U novinama pise da je Miroslav Milojkovic bio pesadijski porucnik, a Mihailo Miladinovic artiljerijski potporucnik...
“Политика” je uvijek u pravu
Kasni sati, puno drugog posla pa u ovom dokoličkom pravim lapuse oko činove navedenih lica. Dakle: poručnik Miroslav Milojković (pješadisjki) se ubio, poručnik Mihajlo Miladinović je pobjegao u Austriju, potporučnik Dragoslav Atanasković je osuđen na smrt i pogubljen, poručnik Altaler je osuđen odlukom Vojnog suda u Beogradu na smrt da bi u odlukom Velikog vojnog suda ta kazna bila preinačena i smanjena na 12 godina robije.
Pješadijskom majoru Vojislavu Đokiću je odlukom Vojnog suda kao prvostepenog, izrečena kazna od 15 godina robije, koja je odlukom Velikog vojnog suda ublažena zatočenjem u jednakom trajanju. Pješadijskom poručniku Momčilu Milutinoviću je izrečena kazna od 10 godina robije koja je ublažena zatočenjem jednakog trajanja, dok je poručniku Božidaru Paunkoviću i poručniku Dragoljubu Todoroviću osuđenima na po 10 godina robije kazna zamijenjena zatočenjem i umanjena na 8 odnosno 5 godina. Podnaredniku Živoradu Iliću je kazna od 10 dodina robije umanjena na tri godine robije.
Poručnik Marko Marković je prvostepenom presudom Vojnog suda u Beogradu osuđen na 10 godina robije, da bi drugostepenom odlukom Velikog vojnog suda bio oslobođen.
Pješadijski poručnik Mihajlo Ristić je prvostepenom presudom oslobođen optužbe, da bi drugostepenom presudom Velikog vojnog suda bio osuđen na dvije godine zatočenja.
Svi osuđeni su presudama trajno izgubili časna prava, i vojničku čast “jednom za svagda”.
Potporučniku Dušanu Šurdiloviću i podnarednicima Čedomiru Petroviću i Lazaru Grujinu – potvrđena je oslobađajuća presuda.
Nije sporno da su komunisti te, 1932 i godinama unazad, bili marginalna politička grupa, gotovo beznačajna u broju i apsolutno nesposobna da uzdrama a kamoli dovede u pitanje tadašnji socijalni i politički poredak u Kraljevini Jugoslaviji. Prema podatcima Kominterne, u Jugoslaviji je krajem te, 1932, djelovalo ukupno 1125 članova partije, od čega najviše u Sloveniji - preko 470. Vezano za Mariborski slučaj, u Dravskoj banovini je djelovalo čak pet okružnih komiteta od kojih je mariborski važio za najaktivniji. Poređenja radi, u Hrvtaskoj je tada bilo 70-75 aktivnih komunista koji su se održali - kako stoji u izvještaju Đeneralštaba - zahvalujući pomoći frankovaca i pristalica Vlatka Mačeka. U Dalmaciji je djelovalo oko 150, u Crnoj Gori blizu 190, u Makedoniji svega desetak. Najteža situacija bila je u Srbiji, u kojoj su nakon niza provala, posebno u Beogradu, komunisti organizaciono prestali da postoje.
Kao što je poznato, na uvođenje šestojanuarske diktature, rukvodstvo KPJ je iz Beča, potpuno nesvjesno svoje i situacije u državi, odgovorilo pozivom (narodu izvan Srbije) na oružani ustanak protiv "krvave monarhije i imperijalizma, za samooopredjeljenje naroda i odcjepljenje" te "formiranje radničko-seljačke vlade". Na intervenciju Kominterne da KPJ skoro da nema uporišta u jugoslovenskim masama te da će se ideja opštenarodnog ustanka komprimitovati došlo do njega ili ne, KPJ od maja 1930. prestaje sa aktivnostima za dizanje oružanog ustanka i odlučuje “da parola opštenarodnog ustanka privremeno prestane biti akciona, ali ostane kao agitaciona parola prema masama, kako bi se iste podstakle na oružani otpor vojno-fašističkoj diktaturi". Upravo tada, počinje intenzivan rad na infiltraciji u vojsku Kraljevine.
Komunisti su letke rasturali u blizini kasarni, kao i u blizini privatnih stanova pojedinih oficira. U agitaciji se posebno zalagalo za služenje vojske u rodnom kraju i komandu na maternjem jeziku, i na solidarnosti protiv “zapostavljanja i šikaniranja” Hrvata, Slovenaca, Mađara, Albanaca, Makedonaca, Njemaca i drugih. Obzirom da su straješine a vojnici posebno, bili slabo obavješteni o dešavanjima u društvu, agitacija je u prioritete stavljala socijalne probleme, niska primanja i besposlicu, radi optuživanja "klasnog neprijatelja".
Ipak, komunisti svo vrijeme praktično da nijesu uspjeli da stvore bilo kakvo uporište u suvozemnoj vojsci. U slučaju Mariborske grupe, vidljivo je na primjeru Atanaskovića da se radilo o povodljivom i čovjeku koji baš nije “svijetao primjer časnog komuniste”, dok su ostali kažnjeni praktično na osnovu kontakata sa njim, a i njihovo je držanje takođe daleko od Bombaškog procesa.
Sa druge strane, oštrina izrečenih kazni na osnovu, na momente apsurdnih optužbi, potvrđuje priličnu paranoju tadašnjeg sistema spram komunista: u prvom redu zbog moćnog im mentora. Ali, i maksimalni fanatizam tada aktivnih komunista, učinio je da sistem na njih gleda kao pobješnjelu a logički neuhvatljivu grupu, sistemu nerazumljivu kao i anarhisti, pa se u obračunu sa njima nije vodilo računa o zakonskim garantijama.
Koliko je paranoja sistema spram komunista predaleko išla, potvrđuje upozorenja Ministra vojske i mornarice da komunisti namjeravaju da “putem nuđenja cigareta i kolača koji sadrže opojna sredstva stražarima, ove uspavljuju, te na taj način nesmetano izvršavaju paljenje magacina i vojnih objekata”. Vazduhoplovni podnarednik Dimitrije Ljumović je osumnjičen za komunizam jer je kod njega nađeno pismo koje mu je poslao rođak iz Beograda u kojem ga poziva da dođe kući jer mu je žena bolesna, a vojne vlasti su sumnjale da je pismo pisano u prenosnom smislu. Ni civilna vlast nije bila puno razumnija: Ministarstvo unutrašnjih dela upozorava da su Kinezi i Japanci, koji se tobož bave torbarenjem, a u stvari propagiraju boljševičke ideje, preplavili Kraljevinu i da im, bez posebnog odobrenja Ministarstva ne treba izdavati ulazne vize. Sumnjivi su postali svi studenti Jevreji porjeklom iz Poljske, a posebno udruženja esperantista jer se tvrdilo da ih komunisti koriste kao paravan.