nije na temu ali je povezano s njom:
Bjelorusija igra svoju igru 21. listopad 2014. Aleksandar Iskandarjan
Zanimljiva je, čak i intrigantna dinamika odnosa između Zapada i Bjelorusije u proteklih nekoliko mjeseci. Posjeti visokih europskih dužnosnika Minsku, sve češće konferencije, summiti i susreti govore o određenom odmrzavanju odnosa između Bjelorusije i Europe. Pokušaji normalizacije odnosa između Zapada i Bjelorusije izravna su posljedica događaja koji se ne odvijaju u toj zemlji (jer se u Minsku nije ništa izmijenilo), nego u susjednoj Ukrajini.
Prije samo par godina bilo je prilično teško zamisliti da će predstavnica OESS-a za pitanja slobode medija Dunja Mijatović posjetiti Bjelorusiju. Pogotovo je čudno što je ona skrenula pozornost na primjetan napredak u odnosima bjeloruskih vlasti prema slobodi nedržavnih medija, iako su neki novinari privođeni i uhićivani upravo za vrijeme njezinog posjeta. U rujnu je Minsk posjetila međuresorna delegacija američke vlade, a održan je i seminar u organizaciji Vijeća Europe. Prije toga godinama nije bilo nikakvih kontakta između Zapada i Bjelorusije, a Minsk je u korijenu sasijecao svaku diskusiju o problemima kao što su sloboda tiska ili demokratske vrijednosti. Sada se, međutim, i o tome razgovara na susretima. I Dunja Mijatović, i članovi američke delegacije izjavili su da su razgovarali o tim pitanjima u susretima koje su imali u Minsku.
Takvo aktiviranje kontakata svakako ne može biti slučajno, a teško da je uvjetovano i promjenama u unutarnjoj politici Bjelorusije, iz jednostavnog razloga što nije ni bilo nekih posebnih promjena. Pokušaji normalizacije odnosa između Zapada i Bjelorusije izravna su posljedica događaja koji se ne odvijaju u toj zemlji, nego u susjednoj Ukrajini. Još u ožujku je Lukašenko počeo pozicionirati Bjelorusiju kao neutralnu zemlju i predlagao je da ona bude posrednik u konfliktu. To je očito bio deklarativan signal Zapadu, s ciljem poboljšavanja odnosa. Bilo je gotovo nemoguće da Minsk dobije ulogu pravog posrednika u ukrajinskom sukobu. Teško da bi Bjelorusija dobila mandat UN-a za mirovnu operaciju. Osim toga, ona i nema dovoljno resursa za tako nešto. Njezin mirovni "kontingent" sastoji se od jedinice koja broji 30 ljudi. Taj broj se, naravno, može povećati. Može se dodati još nekoliko desetaka vojnika po ugovoru, ali oni ne bi uspjeli razdvojiti suprotstavljene snage na jugoistoku Ukrajine.
Međutim, Zapad je primio i shvatio poruku - Bjelorusija ne podržava Rusiju bezrezervno i spremna je uložiti mirovne napore. Nešto pozitivnija atmosfera oko Bjelorusije u posljednje vrijeme izravan je rezultat tih koraka Aleksandra Lukašenka. S jedne strane, ti koraci su zapravo populistički, a s druge nisu nimalo riskantni.
Filigransko balansiranje na rubu dozvoljenog karakteristično je za Lukašenka od samog početka njegove političke karijere. Treba, međutim, priznati da ni Zapad nije imao mnogo izbora u novonastaloj situaciji. U kontekstu ukrajinske krize bjeloruski režim već ne izgleda tako odiozno kao ranije. Konfrontiranje s Rusijom ublažilo je predodžbu o "posljednjem diktatoru Europe" i potisnulo u drugi plan pitanje ljudskih prava i europskih vrijednosti. U uvjetima eskalacije tako velike geopolitičke krize Europi nije do europskih vrijednosti, posebno u tako važnoj regiji kao što je pojas između Europe, Rusije, Ukrajine i Baltika. U kontekstu događaja u Ukrajini važnost bjeloruske stabilnosti dobila je na značaju i bilo bi suludo narušavati je. Nikome nije potreban Majdan u Minsku.
Teško je reći da li je Minsk već stekao nekakve važne bodove, ali određeno poboljšanje klime oko Bjelorusije je evidentno i može se iskoristiti za odmrzavanje odnosa između Bjelorusije i Zapada.
U Bjelorusiji će 2015. biti održani novi predsjednički izbori. Gotovo nitko ne dovodi u pitanje njihov rezultat, ali njihova legitimizacija je već danas cilj bjeloruskih vlasti. Ima se u vidu prije svega legitimizacija u očima Zapada. Ako vlastima pođe za rukom dogovor s oporbom, ili bar jednim njenim dijelom, i da joj se, recimo, u zamjenu za priznanje izbora dodjeli nekoliko mjesta u parlamentu, onda će u toj novoj situaciji biti moguć dogovor sa Zapadom. Tamo oporba svakako neće moći ništa riješiti, a nema nikakve realne šanse dobiti predsjedničko mjesto. Pojedine kadrovske promjene u poljskom ministarstvu vanjskih poslova i u Bruxellesu omogućuju Minsku da se nada ublažavanju stava Bruxellesa i Varšave. Ako ništa drugo, odlazak izaslanika za proširenje i susjedsku politiku Europske unije Štefana Fülea i ministra vanjskih poslova Poljske Radoslava Sikorskog ulijeva nadu da će dinamika odnosa Bjelorusije i Europe biti pozitivna. Minsk ionako odavno sanja o izbavljenju od sankcija.
Naravno, mogućnost takvog razvoja događaja iznimno je ograničena. Bjeloruski predsjednik je poznat po prilično tvrdim odnosima s Europskom unijom. No, unatoč svim propagandističkim potezima očito je da je Bjelorusija najbliži saveznik Rusije u regiji, i to strateški saveznik. Stoga je malo vjerojatno da će u odnosima između Bjelorusije i Zapada doći do drastične promjene. No, može se pokušati iz novonastale situacije izvući nekakvu korist. U takvim igrama predsjednik Bjelorusije nikada nije imao premca.
Autor je politolog i direktor Instituta za proučavanje Kavkaza (Erevan, Armenija).
http://hr.rbth.com/opinion/2014/10/21/bjelorusija_igra_svoju_igru_30739.html
