Vitezovima opet svezane rukeBaš kada su naši piloti lovci povećali nalet, a stajankom se nakon duže vremena ponovno početo širiti optimizam, obnovljena je afera oko remonta naših lovaca MiG-21bisD. Umjesto da bude moneta za politička potkusurivanja, Eskadrili borbenih aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO) žurno se mora omogućiti da nastavi sa svojim planiranim ritmom letačkih aktivnosti i povećanjem naleta, a državni vrh mora ispuniti obećanje i okrenuti se odabiru novog višenamjenskog borbenog aviona.
Onemogućavanje letenja na pet lovačkih aviona MiG-21bisD dokupljenih u Ukrajini, oko kojih se nakon, navodno, anonimne prijave vodi istraga, najviše šteti samim pilotima, jer im remeti obuku i ugrožava potreban nalet, ali će se zasigurno loše odraziti i na motivaciju narednih naraštaja mladih koji se odvaže prijaviti na školovanje za vojnog pilota u Hrvatskoj.
Zanemarena obećanjaPrije točno godinu dana, u Uredu predsjednice Republike 07. travnja 2015. godine održana je osma sjednica Vijeća za obranu, koju su zajednički sazvali predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović. Kako je službeno tada javljeno, na sjednici je naznačena potreba održavanja upostavljene dinamike provedbe ključnih projekata u opremanju i modernizaciji Oružanih snaga, u skladu s Dugoročnim planom razvoja OS 2015.-2024. godine. Uz ostalo, posebno je ukazano na neophodnost izrade stručne studije o modelima modernizacija borbene komponente HRZ i PZO-a.
Nakon dugog niza godina, konačno su i oni na vlasti i oni u oporbi imali zajedničko stajalište kad je u pitanju borbeno zrakoplovstvo. Kako su prenijeli mediji, Vijeće za obranu je zaključilo da će do kraja 2016. godine biti donesena konačna odluka o zapadnom tipu borbenog aviona, a njega bi trebalo predložiti Povjerenstvo imenovano od strane Vlade RH. Zanimjivo je da je sjednici tada nazočio i aktualni ministar obrane Josip Buljević, tada u svojstvu savjetnika predsjednice.
U međuvremenu, odluka da se odabere novi lovački avion polako se transformirala u „odluku o modalitetima zaštite zračnog prostora“, a umjesto rasprave o mogućnostima nabavke novog višenamjenskog lovca, promjenom vlasti svjedočimo obnavljanju afere oko remonta i kupnje Migova u Ukrajini. Pokretanje istrage sa stopiranjem letenja na pet dokupljenih Migova ugrožava samu opstojnost i održavanje našeg lovačkog zrakoplovstva, simbola suvereniteta na nebu Hrvatske. Situacija je to u kojoj su našim pilotima lovcima ruke praktički vezane i tražit će od njih vještinu i dobru organizaciju kako bi s tri jednosjeda i četiri dvosjeda održavali trenažu, ali i dežurstvo u sklopu obrane zračnog prostora NATO saveza.
Dodatni problem je što se javnost o ovoj problematici informira poprilično jednostrano. Najčešće citirajući (samo) zagovarače obavljanja remonta u rumunjskom Aerostaru, pojedini mediji odjednom su neobično revnosno prionuli „dokazivati“ kako je obavljeni remont loš, a avioni neispravni za letenje. Ako je bilo nelegalnih radnji u ugovaranju posla s Ukrajincima, onda to treba doista čim prije utvrditi. Ali u medijima manipulirati podacima o ispravnosti i operativnosti aviona te prešućivati rezultate operativnih aktivnosti naše jedine lovačke eskadrile u najmanju je ruku nekorektno i daje povoda sumnjama u stvarne razloge obnavljanja afere. Vrlo je neobično da se pri tome zanemaruju neke činjenice o kojima su se nadležni već ranije detaljno izjasnili na parlamentarnim tijelima odgovornima za demokratsku kontrolu vojske (kako je lijepo na to nedavno podsjetio internet portal Obris.org). To ostavlja razloga za sumnju o samoj svrsi objavljivanja tih napisa, a posljedično i pokretanja ovakve istrage.
Letenje Migom-21 zahtjeva tjelesno spremnog i uvježbanog pilotaSvaka ozbiljnija analiza morala bi u obzir uzeti ono što je Eskadrila borbenih aviona „Vitezovi“ (EBA) do sada ostvarila nakon remonta, a o čemu je MORH uredno izvještavao. Što s matične baze na Plesu, što s prebaziranjem sa Zemunika, Eskadrila borbenih aviona od posljednjeg je remonta sudjelovala u sljedećim vježbama: tri vježbe PZO-a na Zemuniku, zatim veće vježbe „Štit 15“, pa „Harpun 15“, „Združena snaga 15“ te glavni obučni događaj (GOD) gađanja zračnih ciljeva nad dalmatinskim akvatorijem. Tada je dnevno ostvareno i po 10 izlaza u zonu po 50 minuta, četiri dana, tri tjedna zaredom.
Osim toga, barem jednom tjedno hrvatska dežurna para polijeće u vježbovno presretanje pod izravnim zapovjedništvom NATO-a, a do sada su u stvarnoj situaciji, zbog gubitka radio veze, presreli i kroz hrvatski zračni prostor sproveli dva putnička aviona - Monarchov Airbus 321 i Meridianov Boeing 737, o čemu je detaljno izvještavano i na stranicama Aerosvijeta.
U tom su periodu dva nova pilota lovca laširala na Migu-21, a da sad ne spominjemo detaljno prelete na nekoliko aeromitinga i zrakoplovnih priredbi te veliki prelet na vojnom mimohodu. Kako to, ako je ovaj remont lošiji od prošloga, EBA leti više nego ikad u posljednjih desetak godina? Zašto se to prešućuje? Kome ne odgovara činjenica da je obavljenim remontom u stvari spašeno naše borbeno zrakoplovstvo te se dalo nešto vremena državnom vrhu da odabere novog lovca?
Čemu prešućivanje?U takvim napisima nismo doznali ništa posebno novo (osim da su pojedini važni i nadomješteni dijelovi aviona u stvari s Migova-21 iz Bugarske), nego se ponavljaju već ranije objavljivana negodovanja onih koji su radili posao za Rumunje, pa izgubili.
Tri novonabavljena primjeraka Migova doista imaju manje odlike trupa aviona koji su starije godište od službeno deklariranih godišta. U specijaliziranim medijima je to već odavno objavljivano, a prvi je na to skrenuo pažnju makedonski zrakoplovni analitičar i publicist s međunarodnim ugledom Vladimir Trendafilovski. No, zanimljivo je da jedan od dokupljnih aparata ima karatkeristike aviona koji je čak i mlađi od deklariranog. Ali o tom se primjeru sada ne govori.
Kako je već objašnjeno, čak i na tematskoj sjednici saborskog Odbora za obranu u prosincu 2015. godine, pet dokupljenih aviona (inače porijeklom iz Alžira) remontirano je 2008. i 2009. godine za jemensko ratno zrakoplovstvo, koje od posla odustaje. Stručnjaci HRZ-a bili su zadovoljni stanjem i načinom na koji su ti aparati konzervirani i održavani, a na njima je 2013. godine trebalo uraditi 200-satni pregled, tzv. mali remont, nadogradnju i produženje životnog vijeka do 2023. godine, do kada bi trajao resurs i za ostalih sedam „naših“ Migova, na kojima je rađen puni generalni remont.
Znalo se da se originalni dijelovi već desetljećima ne proizvode, a dokumenti nekih međunarodnih zrakoplovnih organizacija navode da kanibalizacija (ugradnja dijelova s drugih aviona) na starim mlažnjacima MiG-21 nije neuobičajena stvar. E sad, ako su pri pregledu Ukrajinci ustanovili da trupovi pojedinih „jemenskih“ primjeraka više ne zadovoljavaju standarde te su posegnuli za zmajevima nekadašnjih bugarskih Migova-21, pitanje je: Je li i koliko tu netko bio nepošten? Po dopremi u Hrvatsku, a prije preuzimanja od Ukrajinaca, avioni su temeljito, kao nikada do sada u nas, provjereni u probnim letovima o trošku Ukrajinaca.
Problema je bilo, za njih se zna i o njima treba govoriti, ali ih treba usporediti i s problemima nakon remonta u rumunjskom Aerostaru 2003. godine. Javnost gotovo da i ne zna da su se radnici tadašnjeg Zrakoplovno-tehničkog zavoda iz Velike Gorice „slomili“ dok avione broj 110 i 117 nisu učinili odgovarajuće operativnima nakon iznimno lošeg remonta u Rumunjskoj.
Zanimljivo je kako se nitko ne bavi time što su i kako na tenderu nudili predstavnici Aerostara. Također, onaj tko zbilja želi, lako može pronaći izvode iz dokumenta Službe za opremanje i modernizaciju MORH-a pod nazivom "Analiza izvodivosti i isplativosti remonta i produženja životnog vijeka aviona MiG-21“ iz travnja 2012. godine, koje je svojevremeno prenio internetski portal Defender.hr. Neka pročita i kaže tko bi se onda normalan usudio nakon toga odabrati rumunjsku ponudu?
Remont u ukrajinskom zavodu sa iskustvom jednostavno je bio jedina moguća opcija u datom trenutku. U suprotnom, zaštita zračnog prostora morala se predati nekom drugom, ali čak ni za to više nije bilo vremena. Rusi su rekli da remont više ne rade, Rumunji su svoje „prokockali“ prošlim katastrofalnim remontom, a nemaju ni valjani certifikat za remont Migovog zrakoplovnog radara RP-22SMA „Safir-21“. Izraelci rade modernizaciju, a upitno je rade li generalni remont i kako. Što je onda preostalo?
Borba za opstanakGledalo se tada da se nabavi što se ima na tržištu, kako bi se opstalo do boljih gospodarskih rezultata u Hrvatskoj. U datom trenutku, kad su postojećim zrakoplovima istjecali svi mogući administrativni resursi, odabrala se najbolja moguća opcija opstanka za novac koji se imao na raspolaganju.
Ovim se dalo malo vremena da se donese odluka o novom avionu. Procijenjeno je da se toliko može izdržati, ako ne bude udaraca s leđa iz samog sustava ili politike. Ali, zar nije čudno to da državni vrh ima vremena obilaziti neke naše sportske reprezentacije i momčadi, ali ne i vojni sastav čiji pripadnici, na ponos pravih domoljuba, 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, pod izravnim zapovjedništvom NATO-a, na braniku Domovine, pod iznimnim psihofizičim naporima, s vatrom u kosi, čuvaju naš zračni prostor i suverenitet naše Države? Pa, zar nisu oni ti koji najbolje mogu reći kako su zadovoljni remontiranim i dorađenim avionima?
Zar politika „kruha i igara“ i borba za pozicije smiju biti važnije od nacionalnih interesa i sigurnosti? Tim više, kad neke prijeteće ideje iz susjedstva nikako da utihnu, a saveznici su nam zabavljeni sami sa sobom. A ako nam interesi građana i Države ne budu prioritetni, cijena koju bismo svi kasnije morali platiti bila bi bolno preskupa.
Izvor :
aerosvijet.com
