijesti

Ozbiljno sam tada popizdio i napisao tekst o odljuđenom svijetu u kojemu više nije cool voditi ljubav, već multinacionalne korporacije, i u kojemu muškarci ne spašavaju kolegice, već vlastite glave. Podsjetio sam onda na onaj historijski smisao za crni humor kojim je predavanje korporativnog pape najavljeno točno na godišnjicu katastrofe Titanica, pa se zapitao koji bi točni odgovor Velikog Gurua bio na pitanje: “Pruža vam se prilika za spas s tonućeg broda, ali za posljednje mjesto u čamcu morat ćete se izboriti protiv ljubavnice s kojom ste i otišli na krstarenje. Vi ćete: a) odustati od čamca, jer ljubavnica je puno učinila za vas, pa ćete je smjestiti u čamac, presvući se u večernje odijelo i dostojanstveno potonuti s brodom, b) nema popusta ni za koga; punim gasom preko žena i djece u čamac, i c) ljubavnicu ubiti pištoljem da se ne muči, pokazavši tako svima u čamcu da niste posve beskrupulozni.”

Pitanje je, jasno, bilo retoričko, a odgovor providan, prvoloptaški i točan. Golema santa leda u koju je Titanic udario, danas to znamo, bila je zapravo hladni novi svijet, u kojemu “nema popusta ni za koga”, a naročito ne za žene i djecu, i u kojemu se ide “punim gasom po unapređenje”. Zajedno s veličanstvenim prekooceanskim brodom, potonuo je tada i onaj stari svijet: možda i nije bio dobar, ali u njemu je još bilo moguće da zajedno s luksuznim Titanicom potone i tadašnji neki Jack Welch, recimo čuveni industrijalac Benjamin Guggenheim, ili John Jacob Astor, jedan od najbogatijih ljudi onoga doba, čije bi bogatstvo u današnjem novcu iznosilo nepojmljivih stotinu milijardi dolara.

Iako su mogli kupiti i brod i brodogradilište i cijelu kompaniju White Star Line, te ledene noći - usred oceana, u moru temperature oko ništice, četiri stotine milja daleko od najbližeg kopna - njima ni u jednom trenutku nije palo na pamet zauzeti mjesto u jednom od malobrojnih čamaca za spašavanje.

U jedan od njih Astor je smjestio suprugu, njezinu sobaricu i njegovateljicu pa pomagao spašavati druge putnike, ostavivši sebi taman toliko života da zajedno s piscem Jacquesom Futrelleom popuši posljednju cigaretu. Guggenheim je pak spasio ljubavnicu i njezinu sluškinju pa otišao u kabinu, odjenuo svečano večernje odijelo i izašao u brodski salon rekavši prema svjedocima: “Spreman sam otići kao džentlmen”. Posljednji put viđen je kako zajedno s tajnikom puši cigaru na raskošnoj skalinadi, gdje je jednog preživjelog zamolio da poruči njegovoj supruzi kako je otišao uspravan. “Nijedna žena neće umrijeti zato što je Benjamin Guggenheim kukavica”, ostale su zapamćene njegove slavne posljednje riječi.
Bogataši i heroji

Ni Astor ni Guggenheim nisu, znamo, bili sveci, naprotiv: bili su beskrupulozni korporativni pape svoga doba. Guggenheim je bio na glasu kao razmaženi bonvivan, a Jacka Astora u američkim su novinama zvali skraćeno “Jack Ass”. Sve u njihovu svijetu imalo je cijenu i bilo je na prodaju, baš sve osim - časti. Borba za goli život nije protuzakonita i da su se ukrcali na neki čamac, ne bi završili u zatvoru, već - mnogo gore - osramoćeni. Posljednja privilegija dvojice bogataša bila je to što njihov viteški heroizam, za razliku od bezimenih heroja iz strojarnice i treće klase, nije bio anoniman.

Zajedno s Astorom i Guggenheimom - takav je, naime, bio taj svijet - u olupini Titanica na dnu hladnog oceana ostale su i stotine oficira i mornara, na čelu s prvim oficirom, Williamom Murdochom, koji su do zadnjeg časa organizirali spašavanje putnika. U smrt su otišli i sâm Thomas Andrews, projektant Titanica, i svih osam članova orkestra Wallacea Hartleyja, koji su - u možda najglasovitijoj sceni te katastrofe - do posljednjeg trenutka na palubi svirali ragtime.

Konačno, sa svojim je brodom otišao i kapetan, legendarni Edward John Smith. Smith je bio kapetan staroga kova, iskusni morski vuk koji je goleme prekooceanske brodove vodio kao psiće u šetnju: nikad u karijeri nije imao ni najmanji incident, a njegov posljednji brod prije Titanica bio je, malo se to ovdje zna, divovski RMS Adriatic, jedan iz “velike četvorke” White Stara. Te travanjske noći kapetan Smith posljednji put je viđen na palubi, trenutak-dva prije nego što će i sam nestati s Titanicom. Ljudska je vrsta u to vrijeme, naime, imala neobična pravila ponašanja na moru: kapetani su uvijek - ali baš uvijek, bez iznimke i doslovno - posljednji napuštali brod koji tone ili odlazili zajedno s njim.

Šezdeset godina prije, u brodolomu engleske parne fregate Birkenhead, kompletna posada broda zajedno s kapetanom Robertom Salmondom odbila je ući u ograničeni broj čamaca za spašavanje, prepuštajući ih ženama i djeci. Događaj je ostao zapamćen u zapisanoj potresnoj poemi Rudyarda Kiplinga “Soldier an' Sailor too” i novoustanovljenom nepisanom pravilu - “prvo žene i djeca”.

Slijedeći taj nepisani pomorski kodeks, od stotinu sedamdeset pet bogatih muškaraca u prvoj klasi Titanica - cijena apartmana iznosila je današnjih sedamdeset hiljada dolara! - na koncu ih je preživjelo ukupno samo pedesetak: tragediju na Atlantiku, zapisala je na kraju pomorska historija, preživjele su tri četvrtine žena na Titanicu, više od polovice djece i samo dvadeset posto muškaraca. Od dvadeset tri “kolegice” u posadi broda preživjelo je njih dvadeset, a od devet stotina muškaraca manje od dvjesto.

I prije nego što u legitimnom pravednom gnjevu potražite na internetu podatke koliko je spašenih žena i djece bilo iz prve, a koliko iz treće klase, zapitajte se koliko bi ih uopće bilo danas, u svijetu Jacka Welcha. Naravno, pitanje je retoričko. Odgovor, nažalost, nije.

Luksuzni cruiser

Dvadesetsedmogodišnji konobar Giovanni Basilico, recimo, bio je jedan od sedam stotina članova posade s Titanica koji nisu imali nikakve šanse - čamaca za spašavanje nije bilo dovoljno, a oni su bili a) članovi posade i b) muškarci. Giovanni je u Italiji ostavio sestru Mariju, čija će unuka Valentina Capuano u siječnju 2012., točno stotinu godina nakon smrti svoga praujaka na Titanicu, iz Civitavecchije krenuti na sedmodnevno krstarenje Mediteranom. Ime luksuznog cruisera bilo je - Costa Concordia.

Iako je kapetan Concordije Francesco Schettino u jednoj reportaži češkog lista Dnes godinu dana ranije izjavio kako, citiram, “nikada ne bi bio u koži kapetana Titanica”, historija će mu svojim osebujnim smislom za crni humor namijeniti upravo Smithovu kožu: na stotu godišnjicu Titanicova potonuća Schettinov će se golemi brod nasukati na podvodnu hrid uz samu obalu talijanskog otočića Giglio.

Putnici koji su u tom trenutku večerali začuli su isti strašni zvuk koji je one davne noći probudio putnike na Titanicu. S istim pak onim osebujnim smislom za crni humor, historija je namjestila da u tom trenutku u restoranu tiho svira “My Heart Will Go On” Celine Dion, naslovna tema Cameronova filma “Titanic”. I tu otprilike prestaje svaka, makar i slučajna veza između ove dvije pomorske nesreće.

Pozivi u pomoć

Valentina, čiji je praujak nestao s Titanicom, svjedočit će zajedno s ostalim putnicima kaosu koji je nastao kad se Concordia počela naginjati: brodskih oficira nije bilo nigdje, putnici su se spašavali kako su znali i umjeli, muškarci su u panici nagrnuli u čamce za spašavanje gazeći preko djece i preskačući žene, a kapetan Schettino, u jednoj od najsramnijih epizoda u cjelokupnoj historiji pomorstva, ostavio je i posadu i putnike, pa se zajedno s prvim oficirom Cirom Ambrosiom prvi ukrcao na čamac za spašavanje, bježeći s broda nasukanog samo nekoliko valova od obale.

Ako ništa drugo, u svojoj će bijednoj obrani moći podsjetiti kako je na vrijeme upozoravao da “nikada ne bi poželio biti u koži kapetana Titanica”.

Ima, međutim, historija još toga smisla za neobične podudarnosti. Prije koji tjedan, dvije godine nakon katastrofe Costa Concordije, s južnokorejskog otoka Jeju na putu prema luci Incheon isplovio je trajekt Sewon, s četiri stotine pedeset putnika, među kojima i tristo dvadeset pet učenika srednje škole Danwon iz Ansana i njihovih petnaest učitelja: da, bio je 15. travnja, dan kad je potonuo Titanic.

Sutradan, 16. travnja ujutro, u trajekt je prodrlo more, brod se nakrivio za četrdeset pet stupnjeva i nakon nekoliko sati prevrnuo, povukavši u smrt dvjesto pedeset učenika, koji su zarobljeni u kabinama sa svojih mobitela slali očajničke pozive u pomoć. Od dvadeset devet članova posade, međutim, spasila su se čak dvadeset dvojica, na čelu s kapetanom Lee Jun-Seokom, kojega su kamere Obalne straže toga jutra uhvatile prestravljenog, u donjem rublju, kako kukavički - među prvima! - ulazi u čamac za spasavanje.

Vrlo simbolički - reklo bi se prvoloptaški i providno - katastrofa Sewona 16. travnja pokazala je tako što se dogodilo sa svijetom sutradan nakon Titanica.

Mitska je Titanicova katastrofa 1912. godine označila kraj veličanstvene industrijske ere, koja je gradila goleme čelične tonjeve i brodove, i simbolični početak stoljeća koje će ih samo dvije godine kasnije početi sustavno rušiti. Bio je to, međutim, i kraj epohe u kojoj se spašavalo “najprije žene i djecu”, u kojoj je život najbogatijeg čovjeka na svijetu u jednom trenutku - onom najvažnijem, posljednjem - mogao vrijediti manje od života njegove sobarice: kraj epohe u kojoj su kapetani posljednji napuštali svoj brod.

Katastrofe Sewona i Costa Concordije stotinu godina kasnije označile su pak početak nove ere, epohe Jacka Welcha, u kojoj bi se ljudi poput Astora, Guggenheima ili kapetana Smitha računali u budale i hipije. “Dan poslije”, u posve odljuđenom, sebičnom dvadeset prvom stoljeću, muškarci gaze preko žena i djece, bogataši preko ljubavnica i sobarica - “nema popusta ni za koga!” - a kapetani prvi napuštaju brod.

Čast, požrtvovnost i ljudska solidarnost zajedno vrijede manje od jedne obveznice grčke državne banke i na tonućem svijetu opstaju samo najjači i najimućniji, najsebičniji, najpodliji i najgori među nama.

Bez popusta

“Naučio sam da greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh”, rekao bi njihov papa Jack Welch. On je, recimo, mnogo naučio od grešaka Jacka Astora, Benjamina Guggenheima i kapetana Edwarda Johna Smitha. “Kako ste vi uopće dospjeli na odgovornu funkciju?”, prezirno bi im danas rekao Veliki Guru. “Hipi pokret je već odavno prošao, točan odgovor je ‘nema popusta ni za koga’, a ne “najprije žene i djeca’”, stajalo bi pak u njihovim rješenjima kviza za lidere novog svijeta: “Obavezno posjetiti predavanje, samo pazite da Jack ne sazna kako ste mekani, jer će vas potjerati kući.”

“Nema popusta ni za koga, punim gasom po unapređenje!”, ponovio je kapetan Jack Welch svoju mantru prije sedam godina u Lisinskom. Dvije godine kasnije njegov je golemi Titanic “bez popusta, punim gasom” udario u santu leda i svijet je potonuo u najgoru ekonomsku krizu u suvremenoj povijesti. Menadžerskim huljama spektakularno su potonule sve lađe, ali kapetani su se, kako je to danas red i običaj, prvi - ali baš prvi, bez iznimke i doslovno - napustili brod koji tone. Za milijune žrtava što su ostale zarobljene u potpalublju obdukcijom je utvrđeno da ih je “pregazilo vrijeme”.

Nijedna žena ili dijete neće preživjeti - mantra je vremena koje ih je pregazilo - zato što je kapetan bio slabić.

  Izvor : Jutarnji list
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.027 seconds with 25 queries.