PALUBA
March 28, 2024, 06:20:53 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Za sve probleme prilikom registracije obratite se mailom na brok@paluba.info
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Lenjingradska apokalipsa  (Read 3709 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« on: August 25, 2013, 06:12:09 pm »

I danas kad uzmem ovo čitati prolaze me neki trnci - ježuri reklo bi se ovdje.
Možda je tome razlog onaj istinski strah trenutka kad jednostavno čovjek gubi ono osnovno svoje i postaje životinja.

Koliko je u ovome istine, to vjerovatno nikad nećemo znati.
Sovjetske arhive su vjerovatno uništene a preživjeli sigurno ne žele o tome pričati.

Bilo je važno ostati živ.

Tekst je iz knjige 900 DANA - Opsada Lenjingrada a autor o izvorima za tekst kaže sljedeće.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Naslov teme je ujedno i naslov 43 poglavlja knjige. Toplo preporučam, ima je svaka bolja knjižnica.

Unaprijed se ispričavam za greške u prenošenju teksta, nastojat ću ispraviti kad ih uočim.

Ali da previše ne duljimo.


* lenjingrad.jpg (59.48 KB, 800x302 - viewed 114 times.)
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #1 on: August 25, 2013, 06:14:01 pm »

Trg Sennaja nalazi se u srcu Lenjingrada. Do prije nekoliko godina nosio je naziv Trg mira, ali ga nitko nije tako zvao. Bio je Sennaja ploš- čad, trg na kome se prodavalo sijeno, od prvih dana »Pitera« i ostao je Sennaja i u dane zimske agonije Lenjingrada. Katkada su ga nazivali i Trg gladi.

Na jednom kraju trga Sennaja nalazila se stara i neugledna crkva, a nasuprot njoj mala kasama, građena u stilu s početka devetnaestog stoljeća. Trg Sennaja bio je otvoren prema vijugavoj ulici Sadovaja, bulvaru vrtova, jednom od najživljih trgovačkih centara carske Rusije. Bila je to ulica sitnih trgovaca, uličnih štandova i prodavača s robom na dvokolicama, ulica izvoščika, kočijaša i trojki, prodavačica cvijeća i prosti­tutki, već dvije stotine godina. Iza trga Sennaja, u prostoru između sa­mog trga i impozantne fasade Isakijevskog sabora protezao se splet spo­rednih ulica, svijet što ga je Vsevolod Krestovski ovjekovječio u klasič­nom djelu ruske literature Petersburške jazbine.

Tu je živio Fjodor Dostojevski. Tu se nalazila kuća braće Karamazovih. Između ulica Spaskog i Demidova nalazila se stara zgrada, nekad čuvena i bučna »Kuća mali­na«, a na uglu ulice Tairova još je stajala de Robertijeva kuća. Bile su to dvije najozloglašenije jazbine starog Petersburga, legla svakojakog po­roka u koja su mnogi ušli da nikad ne iziđu. U blizini se nalazila i ta­kozvana Vjazemskaja Lavra, stjecište lopova i kriminalaca tokom cijelog devetnaestog stoljeća. Na suprotnoj strani Kanala Gribojedova, u ulici Stoljamij, još je stajala kuća u kojoj je stanovao Dostojevski dok je pisao Zločin i kaznu. Bila je to četvrt slična onoj koju je Maksim Gorki opisao u svojoj drami Na dnu. Tu je ljudski život bio jeftin. Zrak je bio zasićen isparavanjima jeftine votke, jeftinog duhana i mahorke, jeftinog parfema, bio je to svijet jeftinih prostitutki, sitnih lopova, varalica, ucjenjivača i ubojica.

Naravno, revolucija je učinila kraj toj sumnjivoj slavi trga Sennaja. Nestalo je prostitucije. Nije više bilo lopova ni kriminalaca. Barem se tako govorilo. Je li zaista bilo tako prije rata, prije Hitlerovog napada,prije nego što se Lenjingrad našao u obruču, teško je ustanoviti. Među­tim, sada je trg Sennaja opet postao ono što je bio u prošlosti - središte kriminala svake vrste koja se mogla zamisliti u opsjednutom gradu.
Prije rata na trgu Sennaja bila je velika seljačka tržnica. Tržnica je odavno zatvorena, ali kad se nestašica namirnica u gradu počela jače osje­ćati, trgovanje hranom počelo je ponovo na trgu Sennaja.

Tokom zime trg se pretvorio u najživlje mjesto u gradu. Sama tržnica malo je nali­kovala bilo kojoj u svijetu. Bila je to tržnica gdje se roba mijenjala za robu. Novac, tj. papirnati rubalj nije imao gotovo nikakvu vrijednost. Najčešća valuta bio je kruh, na drugom mjestu bila je votka. Za kruh se moglo kupiti sve, od ženskog tijela do ljudskog života. Kako su Lenjin- građani ubrzo ustanovili, donoseći na tržnicu zlatne satove, dijamantno prstenje ili krznene bunde, sa snagom te valute nije se mogla mjeriti ni jedna druga. Za te dragocjenosti su mogli dobiti koricu kruha, rijetko više, a obično daleko manje nego što su se nadali. Ipak, čemu čuvati bilo kakve dragocjenosti? Što one vrijede ako čovjek umre od gladi?

Obični ljudi ubrzo su ustanovili da imaju malo čega zajedničkog s trgovcima koji su se iznenada pojavili na trgu Sennaja. Bili su to likovi koji kao da su sišli izravno sa stranica Dostojevskog ili Kuprina. Bili su to pljačkaši, lopovi, ubojice, pripadnici bandi koje su harale ulicama i u čijoj je vlasti, činilo se, bio grad čim bi se spustila noć.
Bili su to kanibali i njihovi pomagači - debeli, usaljeni, hladna po­gleda, proračunati, najstrašniji ljudi i žene svog vremena.

Naime, u Lenjingradu je bilo ljudožderstva. Međutim, u objavljenim službenim kronikama opsade čitalac će uzalud tražiti podatke o trgovini ljudskim mesom. Ta priča ipak prodire, tu i tamo, kroz usputne pri­mjedbe, memoare, aluzije u romanima, kroz ono što nije rečano kao i ono što je rečeno o zločinima radi hrane počinjenim u gradu.
Povijest antropofagije zadire duboko u prošlost ljudskog roda. Ne­pobitni dokazi o praksi konzumiranja ljudskog mesa otkriveni su u ar­heološkim nalazištima iz ranog paleolitika. Iz starih kronika se vidi da kanibalizam nije bio nešto nepoznato ni na ruskom tlu jer su takve obi­čaje gajili Skiti, misteriozni narod koji je živio u prostranim stepama pri­je uspona kijevske Rusije. Među nomadskim ratničkim plemenima koja su nadirala ka zapadu iz azijskih prostranstava ljudožderstvo također nije bilo nepoznato i ostavilo je mnogobrojne tragove u mitovima, pre­drasudama i religijama.

Međutim, komercijalna antropofagija ili ljudožderstvo radi profita predstavlja rijetku pojavu u povijesti ljudskog roda.
Na trgu Sennaja moglo se kupiti sve. Tu su ljudi kamenih lica pro­davali na čaše »badajevsku zemlju« - zemlju iskopanu iz podruma ba- dajevskih skladišta u koje se slilo na tone rastaljenog šećera. Kad je po­žar ugašen, ekipe za spasavanje materijala što ih je organizirao opuno­moćenik za prehranu Pavlov danima su izvlačile rastaljeni šećer, ali su zemlja i pepeo ispod skladišta upili na tisuće tona te mase. Uporedo s akcijom državnih ekipa za spasavanje pojedinci su na svoju ruku (»lije­vim postupkom«, kako se to kaže u ruskom žargonu) izvlačili preostali materijal. Kad je nastupila zima, iskopavanje je dobilo na intenzitetu.

Muškarci i žene uvlačili su se na zgarište badajevskih skladišta i kram­povima i sjekirama razbijali smrznutu zemlju. Čaša zemlje iz prvog sloja, debljine jednog metra, prodavala se po cijeni od 100 rubalja, a ona iz ni­žih slojeva po 50 rubalja. Neki kupci su izvlačili iz zemlje šećer taljenjem u tavi, a onda cijedili kroz laneno platno, ali češće je ta zemlja jedno­stavno miješana s brašnom ili škrobom. Od te smjese su izrađivani žilavi kolačići čiji su glavni sastojci bili zemlja, škrob ili nadomjestak brašna i karbonizirani šećer. To su bili »bomboni«, »žele« ili »tortice«, već pre­ma nahođenju i mašti domaćice.
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #2 on: August 25, 2013, 06:15:37 pm »

Na trgu Sennaja ljudi su se kretali kroz gomilu kao u snu. Bili su blijedi kao sablasti i prozirni kao sjene. Tek tu i tamo moglo se vidjeti muškarca ili ženu puna, zaobljena, ružičasta lica, koje je ipak bilo neka­ko podbulo, mekano, ljigavo. Gomilom bi prošao val jeze. To su, govo­rilo se, bili kanibali. Dmitrij Moldavski sreo je takvog čovjeka na stepe­ništu u svojoj kući. Izišao je iz stana njegove majke, kojoj je u zamjenu za odjeću prodao četiri čaše brašna i pola kile želatine u prahu. Imao je ružičasto lice i svjetlucave, široko razmaknute plave oči. Moldavski je kasnije pričao da ga neće zaboraviti do kraja života. Instinktivno je po­želio da ga ubije, tog čovjeka rumenih obraza i isuviše, isuviše blistavih očiju. Znao je kakvoj vrsti ljudi pripada.

Kanibali... tko su bili ti ljudi? Koliko ih je bilo? To je tema o kojoj Lenjingrađani koji su preživjeli opsadu nerado govore. Kanibala nije bilo, tvrdi jedan profesor. Odnosno, slučajeva kanibalizma je bilo, ali se to događalo samo kad bi ljudi potpuno izgubili razum. Na primjer, on sam čuo je za takav slučaj, slučaj jedne majke koja je poludjela od gladi. U ludilu, potpuno pomračena uma, ubila je kćerku, isjekla je na koma­de, samljela meso i priredila okruglice. Međutim, taj slučaj nije bio ništa posebno. Takvi nastrani postupci ljudi pomračena uma mogući su svugdje i u svako doba. Profesor se čak sjećao da je čitao o jednom slič­nom slučaju koji se dogodio prije rata.

Štakori, mačke, miševi i ptice - to je već bilo nešto drugo. Nitko ne može sa sigurnošću utvrditi da li su zimi 1941-1942. godine štakori na­pustili Lenjingrad, ali mnogi Lenjingrađani su spremni posvjedočiti da je zaista bilo tako. Sredinom siječnja štakori su gotovo iščezli. Možda su se posmrzavali, ali oni koji su u to vrijeme bili na lenjingradskoj fronti odbacuju takvu mogućnost. Oni su uvjereni da su lenjingradski štakori napustili ledene podrume, bombama porušene zgrade i da se na de­setine tisuća tih odvratnih životinja preselilo u rovove na fronti. Tamo je bilo više hrane - ne mnogo više, ali, više. U svakom slučaju u rovovima je sve vrvjelo od štakora. Jedina utjeha izgladnjelim voj­nicima na fronti bila je da ih u njemačkim rovovima, gdje je hrana bila bolja, ima još više.

Iz grada ipak nisu otišli baš svi štakori. Vsevolod Višnjevski je po­znavao jednu lenjingradsku pjesnikinju, nekadašnju ljepoticu, koja je sad živjela sama u Lenjingradu. Sjedila je u svom stanu, ogrnuta šalom, u bundi od karakula i teškim čizmama. Soba je bila velika, prepuna sli­ka, raznih sitnica - i veoma hladna. Uvečer je sjedila uz malu željeznu peć, a oko nje bi se skupila manja grupa štakora i tiho, bez straha se grijala s njom. Nije ih tjerala, da bi imala društvo. I njima je bilo hladno. I tako je sjedila, iz noći u noć, sama, okružena štakorima. Možda su če­kali da oslabi, pa da nasrnu na nju.

Glasina o ljudožderstvu je bilo. Lenjingrad je bio preplavljen takvim glasinama od jeseni, kad su roditelji počeli zabranjivati djeci da izlaze na ulicu. Govorilo se da neki ljudi otimaju tuđu djecu. Djevojčice i dje­čake bilo je lako odvesti, a meso im je, pričalo se, bilo ukusnije.
Ima li u tim glasinama istine nitko nije znao. U tim vremenima sve je bilo moguće. Bilo je i drugih glasina - da oficiri na fronti žive raskoš­no, da dobijaju specijalna sljedovanja, lumpuju uz šampanjac, dok sta­novništvo u gradu umire od gladi. Te glasine nisu bile točne. Na fronti se gladovalo kao i u gradu. Tokom zime radio često nije emitirao pro­gram zbog nestašice električne energije.

Lenjingradskaja Pravda izlazila je redovno. Nije se pojavila samo jednog dana, 25. siječnja, kad je nestalo struje i boja se u strojevima smrzla. Međutim, često je štampan veoma mali broj primjeraka, a i te nije imao tko da raznese. Nitko nije imao snage da podigne svežanj novina. List Smena nije izlazio od 9. siječnja do 5. veljače. U Lenjingradu su u prosincu zatvorene sve tiskare radi štednje električne energije, osim one u Volodarskom gdje su tiskane Le­njingradskaja Pravda - i potrošačke karte. Matrice za tiskanje Pravde, koje bi svakog dana bile avionom upućene iz Moskve, često nisu stizale u Lenjingrad jer bi avion koji ih je prevozio bio oboren. Međutim, do­gađalo se i da matrice jednostavno nestanu, nitko nije znao kako. Zato nije. nikakvo čudo da je tokom siječnja i veljače stanovništvo Lenjingra- da prihvaćalo kao istinite svakojake priče. Život Lenjingrađana bio je tako ispunjen strahotama da je svaki užas bio zamisliv.

U tim vremenima ljudi su počeli gajiti poseban odnos prema miše­vima. Vera Inber i njen suprug, dr Strašun, imali su u svom ledenom stanu miša. Nazvali su ga »princeza Miškina«. Prvih dana siječnja prince­za Miškina je nestala. Bili su uvjereni da je uginula. Vera Inber je s iz­nenađenjem ustanovila da joj taj mišić, ta mrvica života u svijetu hlad­noće, mnogo nedostaje. Nekoliko dana kasnije s radošću je zapisala u dnevnik da se princeza Miškina opet pojavila. Vera Inber i njen suprug tog su dana imali pravu gozbu - pola glavice luka, dobro posoljenog i malo zakiseljenog, dnevno sljedovanje kruha, tri male »tortice« i čašu teškog araratskog vina. Kad su legli, Vera Inber je čula princezu Miški- nu kako kao ptičica skuplja i gricka mrvice. Mišić se zatim popeo na vrč za mlijeko, naravno, prazan. U tom trenutku Vera Inber je zapalila ši­bicu. Prikupivši posljednju snagu, princeza Miškina je skočila s vrča i nestala.

Jedan takav mišić suočio je jednog dječaka s težim moralnim pro­blemima. Njegova baka imala je limenu kutiju u koju je sklanjala svaki preostali komadić kruha ili keksa. Bila je to obiteljska »posljednja re­zerva«. Ako ne bude ničega za jelo - i samo tada - zagrabit će u tu li­menu kutiju. Jednog dana dječak je bio sam u ledenom stanu i čuo kako u limenoj kutiji šuška miš. Znao je što to znači. Miš je jeo posljednje obi­teljske rezerve. Nije se mogao odlučiti. Da otvori kutiju i izbaci miša? Da otvori kutiju, ubije miša i baci ga? Ili da ubije miša i pojede ga? Posljed­nja alternativa bila je najprivlačnija jer je, konačno, i miš jeo njihovu hranu. Samo, pojesti miša ne bi bilo baš ugodno. Na kraju je podigao poklopac kutije, protresao je i pustio miša da pobjegne. Konačno; po­mislio je, miš je gladan kao i on, a otkud može znati nema li on jednako pravo na život kao i dječak?

Mnogi Lenjingrađani, iako gladni, pažljivo su svake večeri skupljali na tanjirić mrvice svog bijednog obroka i stavljali ga na pod za nekog princa Miškina ili princezu Miškinu.

U Lenjingradu, razumljivo, nije preostala ni jedna ptica. Najprije su nestale vrane, cmo-sive sjevernoevropske vrane. Još u studenom odlet­jele su iza njemačkih linija. Zatim su nestali galebovi i golubovi, a zatim vrapci i sjenice. Umirali su od hladnoće i gladi kao i ljudi. Neki pričaju da su vidjeli kako vrapci padaju kao kamenje s neba, jednostavno se smrznuvši u letu. Stari brodogradilišni radnik, lija Krošin, sjećao se kako su za vrijeme gladi u Petrogradu 1920. godine tvorničke hale bile pune vrana. »Sad više nema vrana« primijetio je tužno.
Do kraja prosinca u Lenjingradu jedva ako je ostao poneki pas i mačka. Svi su pojedeni.

Traume što su ih preživljavali ljudi kad bi došli u situaciju da ubiju životinju koju su voljeli godinama bile su velike. Jedan postariji glumac zadavio je svoju ljubimicu, mačku, i pojeo je, a onda se pokušao objesiti, piše Vsevolod Višnjevski. Međutim, uže se prekinulo, glumac je pao na pod, slomio nogu i onako nepokretan smrznuo se. Mnoga su lenjingrad- ska djeca odrasla ne znajući što je to pas ili mačka. Jedan od najžešćih napada na Anu Ahmatovu u poslijeratnim godinama napisala je jedna lenjingradska službenica koja u svom napisu optužila veliku pjesnikinju da ne zna ništa o životu u Lenjingradu za vrijeme blokade, potkreplju­jući to činjenicom da Ahmatova u jednoj pjesmi spominje golubove na trgu pred Kazanskom crkvom. Na trgu nije bilo golubova, napisala je djevojka. Svi su bili davno pojedeni.
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #3 on: August 25, 2013, 06:17:16 pm »

Prvog siječnja u stan Jelene Skrjabine došao je neki mladić i upitao je li velika siva mačka koja je pripadala nekoj glumici još u kući. Glu­mica je, navodno, obožavala tu mačku. Jelena Skrjabina je morala razo­čarati mladića. U zgradi nije bilo živog stvora, osim ljudi. Sve mačke, psi i drugi kućni ljubimci su pojedeni. Sin poznate glumice bio je zapravo glavni organizator hajki na zalutale pse i mačke i uporno je lovio golu­bove i druge ptice.

Ulicama Lenjingrada krstarile su patrole vojnika s fronte sa zadat­kom da na licu mjesta rješavaju svaki problem. Pukovnik B. Bičkov, ofi­cir lenjingradske policije, bilježio je u svom dnevniku sve ono na što su te patrole svakodnevno nailazile. Najteži problem bilo je otimanje po­trošačkih karata početkom mjeseca. Oni koji bi početkom mjeseca os­tali bez potrošačke karte imali su veoma malo izgleda da prežive dok ne dobiju novu. U takvim slučajevima vojne patrole nisu gubile vrijeme na sudske procedure. Jednostavno bi zaustavljale sumnjive osobe, pre­tresale ih i ako bi otkrile ukradene karte ili hranu o čijem podrijetlu sumnjiva osoba nije mogla dati vjerodostojno objašnjenje, izvršavale smrtnu kaznu strijeljanjem na licu mjesta. Bičkov je održao pripadnici­ma patrola predavanje o poštivanju zakonitosti, ali to na njih nije mno­go utjecalo. Ni on sam nije se zbog toga, čini se, previše uznemiravao. Patrole vojnika s fronte bile su jedina stvarna snaga koja je mogla oču­vati kakvo-takvo poštivanje zakona i red u gradu.

Međutim, nitko nije ni pokušao da se umiješa u mračna poslovanja na trgu Sennaja. Prodaja okruglica načinjenih od mljevenog ljudskog mesa započela je, prema nekim očevicima, već u studenom. Mnogi Lenjingrađani nisu htjeli vjerovati da je to meso ljudsko. Tvrdili su da je to konjsko, pseće ili mačje meso.

Probijajući se kasno noću kroz zavijane ulice, jedan je Lenjingrađa- nin naišao na snježni zapuh poprskan krvlju. U snijegu je ugledao od­sječene glave muškarca, žene i djevojčice čija je plava kosa još bila uvi­jena u pletenice na ruski način. Bio je uvjeren da su tijela odvezli i pojeli kanibali. Drugog objašnjenja zbog čega bi netko odsjekao glave i bacio ih u snijeg nije bilo.
Dokaza da su s leševa odsijecani komadi mesa ima bezbroj. Mnoga Lenjingrađanka koja je na dječijim sanjkama dovukla do groblja tijelo svog supruga ili djeteta sa zaprepaštenjem bi primijetila da su s nekih leševa, što su ležali razbacani naokolo kao cjepanice, odrezani mesnati dijelovi.

»U najtežem razdoblju opsade« zabilježio je jedan očevidac »Lenjingrad je bio u vlasti kanibala. Sam bog zna kakve su se sve strašne scene odigravale u stanovima, iza zatvorenih vrata.«
Isti očevidac tvrdi da zna za slučajeve da su muževi pojeli svoje žene, žene muževe, a roditelji djecu. U zgradi u kojoj je stanovao domar je ubio svoju ženu, a odsječenu glavu bacio u užarenu peć.

Često se događalo da vojnici samovoljno napuste frontu kako bi odnijeli nešto hrane svojim izgladnjelim porodicama u gradu. Kako su u Lenjingrad obično dolazili u kasne noćne sate, u vrijeme kad na uli­cama više nije bilo ni patrola, ti vojnici nerijetko su postajali žrtve ka­nibala. Privlačili su ih posebno time što su bili bolje hranjeni. Centar tr­govine ljudskim mesom, kao i svim drugim prehrambenim proizvodi­ma, bio je trg Sennaja. Izgladnjeli ljudi i žene nisu se previše raspitivali o podrijetlu i prirodi »kotleta« - kako u Rusiji nazivaju odreske od kosanog mesa - koje su tamo mogli kupiti. A zašto bi i pitali? Znali su da su u najboljem slučaju načinjeni od konjskog mesa, najčešće miješanog s psećim ili mačjim mesom ili, eventualno, mesom štakora.

Govorili su sami sebi da ljudskog mesa, razumljivo, u njima ne može biti. Osim toga, to nije bilo pitanje koje bi mogli postaviti ljudima ili ženama čelična po­gleda koji su stajali kao stijene u svojim teškim čizmama i debelim zim­skim kaputima, sliježući ramenima na svaku primjedbu eventualnih ku­paca. Kupi ili ostavi. Cijene su bile fantastične - nekoliko manjih kosa- nih odrezaka stajalo je 300 do 400 rubalja. Iz nekog razloga najčešće su nuđeni takvi kosani odresci, mnogo rjeđe kobasice.

Međutim, ako nitko nije postavljao pitanja na tržnici, priče što su ih žene raspredale čekajući u dugim redovima da se otvore prodavao­nice kruha bile su utoliko jezivije. Govorile su o djeci i kako ih treba čuvati, kako kanibali najčešće nastoje da ulove djecu jer im je meso mekše. Na drugom mjestu su, govorilo se, žene. Gladovale su kao i muš­karci, ali, tvrdilo se, njihova tijela zadržala su ipak nešto više masti, pa im je meso ukusnije.

Na trgu Sennaja moglo se kupiti drveni špirit (pričalo se da se može bez straha piti ako se prethodno filtrira kroz šesterostruko laneno plat­no), laneno ulje na kome su žene pekle uštipke i palačinke, katkad su­šenu ili sirovu slaninu, dvopek iz vojnih skladišta, prašak za zube od koga se, uz dodatak malo štirka ili krumpirova brašna, mogao praviti puding (paketić tog praška stajao je 100 rubalja) i knjigovezačko ljepilo u pločicama, kao čokolada.

Na trgu se obično mogao kupiti i kruh, katkada cijeli hljebovi, ali prodavači su ga nerado pokazivali i obično ljubomorno skrivali hljebo­ve ispod kaputa. Nisu se bojali policije, nego lopova i gladnih pljačkaša koji su u svakom trenutku mogli potegnuti bodež ili ih jednostavno uda­rati nečim po glavi i pobjeći s kruhom.
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #4 on: August 25, 2013, 06:19:18 pm »

Bilo je više načina na koji su mrtvi mogli pomoći živima da prežive. Na Piskarevskom i Serafimovskom groblju i drugim velikim grobljima inženjerci upućeni s fronte da pomoću eksploziva kopaju masovne gro­bove primjećivali su svakog dana da leševima koje skupljaju nedostaju udovi, obično mesnatiji dijelovi bedara, ruke i ramena. To meso je upo­trebljavano za ishranu. Ma koliko takvo nekromesarstvo bilo jezivo, nije bilo pozitivnog zakonskog propisa koji bi zabranjivao rezanje leševa ili konzumiranje takvog mesa.

Mrtvi su pomagali živima i svojim potrošačkim kartama. Karta je, prema propisima, prestajala vrijediti čim vlasnik umre. Kazne za ne- prijavljivanje smrti i korištenje karata umrlih lica bile su veoma stroge, ali u praksi nitko nije vraćao te karte, već bi ih koristio do kraja mje­seca. Tada je usluga živima prestajala jer je svatko osobno morao otići po kartu za idući mjesec.
Među fantastične priče što su kružile Lenjingradom zimi 1941-1942. godine spada i ona o »kružocima« ili bratovštinama konzumenata ljud­skog mesa. Te se bratovštine, pričalo se, sastaju i priređuju gozbe koji­ma mogu prisustvovati samo provjereni članovi. Ti ljudi bili su talog ljudskog pakla u koje se bio pretvorio Lenjingrad. Na samom dnu bili su oni koji su jeli samo »svježe« ljudsko meso, za razliku od mesa ski­nutog s leševa. Jesu li te priče bile istinite u svim detaljima i nije toliko važno. Važno je da su Lenjingrađani vjerovali da su istinite i da je to u njihove živote unosilo dopunsku dozu užasa.

Jedan mladić i jedna djevojka, Dmitrij i Tamara, prijatelji Anatolija Darova, otišli su u siječnju 1942. godine na trg Sennaja. Htjeli su svojoj drugarici kupiti par valjenki, toplih pustenih čizama. Štedeći i snalazeći se, Tamara je prikupila 600 grama kruha da bi za njega kupila čizme.
Došli su na trg Sennaja na kojem ranije ni jednom nisu bili. U po­četku nisu mogli naći što su tražili. Bilo je samo muških čizama, kakve su nosili policajci i kondukteri, a te su bile prevelike i previše teške. Ko­načno su ugledali jednog visokog muškarca, i previše elegantno obuče­nog s obzirom na uvjete u opkoljenom gradu, u šubari od finog krzna i toplom kaputu od janjeće kože, s prekrasnim sivim čizmama na noga­ma. Imao je dugu, njegovanu bradu i, s obzirom na glad, činio se pun energije. U ruci je držao jednu žensku čizmicu, upravo onakvu kakvu je mladi par želio kupiti.

Počeli su se pogađati oko cijene. Muškarac je za čizmice zatražio ki­logram kruha. Mladić mu je ponudio 600 grama. Snažni muškarac je pažljivo pregledao kruh i nakon kraćeg pogađanja pristao. Druga čizmi­ca, rekao je, nalazi se u njegovom stanu, negdje u spletu ulica u blizini. Mladić je, pomalo sa strepnjom, pošao za visokim trgovcem. Tamara ga je upozorila da bude oprezan.

-Bolje ostati bez valjenki nego bez glave! - rekla je, pola ozbiljno pola u šali.

Ušli su u jednu tihu ulicu i ubrzo se našli ispred jedne poveće zgra­de koja nije bila oštećena ni njemačkim granatama, ni bombama. Dmit- rij je krenuo za visokim muškarcem uz stepenište. Muškarac se penjao bez napora, povremeno se osvrćući da vidi slijedi li ga mladić. Kad su se popeli na najviši kat, Dmitrij se počeo osjećati neugodno. Sjetio se priča o kanibalima i kako namamljuju svoje žrtve. Visoki muškarac iz­gledao je neobično uhranjen. Dmitrij je išao za njim riješen da bude na oprezu i pobjegne i na najmanji nagovještaj opasnosti.
Na najvišem katu muškarac je stao, okrenuo se i rekao:

-Sačekajte me ovdje. - Pokucao je na vrata, a netko iznutra je upitao:
-Tko je?
-Ja sam - odgovorio je muškarac. - Vodim jednog živog.

Na te riječi Dmitrij se ukočio. U njima je bilo nečeg zloslutnog. Vra­ta su se otvorila i on je ugledao dlakavu crvenu ruku i okruglo, podbulo lice. Iz stana je dopirao čudan, slatkast, težak miris. Propuh iz hodnika otvorio je jedna vrata i pri treperavoj svjetlosti svijeće Dmitrij je ugledao nekoliko velikih komada bijelog mesa kako vise s kuka na tavanici. Među njima se klatila i jedna ljudska ruka s dugačkim prstima i plavi- častim venama.

U tom trenutku dvojica muškaraca bacili su se na Dmitrija. Uzmak­nuo je i potrčao niz stepenice i uspjelo mu je stići u prizemlje prije svo­jih gonilaca. Na njegovu sreću ulicom je upravo prolazio vojni kamion.

-Kanibali! - viknuo je Dmitrij.

S kamiona su skočila dva vojnika i otrčali u zgradu. Nekoliko trenutaka kasnije odjeknula su dva hica, a ubrzo su se pojavili i vojnici. Jedan je nosio kaput od janjeće kože, a dru­gi komad kruha. Vojnik s kaputom je žalio zbog rupe na kaputu.
Drugi se obratio Dmitriju:

-Našao sam komad kruha. Hoćete li ga uzeti?

Dmitrij je zahvalio vojniku. Bio je to njegov kruh, 600 grama koje je namjeravao zamijeniti za valjenke. Vojnici su mu ispričali da su u stanu pronašli na kukama udove pet ljudskih tijela. Zatim su sjeli u kamion i odvezli se na Ladogu gdje je njihova jedinica prevozila hranu »Cestom života«.

Nina Pelcer, baletska zvijezda Operete, došla je do para valjenki na manje uzbudljiv način. Bojala se da će joj dragocjene noge promrznuti na hladnoći, pa je odlučila da ih zaštiti najtoplijom obućom koja se mo­gla dobiti u gradu - parom kondukterskih čizama. Otišla je direktoru le- njingradskog tramvaja i rekla: »Spasite moje noge!« Direktor je prona­šao par teških muških pustenih čizama koje je ona nakon toga nepre­stano nosila, pa ih čak obuvala između pojedinih izlazaka na ledenu po­zornicu Puškinovog teatra gdje je često nastupala tokom zime. Primala je obično sljedovanje zaposlenih, ali obožavaoci su joj često donosili po­klone - čokoladu, riblju paštetu ili konzervu.

U to vrijeme policijski istražitelji prijetili su katkada osumnjičenima koji su uporno poricali krivicu da će ih baciti u ćeliju kanibala »koji se međusobno proždiru« ako ne priznaju djelo za koje je istražitelj smatrao da su ga počinili. Da li je zaista postojala takva ćelija i da li je policija dopuštala kanibalima da jedu jedni druge, to je drugo pitanje. Stvar je, svakako, malo vjerojatna. Ipak, takva mogućnost bila je dovoljno realna da je policijski istražitelji mogu upotrijebiti kao sredstvo prinude.

Za svoje stanovnike Lenjingrad je sve više postajao grad bijele apo­kalipse u kome ljudi jedu jedni druge, a voda koju piju ima slatkasti za­dah leševa. Voda koju su upotrebljavali bila je uglavnom izvučena kroz rupe probijene na zaleđenoj Nevi, na Fontanki i drugim kanalima. Led oko tih rupa bio je prekriven leševima onih koji su se srušili od iscrplje­nosti ili se smrzli dok su izvlačili vodu. Osim toga, u rijeku i u kanale bačeno je na stotine leševa. Svima koji su te zime u Lenjingradu okusili vodu izvučenu kroz rupe probijene u ledu zauvijek je ostao u ustima njen okus. Bilo je potpuno svejedno je li bila prokuhana ili nije (a često nije bilo vatre ni goriva da se voda prokuha, pa su je ljudi pili kako je donesena sa rijeke). Čak i kad bi u njoj skuhali nedomjestak čaja ili kave, ljudi su osjećali isti, trajni ukus, pomalo slatkast, pomalo pljesniv, zasićen smrću.
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #5 on: August 25, 2013, 06:21:12 pm »

Pavel Luknjicki prolazio je krajem siječnja tim gradom ledene apo­kalipse. Bio je tako slab da se jedva držao na nogama. Dva dana ranije u kući u kojoj je stanovao, na Kanalu Gribojedova br. 9, ležalo je trinaest nesahranjenih leševa, među njima i leš nekog sasvim nepoznatog čo­vjeka. Koliko je njemu bilo poznato, dvanaest članova Saveza pisaca umrlo je od gladi, a dvadeset četvorica bili su na ivici smrti. Udovica pjesnika Jevgenija Panfilova, s kojom je prije nekoliko dana razgovarao u Domu pisaca nađena je mrtva u svom stanu. Lice kao da joj je bilo od sive, uštavljene kože, sva umotana u šal kao mumija, sjedila je u na­slonjaču, nepokretna, uzalud očekujući pomoć. Lice su joj izgrizli gladni štakori.
Luknjicki je otišao u svoj stari stan u ulici Borovaja prvi put otkako je u kasnu jesen bomba pala na zgradu. Imao je male sanjke i odlučio je da na njima preveze svoje književne radove i rukopise na sigurnije mjesto, u stan na Petrogradskoj strani u kome je stanovao. (Međutim, bio je tako slab da ih je dovukao samo do Doma pisaca u ulici Voinova br. 18.)

Dok je polako išao ulicama, razmišljao je o junacima koji su održa­vali Lenjingrad u životu - o komsomolskim brigadama koje su vukle vodu iz Neve u pekarnice i prevozile na sanjkama polumrtve ljude u bolnice, o vozačima kamiona koji su prevozili hranu preko Ladoge, o ljudima s radio-stanice koji su održavali program, o šačici mladih ljudi u tvornicama koji su u ledenim halama proizvodili granate i metke, o tisućama ostalih koji su svaki na svoj način pomagali da se grad održi.

Razmišljao je također o okorjelim kriminalcima koji su napadali ljude i otimali im potrošačke karte, o bandama ubojica koje su krstarile ulicama, o ljudima koji su se umirući od gladi probijali zametenim uli­cama do svojih radnih mjesta, izloženi napadima pljačkaša koji su na­srtali na slabe gotovo u svakoj ulici.
Na usnama Lenjingrađana koji su vršili svoju dužnost unatoč svim nedaćama lebdjelo je, znao je, jedno isto, stalno ponavljano pitanje: »Hoće li Nijemci biti ubrzo otjerani? Hoće li obruč ubrzo biti probijen?«

Prevrćući u glavi takve misli, natovario je na sanjke svoje papire. Bilo ih je, učinilo mu se, više nego što može povući. Polako je krenuo niz Borovaju. Prošao je pored velikih sanjki visoko natovarenih leševima, nevjerojatno mršavim, plavim, strašnim - kosturima presvučenim zategnutom kožom s crvenim i ljubičastim mrtvačkim mrljama. Na Zvenigorodu je pred jednom kućom vidio osam leševa, pokrivenih krpama i ostacima odjeće. Bili su vezani užetom i natovareni na male sanjke da bi tako bili odvučeni na groblje. Na ulici Marat ležao je na leđima leš nevjerojatno mršavog muškarca. Šubara mu je pala s glave. Dva koraka dalje iz kuće su izišle dvije žene.

Izbezumljena pogleda, jedna je od njih neprestano vikala:

-Leno moja, Leno!

Treća je žena mirno promrmljala:

-Leonid Abramovič je mrtav i leži na pločniku.

Na Nahimsonovom prospektu sanjke Luknjickog neprestano su se sudarale sa sanjkama na kojima su drugi vukli leševe. Na jednim sanjka­ma bila su dva leša, leš žene duge kose koja se vukla snijegom i leš vje­rojatno desetogodišnje djevojčice. Pažljivo je vukao sar jke kako se ra­suta žućkastobijela kosa ne bi omotala oko salinaca.

Na Volodarskom, kraj Litejnog mosta, ususret mu je naišao petotonski kamion s brdom leševa. Nešto dalje sreo je dvije starice koje su dostojanstveno pratile svoje mrtve na groblje. Vezale su svoje sanjke za velike vojne saonice koje su polako vukla dva izgladnjela konja. Zatim je sreo sjenku od čovjeka koji je nosio, čvrsto privijenog na grudi, ne­vjerojatno mršavog psića - što je bio zaista rijedak prizor. Oči obojice - čovjeka i psa - izražavale su samo glad i strah. Bez sumnje, pas je bio prestrašen zato što je predosjećao što ga čeka, a čovjek vjerojatno zato što se bojao da mu netko, onako slabom i nesposobnom da brani svoju imovinu, ne otme psa.

I tako je Luknjicki išao kroz grad, srećući stotine ljudi koji su se bo­rili da prežive, vukli leševe svojih dragih u bolnice ili na groblja, prevo­zili na sanjkama kante vode iz Neve...

Među stotinama ljudi sretao je i predstavnike one druge vrste - muškarca punačka, samozadovoljna lica, snažnog, uhranjenog, pohlepna pogleda. Tko je taj čovjek? Upravnik skladišta hrane, špekulant, domar stambene zgrade koji krade potrošačke karte umrlih stanara, a onda preko svoje ljubavnice mijenja na trgu Sennaja bijedna sljedovanja kru­ha za zlatne satove, najfiniju svilu, dijamante i carske srebrne i zlatne rublje? Taj čovjek i njegova ljubavnica nisu razgovarali o tome kako da prežive, kako da izdrže strahote što ih je donijela opsada. Na te stvari takav čovjek je samo prezrivo odmahivao rukom. Je li bio neki takav špekulant? Ili ubojica? Kanibal? Među njima nije bilo velike razlike, svi su oni trgovali životima izgladnjelih, umirućih ljudi, svi su se hranili me­som svojih bližnjih.

Za takve ljude postojala je samo jedna kazna. Strijeljanje.

Luknjicki je sretao i crvenoarmejce. Bili su mršavi i iscrpljeni kao i civili. Prošao je pokraj dvojice vojnika koji su napola nosili trećeg. Ve­ćina je vojnika nastojala da unatoč slabosti ide čvrstim korakom.

»Takav je bio moj rodni, nesretni, ponosni, opsjednuti grad« zabi­lježio je Luknjicki. »Sretan sam što nisam pobjegao, što dijelim njegovu sudbinu, što sam sudionik i svjedok svih njegovih nedaća u ovim straš­nim, nezapamćenim mjesecima. I ako preživim, sjećat ću ih se - nikad neću zaboraviti svoj voljeni Lenjingrad zimi 1941-1942. godine.«
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #6 on: August 25, 2013, 06:26:40 pm »

Daniel Leonidovič Andrejev, sin velikog Leonida Andrejeva, živio je za vrijeme opsade u Lenjingradu.
O lenjingradskoj apokalipsi je napisao:

Upoznali smo sve...
Znamo da u ruskom jeziku
ne postoji riječ za tu luđu, ratnu zimu...
Kada je Ermitaž drhtao pod bombama,
kuće se pretvarale u led, a cjevi pucale od mraza...
Sljedovanje: 100 grama... Na Nevskom leševi.
Znamo i što je Ijudozderstvo.
Upoznali smo sve...




Iz knjige : 900 DANA - Opsada lenjingrada
Autor : Harrison E. Salisbury
Logged
wermez
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 847



« Reply #7 on: August 25, 2013, 07:21:18 pm »

Apokalipsa. Prava reč.

Sećam se jedne emisije o opsadi Lenjingrada.
Nekoliko redova iz dnevnika jednog dečaka, ili devojčice, ne sećam se. Otprilike ide ovako:

"Danas smo brat i ja imali sreće. Mama i tata su umrli od zime, pa smo uzeli njihova sledovanja."

Da bi razdvojili zamrznute leševe, morali su da ih otope polivajući ih toplom vodom. Ne ponovilo se.
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.036 seconds with 22 queries.