PALUBA
March 28, 2024, 10:24:14 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Obavezno proverite i neželjenu (junk/spam) e-poštu da bi ste našli svoj aktivacioni link te aktivirali svoj nalog
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Sparviero - hidrokrilna raketna topovnjača  (Read 5630 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« on: July 30, 2013, 04:33:22 pm »

Za početak temice link na wiki i jedan videić.

Sparviero-class patrol boat

<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/Q_TNGqQoP2g?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #1 on: July 30, 2013, 04:36:59 pm »

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća američka je ratna mornarica krenula s projektom razvoja hidrokrilnih brodova namijenjenih protupodmorničkoj i protubrodskoj borbi. U tu je svrhu izgrađen eksperimentalni protupodmornički brod High Point (PCH-1) koji je dovršen 1963. Pogonjen s dvije plinske turbine British Marine Proteus postizao je vršnu brzinu od 48 čvorova.
Iako napravljen kao protupodmornički brod uglavnom je rabljen za testiranje mogućnosti uporabe oružja s hidrokrilnih brodova kao što je protubrodski vođeni projektil Harpoon ili laki i srednji topnički sustavi. Iste godine kad je High Point dovršen naručen je Plainview (PCEH-1). Imao je brojne probleme s pogonom te je dovršen tek 1968. Osnovna mu je zadaća bila razvoj velikog hidrokrilnog broda - "hidrokrilne fregate". Zbog toga je tijekom ispitivanja, kao i High Point, iskorišten za testiranje širokog spektra brodskog naoružanja.
I Hight Point i Plainview bili su tek eksperimentalni brodovi namijenjeni skupljanju iskustava i ispravljanju konstrukcijskih pogrešaka. Za operativnu uporabu ratna mornarica je od tvrtki Grumman i Boeing naručila projekte malih hidrokrilnih brodova. Grumman je ponudio svoj Flagstaff (PGH-1) a Boeing Tucumcari (PGH-2). Oba su broda dovršena 1968. i nakon početnih ispitivanja poslana su na turneju diljem svijeta kako bi se savezničkim državama pokazao doseg američke tehnologije.
Tucumcari je poslan u Europu, a potom i u Vijetnam. Flagstaff je najviše impresionirao Izrael koji je odmah naručio Flagstaff II projekt namijenjen tamošnjoj obalnoj straži.

USS Tucumcari (PGH-2)

Tucumcari je tijekom obilaska američkih saveznika u Europi postigao veliki uspjeh koji su odmah odlučili pokrenuti projekt "NATO Patrol Hydrofoil" (PHM). Najdalje su otišle SR Njemačka i Italija koje su odlučile PHM brodove graditi zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama. Uz planiranih 30 brodova za američku ratnu mornaricu njemačka je ratna mornarica namjeravala kupiti 12. Brodovi su trebali dobiti najnaprednije naoružanje čiju bi osnovu činili protubrodski vođeni projektili.

Ubrzo se pokazalo da je riječ o preambicioznom planu osobito za uvjete naglog povećanja troškova goriva, sve jače inflacije i sve većih manjkova u vojnim proračunima. U takvim uvjetima političari su zaključili da bi se kupnja naprednih hidrokrilnih brodova širim masama mogla učiniti kao nepotrebno razbacivanje njihovim novcem. Zbog toga je SR Njemačka ubrzo izašla iz projekta, a Italija se odlučila za razvoj svoje klase hidrokrilnih raketnih čamaca klase Sparviero, ponajviše kao protutežu raketnim čamcima Jugoslavenske ratne mornarice
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #2 on: July 30, 2013, 04:38:37 pm »

Počeci razvoja

Iako je talijanska ratna mornarica odustala od američkog projekta Pegasus nije odustala od ideje gradnje brzih hidrokrilnih raketnih topovnjača koje će djelovati u Jadranu i biti protuteža raketnim čamcima i raketnim topovnjačama Jugoslavenske ratne mornarice. Zbog toga su se okrenuli Boeingovom projektu Tucumcari (PGH-2) koji je tijekom 1971. posjetio talijanske luke Brindisi i Augusta.

Zahvaljujući činjenici da je Tucumcari intenzivno ispitivan od 1968. pa do 1973. Boeingovi i talijanski projektanti nisu imali većih problema u projektiranju broda. Zapravo je najveći problem bio kako na relativno mali brod smjestiti dva velika lansera protubrodskih vođenih projektila i top kalibra 76 mm.

Sam posao projektiranja i gradnje brodova na sebe je preuzela tvrtka Alinavi Society koju su još 1964. zajednički osnovali Boeing, državni I.R.I. i Carlo Rodriguez koji se već prije specijalizirao za gradnju komercijalnih hidrokrilnih brodova. Odlučeno je da se prvo izgradi prototip namijenjen ispitivanjima koji je dobio ime Sparviero i oznaku P 420. Gradnja Sparvieroa počela je 1971. te je porinut 1973. godine. Talijanskoj ratnoj mornarici predan je 1974. Kako je zapravo bio testni brod teško je reći da je ušao u operativnu uporabu. Ipak je u sastavu talijanske ratne mornarice ostao sve do 30. rujna 1991.

Nakon tri godine intenzivnih ispitivanja talijanska je ratna mornarica odlučila naručiti još šest hidrokrilnih raketnih topovnjača. Tako je 1977. postavljena kobilica za Nibbio (P 421). U odnosu na Sparviero Nibbio je dobio znatna poboljšanja temeljena na iskustvima stečena tijekom trogodišnjih testiranja, te se u dijelu stručne literature Sparviero spominje tek kao eksperimentalni brod dok se preostalih šest talijanskih hidrokrilnih topovnjača vodi kao klasa Nibbio. Porinut je 1980. U operativnu je uporabu ušao 1982. i u njoj ostao sve do 10. listopada 1996.

Gradnja trećeg broda klase Sparviero počela je 1. listopada 1977. Brod je porinut 27. listopada 1980. te je dobio ime Falcone i oznaku P 422. Talijanskoj je ratnoj mornarici isporučen 1. ožujka 1982. a u operativnu je službu primljen 7. ožujka 1982.. Nakon njega je u 1. srpnja 1978. započela gradnja Astorea (P 423). Porinut je 20. srpnja 1981. a kupcu je predan 6. kolovoza 1982. U operativnu je uporabu ušao 5. veljače 1983.

Gradnja P 424 Grifonea počela je 15. studenog 1978. Porinut je 1. prosinca 1981. Talijanska ratna mornarica preuzela ga je 16. rujna 1982. a u operativnu je uporabu uveden 5. veljače 1983. Gheppio (P 425) je na red za gradnju došao 16. svibnja 1979. a porinut je 24. lipnja 1982. Isporučen je 11. svibnja 1983. da bi u operativnu uporabu ušao već 20. rujna iste godine.

Gradnja posljednjeg broda iz klase Sparviero ? P 426 Condor počela je 21. ožujka 1980. Porinut je 25. siječnja 1983. a mornarica ga je preuzela 19. siječnja 1984. I on je u operativnu uporabu uveden jako brzo, već 7. travnja 1984.

Osim Sparvieria i Nibbia svi su ostali brodovi iz operativne uporabe povučeni tijekom 1998. i 1999. godine.

Opis broda

Osnovna namjena hidrokrilnih raketnih topovnjača klase Sparviero bila je izvođenje raketnih udara protubrodskim vođenim projektilima na ratne brodove male i srednje veličine. Pritom im je najveća odlika trebala biti njihova vrlo velika brzina i njihov mali trup. Ta je kombinacija trebala biti dovoljna da ih učini "neuhvatljivim" za protubrodske vođene projektile protivničke strane.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Da bi se ostvarile što veće brzine plovidbe moralo se do maksimuma smanjiti masa brodova, ali uz istodobno zadržavanje potrebne čvrstoće trupa potrebne za vožnju na tri hidrodinamičkima profila (krilima) kad je cijela težina trupa oslonjena na samo tri točke. Uz to pri velikim brzinama i otpor vode stvara znatno naprezanje hidrodinamičkih profila koje se prenosi na trup broda. Zbog toga su i trup i nadgrađe u cjelini izgrađeni od aluminijskih legura što je, doduše, povećalo cijenu broda ali i osiguralo potrebno smanjenje mase. Da bi se dobila potrebna čvrstoća trupa rebra i oplate su varene što ni danas nije jednostavna zadaća. Kako bi se pojednostavila, ubrzala i pojeftinila gradnja broda nadgrađe je izgrađeno postupkom zakivanja.

Raketne topovnjače klase Sparviero mogle su održavati visoke brzine krstarenja i pri nemirnom moru
Trup je podijeljen na pet odjeljaka. Na pramcu su prostorije za posadu i prostor za smještaj dijela brodskog automatskog topa koji ide ispod palube (topovska turela). Na bokovima je prostor za priručnu kuhinju sa sanitarijama. Iza je prostor za časnike, pogonska kontrolna soba s elektroničkim uređajima, prostor za sisaljku vode i dizelski motor. Na samoj krmi ostavljen je prostor za plinsku turbinu.

U nadgrađu su smješteni zapovjedni most koji je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća više podsjećao na kabine zrakoplova nego na brodsku kormilarnicu. Iza njega je brodsko operativno središte. Sastavni dio nadgrađa je i vjetrolovka za zrak potreban za rad plinske turbine. Iza zapovjednog mosta ostavljen je prostor za manji rešetkasti jarboj.

Tri tanka za gorivo smještena su na dnu trupa, ispod topa i srednjeg dijela broda, kako svojim položajem ne bi utjecali na stabilnost broda u plovidbi na hidrodinamičkim profilima. Na pramcu je ostao prostor za još nekoliko tankova koji se nisu rabili da se ne bi preopteretila konstrukcija hidrodinamičkih profila.

Za razliku od trupa i nadgrađa hidrodinamičke su profile napravili od nehrđajućeg čelika. Izradili su ih od jednog dijela zajedno s nosačima kako bi postigli što veću čvrstoću konstrukcije. Postavili su ih tako da je pramčano krilo osiguravalo otprilike jednu trećinu dinamičkog uzgona. Na stražnjem dijelu svakog krila postavili su pokretna krilca koja su imala oko 25 posto ukupne površine. Da bi se smanjio gaz broda pri vožnji na trupu (deplasmanska vožnja) krila su se preklapala. Pramčano se preklapalo u pramac. Zbog toga su na pramac postavili dvokrilna vrata koja su se otvarala samo pri izvlačenju ili preklapanju krila dok su u vožnji činila strukturu pramca. Krmena su krila preklapali uz bokove čamaca. Zanimljivo je, brodovi klase Sparviero s podignutim krilima nisu mogli lansirati protubrodske vođene projektile jer su se krmena krila nalazila neposredno ispred čeonog otvora lansera.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
S oba protubrodska projektila, maksimalnom količinom goriva i topničkog streljiva brodovi klase Sparviero imali su istisninu od 60,6 tona. S podignutim krilima dužina im je bila 24,6 a širina sedam metara. Gaz im je pri deplasmanskoj vožnji bio čak 4,4 metra. Pri glisiranju na hidrodinamičkim profilima dužina trupa bila je 23 metra, a gaz se smanjivao na samo 1,6 m.
Posada je brojala deset članova, od čega su samo dva bili časnici.


* IPHM-420Sparviero1.jpg (40.14 KB, 800x439 - viewed 206 times.)

* sparviero-stefanoc-f03.jpg (76.78 KB, 902x600 - viewed 168 times.)
« Last Edit: July 30, 2013, 05:38:12 pm by SOLARIS 1972 » Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #3 on: July 30, 2013, 04:40:08 pm »

Pogonski sustav

Pozitivna iskustva i prednosti vodomlaznim propulzorima (waterjetovima) u kombinaciji s plinskom turbinom koja je testirana na Tucamcari utjecala je da se isti pogonski sustav uporabi i na brodovima klase Sparviero. Ta se kombinacija rabila pri vožnji na hidrodinamičkim profilima, dok je za deplasmansku vožnju rabljen dizelski motor koji je pokretao brodski vijak.

Sparviero je dobio plinsku turbinu Rolls-Royce Proteus 15M/533 koja je bila baždarena na maksimalnu snagu od 3308 kW. Ostali su brodovi te klase dobili plinsku turbinu Rolls-Royce Proteus 15 M/560 snage 3170 kW. To neznatno smanjenje snage nije bitno utjecalo na maritimne odlike brodova. Naime, najveća snaga plinskih turbina na hidrokrilnim brodovima ne rabi se za postizanje najvećih brzina već joj je glavna uporaba da osigura prijelaz u glisiranje sa što većim korisnim teretom, pri nepovoljnim hidrometeororoškim uvjetima, kao i pri visokim temperaturama zraka koja otežavaju rad plinskih turbina i smanjuju njihovu snagu.

Turbinu su izravno spojili na centrifugalnu sisaljku Byron Jackson kapaciteta oko 105 000 litara u minuti pri 1560 okretaja u minuti. Voda se usisavala korz dva otovra na krmenim nosačima (u visini krilaca) i kroz šuplje nosače stizala do sisaljke. Na kraju se izbacivala kroz dva otvora na donjem dijelu trupa.

Za deplasmansku vožnju predviđen je dizelski motor Isotta Fraschini ID 38 N 6V snage 213 kW (Sparviero je dobio motor snage 118 kW koji se pokazao preslabim). Motor su elektromagnetskom kopčom spojili na brodski vijak koji se mogao okretati za 360 stupnjeva i uvlačiti. Tako je otklonjena potreba ugradnje kormila. S dizelskim motorom postizala se maksimalna brzina od osam čvorova ali i doplov od čak 1200 nautičkih milja.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Prema ovim podacima je jasno da su hidrokrilne raketne topovnjače projektirane isključivo za vožnju na hidrodinamičkim profilima dok se je dizelski motor rabio samo za uplovljenje i isplovljenje iz luke. Posebna odlika brodova klase Sparviero bila je sposobnost postizanja vršne brzine od 48 čvorova, ali i sposobnost da održi visoke brzine krstarenja i pri nepovoljnim uvjetima mora. Uz to te su raketne topovnjače imale i dobra manevarska svojstva koja su im trebala pomoći da izbjegnu neprijateljske protubrodske vođene projektile. I ako su ih koncipirali za optimalnu uporabu do stanja mora 4 praksa je pokazala da su mogle učinkovito djelovati i u mnogo težim uvjetima uz smanjenje brzine. Na nekim je ispitivanjima Sparviero uspijevao dostići vršne brzine od čak 50 čvorova iako se kao službeni podatak navodi najveća moguća brzina od 48 čvorova. Važno je napomenuti da je vršna brzina jako ovisila o vanjskoj temeperaturi. Tako je pri temperaturama zraka nižim od 22 stupanja Celzija najviša brzina krstarenja bila 45 čvorova. S povećanjem temperature iznad 22 stupnja brzina krstarenja se smanjivala na 43 čvora.

Pri stanju mora 4 (mogućnost plovidbe bez praćenja profila valova) trajna brzina krstarenja bila im je 41 čvor (39 čvorova pri temperaturi višoj od 22 stupnja). Posebno važna činjenica bila je da su hidrokrilne raketne topovnjače klase Sparviero "poletale" (podizanje na krila) pri brzinama od oko 20 čvorova, ovisno o istisnini. Minimalna brzina glisiranja bila je oko 30 čvorova. Za sigurnu plovidbu i manevriranje topovnjače su morale ploviti brzinama između 30 i 35 čvorova.

Plinska turbina i dizelski motor rabili su isto gorivo - NATO/76, što je bitno olakšavalo logističku opskrbu. U tri tanka moglo se smjestiti 9,4 tone (11 000 litara) goriva. Pri vanjskim temperaturama višim od 22 stupnja količina goriva se morala smanjiti na 8,9 tona kako bi se smanjila istisnina te kompenziralo gubitak snage plinske turbine. Maksimalna autonomnost pri glisiranju iznosila je 400 nautičkih milja (300 nautičkih milja pri sa smanjenom količinom goriva). Kad se rabio samo dizelski motor topovnjače klase Sparviero mogle su preploviti čak 1050 nautičkih milja (920 nautičkih milja sa smanjenom količinom goriva). S obzirom na to da je vršna brzina s dizelskim motorom bila samo osam čvorova to bi značilo da bi im za 1050 nautičkih milja trebalo čak 131,25 sati. Zbog toga je ova mogućnost u stvari bila tek teoretska i neuporabljiva u praksi.

Kad brod plovi na hidrodinamičkim profilima brzinom višom od 35 čvorova morate imati jako dobar kontrolni sustav za održavanje stabiliteta plovidbe. U tu je svrhu na raketne topovnjače klase Sparviero ugrađen sustav s dva zrakoplovna žiroskopa, tri akcelerometra i dva osjetljiva ultrazvučna elementa za mjerenje visine trupa u odnosu na površinu mora. Zadaća dva žiroskopa, koje su postavili u kontrolnu kabinu na sredini broda, izračunavali su pokrete trupa pri posrtanju i ljuljanju, dok su tri akcelorometra mjerila pomicanja po okomici. Svi podaci koje su registrirali osjetljivi ultrazvučni elementi prenosili su se u računala koji je upravljao pokretima kontrolnih površina na krilima i pomoću njih održavao stabilitet broda i previđenu visinu "leta".

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Raketne topovnjače klase Sparviero imale su i poseban kormilarski sustav. Brodom se upravljalo pomoću kormila koji je više nalikovao avionskom nego brodskom. Pri glisiranju zapovijedi su se prenosile na pramčani nosač koji je bio orijentabilan te na automatski kormilarski stroj koji je svoje pokrete prenosio na pokretna krilca na krmi. Na taj su način topovnjače vršile okretanje kao avion naginjući se na unutarnju stranu što im je davalo izvrsne manevarske odlike. Tako su pri brzini od 40 čvorova imale polumjer okretanja od samo 125 metara.

Naoružanje

Osnovno naoružanje raketnih topovnjača klase Sparviero bile su dva protubrodska vođena projektila Otomat/Teseo. Taj su projektil zajedno razvili Italija (tvrtka Alenia Marconi Systems) i Francuska (tvrtka Matra BAE Dynamics). Sparviero je dobio vođene projektile Otomat/Teseo Mk 1 dometa 60 kilometara. Svi ostali brodovi ove klase dobili su protubrodske vođene projektile Otomat Teseo Mk 2. Ti projektili imaju radarski sustav za samonavođenje na ciljeve. Vanjske mjere i mase su im identične. Dužina im je 4,46 metara, a promjer tijela 46 centimetra. Masa pri lansiranju im je 770 kilograma. Masa bojne glave im je 210 kilograma.

Otomat/Teseo

Najveća razlika između projektila Teseo Mk 1 i Teseo Mk 2 je u njihovom maksimalnom dometu. Tako Teseo Mk 1 ima domet od 60 kilometara a Teseo Mk 2 od čak 180 km. Svaki pojedinačni lanser s projektilom imao je masu od 1610 kilograma. Lansere su postavili pod kutom od 15 stupnjeva u odnosu na uzdužnicu broda. Projektili su se mogli lansirati samo kad su hidrodinamički profili bili spušteni u vodu.

Kao pomoćno naoružanje rabljen je automatski top OTO Melara Compatto kalibra 76/62 mm. Maksimalna brzina paljbe topa bila je 85 granata u minuti. Na raketnim topovnjačama klase Sparviero osnovna mu je namjena bila protuzračna obrana. U toj ulozi maksimalni mu je domet bio 12 kilometara. Zahvaljujući kalibru od 76 mm Compatto je imao veliki učinak i protiv brodova, ali i ciljeva na zemlji. U tom slučaju maksimalni mu je domet bio 16 kilometara.

OTO Melara 76 mm


Radarski sustavi

Osnovni radarski sustav raketne topovnjače Sparviero bio je motrilački radar 3 RM 7-250B koji je istodobno rabljen i za otkrivanje ciljeva u zraku i na moru. Maksimalni domet motrenja bio mu je 40 nautičkih milja (73 kilometra). Antenu ovog radara smjestili su na vrh rešetkastog jarbola.

Kod ostalih brodova klase Sparviero rabljen je motrilački radar SMA SPQ 701 dometa motrenja 40 nautičkih milja. Kako je antena ovog radara bila znatno veća nego antena radara 3 RM 7-250B morali su je smjestiti na sredini rešetkastog jarbola.

Za upravljanje topničkom paljbom Sparviero je dobio sustav NA 10 mod 3 čiji je glavni dio bio ciljnički radar Selenio Orion 10X. Uz radar ugrađena je i televizijska kamera namijenjena identifikaciji ciljeva i gađanju ciljeva s vrlo malim radarskim odrazom. Taj je sustav omogućavao gađanje ciljeva u zraku i na vodi (kopnu).

Ostali su brodovi klase Sparviero dobili radare Selenia SPG 70 dometa 22 nautičke milje. Njihove su antene smjestili na krov zapovjednog mosta kako bi se njihovo polje motrenja poklapalo s poljem djelovanja topa smještenog na pramcu.

Zaključak

Iako su u operativnu uporabu ušle s velikim očekivanjima sedam hidrokrilnih raketnih topovnjača klase Sparviero nisu dugo ostale u operativnoj uporabi. Još znakovitije je da talijanska ratna mornarica, nakon njihovog izlaska iz operativne uporabe, uopće nije ni razmišljala da ih zamijeni sličnim brodovima. Iako se o brodovima klase Sparviero u pravilu govori kao o vrlo moćnim raketnim topovnjačama očito je da su imale i znatne nedostatke o kojima se baš i ne govori. Tako bi bilo zanimljivo vidjeti podatke koliko su često morali na remont te koliko su često imali kvarove sustava upravljanja na hidrodinamičkim profilima. Uz to imale su plotun od samo dva protubrodska vođena projektila.

Potkraj osamdesetih Japan je kupio licencu za gradnju šest brodova klase Sparviero, ali je do 1995. izgradio samo tri. Osim što su japanski brodovi još uvijek u operativnoj uporabi imaju i bitno drugačije naoružanje - četiri protubrodska vođena projektila Mitsubishi SSM-1B dometa 150 km i jedan top Sea Vulcan kalibra 20 mm.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
  Hrvatski vojnik-internet izdanje


* sparv4.jpg (96.37 KB, 1189x778 - viewed 215 times.)

* sparviero3.jpg (66.46 KB, 800x600 - viewed 200 times.)

* sparviero1.jpg (82.09 KB, 769x509 - viewed 184 times.)
« Last Edit: July 30, 2013, 05:37:29 pm by SOLARIS 1972 » Logged
Рашо
Stručni saradnik - RV i PVO
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 879



« Reply #4 on: July 30, 2013, 05:00:44 pm »

Brzi da te bog sačuva...
Mislim da jugoslovenski RČ ne bi imali nikakve šanse protiv ovoliko malih brodova. Ne bi znali što ih je snašlo...
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #5 on: July 30, 2013, 05:20:49 pm »

Pitanje je kako je to uopće funkcioniralo.

Kad gledamo onaj video na početku ne djeluju nešto previše stabilno.
A ja sam mišljenja da je top prevelikog kalibra za ovaj brod.

Nisu bez veze Japanci stavili onaj mali 20 mm.

Osim toga i ove rakete su preglomazne.

Ha, ko će znati.

poz.

Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #6 on: July 30, 2013, 06:10:29 pm »

Malo listam po netu, poveliko je ovo topče.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
poz.



* oto melara 76 mm cannon.jpg (168.77 KB, 1280x960 - viewed 178 times.)

* 76mmnj2.jpg (112.52 KB, 800x469 - viewed 165 times.)

* 76_62.jpg (24.95 KB, 800x299 - viewed 175 times.)
Logged
kumbor
Stručni saradnik - opšti
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 447


« Reply #7 on: July 31, 2013, 07:57:07 pm »


Ipak, ove male hidrokrilne RTOP su do sada jedini hidrokrilni ratni brodovi sagrađeni u većoj seriji (uz izuzetak sovjetskih RČ i TČ) . Top 76mm OTO Compact bio je na granici preteškog za taj mali trup (preko 7 tona sa B/K), ali koliko se zna nije bilo primedbi na pucanje strukture trupa pri gađanju. Najveća vrlina ovih brodića bio je relativno mali radarski odraz, što je u kombinaciji sa malim dimenzijama i sjajnom manevrenošću davalo zanimljive taktičke prednosti. Zabeleženo je da se jedan od njih u uslovima smanjene vidljivosti i stanja mora 4 prikrao američkom nosaču aviona na oko 5 milja pre nego što je primećen. Nastala je povelika tarapana!
Logged
barba
Prijatelj foruma
stariji vodnik
*
Offline Offline

Posts: 819



« Reply #8 on: April 29, 2014, 11:02:16 am »


Ipak, ove male hidrokrilne RTOP su do sada jedini hidrokrilni ratni brodovi sagrađeni u većoj seriji (uz izuzetak sovjetskih RČ i TČ) . Top 76mm OTO Compact bio je na granici preteškog za taj mali trup (preko 7 tona sa B/K), ali koliko se zna nije bilo primedbi na pucanje strukture trupa pri gađanju. Najveća vrlina ovih brodića bio je relativno mali radarski odraz, što je u kombinaciji sa malim dimenzijama i sjajnom manevrenošću davalo zanimljive taktičke prednosti. Zabeleženo je da se jedan od njih u uslovima smanjene vidljivosti i stanja mora 4 prikrao američkom nosaču aviona na oko 5 milja pre nego što je primećen. Nastala je povelika tarapana!

1984. godine mi smo sa Jadranom u Sredozemlju, kod stanja more 5-6 sreli jednu of Spariviero topovnjaca. Nije se bas primjetilo da joj to stanje mora smeta. Imao sam negdje sliku. Ako je nadjem, postavit cu.
Logged
Kaćo
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 914



« Reply #9 on: April 29, 2014, 11:09:33 am »


Ipak, ove male hidrokrilne RTOP su do sada jedini hidrokrilni ratni brodovi sagrađeni u većoj seriji (uz izuzetak sovjetskih RČ i TČ) . Top 76mm OTO Compact bio je na granici preteškog za taj mali trup (preko 7 tona sa B/K), ali koliko se zna nije bilo primedbi na pucanje strukture trupa pri gađanju. Najveća vrlina ovih brodića bio je relativno mali radarski odraz, što je u kombinaciji sa malim dimenzijama i sjajnom manevrenošću davalo zanimljive taktičke prednosti. Zabeleženo je da se jedan od njih u uslovima smanjene vidljivosti i stanja mora 4 prikrao američkom nosaču aviona na oko 5 milja pre nego što je primećen. Nastala je povelika tarapana!

1984. godine mi smo sa Jadranom u Sredozemlju, kod stanja more 5-6 sreli jednu of Spariviero topovnjaca. Nije se bas primjetilo da joj to stanje mora smeta. Imao sam negdje sliku. Ako je nadjem, postavit cu.
Srijećao sam ih krajem 80 tih na Otrantu,i  kod Pantellerije,ide to po teškom moru jako dobro.
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.03 seconds with 23 queries.