Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Manje poznati junaci
<< < (5/11) > >>
vitez koja:
Početak Velikog rata zatekao je srpsku medicinsku službu u izuzetno teškim uslovima, pošto je vreme od balkanskih ratova bilo prekratko da bi došlo i do najminimalnije kadrovske obnove. Što se tiče saniteta srpske vojske, on je u rat ušao relativno dobro organizovan, pripremljen i opremljen za zbrinjavanje povređenih, ali je sve to bilo u skladu sa slabašnim materijalnim mogućnostima države. No, ono što je bilo sasvim izvesno, ta služba ni kadrovski, ni organizaciono, ni sanitetsko-tehnički nije uopšte bila spremna u higijensko-epidemiološkom smislu; ona nije mogla odgovoriti ne samo preventivnim zahtevima za slučaj bilo kakvog masovnog oboljevanja, nego ni u lečenju i nezi bolesnika u takvim slučajevima. Molba Srpskog Crvenog krsta za pomoć naišla je u Međunarodnom Crvenom krstu samo na moralnu potporu; rat je već harao po celoj Evropi, te Međunarodni Crveni krst predlaže Srpskom da pomoć od srodnih institucija u svetu zatraži neposredno. Odziv na taj apel bio je neočekivano velik, te u Srbiju počinje da stiže medicinsko osoblje iz inostranstva.

Medicinsko osoblje sa strane stizalo je na srpsko i crnogorsko ratište uglavnom u organizovanim medicinskim misijama, a mnogi su došli pojedinačno ili u manjim grupama. Ne zna se tačno koliko ih je ukupno bilo, i jednih i drugih i trećih, ali je izvesno da se već početkom jeseni 1914. godine, velik broj lekara i drugog medicinskog i pratećeg osoblja iz inostranstva našao na frontu, neposredno uz srpske vojnike.

vitez koja:
Flora Sends

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Flora Sends se rodila u malom mestu Neder Poplton u Jorkširu, u Engleskoj 1876. godine. Porodica joj se kasnije preselila u Merlsford u Safolku. U mladosti je Flora učila da jaše, puca iz vatrenog oružija i vozi automobil. Po završetku školovanja zaposlila se kao sekretarica. Uoči Prvog svetskog rata završila je kurs za bolničarke.
Po izbijanju rata prijavila se u dobrovoljnu bolnicu Svetog Jovana, koju je organizovala Amerikanka Mejbl Grujić, medicinska sestra i aktivistkinja Crvenog krsta, udata za Srbina, dr Slavu Grujića. Sa ovom bolnicom je stigla do Kragujevca.
U prvoj godini rata Flora je radila kao bolničarka u Drugom pešadijskom „Gvozdenom“ puku „Knez Mihailo“. U toku povlačenja ka Albaniji odvojila se od jedinica Crvenog krsta pa se kao vojnik‐dobrovoljac, iako već na pragu četrdesete godine života, priključila borbenim jedinicama „Gvozdenog“ puka, u kome je već vojevala legendarna Milunka Savić. Naredne tri godine Flora će deliti i dobro i zlo sa svojim srpskim saborcima.
Na Solunskom frontu Flora je postala komandir odeljenja. Naročito se istakla u borbama na Gorničevu, Kajmakčalanu, Crnoj reci i kod Bitolja, od avgusta do novembra 1916. godine. Tu je dva puta ranjavana u borbama prsa u prsa. Drugi put je bila izneta iz borbe sa 24 rane na telu.
Flora se ubrzo oporavila, posle lečenja u Solunu i severnoj Africi, ali su joj se rane kasnije ponovo pogoršale za vreme boravka na frontu, pa je morala na ponovno lečenje i oporavak u Englesku. Vreme koje je tada provela u Engleskoj Flora je iskoristila da prikuplja pomoć za srpsku vojsku i da populariše oslobodilačku borbu srpskog naroda. Sa Evelinom Haverfild osnovala je Fond za prikupljanje pomoći srpskim vojnicima i ratnim zarobljenicima.
Posle oporavka Flora se vratila u svoju jedinicu i učestvovala u borbama za proboj Solunskog fronta i oslobođenje Srbije (septembar‐novembar 1918). Kraj rata dočekala je u činu pešadijskog narednika srpske vojske. Odlikovana je većim brojem odlikovanja, između ostalog i Karađorđevom zvezdom s mačevima. Bila je jedina Engleskinja koja je aktivno, kao borac učestvovala u Velikom ratu.

Posle rata, u junu 1919. godine, ukazom Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je potpisao Princ‐regent Aleksandar Karađorđević, Flora Sends je unapređena u čin pešadijskog potporučnika Vojske Kraljevine SHS, i tako postala prva žena oficir u srpskoj istoriji.
Demobiliosana je i prevedena u rezervu tek 1922. godine. Udala se za svog ratnog druga, srpskog oficira, a bivšeg belogardejca Jurija Judeniča. Država joj je agrarnom reformom dodelila tzv. „Dobrovoljačku čast“, osam jutara zemlje u okolini sela Ovča ali Flora, nikada nije uvedena u ovaj posed. Sa mužem je živela u Dubrovniku i Beogradu i izdržavala se davanjem časova engleskog jezika. Često je putovala i držala predavanja o svojim ratnim iskustvima širom sveta, u Britaniji, Francuskoj, Kanadi, SAD, Australiji, Novom Zelandu. Prilikom svakog od ovih predavanja, sa ponosom je nosila na sebi uniformu srpskog oficira.

Na početku Drugog svetskog rata, Gestapo je u Beogradu uhapsio Floru i njenog supruga. Jurij je, usled gestapovske torture, ubrzo prebačen u zatvorsku bolnicu gde je i preminuo. Flori je bilo dozvoljeno da ga samo jednom poseti. Posle Jurijeve smrti, Nemci su pustili Floru iz zatvora i dozvolili joj da se vrati u Englesku. Ostatak života provela je u Safolku, gde je i preminula 1955. godine.
Kuzma®:
Danas sam u jednom dahu priocitao celu knjigu "Solunci govore" Antonija Djurica. Neverovatnih prica ima. Nadam se da cu uskoro biti u prilici da neke od tih prica prenesem u ovu temu.
vitez koja:
Elsie Maud Inglis

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Elsi Inglis (Elsie Maud Inglis) je bila skotski lekar koja se posebno istakla svojim radom u okviru Skotskih vojnih bolnica u Srbiji u toku Prvog svetskog rata.

Elsi Inglis je rođena u Indiji gde je njen otac službovao. Školovala se privatno sve do povratka u Edinburg, gde se 1886. upisuje na Edinbušku žensku školu medicine. Studije dovršava u Glazgovu, u Kraljevskoj bolnici i kvalifikuje se kao lekar 1892. godine. Dobija posao prvo u Novoj ženskoj bolnici u Londonu, a potom u porodilištu u Dablinu. U Edinburg se vraća 1894. godine i otvara sopstvenu ordinaciju i porodilište za siromašne žene, kao i posebno odeljenje za školovanje i pomoć babica koje kasnije prerasta u Memorijalnu bolnicu „Elsi Inglis“ koja radi sve do 1992. godine. U isto vreme radi kao savetnik u bolnici za majku i dete u Brentsfildu sa kojim se njeno sopstveno porodilište i bolnica spajaju. Inglis se politički angažuje početkom veka i biva 1906. saosnivač i aktivni učesnik u radu Škotske federacije žena sifražetkinja.

Po izbijanju Prvog svetskog rata osniva Škotske ženske bolnice, oragnizaciju koju su finansirale sifražetkinje. Cilj ove organizacije je bio pomoć vojnim snagama saveznika širom svih frontova na kojima su ratovali. Engleska vlada nije bila raspoložena da prihvati ponudu, pa Ensli Inglis odlazi u Francusku decembra 1914. godine i osniva bolnicu sa 200 kreveta koja radi tokom čitavog rata. Druga bolnica u francuskoj biva osnovana 1917. godine.

Uprkos radu u Francuskoj i Rusiji, bolnice su posebno postale poznate po svojoj aktivnosti u Srbiji, za koju je ocenjeno ne samo da je od strateškog zanačaja već i da je u posebno teškom položaju u odnosu na druge saveznice. Elsi Inglis sama odlazi u Srbiju teške 1915. godine kada se zemljom širi epidemija tifusa. Samo 1915. bolest odnosi na desetine hiljada života, više nego što su bili srpski gubici na frontu, a do kraja rata čak 300.000 života. Elsi Inglis prati srpske trupe sve do odlaska na Krf 1915. godine.

Biva zarobljena 1915. godine i repatrirana, ali po povratku u Škotsku odmah nastavlja rad i počinje sakupljanje finansijskih sredstava za ruske bolnice. Sama odlazi za Odesu 1916. godine. 1917. godine se vraća u Škotsku i umire od raka 26. novembra 1917. godine. Na sahranu dolaze predstavnici britanske i srpske kraljevske porodice.

Po opštoj oceni pacijenata, političara, vojske, javnih radnika i ostalih savremenika, Elsi Inglis je svojim radom pokazala redak primer humanosti u najtežim vremenima. Veoma strogim radnim moralom i ličnim entuzijazmom koji se pokazivao ne samo u medicinskom radu već i u administrativnim poslovima, uspela je da održi rad bolnica u natežim ratnim uslovima. Sopstvenim primerom podstakla je dolazak u Srbiju mnogih drugih bolničarki kojih je u Srbiji 1915. bilo više od šest stotina.

vitez koja:
Mabel Anne St Clair Stobart
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Gospodja Stobart (Mrs Mabel Anne St. Clair Stobart, 1862–1954), je bila rukovodilac “Mobilne zenske jedinice za bolesne i ranjene” (the Women’s Sick and Wounded Convoy Corps), osnovane u Engleskoj 1907.godine, sa zadatkom da obavlja sluzbu izmedju poljske i stacionarne bolnice u slucaju rata.
Aprila 1915.godine, gospodja Mabel Stobart dosla je u Srbiju na celu trece jedinice Srpskog potpornog fonda u Kragujevac. Zenska jedinica za hitnu pomoc, pod njenim rukovodstvom radila je od 20.aprila do kraja oktobra 1915.g., kada uz pomoc dr Lazara Gencica, nacelnika srpskog saniteta, sa clanovima svoje jedinice postavlja poljsku bonicu na periferiji Kragujevca. Bolnica je bila smestena u 60 satora, imala je prijemno odeljenje, bolesnicke sobe sa oko 300 postelja, kasnije kapacitet povecan na 500), ordinacije, roentgen cabinet, apoteku, magacin, kuhinju, trpezariju I pratece objekte. Tokom leta gospodja Mabel Stobart je otvorila i sedam dispanzera sirom Sumadije namenjenih lecenju lokalnog stanovnistva. Komandovala je poljskom bolnicom u toku povlacenja srpske vojske preko Albanije, a u Brindizi je stigla bez zrtava i sa sacuvanim inventarom i bolnickom opremom.

Gospodja Stobart napisala je knjigu “Ognjeni mac u Srbiji i drugde”. U knjizi je navela da je u druzenju sa Srbima shvatila da je predrasuda o ratobornoj naravi srpskog naroda, koja je u velikoj meri preovladava u Zapadnoj Evropi bila pogresna. Srpski seljak-vojnik nije okrutan i surov, divljak zeljan borbe, naprotiv, on ne voli borbu, ali uz sav svoj zanos voli svoju porodicu, svoj dom, svoje imanje i svoju otadzbinu.

Posle Prvog svetskog rata, gospodja Stobart je produzila da promovise Srbiju i prikuplja pomoc za srpski narod.
Nosilac je Ordena Belog orla, Ordena Svetog Save i Medalje srpskog Crvenog krsta.


Navigation
Message Index
Next page
Previous page

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info