PALUBA
March 19, 2024, 12:22:19 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Za sve probleme prilikom registracije obratite se mailom na brok@paluba.info
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Redeye - prvi laki PZO raketni sustav  (Read 6602 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Jester
Počasni član foruma
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 323



« on: March 30, 2014, 09:10:44 am »

Članak na ovu temu objavljen 2006 godine na stranici "Hrvatski Vojnik", autor je Domagoj Mičić ;

Redeye - prvi laki PZO raketni sustav

Zajedno sa svojim sovjetskim konkurentom Strelom 2 Redeye je bitno izmijenio način ratovanja jer je onemogućio da borbeni avioni i helikopteri sigurno lete na malim visinama kako bi izbjegli zone motrenja radara i djelovanja većih protuzračnih raketnih sustava


Još 1948. američka je vojska počela potragu za novim pješačkim protuzračnim oružjem jer je dotadašnje osnovno PZO oružje - teška strojnica kalibra 12,7 mm, postala neučinkovita protiv brzih borbenih aviona s mlaznim pogonom. Nekoliko je različitih sustava, baziranih na topovima, ali i raketnoj tehnologiji, ispitano ali ni jedan od njih nije ušao u operativnu uporabu. U međuvremenu su znatno veći uspjesi u razvoju vođenih projektila ostvareni u američkom ratnom i mornaričkom zrakoplovstvu koji su u uspješnu operativnu uporabu uveli vođene projektile s infracrvenim samonavođenjem Falcon (vidi Hrvatski vojnik broj 104) i Sidewinder.

Razvoj prvog američkog i svjetskog lakog protuzračnog raketnog sustava s pasivnim infracrvenim sustavom samonavođenja na ciljeve koji se lansira s ramena vojnika (nazvanog Redeye) počela je tvrtka Convair Pomona (kasnije General Dynamics Pomona) još 1956. kao potpuno privatni projekt. Prva prezentacija novog PZO oružja američkoj kopnenoj vojsci i marinskom korpusu održana je u studenom 1956., ali bez većeg odaziva.

Tijekom 1957. Convair Pomona je ponovno američkoj kopnenoj vojsci predložila da razmotri uvođenje njihovog sustava u naoružanje, ovaj put sa znatno većim uspjehom. Već u travnju slijedeće godine vojska je Pomoni dala jednogodišnji ugovor za demonstraciju tehnologija. Zahtjev je tražio laki PZO raketni sustav koji će imati promjer 70 mm i neće biti teži od devet kilograma, te će se lansirati s ramena vojnika iz lansera koji će nalikovati Bazooki (laki protuoklopni sustav). Do sredine 1959. Pomona je uspješno demonstrirala uporabljivost svih tehnologija potrebnih za novu vrstu PZO oružja, te je u kolovozu iste godine dobila zajednički ugovor američke kopnene vojske i marinaca kojim su se pokrivali troškovi daljnjeg istraživanja i razvoja sustava koji je označen XMIM-43A Redeye. U ožujku 1961. obavljeno je prvo lansiranje projektila Redeye. Zbog potreba sigurnosti prva su lansiranja izvedena iz fiksnog testnog lansera. Prvo lansiranje iz originalnog lansera obavljeno je u svibnju 1961., a prvo lansiranje s ramena operatera u listopadu iste godine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 1 : Probno lansiranje projektila iz sustava XMIM-43A (XFIM-43A)

Iako su inicijalna sredstva za pokretanje proizvodnje odobrena u fiskalnoj godini 1961., s planom pokretanja proizvodnje tijekom 1962., veliki broj nedostataka koji su se neočekivano pojavili tijekom razvoja doveli su do odgađanja njezinog pokretanja. Naime, tijekom testiranja otkriveno je da je Redeye projektil prespor, loše pokretljivosti te da je osjetljivost infracrvenog tražila preslaba da bi se uspješno vezao na cilj. Umjesto pokretanja velikoserijske proizvodnje odobrena je proizvodnja limitirane serije projektila pod oznakom XM41 Redeye Block I. Zbog otklanjanja nedostataka razvoj Redeyea otegnuo se sve do kraja 1963. te je serijska proizvodnja prvih 300 komada, pod oznakom XMIM-43A Redeye Block I, počela 1964. Doprema lansera i projektila Block I obavljena je tijekom 1965. i 1966. Svih 300 bilo je predviđeno za intenzivna testiranja s osobljem kopnene vojske i marinaca kako bi se potvrdila uporabljivost novog oružja.

Sva su lansiranja obavljena s projektilima XM41A koji su lansirani iz lansera XM147, koji se pak sastojao od lansirne cijevi, rukohvata i XM59 teleskopa u koji su ugradili i indikator cilja. Ta su testiranja otkrila nove nedostatke. Jedan od najvećih bilo je predugo vrijeme zagrijavanja elektronike infracrvenog senzora prije nego što se projektil uspije "vezati" na cilj i lansirati. Ostali nedostaci su bili znatno manji te je Redeye već 1964. bio spreman za operativnu uporabu zbog čega se u nekim izvorima može naći podatak da je te godine i ušao u uporabu, što nije točno.

Na osnovama uočenih nedostataka na XM41A tijekom 1964. započeo je razvoj projektila XM-41B Redeye Block II kao dijela sustava XFIM-43A. Prvi projektil Block II serije isporučen je u travnju 1966. Unapređenja su obuhvaćala novi infracrveni senzor hlađen plinom u sustavu za samonavođenje, neznatne promjene na lanseru XM147E1, a ugrađena je i nova bojna glava XM45E1. Prvi XM41E1 sustav dostavljen je američkoj kopnenoj vojsci u veljači 1967.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 2 : XFIM-43B

Tijekom 1966. američko ministarstvo obrane promijenilo je sustav označavanja svoji raketnih sustava te je i oznaka Redeyea promijenjena iz MIM-43 u FIM-43. Istodobno su i XMIM-43A i XMIM-43B preimenovani u XFIM-43A i XFIM-43B. Zbog boljih ispitivanja projektila u zraku razvijena je inačica XFEM-43B, koja je u osnovi bila XFIM-43B osim što je imala telemetrijski sustav za mjerenje parametara leta projektila.

Tek u listopadu 1965., nakon što su otklonjeni svi nedostaci, General Dynamics je dobio ugovor o serijskoj proizvodnji protuzračnog raketnog sustava MIM-43 Redeye. Serijska proizvodnja Redeyea Block II pokrenuta je 1966. da bi prvi Redeyei u postrojbe stigli tijekom 1967. U svibnju 1967. u serijsku proizvodnju ušla je Redeye Block III konfiguracija koja je prvotbino označena kao XFIM-43C. Ona je rabila XM41E2 projektil koji je zadržao infracrveni sustav za navođenje s projektila XM-41B ali je dobio novi raketni motor XM115, bojnu glavu XM222 i XM821 blizinske upaljače. Za Block III razvijen je i novi lanser XM171 s novim ciljnikom XM62 i novom poboljšanom elektronikom koja je usklađena s novim projektilom. Projektil XM41C mogao je izvoditi manevre do opterećenja od 3 G. Vjerojatnost pogađanja cilja, po mjerenjima američke kopnene vojske, bila je 0,4. I na osnovu sustava XFIM-43C razvijen je sustav XFEM-43C s telemetrijskim sustavom mjerenja. Prvi primjerci Redeyea Block III u postrojbe kopnene vojske i marinaca došli su u ožujku 1968.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 : FIM-43C s lanserom M171

Operativna uporaba

Zahvaljujući jednostavnosti sustava prvi su Redeyei, nakon kratkog vremena obuke operatera, u punu operativnu uporabu u postrojbama američke kopnene vojske i marinaca ušli već 1968. Do kraja 1974., kad je proizvodnja Redeyea obustavljena, proizvedeno je više od 85 000 komada.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 4 : FIM-43C

U međuvremenu je Sovjetski Savez (preciznije 1959.) počeo s razvojem svojeg prvog lakog protuzračnog raketnog sustava koji se lansira s ramena Strela 2 (9K32). Razvoj Strele 2 dovršen je 1965. te je u operativnu uporabu ušla 1966. te je po tom kriteriju sovjetski sustav prvi.
Lagan i jednostavan za uporabu Redeye je vrlo brzo prihvaćen u američkim oružanim snagama te su i kopnena vojska i marinci njime naoružali svoje borbene postrojbe. Svaka bojna (pješačka ili mehanizirana) dobila je Redeye vod s četiri do šest dvočlanih timova. Svaki je tim imao zapovjednika i ciljatelja/operatera, a da bi bili što pokretljiviji dobili su lako vozilo M151.
Prvi strani kupac Redeyea bila je Švedska koja je zanimanje za novo oružje pokazala još 1964. da bi u rujnu 1966. potpisala ugovor za dopremu deset komada i pratećih sustava za obuku operatera. Tih je deset komada iskorišteno za testiranje uporabljivosti Redeyea. Nakon uspješnih testiranja Švedska je 1967. kupila daljnjih 1083 komada. Redeye je u švedskoj vojsci dobio oznaku Rb-69 (Robot-69).
Izvozni uspjeh Redeyea u Švedskoj potaknuo je i druge kupce te je potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih Redeye prodan Australiji (260 komada), Danska (243 komada s poboljšanim raketnim motorom FIM-43C i lokalnim imenom Hamlet), Čad, Salvador (vojska i neke gerilske skupine), SR Njemačka (1400 komada i s lokalnom oznakom Fliegerfaust-1, FLF-1), Grčka (100 komada), Izrael (više od 1000 komada), Jordan, Nikaragva, Saudijska Arabija (500 komada), Somalija, Sudan, Tajland i Turska. Većina ovih država do danas je već sve svoje Redeye zamijenila znatno modernijim lakim PZO raketnim sustavima, uglavnom s FIM-92 Stingerom.

Prvu borbenu uporabu Redeye je ostvario u lipnju 1982. u rukama izraelskih padobranaca koji su mu dali nadimak Bazak (bljesak). U svojoj prvoj potvrđenoj borbenoj uporabi Redeye je oborio sirijski lovac MiG-23 (Flogger-E).
Zbog svoje jednostavnosti u uporabi te male mase i dimenzija Redeye će se vrlo brzo pokazati i kao vrlo učinkovito političko oružje Washingtona. Tako je već 1982. sto Redeye sustava za lansiranje poslano u Somaliju kao dio američke vojne pomoći vladi u Mogadišu kako bi se oduprla etiopskim graničnim provokacijama. Tijekom 1984. veći broj Redeyea poslan je i sudanskoj vladi kao hitna pomoć tijekom graničnog spora s Libijom.
Politički vjerojatno najeksponiranije učešće Redeyea u nekom ratu bilo je tijekom sovjetske agresije na Afganistan. Tijekom 1984. i 1985. tadašnja je vlada u Washingotonu dopremila manji broj Redeyea afganistanskim pobunjenicima (Muđahedinima). Tijekom afganistanskog rata Redeye se pokazao kao ubojito oružje (u doslovnom smislu i politički) te je zabilježio veći broj obaranja tada najsuvremenijih sovjetskih jurišnika Suhoj Su-25K (Frogfoot-A) i nešto manje borbenih helikoptera Mi-24 i transportnih Mi-8.
Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća američka je vlada poslala Redeye kao dio hitne vojne pomoći Čadu koji se našao u ratu s Libijom oko čadskih sjevernih pokrajina. Još jedna politički osjetljiva doprema Redeyea dogodila se 1986. kad je veći broj ovih sustava predan Kontrasima koji su se borili protiv sandinističke vlade u Nikaragvi. I u Nikaragvi i u Čadu Redeyei su se pokazali dosta učinkoviti oborivši više aviona. Problem je nastao kad je veći broj ispravnih Redeyea u srpnju 1987. pao u ruke Sandinistima.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 5 : Dvočlani tim naoružan sustavom FIM-43C


* 1.jpg (73.55 KB, 600x455 - viewed 220 times.)

* 2.jpg (47.47 KB, 600x686 - viewed 258 times.)

* 3.jpg (87.06 KB, 600x760 - viewed 257 times.)

* 4.jpg (37.65 KB, 600x458 - viewed 230 times.)

* 5.jpg (69.47 KB, 600x478 - viewed 263 times.)
Logged
Jester
Počasni član foruma
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 323



« Reply #1 on: March 30, 2014, 09:18:12 am »

Daljnji razvoj

Već u samom početku operativne uporabe američka je vojska bila i te kako svjesna svih Redeyerovih nedostataka. Najveći je bio nemogućnost napada na avione u dolaznom kursu jer se infracrveno tražilo sustava za samonavođenje moglo vezati samo na vrele ispušne plinove mlaznih motora, a to je značilo da je operater morao čekati da avion koji napada preleti preko njega. Zbog toga je već 1967. pokrenut program daljnjeg razvoja projektila označen kao Redeye II. Osnova cijelog sustava trebalo je biti napredno sverakusno tražilo koje bi bilo dovoljno osjetljivo da navodi projektil i na avione u fazi prilaska (s prednje strane aviona). Zbog toga je pokrenut program Advanced Seeker Development Programme (ASDP). Do ožujka 1972. taj je program razvoja označavan kao Redeye II da bi ga nakon toga označili kao FIM-92 Stinger.
Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća razmatrao se i razvoj inačice zrak-zrak kojom bi naoružali helikoptere i lake avione. U svibnju 1969. određeno je da se za tu namjenu modificira projektil inačice AIM-43D ali nikada nije došlo do njegove operativne uporabe.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 6 : faza lansiranja sustava Redeye

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 7 : faza lansiranja sustava Redeye

Opis sustava

U osnovi operativni Redeye nije se mnogo razlikovao od već spomenutog XFIM-43C, barem što se tiče operatera. Kako bi se do maksimuma olakšala uporaba projektil, bez obzira na inačicu, se čuvao i transportirao unutar lansirne cijevi. Projektil XM41 opremili su dvostupanjskim raketnim motorom na čvrsto gorivo M115 koji je istodobno djelovao i kao startni i kao putni motor. Bojna glava mase dva kilograma bila je prefragmentiranog tipa, a za njezino aktiviranje opremili su je upaljačem M814 koji je istodobno djelovao i kao blizinski i kao kontaktni upaljač. Kako ne bi došlo do kolateralne štete na zemlji projektil se, ako bi promašio cilj, sam uništavao nakon 15 sekundi leta.

Cijeli Redeye sustav sastojao se od tri glavne komponente. Osim već spomenutog projektila M41 u lansirnoj cijevi tu je i M46A2 lanser na koji se smještaju lanser, baterija potrebna za lansiranje projektila i spremnih s plinom za hlađenje infracrvenog sustava samonavođenja. Lanser se sastoji od rukohvata s okidačem i optičkog ciljnika. Tijekom uporabe prednji i stražnji dio lansirne cijevi bili su otvoreni. Prednji dio kako bi se omogućilo da infracrveni senzor otkrije cilj i veže se za njega, a stražnji kako bi se omogućilo nesmetano istjecanje ispušnih plinova raketnog motora.

Jedna od najvećih nedostataka Redeyea, koji nikada nije otklonjen, bio je nedostatak IFF sustava za identifikaciju ciljeva. To je značilo da se tijekom identifikacije, u slučaju američke kopnene vojske i marinaca, zapovjednik i operater morali osloniti isključivo na oštrinu svog vida i poznavanje svojih i neprijateljskih letjelica. Taj je nedostatak bio znatno manji kad su Redeye rabile gerilske skupine koje nisu imale svoje zrakoplovstvo te su mogle biti sigurne da sve što leti cilj.

Drugi veliki nedostatak bio je kratki vijek baterije koja se mogla rabiti najduže 30 sekundi tijekom zahvata cilja infracrvenim sustavom za samonavođenje projektila. Ako operater zbog bilo kojeg razloga u tom vremenskom roku nije uspio lansirati projektil morao je prekinuti cijeli postupak i promijeniti bateriju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 8 : Zbog svoje jednostavnosti u uporabi te male mase i dimenzija Redeye se vrlo brzo našao u naoružanju raznih vojski i gerilskih pokreta

Postupak lansiranja bio je ovakav: prvo je operater morao spojiti lanser s lansirnom cijevi. Potom je u lanser morao umetnuti bateriju i spremnik plina za hlađenje infracrvenog senzora. Kad je uočio cilj koji je ušao u zonu djelovanja operater je morao zahvatiti cilj optičkim ciljnikom s povećanjem od 7,5 puta i zonom motrenja od 25 stupnjeva. Ciljnik je istovremeno služio za identifikaciju cilja, njegovo praćenje, određivanje udaljenosti i određivanje elevacije lansiranja. Isključiti sigurnosni sustav i aktivirati infracrveno tražilo projektila u koji je se u tom trenutku ubrizgavao freon koji je hladio tražilo.

Infracrveno tražilo otkrivalo je toplinsko zračilo kroz "prozor" na nosu projektila. Nakon što je tražilo otkrilo dostatnu količinu toplinskog zračenja "zaključalo" se za cilj te je projektil bio spreman za lansiranje. U tom je trenutku operater dobio zvučni i svjetlosni signal. Potom je trebao povući polugicu na lijevoj strani lansera kojoj je aktivirao žiroskopski sustav upravljanja letom projektila te nakon toga stisnuti okidač na rukohvatu. Na taj je način aktivirao električni impuls snage 40 V i dužine 0,5 sekunde koji je bio dovoljan da se aktivira startni segment dvostupanjskog raketnog motora.

Startni dio raketnog motora izgara još dok je projektil u lansirnoj cijevi kako bi se onemogućilo ozljeđivanje operatera. Nakon što je projektil dosegnuo opterećenje ubrzanja od 28 g aktivirali su se upaljači. Neposredno nakon izlaska projektila iz lansirne cijevi otvarala su se dva prednja pokretna krilca koja su služila za upravljanje letom projektila i četiri repna krilca namijenjena stabilizaciji projektila. Dobiveno ubrzanje rabilo se da bi se projektil udaljio na sigurno udaljenost od operatera prije nego što bi se aktivirao drugi stupanj raketnog motora. Nakon otprilike 1,6 sekundi leta i na udaljenosti od šest do sedam metara od operatera palio se drugi ? putni stupanj raketnog motora. Istodobno s paljenjem drugog stupnja naoštrila se i bojna glava tako da je projektil bio spreman za djelovanje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 9 : Jedna od najvećih nedostataka Redeyea, koji nikada nije otklonjen, bio je nedostatak IFF sustava za identifikaciju ciljeva

Samo navođenje projektila na cilj bilo je vrlo jednostavno. Žiroskopski sustav vođenja davao je pravocrtnu putanju leta dok je infracrveno tražilo pratilo let cilja i davalo kut u odnosu na putanju zadanu žiroskopom. Ti su se podaci obrađivali u sustavu za kontrolu leta s ciljem da se poništi kutna razlika između žiroskopskog pravca leta i kuta pod kojim je infracrveno tražilo pratilo cilj. Elektronika je izračunavala potreban otklon prednjih krilaca kako bi projektil zaokrenuo u smjeru cilja. Zbog slabih mogućnosti infracrvenog tražila, koje se moglo vezati samo na ispušne plinove mlaznih motora, avioni su imali veliku šansu ili da izađu iz zone djelovanja Redeyea prije nego što bi ih dostignuo (maksimalni domet bio mu je samo 5500 metara) ili da ga izmanevriraju pri čemu bi ili izašli iz zone motrenja infracrvenog tražila, ili projektil ne bi mogao pratiti let cilja. Uz to sustav za samonavođenje Redeyea bio je jako osjetljiv na toplinske mamce koji su ga mogli lako zbuniti. Zbog toga je Redeye imao najviše mogućnosti da pogodi cilj ako je bio lansiran s male udaljenosti na avion koji bi bio u fazi penjanja nakon što je napao cilj na zemlji te ne bi mogao naglo ubrzati ili manevrirati.

Kako bi se omogućila uporaba samo jednog para krilaca za upravljanje letom projektil je rotirao oko svoje osi. Kad je projektil uspio doći u blizinu cilja aktivirala bi se bojna glava od titana. Iako je Redeye imao i blizinski upaljač mala bojna glava mase 2 kilograma imala je u velikoj većini slučajeva dovoljnu razornu moć samo ako je projektil direktno pogodio cilj. Iako je teoretski Redeyeova bojna glava imala dovoljno razorne moći da njezini geleri prodru u unutrašnjost aviona i izazovu dovoljna oštećenja za njegovo rušenje. Ako je projektil promašio cilj, što nije bio rijedak slučaj, nakon 15 sekundi leta bojna glava bi se sama aktivirala kako bi uništila projektil prije nego što bi pao na zemlju. Navodno je nekoliko aviona uništeno baš na taj način jer su se našli u blizini projektila u trenutku njegovog samouništenja. Kod dobro uvježbanih operatera vrijeme potrebno da se lansira projektil bilo je oko deset sekundi. Zanimljivo je i da su dobri operateri mogli za vrijeme leta prvog Redeyea osposobiti lanser za novo lansiranje te novi projektil lansirati deset sekundi nakon detonacije prvog. Kako je Redeye bio sustav "ispali i zaboravi" nakon izlaska projektila iz lansirne cijevi operater više nije imao utjecaj na njegov let.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 10 : Na fotografiji se vidi jednostavan optički ciljnik i infracrveno tražilo


* 6.jpg (45.62 KB, 600x399 - viewed 229 times.)

* 7.jpg (47.92 KB, 600x398 - viewed 225 times.)

* 8.jpg (45.23 KB, 600x408 - viewed 225 times.)

* 9.jpg (40.18 KB, 600x401 - viewed 247 times.)

* 10.jpg (54.23 KB, 600x395 - viewed 239 times.)
Logged
Jester
Počasni član foruma
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 323



« Reply #2 on: March 30, 2014, 09:20:41 am »

Zaključak

Tijekom 1982. američka je vojska počela povlačenje sustava Redeye iz operativne uporabe da bi ga zamijenila znatno modernijim i učinkovitijim FIM-92 Stingerom. Do 1995. povučen je i zadnji Redeye iz američke uporabe. Većina stranih korisnika svoje su Redeye zamijenili Stingerima, a puno ih je lansirano tijekom obuke operatera. Zbog starosti projektila, koji su većinom proizvedeni do rujna 1969., mala je vjerojatnost da je još koji Redeye u operativnoj uporabi.

Osim što se u određenim uvjetima pokazao kao učinkovit laki protuzračni raketni sustav prava vrijednost Redeyea je bila u tome što je dokazao mogućnost proizvodnje takvih sustava i njihovu borbenu uporabljivost. Zajedno sa svojim sovjetskim konkurentom Strelom 2 Redeye je bitno izmijenio način ratovanja jer je onemogućio da borbeni avioni i helikopteri sigurno lete na malim visinama kako bi izbjegli zone motrenja radara i djelovanja većih protuzračnih raketnih sustava. Uz to omogućili su da se doslovno svaki vojnik opremi učinkovitim protuzračnim sustavom po prihvatljivoj cijeni. Zbog toga su i Redeye i Strela 2 vrlo brzo dobili znatno suvremenije i učinkovitije nasljednike.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* 11.jpg (129.4 KB, 722x438 - viewed 252 times.)
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #3 on: March 03, 2018, 06:56:35 am »

Logged
gocemk
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 631


« Reply #4 on: March 04, 2018, 05:52:43 pm »

Oд нашето опкружување  најголема количина на redeye имаше турција големи количина тие купија од германците по 1992 година .Исто така и грција како нато членка  го поседување овој систем мислам дека и тие го имаат купувано од германски резерви.
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #5 on: January 27, 2020, 10:30:13 am »

Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #6 on: October 30, 2020, 05:15:36 pm »

Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.026 seconds with 22 queries.