PALUBA
March 28, 2024, 02:22:14 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Ovde možete pogledati te poručiti knjigu "Ešalon" jedan od autora je srpski podoficir i naš global moderator Kubovac
"Istorija razvoja sovjetskih i ruskih radara, komandno-informacionih sistema i sistema automatizacije"
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Douglas TBD Devastator  (Read 3507 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« on: December 15, 2013, 05:08:36 pm »

1934 godine Američka mornarica je raspolagala sa jednim zastarelim i tri moderna nosača aviona. Zastareli CV-1 Lengli je služio za obuku, najmlađi CV-4 Ranger je bio eksperimentalni, dok su dva prava borbena nosača bili samo CV-2 Lexington i CV-3 Saratoga. Ove dve grdosiije su mogle da ukrcaju po 109 letelica, ali je tu bio i najveći problem. Sve ukrcane letelice su bile zastarele. Udarnu pesnicu su činili bombarderi za obrušavanje Vought SBU Corsair i torpedni bombarderi Great Lakes BG, dok su zaštitu pružali lovci Grumman F2F-1 i Boeing F4B-4. Svi ovi lovci su bili dvokrilci, a najproblematičniji su bili torpedni bombarderi Great Lakes BG, koji su imali mali dolet, malu nosivost i malu brzinu. Osim toga 1931 godine je počeo razvoj nova tri nosača ( Hornet, Yorktown i Enterprise), tako da se komanda mornarice odlučila da potraži zamenu za ove letelice.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

30 juna 1934 godine komanda mornarice SAD je raspisala konkurs za novi torpedni bombarder koji je, prema traženoj specifikaciji SD-119-3, trebalo da nosi jedno aviotorpedo Mark 13 ili tri bombe od 227 kg, odnosno kombinaciju bombi od 227 i 45 kg. Na konkurs se javljau tri firme sa svojim projektima, ali odmah otpada XPBTH-2 firme Hall jer se radilo o dvomotornom hidroavionu sa plovcima, koji nije mogao da bude ukrcan na nosače. Ostala su dva konkurenta i to firma Great Lakes sa svojim XTBG-1 i Douglas sa XTBD-1.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Konstruisanje i ispitivanja

Odmh po objavljivanju konkursa, inžinjeri u Douglasu se bacaju na posao, a glavni deo posla oko konstruisanja letelice obavljaju inžinjeri Frenk Fleming i A.Rejnold. Do tada su svi torpedni bombarderi američke mornarice bili dvokrilci sa fiksnim stajnim trapom, te se ovaj dvojac odlučuje da napravi suvremeni metalni niskokrilac sa uvlačećim stajnim trapom. Prvi prototip pod oznakom XTBD-1 i sa brojem 9720, poleteo je sa fabričkog aerodroma u Santa Moniki, 15 maja 1935 godine. Uskoro je ovaj prototip predat na ispitivanje u mornaričku vazduhoplovnu stanicu Anakosta. Već 13 juna letelica preleće za Norfolk, gde učestvuje u noćnim ispitivanjima. Ova ispitivanja su potrajala mesec dana, tako da se prototip u Anakostu vraća 17 jula, a već 30 odleće u Dahlgrin radi ispitivanja naoružanja. Po dolasku u Dahlgrin avion dobija bombarderski nišan Mark 15 mod. 3 i vrše se probna gađanja sa bombama mase 45, 227, 454 i 908 kg, koje su bacane s visine od 2.100 m pri brzini od 220 km/h. Ova ispitivanja su uspešno završena 20 septembra, da bi avion u oktobru mesecu, od četvrtog do devetog oktobra, bio opet u Norfolku kada su prvi put lansirana torpeda. Tokom ispitivanja su lansirana dva torpeda Mark 7, jedno sa visine od 7,5 a drugo sa visine od 9 m i oba su uspešno izvedena. Kako je prototip zadovoljio komisiju mornarice na sotadašnjim ispitivanjima, doneta je odluka o njegovom ispitivanju i na nosaču aviona. Prototip je dodeljen eskadrili VB-5B sa nosača aviona Lexington i ispitivanja si počela 26 novembra 1935 godine. Sa nosača je izvedeno ukupno 13 poletana i sletanaj prototipa, a on je i ovde zadovoljio sve uslove mornarice. Tokom ispitivanja se došlo do sledećih zaključaka. Maksimalna brzina aviona je iznosila 320 m/h, krstareća brzina mu je bila 193 km/h kada je bio opterećen bombama, dok je prilikom nošenja torpeda padala na 160 km/k. Dolet je iznosio 700 km sa torpedom, odnosno 1.125 km sa bombama, dok je vrhunac leta bio na 6.500 m. Piloti su hvalili letelicu zbog njenih karakteristika i upotrebljivosti, kako torpednog, tako i običnog horizontalnog bombardera. Ipak su piloti imali i nekoliko zamerki koje su inžinjeri usvojili. Kod serijskih aviona je izmenjen poklopac kabine, tako da je sada imala”grbu” koja je povećala njegovu provršinu i preglednost iz nje. Hladnjak za ulje je pomeren ispod krila, promenjen je oblik vertikalca i povećana mu je površina a zadnji točak nije bio uvlačiv. Kod serijskih aviona je zamenjen i motor, tako da je ugrađivan PW R-1830-64 sa 900 KS.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Konstrukcija

Avion TBD je bio klasični jednomotorni, jednokrilni avion sa uvlačećim stajnim trapom i trupom tipa monokok, u potpunosti izrađen od metala. Trup letelice je bio podeljen u tri celine. U prvoj celini su se nalazili motor i protivpožarna barijera, u drugoj se nalazila posada od tri člana u prostranoj kabini, a treća je bila repna celina. Krilo je bilo samonoiseće i sastojalo se od centralne konzole i dva nastavka. U centralnoj konzoli, širine 3,75 m, se nalazio hidraulični uređaj za sklapanje krila, koji je bio pokretan električnim putem, to jest pritiskom na dugme u pilotskoj kabini. U krilima su se nalazili i rezervoari za gorivo, ukupnog kapaciteta 784 litra. Samo krilo je imalo aeroprofil NACA-22. Krila su u potpunosti bila izrađena od metala, sem zakrilaca, kod kojih je kostur bio od metala a opšivka od platna. Interesantan detalj u vezi s krilima su bila dva "plovka” na naduvavanje, koja su se nalazila u posebnim komorama na gornjoj površini krila. Njih su inžinjeri iz Douglasa ugradili kako bi letelica ostala što duže na površini mora, u slučaju prinudnog sletanja, i time pružila posadi dodatno vreme da je napusti. Osim toga postojala je i mogućnost vraćanja letelice na neki od brodova opremljenih dizalicom, ukoliko su bili u blizini, tako da bi i posada i letelica bile spašene prilikom prinudnog sletanja. Početkom rata su ovi plovci izvađeni, kako bi oboreni avioni sigurno otišli na dno mora i odneli sa sobom nišane tipa Norden. Repni deo je takođe bio izrađen od metala, sem kontrolnih površina na vertikalcu i horizontalcu, koje su takođe bile od platna. Posada se sastojala od tri člana, pilota, navigatora-bombardera i radiste-strelca. Svi instrumenti u kabini su mogli da se koriste za letenje tokom dana i tokom noći, jer su imali ugrađena mala svetla. Osim toga pilot je raspolagao sa teleskopskim nišanom Mark 3 za mitraljez ugrađen u nosu aviona, dok je navigator-bombarder imao na raspolaganju nišan Norden Mark 15 Mod. 3. Sam nišan je bio ugrađen u podu, ispod nogu bombardera, i sa spoljne strane je imao dva poklopca, koja su ga štitila. Zbog upotrebe ovog nišana je torpedo bilo montirano pod uglom, u odnosu na trup, što je Devastatorima davalo njihov karakterističan izgled. Radio stanica se nalazila u sedištu radiste strelca. Pogonsku grupu je činio motor firme Pratt & Whitney R-1830-64 Twin Wasp sa 900 KS. Stajni trap je bio uvlačeći, poluutopljeni u krilima. Ova konfiguracija je namerno izabrana, jer se računalo da će poluuvučeni točkovi smanjiti moguća oštećenja letelice prilikom prinudnih sletanja. Naoružanje se sastojalo od jednog fiksnog mitraljeza Browning M1 kalibra 7,62 mm u nosu aviona sa bojevim kompletom od 1.000 metaka, jednog pokretnog mitraljeza Browning M1 u turelici radiste-strelca sa ukupno 600 metaka. Kasnije je na nekoliko letelica ugrađen mitraljez Browning M1 kalibra 12,7 mm sa ukupno 500 metaka, dok je nekoliko letelica sa nosača Wasp dobilo dodatni mitraljez na turelici za odbranu. Ofanzivno naoružanje se sastojalo od jednog torpeda Mark 13 ili od klasičnih vazduhoplovnih bombi ukupne mase do 1.362 kg.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Great_Lakes_XTBG-1.jpg (43.81 KB, 1002x412 - viewed 73 times.)

* Douglas_XTBD-1_with_bombs_1935.jpeg (498.63 KB, 1506x1033 - viewed 97 times.)

* tbd-6.jpg (48.45 KB, 800x663 - viewed 92 times.)

* Douglas_TBD_assembly_line_1938.jpeg (243.08 KB, 1280x990 - viewed 105 times.)
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #1 on: December 15, 2013, 05:13:41 pm »

Modifikacije

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

TBD-1A Kako je mornarica želela da ima i patrolni borbeni hidroavion, odlučeno je da se modifikuje jedan TBD-1. Za ovu modifikaciju je izabran prvi serijski avion i on je, 21 juna 1939 godine, poslat u Mornarički Vazduhoplovni zavod u Filadelfiji. U zavodu su sa letelice skinuti stajni trap i kuka, da bi zauzvrat bila ugrađena dva plovka firme EDO. Za lakše manipulisanje letelicom na kopnu, iz firme EDO su isporiučena i posebna kolica. Sami plovci su bili napravljeni od aluminijuma i dugački 8,84 m. Tokom letnih ispitivanja u Anakosti, ova kombinacija se dobro pokazala. Došlo se do zaključka da plovci ne smanjuju upravljivost letelice i ne utiču na njene karakteristike, osim na očekivano smanjenje brzine koja je opala za 32 km/h. Za ovaj hidroavion su bili zainteresovani i Holanđani,  s tim što su tražili ugradnju jačeg motora Wright GR-1820-G105A sa 1.200 KS. Pregovori su povedeni o njihovoj nabavci početkom 1940 godine, ali propadaju padom holandije u maju mesecu 1940 godine. Sa letelicom su nastavljena razna ispitivanja sve do 22 septembra 1943 godine, kada odlazi u rashod.

Bojenje i označavanje

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Svaka eskadrila se sastojala od tri diviziona sa po šest letelica u svakom, a svaki divizion je imao po dva odeljenja od po tri letelice. Sve u svemu, eskadrila je imala po 18 operativnih letelica i još 3 u rezervi. Eskadrile su nosile oznaku VT i broj, koji su dobijale u zavisnosti od toga kojem su nosaču aviiona pripadale. Tako je eskadrila sa Leksingtona nosila oznaku VT-2, Saratoge VT-3, i td...Letelice su na trupu nosile i brojčano slovnu oznaku pripadnosti eskadrili, koje su bile ispisane u ovom obliku 2-T-10. Iz ovoga se videlo da je u pitanju letelica broj 10 iz sastava eskadrile VT-2 ( USS Lexington). Osim ove oznake, letelice su na repu nosile i broj koji im je dodeljen od strane Mornaričkog Biroa Aeronautike. U slučaju letelica TBD-1 ovi brojevi su se kretali od  0268 do 0381 za prvu naručenu seriju i od 1505 do 1519 za drugu naručenu seriju. Na letelicama su se još nalazili amblem eskadrile, ispod pilotske kabine, i ukoliko je pilot letelice prošao borbenu obuku slovo E, malo iza njegove kabine.Što se tiče bojenja, letelice su uglavnom bile u boji prirodnog aluminijuma, s tim što je svaka eskadrila ukrcana na nosače aviona imala svoju boju, kojom su bile obojene repne površine. Te boje su bile raspoređene na sledeći način:
VT-2 ( USS Lexington) Limun žuto
VT-3 ( USS Saratoga) Belo
VT-4 ( USS Ranger) Vrba zelena
VT-5 ( USS Yorktown) Crvena
VT-6 ( USS Enterprise) Plava
VT-7 ( USS Wasp) Crna
VT-8 ( USS Hornet) nije imala dodeljenu boju
Gornjake krila su kod svih letelica, bez obzira kojem su nosaču pripadale, bile ofarbane u žutu boju. Osim ovoga, svako odeljenje u eskadrili je imalo svoju boju, kojim su bile označene sve tri letelice. Letelica vođe odeljenja je imala ofarban poklopac motora u širini od 18 inča, zatim na svakom krilu ukoso od napadne ivice prema izlaznoj i na sredini trupa, preko eskadrilskog broja, jednu traku širine 20 inča u boji odeljenja. Ostale dve mašine iz odeljenja nisu imale ovu traku preko trupa, ali su imale ofarbane poklopce motora, i to druga mašina gornju polovinu poklopca, a treća donju polovinu poklopca motora. Ova šema bojenja, kao i boje odeljenja u sklopu eskadrila su bile univerzalne za sve nosače aviona. Po toj šemi odeljenja su imala sledeće boje:
1-vo odeljenje Crvena
2-go odeljenje Bela
3-će odeljenje Plava
4-o odeljenje Crna
5-o odeljenje Vrba zelena
6-o odeljenje Limun žuta
Tokom 1940 godine, dve letelice iz sastava eskadrile VT-2 i na, najmanje, još dve iz sastava eskadrile VT-5 su ofarbane u eksperimentalnu kamuflažnu šemu bojenja zvanu Barklej. Ovu šemu bojenja je smislio slikar Mak-Kilandom Barklej, a na osnovu kamuflažne šeme za brodove iz PSR-a. Letelice su dobile bizarne geometrijske šare u četiri boje, i to svetlo i tamno plava, tamno siva i bela. Ova šema se pokazala kao potpuni promašaj, jer nije dala očekivane rezultate, tako da su piloti lovci i protivavionci na brodovima lako uočavali ovako ofarbane avione. Od kraja 1940 godine, se koristila siva boja, da bi se od oktobra 1941 godine koristila šema farbanja sa dve nijanse sive boje. Na početku rata se prestalo sa starim označavanjem letelica, tako da su sada na trupu umesto oznaka, na primer, 2-T-5, stavljane oznake T-1 ili samo 1. Do maja 1942 godine, iz bele zvezde je izbačen crveni krug jer je potsećalo na japanski hinomaru. Letelice u Atlantskoj floti su zadržale stari način označavanja aparata do maja 1942 godine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Mirnodopska služba

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Početkom 1937 godine, američka mornarica je zaključila sa firmom Douglas ugovor Br.46330, za proizvodnju 114 letelica. Letelice tada dobijaju i svoju zvaničnu oznaku TBD-1. Prva letelica je bila predana u mornaričko-vazduhoplovnoj bazi u Anakosti 25 juna iste godine, a ta i sledeća letelica su ostale tamo kako bi služile za potrebna ispitivanje i obuku. Poslednja od 114 naručenih letelica je isporučena mornaričkoj avijaciji tokom juna meseca 1938 godine. Prva eskadrila koja je dobila nove avione je bila VT-3 sa nosača Saratoga, 5 oktobra 1937 godine, a do početka decembra je bila kompletirana, kada je dobila i poslednji od 21 aviona TBD-1. Do juna 1938 godine, svaka od šest ukrcanih torpednih eskadrila je bila opremljena novim torpednim bombarderima. U normalnoj eksploataciji avion se pokazao odlično, jer je bio veoma upravljiv za svoju veličinu. Zahvaljujući kriilima velike površine i efikasnim zakrilcima, mornarički piloti su uspeli da smanje brzinu sletanja još više nego što je to bilo normalno. Međutim nije sve bilo tako sjajno i uskoro si otkriveni problemi sa korozijom na svim primljenim letelicama. Najveći problem sa korozijom je otkriven na krilima, tako da su ona uskoro zamenjena u matičnoj fabrici i poboljšana je njihova zaštita. Kako su u službu ulazila još dva nova nosača, Hornet i Wasp, i kako bi se nadoknadile letelice izgubljene u udesima, mornarica sa firmom Douglas potpisuje novi ugovor, 16 avgusta 1938 godine, pod brojem 62278 o proizvodnji dodatnih 15 letelica. Kada se sve sabere ukupna proizvodnja letelica TBD-1 je iznosila 130 komada, od kojih je bio jedan prototip i 129 operativnih mašina. Osim svoje glavne uloge, nekoliko letelica TBD-1 je bilo i u sastavu izbiđačkih eskadrila VS-41 i VS-42 sa nosača Ranger i VS-71 sa nosača Wasp. Osim toga jedan TBD-1 je, od 19 marta do 4 aprila 1940 godine, bio u sastavu eskadrile VJ-3 a jedan je bio, od 26 marta do 5 juna 1941 godine, u sastavu eskadrile VMS-2 avijacije marinaca. Ovaj avion svoje zvanično ime dobija 1 oktobra 1941 godine, od kada su ovi avioni bili znani pod imenom Devastator.


* Devastator000.jpg (76.75 KB, 1024x764 - viewed 77 times.)

* TBD-1 Devastator 4.jpg (110.18 KB, 1280x831 - viewed 83 times.)

* TBD Devastator - 6 Jul 1937 - wing floats inflated.jpg (35.16 KB, 640x465 - viewed 86 times.)

* tbd.11689.aimdoors.open.jpg (120.39 KB, 1006x803 - viewed 90 times.)

* TBD-1_in_flight_Anacostia_1937.jpg (469.68 KB, 2108x1506 - viewed 61 times.)
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #2 on: December 15, 2013, 05:28:04 pm »

Ratni put

Pri ulasku SAD u rat, ukupno je bio na raspolaganju 101 Devastator, od kojih je 99 bilo borbenih. Od ovih 99 letelica, 75 se nalazilo ukrcano na nosačima aviona, dok su se ostala 24 nalazila u rezervi. Raspored letelica je bio sledeći:

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

EskadrilaMesto baziranjakomada
Atlantska flota
VT-4CV-4 Ranger3
VT-5CV-5 Yorktown14
VS-71CV-7 Wasp2
VT-8CV-8 Hornet8
Flotna rezervaNorfolk, Virdžinija8
Trenažni centarNorfolk, Virdžinija2
Mornarička aviobazaPensakola, Florida1 ( XTBD-1)
Tihookeanska flota
VT-2CV-2 Lexington14
VT-3CV-3 Saratoga12
VT-6CV-6 Enterprise22
Flotna rezervaPerl Harbur, Havaji2
Mornarička aviobazaSan Dijego, Kalifornija7
Ostale komande
Mornarički centar za testiranjeDahlgrin, Virdžinija3
Mornarička vazduhoplovna fabrikaFiladelfija, Pensilvanija1
Mornarički inspektoratBetpejdž, Nju Jork1
Torpedni centarNjuport, Rod Ajlend1( TBD-1A)
Ukupno:101

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Tog 7 decembra svi Devastatori Tihookeanske flote su se nalazili na svojim matičnim brodovima, tako da nijedan nije stradao. Nosač Lexington je isporučivao 18 bombardera Vindikator na Midvej, Saratoga se nalazila u San Dijegu gde je ukrcavala svoj vazduhoplovni ving, dok se Enterprize upravo vraćao sa isporuke lovaca F4F za  eskadrilu marinaca ( VMF-211) na ostrvu Vejk. Svoje vatreno krštenje Devastatori doživljavaju već 10 decembra, kada četiri letelice iz eskadrile VT-2 napadaju otkrivenu japansku podmnornicu. Na podmornicu su ih navodili lovci, a po njoj su dejstvovali sa dubinskim bombama. U toj akciji podmornica je oštećena. Sledeća akcija u kojoj su učestvovali je bio napad na Maršalova i Gilbertova ostrva 1 februara 1942 godine. Letelice sa nosača Enterprise su napali lagunu atola Kvadžalein u dva talasa. Prvi talas je činilo 36 bombardera Dauntles, dok su se u drugom našli jedan Dauntles i 9 Devastatora. Svih 46 aviona je bilo naoružano bombama od 454 kg. Prvi talas je naišao na jaku PVO i japanske lovce, tako da 9 aviona odustaje od bombardovanja aerodroma na ostrvima Roi i Namur i pridružuje se letelicama drugog talasa koje su napadale brodove u laguni. Zbog vesti da se u laguni nalaze i dva japanska nosača aviona, sa Enterprisea poleće još devet Devastatora naoružanih torpedima. Oni takođe nisu naleteli na japanske lovce i napali su brodove u laguni. Po povratku na nosač, piloti su tvrdili da su pogodili četiri cilja. Prema japanskom izveštaju, u tom napadu su oštećeni jedna laka krstarica ( Katori), jedna podmornica i 7 pomoćnih brodova. Amerikanci su izgubili 6 Dauntlesa i nijednog Devastatora u ovom napadu. U napadu na ostrvo Jaluit učestvovala je grupa sastavljena od 11 Devastatora i 17 Dauntlesa sa Yorktowna, naoružanih bombama od 454 kg. Zbog magle i niske oblačnosti grupa se rasturila na putu do zadate mete, tako da su posade izvele pojedinačne napade na ono što su uspele da vide u takvim uslovima. Sve u svemu su oštećena samo dva transportna broda, a grupa je izgubila 4 Devastatora i to 5-T-8 i 5-T-10 u međusobnom sudaru, a 5-T-6 i 5-T-7 su izveli prinudno sletanje na površinu mora u blizini ostrva jer su se izgubili i ostali bez goriva. Sledeća akcija je bilo bombardovanje ostrva Vejk, 24 februara, od strane letelica sa Enterprisea, kada je učestvovalo i devet Devastatora od kojih je svaki nosio po 10 bombi mase 45 kg. Tom prilikom nije pričinjena veća šteta na ostrvu. U rano jutro, 10 marta 1942 godine, nosači aviona Lexington i Yorktown, iz sastava Task Force 17, su se nalazili u zalivu Papua na južnoj strani Nove Gvineje. Njihov zadatak je bio napad na japanske zone iskrcavanja kod Lae i Salamaua. Kako bi prikrio svoj pravi položaj komadant TF17, kontraadmiral Frenk Džek Fletčer, je narewdio da letelice izvrše prelet preko planinskog hrbata Oven-Stenli i napadnu japanske položaje. Napad je počeo udarom bombardera Dauntles, iz sastava eskadrile VS-2, na brodove kod Lae u 09:22. Ubrzo zatim, u 09:38, ih slede i letelice iz sastava eskadrila VB-2, VT-2 i VF-2 koje nastavljau sa napadom na brodove i plaže. Trideset minuta kasnije na poprište stiže talas sastavljen od letelica sa nosača Yorktown. Avioni iz sastava eskadrila VB-5, VT-5 i VF-42 napadaju brodove duž plaže Salamaua, dok avioni iz eskadrile VS-5 napadaju brodove duž plaže Lae. Kada je i zadnji mornarički bombarder završio sa napadom, pojavljuje se 8 bombardera B-17, iz sastava 435. bombarderske eskadrile, koji još više doprinose zabuni i panici. U napadu je učestvovalo ukupno 104 aviona a izgubljen je samo jedan, bombarder SDB iz sastava VS-2, dok su dva bombardera bila lakše oštećena. Rezultat napada je bio sledeći: tri transportna broda potopljena ( Kongō Maru, Tenyō Maru i Yokohama Maru), laka krstarica Yubari, dva razarača (Asanagi i Yūnagi), transportni brod Kokai Maru, minopolagač Tsugaru, tender za hidroavione Kiyokawa Maru i pomoćni minolovac Tama Maru Br.2 su oštećeni. Minolovac Tama Maru Br.2 je potonuo tri dana kasnije od oštećenja zadobijenih u tom napadu. Japanski ljudski gubitci su bili relativno mali, 130 poginulih, ali je moralni udarac ipak bio važan, jer je japancima stavljeno do znanja da se amerikanci ipak neće predati tek tako i bez borbe. 2 maja tri Devastatora u patroli, naleću na japansku podmornicu I-21 i napadaju je. I pored iznenadnog napada, podmornica je uspela da se provuče sa manjim oštećenjima. Dva dana kasnije Devastatori sa nosača Yorktown napadaju japanske brodove u luci na Tulagiju u dva talasa. Prvi talas se sastojao od 12 letelica, koje su svoja torpeda izručila na prisutne brodove. Jedan od Devastatora je imao mehanički problem, te nije mogao da otpusti svoje torpedo. Od 11 lansiranih torpeda jedno pogađa razarač Kikudzuki, tako da je posada, uz pomoć lovca podmornica Toshi Maru Br.3, bila primorana da ga nasuče kako ne bi potonuo. Međutim no ovo nije pomoglo razaraču, tako da je on, za vreme sledeće plime, skliznuo sa peščanog žala i potonuo. Sat i po kasnije stiže i drugi talas od 11 Devastatora, ali oni nisu postigli nikakava uspeh.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ovde moramo da se okrenemo i jednom specifičnom problemu od kojega su patili i nemci na početku rata, a to su loša torpeda. Naime mnogo posada Devastatora je pogodilo svoje ciljeve, ali zbog loše izvedbe upaljača torpeda Mark 13 nisu eksplodirala pri udaru u cilj. Još gori je problem bio sa lošim postavljačem dubine, jer se dešavalo da su torpeda ronila i do 3 metra više od postavljenje dubine. Kasnije, kda su otklonjeni svi ovi problemi, torpeda Mark 13 su se pokazala kao odlično oružje, koje je japancima nanelo katastrofalne gubitke.

Bitka u Koralnom moru

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Početkom maja meseca 1942 godine, japanci počinju sa akcijom čiji je cilj bilo iskrcavanje u Port Morsbiju. U tu svrhu su poslali 11 transportnih brodova u pratnji lakog nosača aviona Shoho, teških krstarica Aoba, Kako, Kinugasa i Furutaka, kao i razarača Sazanami. Kao daljnje osiguranje su služili nosači aviona Shokaku i Zuikaku, teške krstarice Myoko i Haguro i razarači Ushio, Akebono, Ariake, Yugure, Shiratsuyu i Shigure. Amerikanci su s druge strane imali mnogo laši zadatak, koji se ogledao u telegramu koji je admiral Nimic poslao admiralu Flečeru:  “Vaš zadatak je praćenje daljeg napredovanja neprijatelja u područjima Nova Gvineja – Solomonova ostrva, zauzimanjem povoljnih prilika za uništenje neprijateljskih brodova i aviona.“. Američke snage su se sastojale od TF17, koja je u svom sastau imala nosače aviona Lexington i Yorktown, razarača Morris, Anderson, Hammann i Russell. Snage podrške su imale 8 teških krstarica ( Minneapolis, New Orleans, Astoria, Chester, Portland, Australia, Hobart i Chicago) i 9 razarača ( Phelps, Dewey, Farragut, Alywin, Monaghan, Perkins, Walke, Sims i Worden). Na američkim nosačima je bilo ukrcano ukupno 25 Devastatora, i to 13 na Lexingtonu i 12 na Yorktownu. U jutro 7 maja obe strane su poslale izviđačke avione da razjasne situaciju. Japanski avioni tada uspevaju da pronađu tanker Neoshio i razrač Sims, te javljaju o nosaču aviona i njegovoj pratnji. Japanci napadaju ova dva broda u tri talasa, od 09:30 do 11:15, kada uspevaju da ih potope. S druge strane, amerikanci su uspeli da dešifruju japanske poruke, tako da su u 10:13 poslali u napad 94 aviona, među kojima su bila i 22 Devastatora ( 12 iz VT-2 i 10 iz VT-5). Kako su Devastatori operisali na granici svog operativnog radijusa, proračunato je da Lexingtonove letelice mogu da stignu do cilja pod punim opterećenjem, dok su letelice sa Yorktowna ipak morale da ponesu malo više goriva. Kako bi ovo omogućili, svih 10 Devastatora sa Yorktowna je poletelo pod punim opterećenjem, ali bez bombardera-navigatora jer je umesto njihove težine dodato još malo goriva u rezervoare. Ova grpa pronalazi Shoho u 10:40 i napada ga u dva talasa. Prvi talas su činili avioni sa Lexingtona i oni uspevaju da pogode japanski brod sa dve bombe i pet torpeda. Posle njih na red dolaze i avioni sa Yorktowna, koji skoro nepomičan brod pogađaju sa još 11 bombi i dva torpeda. Demolirani Shoho najzad nestaje sa površine vode u 11:35.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Svi Devastatori su se vratili na svoje matične brodove. Sledećeg jutra neprijatelji skoro istovremeno otkrivaju jedni druge i kreće se u napad. Yorktown prvi šalej svoju avio grupu u napad na japanske nosače, a u sastavu te grupe se našlo i 9 Devastatora. Devastatori su leteli nisko, pod zaštitom lovaca Wildcat, dok su bombarderi Dauntless leteli visoko iznad njih. Japanski nosač avioona Zuikaku prvi primećuju Dauntlessi, ali umesto da ga odmah napadnu, oni su prvo čekali Devastatore. Komandant japanskog nosača je iskoristio ovo odlaganje i uspeo je da pobegne sa svojim brodom, uplovivši u kišu. Tada svi avioni napadaju drugi nosač Shokaku i, prema američkim navodima, uspevaju da ga pogode sa tri torpeda. U stvarnosti japanski nosač nije pogođen ni sa jednim torpedom, već samo sa dve bombe. U japanskom izveštaju je bilo zapisano da su sva torpeda izbegnuta, iako su bila lansirana sa daljine od 800 do 1.800 metara od nosača, jer su bila spora i van kursa. Sledeći talas su činili avioni sa Lexingtrona, ali su se oni još gore pokazali od svojih drugova sa Yorktowna. Od 12 Devastatora na cilj je stiglo njih 11 i samo 4 Dauntlessa i 6 Widcata. Ostali avioni su se izgubili u oblacima i bili su primorani da se vrate na svoj nosač. Iako su japanci imali brojhčanu prednost u lovcima, ipak je ovih 6 američkih uspelo da za sebe veže japance i da, koliko-toliko, prilike bombarderima da napadnu. Od svih ovih letelica Shokaku je dobio opet samo jedan pogodak bombom, dok su svi ostali promašili. Prilikom povratka na nosač, jedan od Devastatora je ostao bez goriva i bio je primoran da izvrši prinudno sletanje u blizini TF17. Posle toga je došao red na japance i oni su uspeli da oštete oba američka nosača, a Lexington kasnije tone. Tom prilikom su izgubljeni svi Devastatori iz sastava VT-2, jer su potonuli na dno sa svojim nosačem.


* TBD 8-T-5 May42.jpg (383 KB, 827x567 - viewed 84 times.)

* tbd.0339.2barclay8.jpg (69.02 KB, 740x600 - viewed 80 times.)

* Mark13-torpedo-on-Wasp.jpg (28.75 KB, 553x420 - viewed 74 times.)

* 3416120940_15b6a3dc15.jpg (100.27 KB, 500x377 - viewed 65 times.)

* Shoho_under_attack.jpg (491.25 KB, 1280x934 - viewed 88 times.)
« Last Edit: December 15, 2013, 10:24:44 pm by MOTORISTA » Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #3 on: December 15, 2013, 05:36:59 pm »

Bitka za Midvej

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Poslednja velika bitka u kojoj su učestvovali Devastatori je bila bitka kod ostrva Midvej. U toj bitci su učestvovali Devastatori sa nosača aviona Yorktown, Enterprise i Hornet. Eskadrila sa nosača Yorktown, VT-5, je bila ostavljena u Perl Harburu, a ukrcana je grupa nosača aviona Saratoga, VT-3, zbog uvežbavanja pilota. Sve u svemu, u ovoj bitci su učestvovala 42 do 44 Devastatora ( ovo zavisi od izvora do izvora, a “problematična” je eskadrila VT-3 ukrcana na Yorktown). Iako su amerikanci imali podatak gde se nalaze japanski nosači tog sudbonosnog 4. juna, bombarderi sa Horneta nisu uspeli da ih nađu u prvom naletu jer su leteli u kursu 263 umesto u kursu 240. Istovremeno je komandir eskadrile VT-8, pbb Valdron, napusti zajedničku formaciju sa bombarderima i poveo svoje avione u pravilan kurs prema neprijatelju.  Za njima je pošlo i 10 lovaca Wildcat iz eskadrile VF-8, ali si oni uskoro ostali bez goriva, tako da su svi morali da izvedu prinudno sletanje. Valdronova eskadrila pronalazi neprijatelja i počinje svoj torpedni napad u 09:20. Dvadeset minuta kasnije, u 09:40, im se pridružuje i eskadrila VT-6 sa Enterprisea. Bez lovačke zaštite, spori i tromi Devastatori su postali lak plen japanskih lovaca. Svih 15 Devastatora iz sastava eskadrile VT-8 je oboreno, a da nisu uspeli da postignu ni jedan jedini pogodak. Od 45 članova posada aviona VT-8, samo je potporučnik Džordž Gej uspeo da preživi.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ni avioni VT-6 nisu uspeli da postignu ni jedan jedini pogodak, ali su uspeli da se provuku sa manjim gubitcima. Od 14 aviona, izgubili su “samo” 10. U 10:00 se pojavljuje i svih 13 do 15 Devastatora iz eskadrile VT-3 i kreću u napad. Ni oni nisu uspeli da postignu ni jedan jedini pogodak, a samo se dva aviona vraćaju na Yorktown. Prema kasnijim podatcima i japanskim spisima, utvrđeno je da je određeni broj Devastatora uspeo da odbaci svoja torpeda na relativno maloj daljini od japanskih nosača, ali se opet javila stara boljka, ista ona koja se već javljala. Mnogatorpeda nisu eksplodirala ili su prošla ispod svojih meta. Sve u svemu, iako je ova bitka pretstavljala katastrofu torpednih aviona Devastator, njihova žrtva nije bila uzaludna. Japanski lovci su napravili kobnu grešku i koncentrisali su se svi na napad na spore torpedne bombardere, ali zato niko nije obratio pažnju na dolazak bombardera za obrušavanje sa američkih nosača. Japanski lovci su potrošili nešto goriva i skoro svu svoju municiju, tako da su morali da slete i popune se. To su iskoristili bombarderi i u 10:22 su započeli svoj napad na iznenađene japanske nosače. Posle toga je sve otišlo u istoriju. Ujutru, tog 4 juna, mornarica SAD je raspolagala sa ukupno 75 Devastatora, uveče tog dana je mogla da računa na njih 36.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Posle svega

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Već 1939 godine su amerikanci bili svesni da je razvoj avijacije pregazio Devastatore, te stoga naručuju njihovu zamenu, vione Grumman TBF Avenger. Ipak su stari Devastatori ostali u naoružanju do kraja avgusta 1942 godine, kada je i poslednji od njih postaje trenažni avion. Na novom zadatku su se održali do početka 1944, kada odlaze u zasluženu penziju. Poslednji Devastator je otišao u rashod 30. novembra 1944 godine. Bio je to avion sa brojem 0325. Danas ne postoji ni jedan sačuvani primerak ni replika ovog torpednog bombardera koji je svojom, i žrtvama svoje posade, omogućio da se izvoje jedna od najvažnijih bitaka vođenih na Pacifiku.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

tip: torpedni bombarder trosed
pogon: jedan zvezdasti, vazduhom hlađeni, četrnaestocilindrični motor Pratt & Whitney R-1830-64 Twin Wasp sa 900 KS
dužina: 10,67 m
razmah krila: 15,24 m
površina krila: 39,2 m2
masa: 2.540 kg prazan, 4.624 kg maksimalna
brzina: krstareća 206 km/h, maksimalna 311 km/h
penjanje: 3,7 m/s
plafon leta: 5.945 m
dolet: 700 km sa torpedom Mark 13 ili 1.152 km sa dve bombe kalibra 454 kg
naoružanje: dva mitraljeza Browning M1 kalibra 7,62 mm, jedan fiksni u nosu aviona sa 1.000 metaka i jedan pokretljivi za zaštitu zadnje polusfere sa 600 metaka i jedno torpedo Mark 13 ili bombe


* TBDs_on_USS_Enterprise_(CV-6)_during_Battle_of_Midway.jpg (218.29 KB, 1280x957 - viewed 74 times.)

* Vt8-g-gay-may42.jpg (69.2 KB, 605x450 - viewed 66 times.)

* tbd-c1.jpg (46.46 KB, 650x220 - viewed 62 times.)

* tbd-1.gif (172.66 KB, 1080x1517 - viewed 74 times.)

* tbd-2.gif (243.95 KB, 1575x1277 - viewed 84 times.)
« Last Edit: December 20, 2013, 11:00:50 am by MOTORISTA » Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #4 on: December 20, 2013, 11:01:15 am »

<iframe width="780" height="455" src="//www.youtube.com/embed/SiGqhbvSpG8?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #5 on: January 09, 2014, 11:38:33 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* TBD-1s_VT-3_USS_Saratoga_1938-40.jpg (307.63 KB, 2150x1725 - viewed 64 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #6 on: January 23, 2014, 04:52:30 pm »

Jedan crtež TBD-1 na jednom listu (možda delu iz neke knjige ili crtež štampan za neku staru maketu ovog aviona) koji sam pronašao na pijaci. Bio je u materijalu koji je iz zaostavštine pokojnog Zorana Milera, i koji je na nekakav našin završio na Kalenić pijaci. Zoran Miler je bio fotograf, novinar i istoričar umetnosti. Za vreme II Sv. rata bio je pripadnik NOB, ratni dopisnik i reporter, da bi posle rata počeo da radi u Tanjugu.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Douglas TBD-1 Devastator.jpg (81.29 KB, 553x900 - viewed 92 times.)
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #7 on: October 16, 2020, 02:29:21 pm »

Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #8 on: November 15, 2020, 03:32:37 pm »

Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.033 seconds with 24 queries.