PALUBA
March 28, 2024, 07:28:33 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News:
Važno
Za sve članove foruma Paluba.Info, apel da uzmete učešće na samo u glasanju već i u temi.
Link do teme je ovde
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 [2] 3 4   Go Down
  Print  
Author Topic: Manje poznati junaci  (Read 35108 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #15 on: December 09, 2013, 05:13:00 pm »

Dr Draga Ljočić

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prva žena lekar bila je Draga Ljočić, hrabra devojka iz Šapca. Medicinu je studirala u Cirihu, kao jedna od retkih žena studenata medicine u to vreme. Kad je počeo Prvi srpsko-turski rat, Draga Ljočić napušta studije i dolazi u Srbiju da bi radila kao medicinska sestra. Po završetku Drugog srpsko-turskog rata, ona u Cirihu završava studije medicine 1879. godine. Vraća se u Srbiju, ali  uprkos diplomama stečenim u Švajcarskoj i specijalizaciji očnih bolesti, u Beogradu je, pred našim lekarima, naknadno polagala poseban ispit, kako bi mogla da se bavi privatnom praksom.

Po izbijanju Prvog svetskog rata 1914. godine i okupacije Beograda, sa porodicom se povukla u Niš i sa ćerkama radila u tamošnjoj bolnici. Jos za vreme prvog srpsko-turskog rata dobila je zvanje sanitetskog poručnika. Pošto su neprijatelji napredovali, porodica se podelila, suprug i ćerka Radmila s vojskom su prešli preko Albanije, otišli na Krf, pa na Solunski front. Draga, kojoj je tada bilo 60 godina, sa tri mlađe ćerke iz Niša je vozom otišla u Solun, odatle u Atinu, pa potom u Rim i Nicu. Iz Nice su otišle u Lozanu, odakle su sve vreme rata organizovale slanje paketa zarobljenicima u nemačkim i mađarskim logorima. U domovinu se vratila 1919. i te godine doživela pravu satisfakciju. Dobila je zvanje „pravog“ lekara. Iz ratova je izašla kao nosilac mnogobrojnih odlikovanja.
Bila je jedan od osnivača Kola srpskih sestara i veliki srpski dobrotvor.

Umrla je 5. novembra 1926. u svojoj kući na Topčideru, i sahranjena je na Novom groblju u Beogradu.



Njenim stopama pošle su i doktorke: Draginja Babić iz Valjeva, Božana Bartoš iz Niša, Zorka i Ana Brkić iz Šapca, Marija Prita iz Pančeva, Ljubica Đurić iz Beograda, Marija Siebold-Fjodorovna rođena u Rigi u nemačkoj protestantskoj porodici, Katarina Jakšić iz Gline, Neda Jovanović sa Cetinja, Stanislava Jovović iz Kruševca, Darinka Krstić iz Beograda, Vera Marković iz Beograda, Radmila Milošević, kći dr Drage Ljočić iz Beograda, Slavka Mihajlović iz Beograda, Natalija Nikolajević iz Šapca, Jelena Popadić rođena u Parizu, Nadežda Stanojević iz Pirota, Desanka Stojiljković iz Požarevca i Staka Čubrilović iz Bosanske Gradiške.




* Draga Ljocic-1.jpg (304.65 KB, 646x887 - viewed 459 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #16 on: December 09, 2013, 05:14:36 pm »

Ljubica Čakarević

Posle tri i po godine ilegalnog rada Ljubica Čakarević je, da bi umakla Austrougarima i Nemcima, u leto 1918. godine, morala da napusti okupiranu Srbiju. Sa još nekoliko ljudi, pod vođstvom četničkog vojvode Luneta, Ljubica je krenula put Solunskog fronta, da se priključi srpskoj vojsci.
 
Posle 27 dana izbegavanja potera i zaseda, grupica izgladnelih, izmorenih, gotovo bosih ljudi stigla je nadomak borbenih linija. Usput su se nagledali spaljenih sela, vešala i leševa civila koje su pobili Austrijanci, Mađari, Nemci i Bugari. Grupa se sa mukom i uz povremenu borbu probila s leđa kroz bugarske položaje i jedva izvukla živu glavu pred srpskim položajima. Tako je učiteljica Ljubica, po rečima vojvode Stepe i vojvode Mišića, postala „prvi vesnik porobljene Srbije na Solunskom frontu“. Za svoj ilegalni rad i ovaj dvadesetsedmodnevni podvig, Ljubica je odlikovana Zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“.

Doktoru Arčibaldu Rajsu je iz prve ruke ispričala sva svoja saznanja o monstruoznim zločinima okupatora nad Srbima u porobljenoj Otadžbini. Čim se oporavila od „hoda po mukama“ i pronašla na frontu svoga brata Milutina, koga nije videla više od tri godine, Ljubica se s puškom u ruci priključila srpskoj vojsci na položajima. Učestvovala je u proboju Solunskog fronta 15. septembra 1918. godine i tako, posle samo nekoliko meseci, postala i prvi vesnik slobode u Otadžbini.


Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #17 on: December 09, 2013, 05:16:17 pm »

Nadezda Petrovic

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pravi rodoljub, slikarka Nadežda Petrović se, 1914. godine, iz Venecije javlja Vrhovnoj komandi i traži ratni raspored. Ne čekajući na odgovor, dolazi i priključuje se poljskoj bolnici Dunavske divizije prvog poziva, s kojom učestvuje u borbama na Mačkovom kamenu.

Naredne 1915. godine Nadežda je obolela od pegavog tifusa koji je pohađao srpsku vojsku, koliko i neprijatelj. Nadežda je prebolela, ali joj je ostalo bolesno levo plućno krilo. Slaba, iscrpljena, odmara se kod porodice u Skoplju. Svi je mole da se ne vraća na front. Ona je nepokolebljiva. Potrebna je ranjenicima i tu nema prigovora!
Po sopstvenoj želji ponovo je u poljskoj bolnici kod Valjeva, vraća se bliže frontu, u "veliku kužnicu u kojoj se jedva zna ko je živ a ko mrtav". Od jutra do sutra je u pokretu, oko ranjenika, nad koritima sa vrelim ceđem u kojima pokušava da se izbori sa vašima. Ruke su joj izranjavljene, telo slomljeno, ali ne i duh.

Obilazeći valjevsku bolnicu, vojvoda Živojin Mišić skida sa svojih grudi medalju za hrabrost i kači je o Nadeždinu bluzu.

Trećeg aprila 1915. godine Nadežda je zauvek zatvorila oči.



* Nadezda Petrovic slikarka.jpg (253.8 KB, 497x700 - viewed 534 times.)

* Nadezda Petrovic kao bolnicarka.jpg (18.24 KB, 240x360 - viewed 250 times.)

* Nadezda Petrovic u Valjevskoj bolnici.jpg (34.74 KB, 352x250 - viewed 1108 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #18 on: December 09, 2013, 05:18:22 pm »

Jelena Lozanic

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Jelena Lozanić, je ćerka poznatog profesora Beogradskog univerziteta Sime Lozanića, prvog rektora Beohradskog univerziteta.

Za vreme Balkanskih ratova (1912-1913) Jelena Lozanic aktivno ucestvuje u radu prihvatilista za ratnu sirocad “Sveta Jelena”. U medjuvremenu, zavrsila je kurs za bolnicarke pri Kolu srpskih sestara I pomagala u nezi ranjenika u sanatorijumu Vracar. Na početku ratne 1914. godine postala je dobrovoljna bolničarka, a početkom 1915. godine je srpski Crveni krst uputio u SAD da pomogne u prikupljanju pomoći za Srbiju. Od tada pa sve do 1920. Godine na Dobrotvornoj misiji za Srbiju, boravila je u Americi, Kanadi, Engleskoj, Francuskoj i aktivno propagirala i prikupljala pomoć za Srbiju. Neumorno je krstarila u organizaciji srpsko-američkih društava, držala predavanja o stradanju srpskog naroda i upoznavala svetsku javnost sa pravednom borbom Srba za slobodu.

1921.godine udaje se za Dzona Frotinghama, koji umire 1935.godine. Do kraja zivota zivela je sa cerkom na imanju na jugu Francuske. Umrla je 6.februara 1972.godine u Francuskoj.

Za humanitarni rad odlikovana je ordenom Belog orla i Svetog Save viseg stepena.



* Jelena Lozanic.jpg (80.59 KB, 296x491 - viewed 205 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #19 on: December 09, 2013, 05:20:22 pm »

Ljubica Kujundzic

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
G-dja Ljubica Kujundzic bila je bolnicarka u herojskoj Odbrani Beograda, 1915g. a kasnije nastavila je da radi i na Solunskom frontu ...


* Lj. Kujundzic na Solunskom frontu.jpg (104.13 KB, 1024x768 - viewed 700 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #20 on: December 09, 2013, 05:21:43 pm »

Početak Velikog rata zatekao je srpsku medicinsku službu u izuzetno teškim uslovima, pošto je vreme od balkanskih ratova bilo prekratko da bi došlo i do najminimalnije kadrovske obnove. Što se tiče saniteta srpske vojske, on je u rat ušao relativno dobro organizovan, pripremljen i opremljen za zbrinjavanje povređenih, ali je sve to bilo u skladu sa slabašnim materijalnim mogućnostima države. No, ono što je bilo sasvim izvesno, ta služba ni kadrovski, ni organizaciono, ni sanitetsko-tehnički nije uopšte bila spremna u higijensko-epidemiološkom smislu; ona nije mogla odgovoriti ne samo preventivnim zahtevima za slučaj bilo kakvog masovnog oboljevanja, nego ni u lečenju i nezi bolesnika u takvim slučajevima. Molba Srpskog Crvenog krsta za pomoć naišla je u Međunarodnom Crvenom krstu samo na moralnu potporu; rat je već harao po celoj Evropi, te Međunarodni Crveni krst predlaže Srpskom da pomoć od srodnih institucija u svetu zatraži neposredno. Odziv na taj apel bio je neočekivano velik, te u Srbiju počinje da stiže medicinsko osoblje iz inostranstva.

Medicinsko osoblje sa strane stizalo je na srpsko i crnogorsko ratište uglavnom u organizovanim medicinskim misijama, a mnogi su došli pojedinačno ili u manjim grupama. Ne zna se tačno koliko ih je ukupno bilo, i jednih i drugih i trećih, ali je izvesno da se već početkom jeseni 1914. godine, velik broj lekara i drugog medicinskog i pratećeg osoblja iz inostranstva našao na frontu, neposredno uz srpske vojnike.

Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #21 on: December 09, 2013, 05:23:50 pm »

Flora Sends

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Flora Sends se rodila u malom mestu Neder Poplton u Jorkširu, u Engleskoj 1876. godine. Porodica joj se kasnije preselila u Merlsford u Safolku. U mladosti je Flora učila da jaše, puca iz vatrenog oružija i vozi automobil. Po završetku školovanja zaposlila se kao sekretarica. Uoči Prvog svetskog rata završila je kurs za bolničarke.
Po izbijanju rata prijavila se u dobrovoljnu bolnicu Svetog Jovana, koju je organizovala Amerikanka Mejbl Grujić, medicinska sestra i aktivistkinja Crvenog krsta, udata za Srbina, dr Slavu Grujića. Sa ovom bolnicom je stigla do Kragujevca.
U prvoj godini rata Flora je radila kao bolničarka u Drugom pešadijskom „Gvozdenom“ puku „Knez Mihailo“. U toku povlačenja ka Albaniji odvojila se od jedinica Crvenog krsta pa se kao vojnik‐dobrovoljac, iako već na pragu četrdesete godine života, priključila borbenim jedinicama „Gvozdenog“ puka, u kome je već vojevala legendarna Milunka Savić. Naredne tri godine Flora će deliti i dobro i zlo sa svojim srpskim saborcima.
Na Solunskom frontu Flora je postala komandir odeljenja. Naročito se istakla u borbama na Gorničevu, Kajmakčalanu, Crnoj reci i kod Bitolja, od avgusta do novembra 1916. godine. Tu je dva puta ranjavana u borbama prsa u prsa. Drugi put je bila izneta iz borbe sa 24 rane na telu.
Flora se ubrzo oporavila, posle lečenja u Solunu i severnoj Africi, ali su joj se rane kasnije ponovo pogoršale za vreme boravka na frontu, pa je morala na ponovno lečenje i oporavak u Englesku. Vreme koje je tada provela u Engleskoj Flora je iskoristila da prikuplja pomoć za srpsku vojsku i da populariše oslobodilačku borbu srpskog naroda. Sa Evelinom Haverfild osnovala je Fond za prikupljanje pomoći srpskim vojnicima i ratnim zarobljenicima.
Posle oporavka Flora se vratila u svoju jedinicu i učestvovala u borbama za proboj Solunskog fronta i oslobođenje Srbije (septembar‐novembar 1918). Kraj rata dočekala je u činu pešadijskog narednika srpske vojske. Odlikovana je većim brojem odlikovanja, između ostalog i Karađorđevom zvezdom s mačevima. Bila je jedina Engleskinja koja je aktivno, kao borac učestvovala u Velikom ratu.

Posle rata, u junu 1919. godine, ukazom Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je potpisao Princ‐regent Aleksandar Karađorđević, Flora Sends je unapređena u čin pešadijskog potporučnika Vojske Kraljevine SHS, i tako postala prva žena oficir u srpskoj istoriji.
Demobiliosana je i prevedena u rezervu tek 1922. godine. Udala se za svog ratnog druga, srpskog oficira, a bivšeg belogardejca Jurija Judeniča. Država joj je agrarnom reformom dodelila tzv. „Dobrovoljačku čast“, osam jutara zemlje u okolini sela Ovča ali Flora, nikada nije uvedena u ovaj posed. Sa mužem je živela u Dubrovniku i Beogradu i izdržavala se davanjem časova engleskog jezika. Često je putovala i držala predavanja o svojim ratnim iskustvima širom sveta, u Britaniji, Francuskoj, Kanadi, SAD, Australiji, Novom Zelandu. Prilikom svakog od ovih predavanja, sa ponosom je nosila na sebi uniformu srpskog oficira.

Na početku Drugog svetskog rata, Gestapo je u Beogradu uhapsio Floru i njenog supruga. Jurij je, usled gestapovske torture, ubrzo prebačen u zatvorsku bolnicu gde je i preminuo. Flori je bilo dozvoljeno da ga samo jednom poseti. Posle Jurijeve smrti, Nemci su pustili Floru iz zatvora i dozvolili joj da se vrati u Englesku. Ostatak života provela je u Safolku, gde je i preminula 1955. godine.


* Flora Sands-2.jpg (62.53 KB, 354x538 - viewed 381 times.)

* Flora Sands-4.jpg (36.82 KB, 260x402 - viewed 474 times.)

* flora-sands-xxxx.jpg (98.38 KB, 600x346 - viewed 294 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #22 on: December 09, 2013, 05:26:46 pm »

Danas sam u jednom dahu priocitao celu knjigu "Solunci govore" Antonija Djurica. Neverovatnih prica ima. Nadam se da cu uskoro biti u prilici da neke od tih prica prenesem u ovu temu.
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #23 on: December 09, 2013, 05:29:10 pm »

Elsie Maud Inglis

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Elsi Inglis (Elsie Maud Inglis) je bila skotski lekar koja se posebno istakla svojim radom u okviru Skotskih vojnih bolnica u Srbiji u toku Prvog svetskog rata.

Elsi Inglis je rođena u Indiji gde je njen otac službovao. Školovala se privatno sve do povratka u Edinburg, gde se 1886. upisuje na Edinbušku žensku školu medicine. Studije dovršava u Glazgovu, u Kraljevskoj bolnici i kvalifikuje se kao lekar 1892. godine. Dobija posao prvo u Novoj ženskoj bolnici u Londonu, a potom u porodilištu u Dablinu. U Edinburg se vraća 1894. godine i otvara sopstvenu ordinaciju i porodilište za siromašne žene, kao i posebno odeljenje za školovanje i pomoć babica koje kasnije prerasta u Memorijalnu bolnicu „Elsi Inglis“ koja radi sve do 1992. godine. U isto vreme radi kao savetnik u bolnici za majku i dete u Brentsfildu sa kojim se njeno sopstveno porodilište i bolnica spajaju. Inglis se politički angažuje početkom veka i biva 1906. saosnivač i aktivni učesnik u radu Škotske federacije žena sifražetkinja.

Po izbijanju Prvog svetskog rata osniva Škotske ženske bolnice, oragnizaciju koju su finansirale sifražetkinje. Cilj ove organizacije je bio pomoć vojnim snagama saveznika širom svih frontova na kojima su ratovali. Engleska vlada nije bila raspoložena da prihvati ponudu, pa Ensli Inglis odlazi u Francusku decembra 1914. godine i osniva bolnicu sa 200 kreveta koja radi tokom čitavog rata. Druga bolnica u francuskoj biva osnovana 1917. godine.

Uprkos radu u Francuskoj i Rusiji, bolnice su posebno postale poznate po svojoj aktivnosti u Srbiji, za koju je ocenjeno ne samo da je od strateškog zanačaja već i da je u posebno teškom položaju u odnosu na druge saveznice. Elsi Inglis sama odlazi u Srbiju teške 1915. godine kada se zemljom širi epidemija tifusa. Samo 1915. bolest odnosi na desetine hiljada života, više nego što su bili srpski gubici na frontu, a do kraja rata čak 300.000 života. Elsi Inglis prati srpske trupe sve do odlaska na Krf 1915. godine.

Biva zarobljena 1915. godine i repatrirana, ali po povratku u Škotsku odmah nastavlja rad i počinje sakupljanje finansijskih sredstava za ruske bolnice. Sama odlazi za Odesu 1916. godine. 1917. godine se vraća u Škotsku i umire od raka 26. novembra 1917. godine. Na sahranu dolaze predstavnici britanske i srpske kraljevske porodice.

Po opštoj oceni pacijenata, političara, vojske, javnih radnika i ostalih savremenika, Elsi Inglis je svojim radom pokazala redak primer humanosti u najtežim vremenima. Veoma strogim radnim moralom i ličnim entuzijazmom koji se pokazivao ne samo u medicinskom radu već i u administrativnim poslovima, uspela je da održi rad bolnica u natežim ratnim uslovima. Sopstvenim primerom podstakla je dolazak u Srbiju mnogih drugih bolničarki kojih je u Srbiji 1915. bilo više od šest stotina.



* Doctor Elsie Maud Inglis.jpg (23.8 KB, 233x300 - viewed 974 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #24 on: December 09, 2013, 05:30:36 pm »

Mabel Anne St Clair Stobart
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Gospodja Stobart (Mrs Mabel Anne St. Clair Stobart, 1862–1954), je bila rukovodilac “Mobilne zenske jedinice za bolesne i ranjene” (the Women’s Sick and Wounded Convoy Corps), osnovane u Engleskoj 1907.godine, sa zadatkom da obavlja sluzbu izmedju poljske i stacionarne bolnice u slucaju rata.
Aprila 1915.godine, gospodja Mabel Stobart dosla je u Srbiju na celu trece jedinice Srpskog potpornog fonda u Kragujevac. Zenska jedinica za hitnu pomoc, pod njenim rukovodstvom radila je od 20.aprila do kraja oktobra 1915.g., kada uz pomoc dr Lazara Gencica, nacelnika srpskog saniteta, sa clanovima svoje jedinice postavlja poljsku bonicu na periferiji Kragujevca. Bolnica je bila smestena u 60 satora, imala je prijemno odeljenje, bolesnicke sobe sa oko 300 postelja, kasnije kapacitet povecan na 500), ordinacije, roentgen cabinet, apoteku, magacin, kuhinju, trpezariju I pratece objekte. Tokom leta gospodja Mabel Stobart je otvorila i sedam dispanzera sirom Sumadije namenjenih lecenju lokalnog stanovnistva. Komandovala je poljskom bolnicom u toku povlacenja srpske vojske preko Albanije, a u Brindizi je stigla bez zrtava i sa sacuvanim inventarom i bolnickom opremom.

Gospodja Stobart napisala je knjigu “Ognjeni mac u Srbiji i drugde”. U knjizi je navela da je u druzenju sa Srbima shvatila da je predrasuda o ratobornoj naravi srpskog naroda, koja je u velikoj meri preovladava u Zapadnoj Evropi bila pogresna. Srpski seljak-vojnik nije okrutan i surov, divljak zeljan borbe, naprotiv, on ne voli borbu, ali uz sav svoj zanos voli svoju porodicu, svoj dom, svoje imanje i svoju otadzbinu.

Posle Prvog svetskog rata, gospodja Stobart je produzila da promovise Srbiju i prikuplja pomoc za srpski narod.
Nosilac je Ordena Belog orla, Ordena Svetog Save i Medalje srpskog Crvenog krsta.




* Mabel Anne St Clair Stobart.jpg (19.04 KB, 209x300 - viewed 915 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #25 on: December 09, 2013, 05:31:27 pm »

Selma Guča

Bila je supruga dr Đura Guče (1876-1964), Slovaka, rodom iz Bačkog Petrovca, koji je krajem oktobra 1914.godine, zajedno sa svojom ženom Selmom, četvoricom lekara i osmoro bolničara i medicinskih sestara, grčkim brodom doputovao iz Njujorka u Solun, a odatle na srpsko ratište, u američko-češku medicinsku misiju stacionisanu u Đevđeliji, kako bi pomogao srpskoj vojsci. Gospođa Selma Gučova, poznata kao Đevđelijska Bolničarka, u bila je asistent svome mužu, ali ne zadugo, krajem februara 1915. godine obolela je od tifusa, a umrla 12. marta.

Mejbl Danlop Gordon Grujić

Prvih ratnih dana, gospođa Mejbl Danlop Gordon Grujić (1881-1965), Amerikanka po rođenju, žena srpskog diplomate Slavka Grujića, došla je u Englesku da traži medicinsku pomoć za svoju zemlju. Kad se desetak dana kasnije vraćala u Srbiju s jednom osmočlanom medicinskom ekipom, među njima bile su i gospođice Emili Lujza Simonds i Flora Sends; ova prva bila je školovana instrumentarka, a druga je samo prošla kroz nekakav kurs prve pomoći. Obe su se odmah našle pored srpskih lekara u Prvoj rezervnoj bolnici u Kragujevcu. Tri meseca provela je Flora u jednoj takvoj bolnici, u kojoj je čak i ona, uz pomoć zarobljenih bolničara, obavljala jednostavnije operacije.
Vrativši se posle tri meseca u Englesku, Emili i Flora započele su veliku kampanju u korist Srbije.To je omogućilo Flori i Emili da se u januaru 1915. godine vrate u Srbiju sa preko 110 tona neophodnog sanitetskog materijala i bolničke opreme i da ih lično predaju Valjevu koje je u to vreme bilo paralizovano široko rasprostranjenom epidemijom pegavca.




Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #26 on: December 09, 2013, 05:32:45 pm »

Dame Louise Margaret Leilla Wemyss Paget

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kada je u Londonu je oformljen Srpski potporni fond, pristupilo se formiranju sanitetskih hedinica. Prva jedinica Srpskog potpornog fonda stigla je u Srbiju sredinom novembra 1914. godine i svoju bolnicu sa 600 kreveta postavila u blizini Skoplja. Na njenom čelu nalazila se ledi Pedžet (Dame Louise Margaret Leilla Wemyss Paget, 1881-1958). Ova energična žena, imala je znatno iskustvo stečeno još tokom ranijeg boravka u srpskim bolnicama za vreme balkanskih ratova (1912-1913) ispoljila je retku sposobnost za rukovođenje. Neumoran radnik i vrsan organizator koji je uživao poštovanje Srba i svih povređenih, ona je zapanjila ljude iz kruga svoje porodice, koji su je (ranije) znali samo kao konvencionalnu i krhku mladu ženu.
Ledi Pedžet prispela je u Skoplje 17 novembra 1914. Stavljena joj je na raspolaganje gimnazija koja je već bila pretvorena u bolnicu. Zgradu je odmah preuredila i u nju je smešteno 275 postelja, a prvi transport ranjenika stigao je 24 novembra.

Otada je bolnica skoro uvek bila puna. Zadatak je sam po sebi bio težak, ali je bio otežan time što što ga je valjalo obavljati pod stalnim pritiskom događaja, vidajući rane koje su često već bile zagađene, i to pomoću osoblja koje usled bolesti nikad nije bilo sve na okupu. Ova bolnica Srpskog potpornog fonda bila je jedina bolnica u Srbiji snabdevena potpunim i potpuno ispravnim radiografskim aparatom. Pored redovne dužnosti i obavljenih 350 operacija, Ledi Pedžet organizovala je i odeljenje za ukazivanje lekarske pomoći gradskom stanovništvu i iz bolnice otpuštenim vojnicima kojima je još bila potrebna lekarska nega. Bolničko osoblje odlazilo je i po kućama da leči stanovništvo i da vrši porođaje.
Tokom druge polovine januara, pegavac je počeo da besni. Misija Srpskog potpornog fonda i Bolnica Britanskog crvenog krsta u dogovoru sa vojnim srpskim sanitetskim vlastima i po odobrenju Srpske vlade, izradile su plan. Komanda mesta stavila je krajem februara dve zgrade na raspoloženje. Ledi Pedžet primila se uređenja i snabdevanja kuhinja i soba za bolničko osoblje kao i vrhovnog nadzora nad čišćenjem i dezinfekcijom svih odeljenja bolnice. Pored ledi Pedžet, na uređenju bolnice radio je još jedan lekar, jedna milosrdna sestra i jedna pomoćnica. U tifusnoj bolnici Srpskog potpornog fonda bilo je tada 288 bolesnika.
Zaraza se ubrzo prenela i na bolničko osoblje. Tokom marta palo ih je u postelju 16, računajući i samu ledi Pedžet, dvojicu britanskih i jednog austriskog lekara, jednog srpskog sanitetskog inspektora i jednog srpskog bolničara. Između 17 i 24 marta samo je jedna milosrdna sestra bila na dužnosti i morala je da se stara o 300 bolesnika. (Bila je to Flora Meri Skot, kojoj su petog dana u pomoć pritekle četiri sestre iz druge bolnice). Radeći pod ovako teškim okolnostima uz pogoršane sanitetske prilike i neuredno i nedovoljno snabdevanje vodom, osoblju ledi Pedžet ipak je pošlo za rukom da smrtnost smanji od 30 na 14%. U jednom trenutku, kad je celokupno osoblje bilo na okupu, nije tri dana bilo nijednog smrtnog slučaja. Srpske vojne vlasti bile su toliko iznenađene da su telefonisale bolnici i pitale zašto im se više ne šalju dnevni izveštaji o umrlima.
Posle dva meseca napornog rada, u Skoplju više nije bilo pegavca. I sama ledi Pedžet mogla je 6. maja da ode iz Skoplja, ostavljajući za sobom pet lekara i 27 milosrdnih sestara da se staraju o 510 bolesnika.


* Dame Louise Margaret Leilla Wemyss Paget.jpg (59.67 KB, 348x480 - viewed 224 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #27 on: December 09, 2013, 05:34:11 pm »

Evelin Haverfild

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Veliki borac za ženska prava u rodnoj Škotskoj, pa veliki dobrotvor i prijatelj srpskog naroda, Evelin je u Srbiju došla 1915. godine, sa bolnicama škotskih žena i život posvetila srpskim ranjenicima, sirotinji i siročadi.
Evelin Haverfild je zivela zivotom koji nije bio uobicajen za zene tog vremena. U to vreme vozila je bicikl, sto nije bilo uobicajeno za zenske osobe. 1880.godine skolovala se u Nemackoj u Drezdenu. 1887. godine sa 19 godina udala se za artiljerijskog majora Henrya Wykeham Brooke Tunstall Haverfielda, koji je od nje bio stariji skoro 20 godina. No imali su srecan brak i izrodili su dva sina. Muz joj umire posle osam godina braka i ona se 1899.godine, ponovo udaje za Johna Henry Balguy, takodje artiljerisjkog majora i prijatelja njenog muza, ali zadrzava staro prezime iz prvog braka. Tokom drugog Burskog rata, dve godine je pratila muza na bojistu kao njegov pomocnik, a u ucestvovala je i neposredno u borbama.
Vremenom je pocela da se interesuje za politiku, pa je postala aktivna u National Union of Women's Suffrage Societies, zalazuci  se za vece prava zena i pravo glasa. Kako je ucestvovala u brojnim protestima, u period od 1908-1911.godine, nekoliko puta je hapsena i privodjena zbog ometanja i napada na policiju.

Kada je izbio Prvi svetski rat, Evelin Haverfild postavlja pitanje kako zene mogu da pomognu slucaju invazije na Beliku Britaniju i osniva Women's Emergency Corps. 1915.godine srece Elsie Inglis iz Skotske zenske bolnice i zajedno odlaze u Srbiju da pomognu srpskim vojnicima. Medjutim 196.godine, zbog nemacke invazije bilo je izvesno da će uskoro svi ranjenici i bolesnici biti zarobljeni, Evelin i ostale Škotske žene nisu posustale. One nisu mogle da iznevere ranjenike i bolesnike, njihovo poverenje, toplinu i ljubaznost kojom su uzvraćali za požrtvovano lečenje i negu. Evelina bi često odjahala do okolnih sela kako bi nabavila hranu za bolesnike, a obilazila ih je ignorišući čak i vreme policijskog časa. Dr Inglis i gđa Evelina, koja je tečno govorila nemački, išle su i kod okupacione komande da bi se založile za svoje ranjenike. Tokom marta 1916, preko Međunarodnog Crvenog krsta izvršena je repatrijacija svih članova savezničkih medicinskih misija. Tako se Evelina Haverfild sa ostalim članicama Škotskih žena vratila u Englesku, preko Mađarske, Beča, Švajcarske i Francuske.
Nakon povlačenja članice Bolnica škotskih žena nisu zaboravile Srbe, već su nastavile svoju borbu za srpski narod u izgnanstvu. U Velikoj Britaniji su organizovale proslavu Dana Kosova, koja se slavila širom zemlje, na dan Vidovdana 1916. Dr Inglis je vršila pripreme oko formiranja još jedne velike Bolnice škotskih žena, koja bi pratila Srpsku dobrovoljačku diviziju na Ruskom frontu i Dobrudži. Rukovodstvo je povereno Evelini Haverfield. Po povratku u Englesku, u proleće 1917, gđa Haverfild se udružuje sa još tri ratne veteranke Florom Sends, Emili Simonds i Anom Mekglejd Njih četiri su zajedno prikupile 5,000 funti, kako bi osnovale Kuhinje Sends-Haverfild, koje su radile na Solunskom frontu.
Po oslobođenju nekoliko članova medicinskih misija se vratilo u Srbiju da pomogne napaćen narod i ratom razorenenu zemlju. Evelina je stigla među prvima. Došla je da nešto uradi za stradale porodice i decu, koja su živela u Užicu, Kosijeriću, u pograničnim mestima duž reke Drine. Glasno je izrazila želju da bude sahranjena pored puta, kako je prolaznici i putnici ne bi zaboravili. U Bajnoj Bašti, Evelina je podigla Dom za ratnu siročad i pomogla smeštaj za obolele od tuberkuloze. Ona je svu svoju imovinu unovčila i dala za lekove, hranu i odeću za srpsku siročad. Obilazila je i negovala bolesne i iznemogle u najudaljenijim selima. Obolela je od upale pluća i preminula 21. marta 1920. Evelina Haverfild je sahranjena u Bajinoj Bašti, a spomenik u porti crkve Svetog Proroka Ilije pokazuje mesto njenog večnog počinka.

U spomen plemenitoj Evelini Haverfild, narod ovog kraja u Bajinoj Bašti je 1930. otvorio “Dom-Bolnicu Eveline Haverfild”. Tradiciju čuvanja narodnog zdravlja nastavio je današnji Dom zdravlja Evelina Haverfild. Docnije je u crkvenoj zgradi otvoren ‘Dom Eveline Haverfild”, čime je ispunjen Evelinin amanet da za sve usamljene, napuštene i gladne postoji jedno toplo sklonište pod istim krovom.
Evelina Haverfild je odlikovala najvišim srpskim odlikovanjima: Ordenom Svetog Save (IV i V reda) i Ordenom Belog orla sa mačevima, koji joj je dodeljen posthumno.



* Evelin Haverfild-1.jpg (14.85 KB, 153x250 - viewed 906 times.)

* Grob Eveline Haverfild u Bajinoj Basti.jpg (51.24 KB, 225x300 - viewed 889 times.)
« Last Edit: December 09, 2013, 05:39:43 pm by vitez koja, Reason: moderisanje » Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #28 on: December 09, 2013, 05:36:48 pm »

Olive Kelso King

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Narednik Olive Kelso King, rodjena je u Sidneju, 30.juna 19885.godine. Bila je zena avanturistickog duha i jake volje, putnik, planinar i osoba jako nadarena za jezike. U svojim kasnim 20-tim godinama, pred sam pocetak Prvog svetskog rata dosla je u posetu svojoj sestri u Engleskoj.
Sagledavsi situaciju, donosi odluku da se ukljuci u njega. Pridruzuje se saveznicima i to kao vozac ambulantnih kola. 1915.godine, kupuje francuski Alda kamion, koji prepravlja u kola hitne pomoci, I osposobljava da u njemu moze sedeti 16 pacijenata. Sa autom putuje u Belgiju, ali tamo je optuzuju da je spijun, otpustaju je iz sluzbe, medjutim zbog napredovanja nemacke armije, sve optuzbe padaju u vodu i ona se vraca u Englesku.

Vrativsi se u Englesku, u maju 1915.godine, pridruzuje se Skotskoj zenskoj bolnici, da bi u oktobru 1915.g. njena jedinica bila upucena u Srbiju. Do Soluna stize brodom SS MOSSOUL. 3.novembra, sa jedinicom se seli za Gevgeliju, gde osniva poljsku bolnicu. Uloga bolnice je bila da priuza potrebnu medicinsku pomoc Srbima u borbi sa Austrougarima. Olive Kelso King je vrlo brzo naucila srpski jezik i pokazuje izuzetnu hrabrost prilikom napada Bugara i evakuacije bolnice za Solun. Pored ucestvovanja u evakuaciji osoblja, pacijenata i inventara bolnice, uspela je da se sa sanitetskim vozilom zadnjim vozom uputi u Solun. U bolnici u Solunu je radila naredne dve i po godine. Kada je Skotska zenska bolnica napustila zemlju, Olive Kelso King podnosi ostavku na clanstvo u toj organizaciji i prijavljuje se u srpskoj vojsci kao vozac.
Rasporedili su je u sanitetsku sluzbu, gde je dobila cin narednika. Uspela je da zadrzi i svoje sanitetsko vozilo (u cijem osposobljavanju i popravci je sama ucestvovala), tako da je to bilo jedno od jedina tri ambulantna vozila kojima je sanitetska sluzba srpske vojske u to vreme raspolagala.

Krajem 1916.godine, Olive Kelso King dobija malariju, i smestaju je u bolnicu na lecenje. Jedan od njenih najcescih posetilaca je bio kapetan Milan “Jovi” Jovicevic, sluzbenik za vezu sa britanskom vojskom u Solunu. Rodila se ljubav, i svaki dan su se vidjali i bili zajedno sve do oktobra 1917.g. kada on dobija postavljenje u Londonu. Kao uspomenu na njihovu ljubavnu vezu Jovicevic joj poklanja srebrnu tabakeru, koju je cuvala do kraja zivota. Nakon oporavka, nastavlja stari posao, uprkos svim opasnostima kojima je bila izlozena. Cesto putuje na front, prevozi ranjene vojnike na lecenje i oporavak. Njeni napori u evakuaciji civila I medicinske opreme dosli su do izrazaja tokom pozara u Solunu u avgustu 1917.godine, kada biva odlikovana srpskom Srebrnom medaljom za hrabrost, da bi 1918.godine dobila Zlatnu medalju za revnosnu sluzbu.

Pred kraj rata, u podrsku oca, otvorila je niz australijsko-srpskih kantina za pomoc rase;kenim srpskim porodicama i vojnicima. Kralj Aleksandar ju je za to odlikovao krstom Svetog Save.

Kuci se vraca 1923.godine i bila je veoma aktivna u Udruzenju zena. Za vreme II svetskog rata pokusala je da se ponovo aktivira kao vozac, ali je zbog svojih poodmaklih godina odbijena za vojnu sluzbu. Uprkos tome, radila je u fabrici aviona Havilland Mascot izmedju 1942-1944.godine.

Umrla je 1958.godine.



* Olive Kelso King-2.jpg (127.22 KB, 385x654 - viewed 501 times.)

* Olive Kelso King-5.jpg (112.81 KB, 326x654 - viewed 347 times.)

* Olive Kelso King-3.jpg (22 KB, 357x446 - viewed 319 times.)

* Olive Kelso King-4.jpg (11.22 KB, 450x229 - viewed 938 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #29 on: December 09, 2013, 05:39:04 pm »

dr Elizabet Ros

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Rosova je rođena u Tainu 1878. godine. Diplomirala je medicinu 1901. godine, kao jedna od prvih žena u državi.
Pošto je stekla diplomu, Rosova je kratko radila kao doktorka u svom Tainu, da bi potom postala medicinski radnik na ostrvu Kolonzi. Bila je prva žena brodski hirurg u Britaniji, na velikom brodu koji je plovio do Indije i Japana. A onda je otišla u Persiju: živela je skoro dve godine u iranskim planinama i lečila moćno pleme Baktijara. Bili su toliko oduševljeni njome da su je postavili za poglavicu, a deo njenog posla, bio je da bude doktorka u - haremu. Tu ju je zatekao početak Prvog svetskog rata.

Dr Ros čula je za strahoviti manjak doktora i medicinskih sestara u Srbiji, i odlučila da pomogne.
Kada je stigla, krajem januara 1915, odmah je dobrovoljno otišla u bolnicu za tifusare u Kragujevcu. Nazalost, brzo je obolela od tifusa, tako da umire 14. februara 1915. od tifusa u vojnoj bolnici u Kragujevcu, gde je i negovala srpske vojnike povređene u Prvom svetskom ratu.

Grob doktorke Ros i dve engleske koleginice, na kragujevačkom groblju, razlikuju se od ostalih jer su neke reči na - engleskom. Na kamenu piše “Ovde leži dr Elizabet Ros”. Ispod toga, ćirilicom: “Ona je dala svoje srce srpskom narodu”.

Živo sećanje na dr Elizabet Ros neguje i terenska jedinica Crvenog krsta, koja je po njoj dobila ime. I ulica u spomen-parku u Šumaricama, koja vodi pored PMF i Mašinskog fakulteta, nosi njeno ime.



* Elizabet Ros-1.jpg (5.54 KB, 310x186 - viewed 927 times.)

* Dr.Elizabet Ros-XXXX.jpg (4.98 KB, 193x261 - viewed 861 times.)

* Elizabet Ros.jpg (296.64 KB, 768x1024 - viewed 287 times.)
Logged
Pages:  1 [2] 3 4   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.032 seconds with 23 queries.