PALUBA
March 29, 2024, 03:23:05 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Čitajte na Palubi roman "Centar" u nastavcima, autora srpskog podoficira i našeg administratora Kuzme
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Srpska rečna ratna flotila 1918 - 1919. godine  (Read 6610 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« on: January 10, 2011, 09:31:32 pm »

Srpska rečna ratna flotila 1918-1919.g.


Austrougarska Dunavska flotila je igrala zapaženu ulogu u borbama za osvajanje Srbije i Rumunije, tokom 1915. i 1916.g. Kada je 29. novembra 1916.g. Dunav do Radujevca očišćen od mina, završena su i dejstva Dunavske flotile. Monitori su razdeljeni po većim rumunskim lukama na Dunavu a neki su upućeni i na opravke u Budim i Turn Severin. Po završenoj opravci, brodovi su do početka 1918.g. ostali u lukama da bi tada svi brodovi Dunavske flotile bili okupljeni u Sulini. Odavde je  deo, posle dve nedelje, 8. aprila 1918.g,prebačen u Odesu i dalje za Nikolajev.  Na Crnom moru, Dnjepru, Dnjestru i Bugu brodovi flotile nisu izvodili borbena dejstva, već su samo vršili policijsku službu.


  Povlačenje Austrougarske Dunavske flotile ka Budimpešti


Krajem septembra 1918.g. austrougarskom generaštabu je bilo jasno da će biti teško zadržati savezničke snage južno od Save i Dunava. Zbog velikog značaja kojeg je mogla imati Dunavska flotila u eventualnim budućim borbama oko Save i Dunava, naređeno je flotili, početkom oktobra da se prikupi u Braili. Glavnina flotile (Ens, Bosna, Temeš, Velš i Viza) je 13. oktobra isplovila iz Braile uzvodno Dunavom i već 16. oktobra prošla je pored Lom Palanke. Tu su joj se pridružili Bodrog i Kompo, dok su Samoš i Kereš čekali u Kalafatu. Kako u to vreme nije izvršena potpuna evakuacija plovnih objekata iz Crnog mora, krcatih zaplenjenim materijalom iz Ukrajine i Krima, radi njihove zaštite ostali su do 19. oktobra u Sulini, monitori Sava, patrolni čamac Baršč i minersko odeljenje sa minopolagačem Una.
   Krajem oktobra flotila je dobila zadatak da podržava prelazak ostataka austrougarske vojske iz Srbije na levu obalu Dunava. U to vreme sastojala se flotila od dva diviziona monitora i od diviziona patrolnih čamaca. Flotila je bila podeljena u grupe od po dva monitora i od po dva patrolna čamca. Ukupno je bilo u opremi 8 monitora i to Bosna (Bosna), Ens (Enns), In (Inn), Sava (Sava), Temeš (Temes), Bodrog (Bodrog), Kereš (Körös) i Samoš (Szamos).  Dva najstarija monitora Maroš (Maros) i Lajta (Leitha) su bili stavljeni u raspremu u glavnoj bazi flotile u Budimu. Svih 8 patrolnih čamaca Viza (Viza), Barš (Barsch), Kompo (Compó), Velš (Wels), Fogaš (Fogas), Čuka (Csuka), Lač (Lachs) i Štor (Stör) su bili operativni.  U sastavu flotile se nalazilo i desetak mobilisanih brodova i remorkera (jedan komandni brod, 5 naoružanih brodova, 3 minolovca i minopolagača, jedan bolnički brod i jedan brod za pozadinsku službu flotile sa više šlepova). Komanda flotile se nalazila na jahti Hebe (Hebe) a komanda operativnih snaga na jednom od monitora.  Dunavska flotila je predstavljala moćnu snagu, koja je mogla ozbiljno da dovede u pitanje savezničko forsiranje Dunava, pogotovo što je saveznička teška artiljerija bila daleko zaostala, a ona je predstavljala jedinu realnu opasnost za monitore. Ipak, raspad Austrougarske monarhije će imati pogubne posledice i po flotilu, tako da ona neće izvršiti namenjen joj zadatak.
   Zajedno sa Dunavskom flotilom povlačio se i manji broj nemačkih plovnih objekata, koji su  upotrebljavani oko Istanbula. Nešto ranije, 9. septembra 1918.g. od nemačke Komande dunavskih stražarskih čamaca i Carske nemačke dunavske flotile formirana je nemačka Dunavska stražarska flotila, jačine 37 plovnih jedinica sa 202 člana posade. Najveći deo flotile nije uspeo da se evakuiše uzvodno Dunavom, pa su zbog toga u vremenu od 10. do 12. novembra 1918.g. skoro sve plovne jedinice potopile njihove posade.  Ukupno su uništena 24 motorna čamca, dok ih je šest vraćeno rumunskoj hidrotehničkoj službi. Šest čamaca je pokušalo da se povuče sa austrougarskom flotilom.
   Sava, Baršč i Una su 22. oktobra, oko 19 časova, ploveći Dunavom uzvodno forsirala prolaz kod Lom Palanke uprkos vatri dveju francuskih baterija od 75 mm. Brodovi su gađali pristanište i varoš granatama od 105 i 150 mm. Bio je to prvi sukob brodova Dunavske flotile sa savezničkim snagama. Tokom te noći doći do još jednog sukoba između brodova i francuskih artiljeraca kod Lom Palanke. Sava i druga dva broda su stigli u Turn Severin 23. oktobra. Oko 25. oktobra gotovo svi brodovi flotile su se nalazili na sektoru Turn Severin-Beograd. Keveš je 28. oktobra naredio flotili povlačenje iz Beograda za Novi Sad. Ostaće u reonu Smederevo-Beograd, radi obezbeđenja austrougarskog povlačenja samo monitori Bodrog, Samoš i Bosna. 
   Do prvog sukoba srpskih trupa sa brodovima flotile doći će 29. oktobra. Toga dana, oko 10 časova jedna patrola Konjičke divizije je u trenutku kada je izbila na Dunav kod Dubravice potpala pod vatru sa austrougarskih monitora. Sutradan, oko 11 časova izjutra, tukle su kod Grocke, brdske baterije Moravske divizije dva monitora koji su vukli šlepove ka Beogradu.  Nešto kasnije, kod Vinče je ukrcan u šlepove jedan austrougarski bataljon  i više topova. Kod Vinče je ukrcano i oko 30 šlepova raznog materijala (žita i stoka) i sve je pod pratnjom monitora odveženo ka Beogradu. Pri izbijanju srpskih trupa kod Višnjice 1. novembra, monitori su ispalili nekoliko metaka,  bez rezultata. 
   Komandant Dunavske flotile, komodor, kapetan bojnog broda Marius Ratković se od 28. oktobra nalazio na komandnom brodu Hebe u Novom Sadu. Tu je 30. oktobra primio otvoreni telegram kojim mu je naređeno da preda flotilu Mađarskoj vladi u Budimu. Odmah zatim je ljudstvo, slovenske narodnosti, otkazalo poslušnost. To je primoralo Ratkovića da 31. oktobra preda flotilu najstarijem oficiru mađarske narodnosti kapetanu  Olafu Vulfu (Olaf Wulff) i da istog dana otplovi jahtom Hebe za Beč. I onako loše stanje na brodovima je od 31. oktobra postalo potpuno haotično. Zbog dezorganizacije u snabdevanju osećala se velika oskudica u hrani, što je dovelo do toga, da je disciplina i mađarskog dela posade u potpunosti popustila. Zbog toga je Vulf nastojao da što pre stigne u Budim i tako spase celokupnu flotilu predatu Mađarskoj. Čim su se 1. novembra svi brodovi flotile, osim Bodroga, sjedinili u Novom Sadu, flotila je nastavila uzvodnu vožnju, sa ciljem da što pre stigne u Budimpeštu. Pre podne 2. novembra brodovi flotile su pristali u Vukovarskoj luci da bi se iskrcali mornari Jugosloveni, njih oko 40. Kapetan fregate Vulf se uopšte nije obazirao na veliki broj plovnih objekata u luci, već je odmah nastavio plovidbu ka Budimpešti, gde je stigao 6. novembra.
   Monitor Bodrog je tokom 31. oktobra obezbeđivao prelazak austrougarskih i nemačkih jedinica preko Dunava u u reonu Grocka-Beograd. Evakuacija je nastavljena i u toku noći. Zbog iznenadne pojave guste magle, Bodrog se nasukao na levu obalu Dunava, nasuprot Višnjice. Nasukavanje je bilo takvo da se Bodrog nije mogao osloboditi sopstvenom snagom, pa ni pomoću drugih monitora koji su mu tokom noći pokušali pomoći. U zoru su monitori nastavili plovidbu ka Novom Sadu a Bodrogu su pritekli u pomoć pomoćna rečna topovnjača  Samson (Samson) i najači dunavski remorkeri Vulkan (Vulkan) i Donau (Donau). Ujutro, 1. novembra jedinice 1. moravske brigade su izbile na Dunav kod Višnjice. U sastavu ovih delova bila je i 6.brdska baterija Moravskog artiljerijskog puka, koja je odmah otvorila vatru na nasukani monitor i brodove koji su pokušali da ga odvuku. Ubrzo su preciznom vatrom brdskih topova potopljena oba remorkera. Tom prilikom se udavio veći broj članova posade i izbeglica ukrcanih na remorkeru Vulkan. Nakon ovoga se odustalo od odsukavanja monitora, ali se sve do 5. novembra vršilo iskrcavanje materijala sa monitora na obalu. I pored neprekidnog dejstva srpskih brdskih topova, izvesna količina žita i artiljerijske municije je iskrcana. Par dana, nakon toga, brod su poseli srpski vojnici, ali je Bodrog ipak ostao nasukan sve do proleća 1919.g.
« Last Edit: January 10, 2011, 09:41:34 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #1 on: January 10, 2011, 09:33:15 pm »

Zaplena austrougarskog plovnog parka na Dunavu i njegovim pritokama

Prilikom povlačenja iz Srbije i Rumunije Austro-ugari i Nemci su vršili evakuaciju ogromnih količina zaplenjenog materijala, pre svega prehrambenih proizvoda. Najveći deo ovog materijala je evakuisan Dunavom. Za Srpsku vojsku i ostale savezničke snage, zarobljavanje ovog materijala je bilo od prvorazrednog značaja. Porušena železnička pruga Solun-Skoplje-Niš-Beograd onemogućavala je svako značajnije snabdevanje savezničkih operativnih trupa. Transport za potrebe stanovništva Srbije se još dugo vremena neće moći vršiti ovom saobraćajnicom. Zaplenom brodova na Dunavu omogućila bi se prehrana stanovništva i vojske, tokom nekoliko sledećih, kritičnih zimskih meseci. Ovim bi se omogućilo da se svi kamioni, kojih je bilo veoma malo, upotrebe isključivo za transport vojnog materijala, pre svega municije.
   Srpske prethodnice su izašle na Dunav i posele front Kličevac-Dubravica u 10 časova 29. oktobra 1918.g. Tokom 31. oktobra i 1. novembra Konjička divizija je zauzela Veliko Gradište, Golubac i Smederevo . Delovi Moravske divizije su, kao što smo već naveli, ujutro 1. novembra izbili na Dunav kod Višnjice. Istog dana u 10.30 ušao je eskadron Dunavske divizijske konjice u Beograd, a delovi Drinske divizije stigli su na reku Savu i zaposeli front Obrenovac-Debrc. Jedna četa Dunavske divizije je 5. novembra ušla u Zemun, a 7. novembra je Konjička divizija zaposela Bazjaš i Novu Moldavu. Delovi Drinske divizije su 7. novembra zaposeli Vukovar, dok su francuske trupe 12. novembra oslobodile Donji Milanovac i Kladovo. Konačno 14. novembra Dunavska divizija je zauzela Baju.
   Na osnovu gore iznetog možemo reći da ni jedan protivnički brod (osim donekle monitora) posle 31. oktobra nije mogao proći u svom pokretu uz Dunav, Smederevo, posle 1. novembra Beograd, posle 7. novembra Vukovar i konačno posle 14. novembra Baju.
   Da bi se sprečio neprijateljski saobraćaj Dunavom, Savom i Drinom, komandant I armije Petar Bojović u svom naređenju O.br.19127 od 2. novembra, između ostalog, naređuje potčinjenim jedinicama da po svaku cenu spreče svaki saobraćaj ovim rekama. Ipak, proći će još desetak dana dok se taj cilj ostvari.
   Po planu austrougarskog generalštaba bilo je predviđeno da se ceo plovni park što pre prebaci na deo Dunava od Budimpešte do Regensburga, pa je zadnjih dana oktobra većina brodova upućena uzvodno da u Mohaču sačeka dalja naređenja. Do 1. novembra najveći deo plovnog parka je uspeo da se izvuče uzvodno Dunavom od Novog Sada.  Sva sredstva koja su saveznici zaplenili na prostoriji Smederevo-Golubac, prikupljena su kod Velikog Gradišta.  Njihov broj  nije poznat, ali s obzirom na to da je za prebacivanje jednog pešadiskog puka preko Dunava bilo neophodno slati dodatne brodove, taj je broj bio neznatan. Na Dunavu, nizvodno od Golupca bilo je takođe veoma malo napuštenih brodova. Uopšte, Đerdap je sve do kraja novembra bio praktično ničija zemlja. Pripadnici Srpske brodarske komande (SBK) koji su se vraćali u zemlju preko Bugarske, uspeli su da pri prolasku kroz Đerdap, kod Tekije, zaplene 22. novembra dva broda Apatin (ex Beograd) i Aler, dok je treći delimično oklopljeni brod bio onesposobljen. Bili su to jedini brodovi na koje su naišli na svom putu Dunavom od Vidina do Golubca. Broj šlepova, na ovoj deonici, je takođe bio zanemarljiv, samo par komada . U Beogradu gotovo da nije bilo plovnih objekata. Pri oslobođenju Zemuna zaplenjeno je 5 brodova, dok na Savi brodova i šlepova gotovo nije bilo.  Jedino je u Brčkom zalenjeno nešto više plovnih objekata (jedan parobrod, dva šlepa i jedan motorni čamac).
   Sasvim druga situacija je bila na Dunavu uzvodno od Beograda. Pri ulasku u Novi Sad 9. novembra srpske trupe su u pristaništu zaplenile preko 100 šlepova i veći broj brodova i remorkera. Mnogi šlepovi su bili puni sa hranom, a jedan je bio krcat sa sanitetskim materijalom.
   Kada su se mornari, jugoslovenskog porekla, iskrcali sa brodova Dunavske flotile 2. novembra 1918.g. u Vukovaru, gradsko pristanište je bilo pretrpano brodovima i šlepovima. Iskrcani mornari su se stavili na raspolaganje Narodnom vijeću u Vukovaru, pa je organizovan naoružani odred sa zadatkom čuvanja velikog broja zaplenjenih plovnih objekata kojima je zabranjeno isplovljenje iz luke. Odredom je komandovao poručnik fregate Metod Pirc uz pomoć  5 do 6 rezervnih kadeta. Tokom sledećih par dana, odred je ojačan sa manjim brojem pristiglih oslobođenih srpskih zarobljenika i sa nešto dobrovoljaca iz bivše austrougarske vojske. Istovremeno Narodno vijeće iz Zagreba oformilo je posebnu komisiju od 3 oficira, sa zadatkom čuvanja zaplenjenog materijala. U pristaništu su postavljene straže sa zadatkom sprečavanja pljačke ili bekstva brodova. Ipak, na svim zaplenjenim brodovima i šlepovima je bilo pljačke i to i od posade i od meštana, a ubrzo je došlo i do organizovanog razbojništva. Sa druge strane, posade su masovno napuštale brodove i šlepove, noseći sa sobom sve što su mogle.
   Pretila je opasnost  da se monitori vrate iz Budimpešte i silom preotmu brodove. Jedan takav zahtev uputio je 3. novembra nemački komandant Vukovara poručnik Litke (Lutcke) mađarskom ministru pretsedniku grofu Mihajlu Karoljiju ali je ovaj to odbio. Interesantno je da je Litke ostao u Vukovaru sve do dolaska srpskih regularnih trupa 7. novembra.
Da bi se bolje zaštitili plovni objekti Narodno vijeće iz Vukovara je, posebnim vozom, poslalo tročlanu delegaciju sa pratnjom, da uspostavi dodir sa Srpskom vojskom i zatraži pomoć od nje. Delegacija je 6. novembra u 18.00 časova stigla do komandanta Mačvanskog odreda koji je, na njihovu molbu, pristao da uputi jednu četu iz 6. pešadiskog puka (sastavljenu od vojnika ranijeg dobrovoljačkog odreda). Četa je odmah krenula iz Cerovca za Šabac, gde je prešla Savu kod Klenka. Tu se ukrcala na voz, sa delegacijom, i produžila za Vukovar, gde je stigla 7. novembra oko 17 časova i odmah preuzela obezbeđenje plovnih objekata.  Međutim, ni ovo pojačanje nije bilo dovoljno, pa je Narodno veće uputilo novu delegaciju, koja je stigla 11. novembra u 13 časova, kod komandanta desne kolone Drinske divizije. Delegacija je izjavila da narod i dalje pljačka šlepove i brodove a što je još gore postoji opasnost da se vrate monitori. Zato je neophodno da se pošalje još trupa, ali i artljerije za zaštitu od monitora. Komandant desne kolone Drinske divizije je uvažio ove zahteve i krajem istog dana uputio je u Vukovar  još jednu četu pešadije  i 4.brdsku bateriju. Sve srpske trupe u Vukovaru  su stavljene pod komandu komandanta 3.bataljona 6.pešadiskog puka. Ovim potezom je postignuta blokada Dunava od strane srpskih trupa i obezbeđen Vukovar. 
   Mađari su 7. novembra uputili iz Budimpešte patrolni čamac Štor pod komandom Hartman Gaštona da otplovi do Novog Sada, izvidi situaciju i pokupi što je moguće više brodova. Štor je 10. novembra stigao u Novi Sad ali je tu već zatekao srpske trupe. Patrolni čamac je, sa šlepovima koje je usput pokupio, vratio u Vukovar istog dana, da bi posle pregovora sa  mesnim odborom, produžio put uzvodno Dunavom, bez ekcesa. U Budimpeštu se vratio 18. novembra.  Interesantno je da su u Vukovaru očekivali da 11. ili 12. novembra u grad stigne mađarski grof Karolji na pregovore sa izaslanicima narodnog vijeća iz Zagreba koji su već nalazili u Vukovaru. Tema razgovora su trebali da budu brodovi u Vukovaru i plen na njima.
   Ipak, tek naredbom komandanta Dunavske divizije komandantu 8.pešadiskog puka, od 18. novembra, kojom je ovom naređeno da saopšti komandantu bataljona u Baji da je brodovima i šlepovima zabranjeno da idu uz Dunav dalje od Baje, nastupila je potpuna blokada plovidbe Dunavom sa teritorije koju je kontrolisala Srpska vojska ka Mađarskoj i dalje Austriji.
   Čim je stigao u Vukovar komandant 3. bataljona je izvršio popis matrijala na plovnim objektima, o čemu je izvestio komandanta Drinske divizije. U istom izveštaju je skrenuo pažnju da je potrebno hitno izvršiti istovar pre svega žita koje je već počelo da klija. Takođe je bilo neophodno prebaciti brodove u zimovnike jer je pretila opasnost od leda. Komandant Drinske divizije je tražio i da se u Vukovar odmah pošalje stručno lice za brodove kako bi sva stručna pitanja rapravio sa predstavnicima Narodnog vijeća na licu mesta. Ovaj izveštaj je 17. novembra 1918. godine preko I armije prosleđen Srpskoj vrhovnoj komandi, ali se ništa konkretno neće uraditi po ovom pitanju još desetak dana.  I komandant Dunavske divizije će 22. novembra 1918. godine kod komandanta I armije pokrenuti pitanje plovdbe na Dunavu od Novog Sada do Baje jer se u tom momentu tim problem bavio samo jedan brodarski kapetan takoreći bez ljudstva.
   Početkom novembra situacija u oslobođenom Beogradu je bila veoma teška. Hrane za stanovništvo je bilo samo za nekoliko dana. Slična situacija je bila i sa drvetom za ogrev i ugljem. Veze i sa Srbijom i sa Sremom su bile otežane. Vreme je bilo vlažno i hladno. Eventualna pojava leda na Dunavu, mogla je da dovede do uništenja dobrog dela plovnog parka, koji je ležao nezaštićen u lukama.
   Da bi se sačuvao plovni park, načelnik štaba Vrhovne Komande vojvoda Mišić je naredio, 25. novembra, načelniku Inžinjerskog odelenja Vrhovne komande pukovniku Đurđu Laziću da odmah od komandanta Plovidbe na Dunavu zatraži jedan brod, sa kojim bi otplovio za Vukovar. Tamo je tebalo da obezbedi plovni materijal i zalihe na njemu i da organizuje, da se što pre prebaci što veća količina hrane i ogreva za Beograd. Istog dana Lazić je od komandanta Plovidbe na Dunavu, admirala Trubridža, dobio putnički brod Radecki (kasnije nazvan Vojvoda Mišić).
« Last Edit: January 10, 2011, 09:42:46 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #2 on: January 10, 2011, 09:35:20 pm »

”Kod pristaništa u Vukovaru ima i to: sposobnih parobroda za putovanje 39, praznih šlepova 34, šlepova natovarenih 183 u kojima je natovaren razni materijal i to: 265 vagona drvenog materijala, 251 vagon raznovrsnog materijala, 56 1/2 vagona zobi, 145 vagona soli, 925 vagona žita, 5 vagona karbida, 34 vagona municije, 7 1/2 vagona rakije, 178 1/2 vagona petroleuma, 170 vagona benzina, 467 vagona uglja, 62 vagona koksa, 15 vagona vune i pamuka, 15 vagona kabla, 18 vagona motora, 60 vagona crepova, 4 1/2 vagona šljunka, 110 vagona slame, 42 vagona pionirskog materijala, 22 vagona buradi, 480 vagona razne rude, 230 vagona razne robe, 200 vagona cementa, 50 vagona brašna, 7 vagona kukuruza, 7 vagona bakra, 4 vagona bežične telegrafije, 17 vagona železničkog materijala, 120 vagona šletera, u dva šlepa Beogradska električna centrala i Beogradski vodovod, 17 vagona topovskih cevi, 10 vagona gvožđa; železničkog materijala u jednom šlepu, 23 vagona poljskih železnica, 100 vagona profijanta, raznih arhiva austriskih u dva šlepa. ..” Veliki rat Srbije knj. 31, Beograd, 1939, s. 210-211.
« Last Edit: January 10, 2011, 09:43:18 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #3 on: January 10, 2011, 09:36:40 pm »

Radecki je isplovio iz beogradskog pristaništa 26. novembra, vijući velike srpske zastave. Sa Lazićem su krenuli i komandant beogradskog pristaništa brodarski kapetan Vojislav Todorović i mašinista SBD Milorad Đorić. 
   Pored kraćih zadržavanja u Zemunu i Novom Sadu, Lazić je usput zastajao i kod zaostalih ukotvljenih šlepova, da bi izdao odgovarajuća naređenja. Radecki je uplovio u vukovarsku luku u oko 17 časova. Još isto veče Lazić je otišao u Veće grada Vukovara, gde se sasatao sa komisijom Narodnog vijeća iz Zagreba, komandansantom srpskih trupa i gradonačelnikom. Tom prilikom je obavešten da je najveći problem u tome što posadu brodova i šlepova čine Mađari, Nemci i Austrijanci koji sabotiraju sva naređenja, pogotovo što već odavno nisu primili platu. To je praktično onemogućavalo sklanjanje brodova u zimovnike u Beogradu i drugim mestima a gde bi se hitno iskrcao tovar sa ovih brodova.  Iste večeri, oko 20 časova,  je Lazić okupio svo osoblje sa brodova i šlepova i saopštio im:
   “da imaju bezuslovno izvršavati izdata im naređenja od strane komandanta pristaništa; da ne gube iz vida da je još ratno stanje i da oni sada potpadaju po srpske vojne zakone, koji za neposlušnost ili pobunu predviđaju smrtne kazne; da su oni po našim zakonima zaštićeni i ako su strani podanici, dokle vrše svoju službu kao što valja i budu ispravni garđani; da će im se neprimljena plata izdati i u buduće izdavati bilo od strane njihovih ranijih plovidbenih društava ili od naše države.”      
   Isto veče, po ovlašćenju vojvode Živojina Mišića, pukovnik Lazić je postavio Đorića za komandanta pristaništa u Vukovaru. U pismenu naređenju koje je izdao Đoriću, Lazić je naglasio da treba, pomoću brodova koji se nalaze u Vukovaru, odvući prazne šlepove iz Vukovara u zimovnik u Novom Sadu, a pune šlepove, naročito one sa hranom i gorivom, otegliti u savski zimovnik u Beogradu. To isto je trebalo uraditi i sa ostalim šlepovima, koji su zatečeni na Dunavu, od Novog Sada do Baje. Komandant pristaništa je morao da sa komandantom srpske posade i komisijom narodnog veća da po svaku cenu spreči bilo kakvu krađu na plovnim objektima u pristaništu. 
   Lazić je otplovio iz Vukovara 27. novembra u 8 časova da bi u 13 časova stigao u Novi Sad gde ga je Sačekao komandant novosadskog pristaništa brodarski kapetan Vojislav Nikolić i kome je izdao ista naređenja kao i Đoriću. Plovni materijal na novosadskom pristaništu je već bio dobro obezbeđen sa stražom koju su davali srpski vojnici. Po dolasku u Beograd, Lazić je već sutradan, 28. novembra, referisao osvemu načelniku štaba Srpske vrhovne komande, vojvodi Mišiću, koji se u potpunosti složio sa preduzetim merama. 
   Već 27. novembra iz Vukovara su isplovila 6 broda sa oko 30 šlepova, najvećim delom ka Beogradu. Evakuacija plovnog materijala iz Vukovara a i sa Dunava od Baje do Novog Sada je izvršena za svega nekoliko dana. Od 28. novembra, svakodnevno su u Beograd pristizali brodovi sa šlepovima, tako da su se ubrzo ispunili zimovnici kod železničkog mosta (na levoj obali Save) i na Čukarici. Uskoro je i celo pristanište bilo krcato sa plovnim objektima. Iskorišćeni su metalni delovi savskog železničkog mosta kao  pilotna za zaštitu od leda pa se nizvodno od njega i u zimovniku na levoj obali Save smestilo oko 400 šlepova. O pristizanju šlepova je obaveštavan i regent Aleksandar.
« Last Edit: January 10, 2011, 09:43:53 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #4 on: January 10, 2011, 09:38:50 pm »

Dolazak Srpske brodarske komande u Srbiju

U opštim uslovima primirja zaključenog 3. novembra između saveznika i Austrougarske bilo je predviđeno da Austrougarska treba da preda saveznicima 6 monitora na Dunavu i to u pristaništu koje odredi komandant savezničkih snaga na Solunskom frontu.  U cilju izvršenja ove odredbe komandant savezničkih snaga je izvestio Srpsku vrhovnu komandu da je odredio Beogradsko pristanište za predaju monitora. Istim naređenjem je bilo predviđeno da se monitori odmah upotrebe i to pod srpskom zastavom u cilju potpomaganja francuske Istočne vojske u reonu Đerdapa i za sprečavanja saobraćaja oršavskom železnicom.
   Radi izvršenja gornjeg naređenja Srpska vrhovna komanda je 6. novembra naredila komandantu Srpske brodarske komande da se sa ljudstvom odmah prebaci iz Soluna, preko Skoplja za Beograd.
   Međutim, komandant savezničkih vojski u Solunu, general Franš d’Epere je naredio da komanda za Beograd putuje preko Bugarske. Srpski brodari su krenuli vozom iz Soluna 7. novembra uveče, da bi 8. novembra ujutru stigli u Mirovče,  a tek 9. novembra predveče u Kumanovo. Odavde kamionima nastavili put, preko Krive Palanke za Đuševo u Bugarskoj, gde su stigli 11. novembra izjutra. Tu su se zadržali dva dana, dok nisu dobili dozvolu za dalji put kao i potrebne vagone. Uz mnogo problema, brodari su pristigli železnicom u Aleksandrovo 15. novembra pred ponoć. Sutradan, nešto kamionima a nešto pešice stigli su u Vidin. 
   Srpski brodari su u pristaništu našli samo jednu zaplenjenu nemačku vedetu, koja je bila nesposobna za plovidbu jer nije imala magnet za motor. Komandant Brodarske komande potpukovnik Radojković se obratio francuskom komandantu mesta za pomoć, ponudivši da opravi vedetu sa kojom bi se srpski brodari prebacili do prvog slobodnog broda ili do srpske teritorije. Komandant mesta je prihvatio predlog ali pod uslovom da se sa tim složi i poručnik Madlen koji je trebalo da stigne sutradan. Brodari su 17. novembra započeli opravku vedete, ali sa druge strane Madlen nije prihvatio predlog. Radojković je zbog toga zatražio od bugarskog komandanta mesta, pukovnika Markova, da mu se daju kola radi odlaska suvim preko Bregova za Negotin. Markov mu je obećao pomoć, ali samo ako Srbi mogu da plate kola. U Vidin 18. novembra stiže poručnik Bajar kome se odmah obraća Radojković sa molbom da sa delom ljudstva krene vedetom sa njim i poručnikom Madlenom. Bajar odbija da primi bilo koga na brod sa obrazloženjem da je u specijalnoj misiji. Madlen traži od Radojkovića naređenje koje je dobio od Srpske vrhvovne komande da bi ga kopirao. Izjavio je da mu nije jasno kako je Radojković uopšte mogao da dobije takvo naređenje. Radojković je posumnjao da je namera Francuza da ga spreče da stigne u Srbiju pre njih, zbog čega je zatražio pomoć od srpskog izaslanika u Sofiji, pukovnika Tucakovića. Srspski brodari su u međevremenu ipak završili opravku vedete ali pošto su sumnjali u namere Francuza skinuli su magnet sa brodskog motora. U toku noći Radojković je poslao malim ribarskim čamcem krmaroša Kostu Mirčetića sa dvojicom ljudi, u Kalafat na suprotnoj obali Dunava. Tu je Mirčetić predao rumunskom komandantu mesta, kapetanu Jonesku pismo u kome je tražio bilo kakav brod za prevoz. Jonesko je odgovorio da u Kalafatu nema nikvog broda i da se Srbi moraju obratiti svom vojnom izaslaniku kod rumunskog kralja u Jašu. Jedino se odatle mogao dobiti kakav brod. U međuvremenu je u Vidinu došlo do rasprave između Radojkovića i Madlena. Francuz se ljutio što su Srbi skinuli magnet sa vedete a kada mu je Radojković rekao da nema govora da dobije magnet, Madlen je počeo da se pravda da je u pitanju nesporazum. On je tvrdio da je Bajar Rumun a ne Franacuz i da je on bukvalno shvatio naređenje generala Anrija i Ajhorna da sve brodove koje pronađe na Dunavu stavi u službu francuskog saobraćaja. Konačno su se dogovorili da Srbi daju posadu za vedetu a da Francuzi povedu samo najnužniji broj ljudi. Do večeri vedeta je opravljena i spremljena za plovidbu. Te večeri su na vedeti bile i srpske i francuske straže. Konačno u 10 časova, 20. novembra ukrcavaju se 22 srpska brodara. Radojković je vodio dovoljno ljudi da može da posedne 2 broda. Vedetom je krmario srpski krmaroš. Radojković je za komandanta preostalim brodarima postavio poručnika Kezića kome je naredio da ga čeka do večeri 24. novembra. Ako se do tada ne vrati Radojković, Kezić je imao naređenje da idućeg dana krene sa ljudstvom preko Bregova i Negotina za Prahovo. Vedeta je plovila bez problema sve dok je kod Prahova nije uhvatio mrak. Na ušću Suvodolske rečice vedeta se nasukala na sprud blizu srpske obale. Srpski brodari su brzo iskočili na obalu i otišli pešice u Brzu Palanku. Dok se većina Srba i Francuza odmarala Radojković je uputio jedno odeljenje, sa oficirom, ka Kladovu i Tekiji da nađe bilo kakav brod. Vedeta je u međuvremenu odsukana i u 11 sati, stigla u Brzu Palanku, vijući veliku srpsku zastavu na krmi. Meštani su priredili svečani doček brodu i zadržali sve pristigle Srbe i Francuze na ručku. Po podne vedeta je nastavila put i u 17 časova iskrcava Srbe u Kladovu dok Francuzi produžuju za Turn Severin. Kladovčani su brodarima priredili svečani doček kao prvim srpskim vojnicima koji su ušli u grad. Istovremeno stižu i Francuzi koje predvodi jedan major čiji je zadatak bio da obezbedi brodove za francuske transporte. Stigla je i grupa koja je pošla peške iz Brze Palanke. Brodari su nastavili put kolima za Tekiju. 
   U zoru 22. novembra stigli su u Tekiju gde su našli samo dva ribarska čamca. Jedna grupa se sa punim karabinima otiskuje preko Dunava. Tu nalaze brodovi Apatin (bivši srpski Beograd) i Aler. Treći brod, koji je bio i delom oklopljen i služio u Dunavskoj flotili bio je onesposobljen.  Apatin i Aler su bili potpuno ispravni pa su zato snabdeveni gorivom i stavljeni pod paru. Po povratku u Tekiju obavešten je komandant mesta poručnik Selaković i preko njega komandant Konjičke divizije u Temišvaru, kao i Srpska vrhovna komanda da se potpukovnik Radojković vraća u Vidin sa brodom Apatin da bi pokupio preostalo ljudstvo. Apatin i Aler polaze u 10 sati za Oršavu, gde Aler ostaje u pripravnosti. Apatin stiže u Vidin u 20 sati ali tamo Radojković saznaje da je preostalo ljudstvo napustilo grad tog jutra. Uz pomoć Bugara Radojković šalje poteru na kolima da obavesti ove brodare da čekaju Apatin u Prahovu.
   Radojković kreće iz Vidina 23. novembra u 10 časova. Na brod su se ukrcala i tri francuska oficira koja su putovala za Beograd. Komandant Kalafata ih je molio da se iskrcaju u gradu kao prva saveznička jedinica. Varoš je bila okićena zastavama a brodari su počašćeni u jednom luksuznom restoranu. Posle mnogo muke uz muziku i kolo Apatin konačno napušta Kalafat i produžuje za Prahovo gde stiže uveče. Cele noći se na brod ukrcavaju briketi uglja i u 8 sati 24. novembra Apatin nastavlja za Beograd. U toku noći je pristiglo i odeljenje koje je pešice krenulo iz Vidina. Pošto su briketi uglja bili nekvalitetni Apatin stiže tek u 16 časova u Kladovo. Apatin kreće u 5.30 časova iz Kladova ali već na samom polasku udara u neki potopljeni predmet zbog čega se polomila krma. Pošto se popravka mogla izvršiti samo u Turn Severinu brod je tamo i prebačen. Pošto je naredio da Apatin produži plovidbu čim se opravi krma, Radojković sa delom posade prelazi u Kladovo, pa odatle preko Tekije za Oršavu da pripremi Aler na koji bi se ukrcalo svo ljudstvo ako opravka Apatina potraje. Pošto do 8 časova, 25. novembra nije stigao Apatin, Aler sa jednim šlepom kreće ka Turn Severinu ali pred Sipskim kanalom sreće Apatin. Oba broda produžuju u Oršavu, gde stižu u 14 časova. Tu brodovi vrše zamenu lošeg briketnog uglja boljim. Komandant mesta im je saopštio zahtev da povuku iz Berezaske dva šlepa drva za I srpsku armiju. Pre nego što su brodovi nastavili put stigli su iz Turn Severin poručnici Madlen i Bajar i zamolili da budu primljeni jer imaju misiju u Štabu francuske Istočne vojske i kod admirala Trubridža koji je krenuo iz Soluna za Beograd suvim. Dobili su kabine na Apatinu. Brodovi su krenuli u 7.30 časova a mrak ih je uhvatio pred Moldavom, gde su zanoćili. Nastavili su put u 7 časova 28. novembra ali su zbog guste magle morali više puta da se zaustavljaju. Kod Ritopeka ih je zatekla magla pa i mrak zbog čega su tu morali da prenoće. Nastavili su put u 7.30 časova, 29. novembra, opet po magli ali su ipak nekako doplovili do Beograda u 9.30 časova. Tu ih je u pristaništu dočekao tumač admirala Trubridža koga je Radojković posetio u podne istog dana.  Konačno je Brodarska komanda mogla da se stavi na raspolaganje admiralu Trubridžu.
« Last Edit: January 10, 2011, 09:45:05 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #5 on: January 16, 2011, 06:57:52 am »

Komanda plovidbe na Dunavu
(Commandement de la navigation du Danube)

Kao što je već rečeno, opštim uslovima primirja zaključenog između saveznika na Italijanskom frontu i Austrije, bilo je predviđeno da Austrougarska preda saveznicima 6 monitora u pristaništu koje odredi komandant savezničkih snaga na Solunskom frontu. On je 5. novembra 1918. godine odredio da to bude Beograd.  Zbog toga je srpska Vrhovna komanda 5. novembra 1918.g. naredila komandantu I srpske armije da to saopšti neprijateljskim parlamentarima. Istovremeno je naređeno komandantu I armije da na monitorima istakne srpsku zastavu i da ih odmah upotrebi u pravcu Oršave sa zadatkom presecanja železničke pruge Oršava-Turn Severin i pomaganja akcija francuske Istočne vojske. Pored toga trebalo je insistirati da posada bude jugoslovenska.  Komandant armije je to naređenje prosledio komandantu Dunavske divizije  a ovaj je to dostavio u celosti komandantu mesta Zemun s tim da ovaj monitore kad stignu u Zemun uputi u beogradsko pristanište gde će ih primiti referent inžinjerije Dunavske divizije. Pri upućivanju monitora iz Zemuna  na svaki je trebalo ukrcati po jedno srpsko odeljenje kao posadu.  Ipak, proći će još mesec i po dana dok monitori stignu u Beograd. Odluka o predaji monitora je potvrđena i Beogradskom vojnom konvencijom od 13. novembra 1918.g. između Mađarske i saveznika.
   U međuvremenu je srpska Vrhovna komanda 7. novembra, od majora Marinkovića šefa za vezu pri štabu komande savezničkih vojsaka, dobila sledeći izveštaj:
   “1.Rešenjem komandanta Savezničkih vojsaka, o.br.5802/3. od danas objavljenim opštom zapovešću No100, admiral Trubridž postavljen je za komandanta plovidbe na Dunavu, stojeći neposredno pod komandantom Savezničkih vojsaka.
   2.Njena uloga:
   a) Da reguliše rad ratne flotile bilo samostalni, bilo u kooperaciji, sa suvozemnom vojskom.
   b) Da centriše i osigura rad trupa, namirnica i materijala svake vrste Dunavom.
   v) Da osigura zaštitu sviju instalacija na toj reci i policiju.
   3. admiral Trubridž raspolagaće:
   a) Engleskim personalom, koji se očekuje, personalom flotile i vojske, koji je već na Donjem Dunavu, koji će uskoro biti pojačan celim personalom Brodarske komande.
   b) Materijalom Savezničkih i prijateljskih naroda kao i zaplenjenim, rekviriranim i predatim po ugovoru o primirju.
   4. jedan viši marinski francuski oficir biće pomoćnik admirala Trubridža.
   5. admiral Trubridž će se smestiti sa svojim štabom u Beogradu, gde će otići što je moguće pre.”
   Trubridž će pri dolasku u Beogradu biti jedno vreme komandant bez vojske. Bilo je sigurno da će monitori i drugi brodovi uskoro stići ali je bio problem kako obezbediti posadu za njih. Broj pripadnika srpske Brodarske komande je bio nedovoljan. Zbog toga je načelnik Štaba srpske Vrhovne komande 23. novembra uputio naređenje komandantu Brodarske komande po kome je ovaj imao primiti na hranu sav brodarski personal zaposlen na vojnoj dužnosti u Srpskoj vojsci. Zatim je morao da prikupi i zaposli sav nezaposleni personal srpskog Brodarskog društva. U disciplinskom pogledu celokupno brodarsko osoblje u srpskoj službi je stavljeno pod komandu Brodarske komande. U istom naređenju je stajalo da komandant Brodarske komande u sporazumu sa komandantom Beogradskog pristaništa nastoji da što pre istovari iz šlepova hranu za ljude i stoku, ogrev, materijal za osvetljenje, benzin i ulje za automobile a da ostali materijal obezbedi.
   Od 28. novembra počeli su da pristižu u beogradsko pristanište brodovi sa šlepovima natovarenim hranom, drvima, građom, ugljem itd. Sa njima su ubrzo popunjeni svi zimovnici uzvodno od železničkog mosta na Savi a i nizvodno od ovog mosta, na levoj obali Save bilo je oko 400 šlepova. Sav ovaj materijal, osim uglja, benzina, nafte i maziva,  admiral Trubridž je prepustio Srbima kao ratni plen. Od kraja novembra nastale su ogromne teškoće za komandanta Brodarske komande, komandanta Beogradskog pristaništa i Inižinjerijsko odeljenje Srpske Vrhovne Komande da se očuva zaplenjeni plovni materijal od leda a naročito da se spreče krađe i onemogući  razvlačenje i upropašćavanje materijala na brodovima i šlepovima,  tim pre što su inventari i ostala dokumenta bili uglavnom uništeni. Sve ovo bogastvo je bilo rašireno na dužini od 6 km duž obala Save. Zbog toga je čuvanje bilo veoma otežano, tim pre što je bilo nedovoljno vojnika za stražu, tako da ih nije bilo moguće smenjivati a zima je bila veoma oštra. Sa druge strane je vladala velika oskudica u hrani i ogrevu kod Beograđana koje je bilo neophodno snabdevati sa šlepova jer železničke komunikacije ka jugu još nisu bile uspostavljene.
   Srpska Brodarska komanda je stigla u Beograd 29. novembra i odmah se uključila u prihvat brodova i organizaciju istovara u pristaništu. Brodarska komanda je na Solunu bila potčinjena Saobraćajnom odeljenju Srpske Vrhovne Komande  koje je raspolagalo i sa brodom Srbija. Po dolasku u Beograd Brodarska komanda je stavljena pod komandu Inžinjerijskog odeljenja Srpske Vrhovne Komande, čiji je načelnik tada bio pukovnik Đurđe M.Lazić. 
   Trubridž je po dolasku u Beograd poslao po monitore u Budimpeštu svog potčinjenog kapetana Asborna (C.V.Usborn) komandanta novoformirane engleske flotile na Dunavu sa odeljenjem dunavskih kapetana, lađara i engleskih mornara.  Predata su 5 monitora u plovidbenom stanju, dok su preostala 4 monitora raspremljena u zimovniku u Obudu.  Monitori su iz Budimpešte krenuli 20. decembra a u Beograd su stigli 24. decembra 1918.g.
   Čim je Odeljenje za Mornaricu Narodnog Veća u Zagrebu doznalo da se monitori nalaze u Beogradu odmah je poslalo jednog oficira kao delegata za sporazum sa admiralom Trubridžom. Po zaključenom sporazumu naređeno je jednom odeljenju oficira, podoficira i mornara ratne mornarice, da se iz Zagreba uputi u Zemun i Beograd. Za komandanta ovog odreda je bio postavljen poručnik bojnog broda I.klase Božidar Mažuranić. Pošto je krajem decembra izgledalo verovatno da može doći do intervencije u Mađarskoj Trubridž je odlučio da osposobi monitore za upotrebu. Kako nije imao dovoljno svoje posade odlučio je da na brodove ukrca pored srpskih oficira i mornara i one koje su došli iz Zagreba. Brodovi su predati Srpskoj brodarskoj komandi 31. decembra 1918.g. a ukrcavanje jugoslovenskih posada izvršeno je 1. januara 1919.g.   Brodovi su kasnije dobili nova imena: Kereš je postao Morava, Temeš - Drina, Ens - Drava, Sava - Soča i Bosna – Vardar.  Patrolni čamac Vels je preimenovan u Bregalnicu a Barš u Neretvu.  Za komandanta flotile je postavljen poručnik Mažuranić. Međutim ni sa pridošlicama iz Zagreba posade nisu mogle da se popune pa je nastavljeno sa prikupljanjem dobrovoljaca.
   Što se tiče statusa ovih dobrovoljaca i u cilju održavanja reda i discipline na plovnim objektima admiral Trubridž je 26. decembra 1918.g. izdao naredbu kojom se predviđalo da se svo ljudstvo na ratnim brodovima ima povinovati srpskim zakonima i vojnim propisima. Komandanti monitora su dobili pravo i vlast komandanta bataljona i lično su odgovarali za red i poredak na brodu. Za veće krivice je bio nadležan komandant srpske Brodarske komande. U disciplinskom pogledu pod komandantom Brodarske komande je bilo i sve ljudstvo koje se nalazilo u beogradskom pristaništu i zimovniku. Ljudstvo na putničkim brodovima i remorkerima je podpadalo pod vojne propise a isto je važilo i za ljudstvo na šlepovima bez obzira na nacionalnu pripadnost.
   Postavlja se pitanje kakav su status imali u Srpskoj vojsci oficiri o mornari koje je uputilo Narodno veće. Oni su svi bili dobrovoljci ali je za sada nemoguće reći po kojoj su osnovi oni primljeni u Srpsku vojsku, kao jedinu tada priznatu oružanu silu još ne priznate Kraljevine SHS. Mislimo da na to pitanje može da da odgovar jedan akt Vrhovne komande upućen Ministru vojnom 25. oktobra 1918.g. Naime komandant 2. Jugoslovenskog puka je 22. oktobra izvestio Vrhovnu komandu da je primio kao dobrovoljce jednog oficira i 107 austrougarskih vojnika zarobljene od strane tog puka i četnika iz odreda Koste Pećanca. Vrhovna komanda je molila Ministra vojnog da taj postupak načelno odobri kao i da ti zarobljenici budu primljeni “ kao i ostali dobrovoljci iz reda zarobljenika” a sa prinadležnostima koje imaju i dobrovoljci 2. jugoslovenskog puka. Vrhovna komanda dalje preporučuje da se nastavi sa prijemom dobrovoljaca  iz redova zarobljenika i begunaca iz austrograske vojske. Odgovor Ministra vojnog nismo našli, ali na osnovu naređenja Vrhovne komande Skadarskom odredu o načinu prikupljanja dobrovoljaca možemo, indirektno, zaključiti da je ovaj predlog Vrhovne komande usvojen.
   Premda se situacija tokom sledećih par meseci izmenila smatramo ipak da je pravni položaj ovih vojnika ostao isti kao gore spomenutih dobrovoljaca, pogotovo što nam svi izvori izričito kažu da su svi pripadnici Brodarske komande koji nisu bili srpski državljani bili dobrovoljci.
   O statusu Brodarske komande dovoljno su govorile i uniforme koje su nosili njeni pripadnici. Oficiri su nosili austrougarsku uniformu samo što su na kapama imali srpsku oficirsku značku, dok su remeni opasač obmotavali narodnom trobojkom, zavisno od nacionalne pripadnosti samog oficira. Slično je bilo i sa višim podoficirima koji su na kapama nosili srpske podoficirske kokarde. Niži podoficiri i mornari su takođe većinom nosili stare austrougarske uniforme ali se neki od njih imali engleske kratke dolamice i šinjele. Dobrovoljci pokupljeni u Beogradu su dobili engleske mornarske uniforme dobijene od komandanata trgovačkih brodova. Svi niži podoficiri i mornari su nosili kape austrougarskog porekla na kojima su imali trake sa natpisom “Jugoslavenska mornarica”.
« Last Edit: January 16, 2011, 09:00:00 am by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #6 on: January 16, 2011, 06:59:24 am »

Intervencija u Budimpešti

Tokom januara snage Komandanta plovidbe na Dunavu su znatno pojačane. Britanski poručnik Bauer je 2. januara 1919.g. stigao, sa Mudrosa, sa 4 patrolna čamca ML  u Oršavu. Odatle je produžio 3. januara za Beograd gde je stigao noću 4/5. januara.
   Tokom januara posade monitora i patrolnih čamaca su nastojale da svoje plovne objekte dovedu u plovidbeno stanje. Međutim, zbog nedostatka posade to je išlo vrlo teško. Sredinom februara na svakom monitoru je bilo samo po dvadesetak članova posade sa po dva mlađa oficira. Posada se sastojala, uglavnom od nižih podoficira sa po nekim višim podoficirom i mornarom. Većinu posade su činili Slovenci, kojih je naročito mnogo bilo među mašinistima i električarima. Među srpskim brodarima preovlađivali su nekadašnji ribari sa Save i Dunava. Premda je flotila naređenja primala direktno od Trubridža, po pitanju personala i hrane je zavisila od Brodarske komande. Stanje na brodovima ni sredinom februra nije bilo mnogo bolje toliko su oni bili demolirani u Budimpešti. Prostorije su bile nezagrejane, u kabinama nije bilo ni jastuka ni pokrivača ni bilo čega drugog. Na sreću, na šlepovima u savskom pristaništu je bilo dosta materijala koji se mogao upotrebiti za opremanje brodova pa je dobijena dozvola da se sa njih uzme sve što je potrebno. Tako su se uslovi življenja mornara znatno poboljšali, pogotovo što je ishrana i onako bila dosta dobra. Jedino nije bilo dovoljno ili ga uopšte nije bilo specifičnog pomorskog alata, neophodnog za pogon i manevrisanjem brodom i njegovim postrojenjima. Sve vreme se nastavilo sa prijemom dobrovoljaca tako da su, negde početkom marta, brodovi postali sposobni za vožnju kao i za upotrebu u ratu i ako je broj ljudi bio još uvek daleko ispod formacije predviđenim. Jedan od dobrovoljaca na Temešu je bio kasniji narodni heroj Marko Orešković. Problema je bilo i sa pogonskim gorivom. Kereš i Temeš su koristili za pogon kameni ugalj a ostali brodovi naftu. Goriva je bilo na šlepovima u pristaništu ali je on bio rezervisan za potrebe železnice i brodova koji su obavljali saobraćaj između Zemuna i Beograda. Krajem februara je pošlo za rukom načelniku Odeljenja za mornaricu u Ministarstvu vojske kontraadmiralu Metodu Kohu da dobije odobrenje da se uzme potrebno gorivo sa šlepova. 
   Dve nedelje posle prvih probnih plovidbi, pošto je postala vrlo verovatna intervencija u Mađarskoj obavljena je parada svih raspoloživih brodova pred admiralom Trubridžom, koji je posadi čestitao na postignutom uspehu. Pošto je tom prilikom Trubridž potvrdio da će flotila verovatno uskoro morati da otplovi na zaštitu granica, komandant flotile Mažuranić je uputio poručnika fregate Plajvajsa u Boku da donese preostali neophodni materijal. Plajvajs je u arsenalu u Tivtu našao potreban materijal i posle nekoliko dana se vratio u Beograd.
   Tokom marta meseca došlo je do smene komandanta Brodarske komande. Na mesto pešadijskog potpukovnika Milana Radojevića je došao inžinjerijski potpukovnik Toma Nikolić. Radojević je upućen u Zagreb na službu u Odeljenje za mornaricu na čelu sa kontraadmiralom Kohom.
   Zbog opasnosti od ozbiljnih nemira u Budimpešti upućen je jedan deo savezničke Dunavske flotile u Baju, gde je stigao 12. marta. Ovaj deo se sastojao iz monitora Bosna i Ens, patrolnog čamca Barš i engleskog patrolnog čamca M.L.210. Na brodovima se nalazilo 13 oficira (većinom Jugoslovena a manjim delom Engleza) i 150 mornara.  Na zahtev savezničke vojne misije u Budimpešti, naredio je Trubridž da se monitori sa jednim engleskim patrolnim čamcem (M.L.210), pod komandom kapetana bojnog broda Hagarda upute za zaštitu vojne misije u Budimpeštu. Na Hagardov zahtev, Trubridž je u Baju uputio i preostala tri monitora. Monitoru Kereš naređeno je, kad je stigao u Mohač, da krene natrag i produži za Segedin gde je buknula boljševička revolucija.
   Hagard je preuzeo komandu flotilom koja je otplovila za Budimpeštu. Tamo se već nalazio patrolni čamac M.L.228. Dok je flotila plovila ka Budimpešti, 21. marta je došlo do prevrata u mađarskoj prestonici. Kada su brodovi 22. marta uplovili u Budimpeštu boljševički sovjet je već bio gospodar situacije. Boljševičke trupe su gađale monitore pri njihovom ulasku u grad, pričemu je ranjen, u obe noge, komandant brodova poručnik bojnog broda I klase Mažuranić. Monitori su ubrzo ućutkali vatru sa obale, posle čega su se usidrili između mostova u pristaništu. Kapetan Hagard je pošao sa svojim patrolnim čamcem na kopno, ali su ga Mađari odmah internirali i zatvorili zajedno sa ostalim članovima misije. Delegacija mađarskih trupa je došla na brodove i predlagala da se brodovi predaju. Istovremeno su Mađari priterali topove, utvrdili se, dovukli reflektore i položili mine u Dunav, južno od grada. Mažuranić je odlučio da se po svaku cenu povuče, za šta je dobio punu podršku ostalih oficira. Noću, u 22.45 sati brodovi su bacili lance zajedno sa sidrima u vodu i krenuli niz Dunav. Kad su se približili mostu, otvorena je mitraljeska vatra na njih a bačeno je i mnogo ručnih bombi ali su monitori srećno prošli sve zapreke.  Posle par dana monitori su se vratili u Baju.
   Odmah sutradan u Baju su stigli monitori Sava i Temeš te patrolni čamac Vels. Temeš je posle par dana poslat za Segedin gde se pridružio Kerešu.  Tokom aprila jugoslovenskim monitorima u Baji se pridružio britanski monitor Lejdibird (Ladybird).  Početkom maja svi monitori su koncentrisani u Baji. Tu su brodove flotile stalno nadletali mađarski avioni na koje se dejstvovalo iz PA topova. Jednom prilikom je pogođen jedan avion koji je morao da se prinudno spusti kod Čanada (5 km severno od Baje). Posle toga nadletanja flotile više nije bilo.
   Konačno, 27. juna predali su se mađarski brodovi savezničkoj flotili u Baji. Posada je odmah iskrcana  a brodovi su poslani u Beograd. Komandant mesta u Baji je zarobljene mađarske mornare poslao u zarobljenički logor u Smederevo. Kratko vreme iza toga pao je režim Bele Kuna i monitori, svi osim Kereša su otplovili za Zemun.  Kereš je ostao u Baji sve dok Kraljevina SHS nije u potpunosti evakuisala teritoriju.
   U međuvremenu, pripadnici ratne mornarice su 17. maja 1919.g. položili svečanu zakletvu Kralju i otadžbini. Tom prilikom je admiral Koh (koji je takođe tada položio zakletvu) održao govor u kome je upozorio na vernost zakletvi i svetost zastave pod kojom će služiti u budućnosti. 
   Srpska vrhovna komanda je nastojala da se što pre reši pitanje zaplenjenog plovnog parka na Dunavu kao i onog koji je dobijen za potrebe saveznika a za popunu bivišeg srpskog plovnog parka. Konačno je 1. jula počela dejstvovati Direkcija Rečne Plovidbe pod čiju je nadležnost prešlo vođenje računa, održavanje i upotreba zaplenjenog plovnog parka na Dunavu i njegovim pritokama, kao i plovnog parka dobivenog od neprijatlja na ime popune bivšeg srpskog plovnog park. Tom prilikom je Komandant plovidbe na Dunavu preneo na Direkciju celokupni plovni park. Pod Direkciju je do demobilizacije stavljena i Brodarska komanda. Za direktora Rečne Plovidbe postavljen je admiral Dragutin Prica. Jula meseca je počela da dejstvuje i Direkcija Ratnog Plena koja je trebala da vodi računa o plenu u zaplenjenim šlepovima i brodovima na Dunavu i njegovim pritokama. Za direktora Direkcije Ratnog Plena je postavljen narodni poslanik Đorđe Zlatković.
   Time je završena priča o srpskoj rečnoj ratnoj flotili a počinje priča o rečnoj flotili Kraljevine SHS.
« Last Edit: January 16, 2011, 09:01:03 am by Boro Prodanic » Logged
pravnik
mornar
*
Offline Offline

Posts: 2


« Reply #7 on: October 06, 2013, 10:32:08 pm »

Да ли се може знати одакле сте преузели ове више него занимљиве податке?
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.034 seconds with 23 queries.