Priča o ISIL-u je samo farsa
Robert Fisk je jednom rekao: Kad god se svijet bavi Bliskim istokom, postavlja uvijek tri pitanja, ali ne postavlja četvrto... Tri pitanja su ko, kad i gdje, a četvrto: zašto?
Pouzdana je informacija da je CIA imala spisak, poimenice, 17.000 ljudi koji su učestvovali u obaranju Gadafija, koji su organizovani i dovedeni u Libiju, i u toj operaciji proglašeni herojima, jer su, eto, skinuli diktatora, rekao je Zlatko Dizdarević, novinar, autor sedam knjiga (uskoro i osme) na ovonedjeljnoj tribini Naučno-istraživačkog instituta "Ibn Sina", govoreći o njegovom viđenju Bliskog i Srednjeg istoka i mnogo čega drugog što se veže za to "srce svijeta", gdje je Dizdarević, i kao novinar, ali i kao diplomata, prisutan više od 35 godina.
"A onda je 14.500 njih od tog broja otišlo u Mali, da učestvuje u operaciji u korist Francuske (taj angažman je bio proglašen terorističkim, od istih onih koji su ih ranije slavili). Potom su ih, sada kao teroriste, 90 posto njih, prebacili u Siriju, s kompletnim oružjem koje je NATO doturio dok su bili u Libiji i u Siriji su postali umjerena opozicija, koju je zapadni blok naoružavao, finansirao, tvrdio da se to sve čini pod firmom Prijatelja Sirije, grupacije izvan UN-a, nastale na inicijativu Amerike. Naši su, uzgred, među prvima potrčali da budu tamo. Dobro, postoje stvari gdje mi jednostavno moramo da budemo, ali ne moramo trčati u prvi red... Kao što smo u Savjetu bezbjednosti, dok smo imali status posmatrača, bili presudan glas u odobravanju likvidacije Gadafija, a pritom nismo postavili pitanje: kako ćete to kompenzirati? Imali smo tamo gradilište, ljude, da spustim stvar do bezobrazluka. A na tom istom glasanju, u statusu posmatrača bili su i Nijemci koji su ostali suzdržani", objasnio je Dizdarević.
Sjećate se Sabre i Šatile
"Nisam ovdje nikakav oficijelni govornik, ne predstavljam nikog drugog osim samog sebe, i na tome insistiram, jer se može pomisliti, zbog načina na koji sam najavljen, da ću zastupati stavove koji su više oficijelni, ako mi uopšte oficijelnih stavova, ne samo u vezi sa ovim pitanjem, i imamo. A niti sam analitičar, niti se doživljavam tako. Puno je profesionalnih analitičara koje je neko tako promovisao ili su oni sami sebe. Naprosto sam čovjek koji je sticajem sretnih okolnosti u životu imao prilike da budem tamo gdje su se dešavale stvari kojima sam se bavio tada i kojima se bavim danas", rekao je Dizdarević, napomenuvši da je imao izuzetnu sreću da dosta rano ode na Bliski istok kao novinar, 1981. godine prvi put, kada se Izrael, na osnovu Kempdejvidskog sporazuma, povlačio sa Sinaja, a potom je bio u Bejrutu, kada je Sharon upadao u Bejrut. ("Sjećate se Sabre i Šatile i tih vremena?"). Nakon toga bio je dopisnik Oslobođenja s Blistog istoka, sa sjedištem u Kairu, i po logici te pozicije, pratio je taj region, oko Egipta do Sirije i na drugu stranu do Alžira. "Kada je trebalo da se vratim, počela je prva intifada i ostao sam kao profesionalni izvještač neko vrijeme u Palestini, u Jeruzalemu", tek je dio iz Dizdarevićevog objašnjenja njegove veze s tim dijelom svijeta, u kojem je, otišavši iz njega, kako je naglasio, ostavio svoje srce i dušu. Kasniji posao ambasadora u Jordanu, s akreditacijama za Irak, Siriju, Libanon, bila je bačena udica prema njemu koju je Dizdarević "morao progutati u letu".
Iz Amana je često odlazio u Damask: "Sat i po je autom tamo od Amana. A Siriju i Damask sam uvijek doživljavao kao prostor Hiljadu i jedne noći, i po mentalitetu, i po načinu života, i po istoriji. Odlazio sam vrlo često i u Bejrut, koji je bio sasvim druga priča, druga krajnost, hedonistička. Odlazio sam i u Bagdad, koliko sam mogao, i vidjevši ono što sam na temelju prethodno nataloženog nemalog iskustva i slutio, imao sam i problema sa samim sobom. Puno toga o čemu sam razmišljao je bilo u sukobu s onim što se već tada počelo tumačiti kao zvanični međunarodni, politički, diplomatski stav. Meni je bilo jasno da ne mogu mimo onoga što sam naučio, pročitao, mimo iskustava s tim ljudima tamo, a koje nisam sticao po prijemima i iza zatamnjenih stakala automobila, nego na sukovima, među običnim ljudima, u narodu. Kada je počelo u Deri, prva četiri dana smo nas trojica ambasadora odlazili svako jutro i vraćali se svako veče, pošto je taj grad odmah iza jordanske granice u Siriji, i odmah sam prepoznao sve te mehanizme koji su polako ali sigurno krali i ukrali nešto što se može zvati revolucijom. Naravno, imao sam dosta insajderskih informacija u vezi s Libijom, a i Egipat sam poprilično poznavao. (Kada je Mursi pobijedio, napisao sam da dajem godinu najviše do vojnog udara u kojem će se vojska vratiti ponovo. Nisam to priželjkivao, nego sam jednostavno znao kakva je pozicija vojske u bližoj i daljoj istoriji Egipta, kakva je situacija s Muslimanskom braćom, vanjskim uticajima i interesima. Moram reći da sam tu promašio za 45 dana, jer se vojska vratila na čelo Egipta tačno nakon godinu i 45 dana.)"
Duboka jesen pa zima, kakvo proljeće
Zlatko Dizdarević se iz Jordana vratio u BiH prve polovine 2012. godine, a u regionu koji je ostavio počela su dešavanja prozvana arapsko proljeće.
"Medijski efektno je to zvučalo, ali se meni činilo da je u startu nastala duboka jesen i odmah zatim zima, a da proljeća nije to ni vidjelo. Pravljene su paralele i s češkim proljećem, no, bilo je jasno da je ova priča bitno drugačija, i iz dana u dan dobivam potvrde za takvo uvjerenje.
U Bejrutu sam još '82. upoznao britanskog novinara, kojeg i danas smatram najboljim poznavaocem prilika na Bliskom istoku. To je Robert Fisk, koji je jednom rekao: Kad god se svijet bavi Bliskim istokom, postavlja uvijek tri pitanja, ali ne postavlja četvrto... Tri pitanja su ko, kad i gdje, a četvrto: zašto. I to je matrica na kojoj funkcioniše i današnja priča o Bliskom istoku. Svi danas razgovaraju o ISIL-u kao da je u pitanju stvar pala s neba. Pa se govori o tome koliko je vojnika tamo, jesu li avioni pogodili i šta, ko je u koaliciji (niko ne zna je li iko u BiH razgovarao o tome hoćemo li ili nećemo biti dio koalicije, a nismo sami tu, isto je i sa Hrvatskom), svi gledamo hrvatskog dopisnika, koji je sto metara od žice, s druge strane protjeruju Kurde, dok turski tenkovi stoje, i nikome ne pada na pamet da interveniše, niti avioni dolaze da zaustave uništavanje i protjerivanje Kurda; u Americi se Obama zaklinje UN-om... uz malu korekciju, koja je po meni dosta holivudska. No, kada bismo na nivou elementarnog profesionalnog poštenja postavili pitanja zašto je do nečega došlo, znali bismo i kuda će sve to ići", smatra Dizdarević, prema kojem se cijela bliskoistočna priča dešava na tri različita nivoa, s tim da se o najvažnijem, najgornjem nivou najmanje i govori. To je geostrategija prostora i geostrategija energije. Izvan toga se ništa tamo ne dešava. Ko god navede druge razloge, a koji su izvan ovih geostrategija, mislim da je na krivom putu i da ne shvata o čemu se tu radi", tvrdi Dizdarević, naglašavajući da drugi nivo pripada šarolikim regionalnim odnosima, balansima unutrašnjim u njima, istorijskim strastima, kao novim ambicijama bivših imperija. Treći nivo je pojedinačna situacija u svakoj državi. No, zašto je ovaj prvi nivo najvažniji po Dizdareviću?
"Kada sam se ja rodio (1948. godine, op.pr.) na planeti je bilo otprilike oko tri milijarde i dvjesto hiljada miliona stanovnika. Ako poživim kao moj otac, na planeti će biti oko osam milijardi stanovnika. Dakle, samo u jednoj generaciji je dva i po puta više stanovnika i to sa istim količinama energije, vode i hrane. Naravno da ozbiljne države i velike korporacije o tome razmišljaju, s tim da ja čak mislim da, recimo, SAD, po svojoj unutrašnjoj funkciji, nisu više država, nego korporacija. Funkcionišu po korporativnim principima, razlozima, mehanizmima, a država je okvir za zadovoljavanje korporacija. Dakle, korporacije razmišljaju kako staviti svoju šapu na preostale rezerve, prije svega energije, a onda vode i hrane. Jer, imate li energiju, možete obezbijediti vodu i hranu. Kako doći do preostalih rezervi u jednom periodu koji nemate, jer stvar curi toliko brzo, i uz postojeći međunarodni poredak, zasnovan na temeljima osnovnih elemenata pravde, a to znači poštivanje suvereniteta, prava na samoopredjeljenje itd. No, funkcionisanje država onako kako je stvaranjem UN-a dogovoreno pod kišobranom međunarodne zajednice, ne ostavlja prostor za zauzimanje, otimanje ovih resursa o kojima govorimo ili za plasiranje korporativnih industrija, kao što je vojna industrija i druge prateće. Vojna industrija u SAD-u danas zahvata 68 odsto ukupne industrijske proizvodnje i ona ne može funkcionisati bez rata. Svakih pet, šest godina ona mora imati ozbiljan rat u koji bi mogla da plasira svoje proizvode, a rat ne možete imati ako nemate strateškog neprijatelja. Zapad je tog neprijatelja imao u Sovjetskom savezu, a kada je ovaj nestao, trebalo je stvoriti novog.
Desio se 11. septembar i terorizam i islam su sada strateški neprijatelj (ne ulazimo sada u to kakve sve teorije postoje i oko tog 11. septembra). Dakle, pošto postojeći međunarodni poredak nije okvir za realizovanje korporativnih ambicija i svega ostalog, treba rušiti taj poredak i omogućiti sili da bude legalizovana kao međunarodni poredak, treba dati pravo određenim snagama da mogu upotrijebiti silu. U ime čega? U ime ljudskih prava! I onda se u međunarodni poredak uvode elementi ljudskih prava, koji, kao što smo vidjeli, potpuno eliminišu pitanje suvereniteta, stvaraju šprdnju od toga: negdje se priznaje, negdje ne. Ako nađete dovoljno mehanizama da proglasite nekoga teroristom, uradite to bez obzira na to što ste ga 15 dana prije ugostili uz najviše počasti, jer vam je to tada odgovaralo (slučaj s Gadafijem). A danas imate situaciju da se podižu avioni bez odluke Savjeta sigurnosti UN-a, negdje se ova traži, negdje ne, negdje se poslužite lukavstvom, kao u Siriji, pa uđete na teren avionima koji su došli iz drugih razloga. Živi bili pa vidjeli koliko će ti drugi razlozi tamo trajati, a koliko će se ispostaviti da su oni tamo zbog Sirije, a ne zbog, kako se sada tvrdi, ISIL-a. Tako da smo došli do situacije u kojoj su relativizirani razni do juče važeći principi međunarodnog poretka. Evo primjera: uoči napada na Damask prošle godine, koji nije izveden, upotrijebljena je laž, kao i u slučaju ulaska u Irak 2003. godine, pa je rečeno da je Asad hemijsko oružje ispalio na svoje stanovnike, zbog čega bi se moralo povjerovati da je najgluplji čovjek, jer je to, onda, upotrijebio dvadeset km od hotela gdje su dva dana prije došli posmatrači UN-a", rekao je Dizdarević na tribini "Ibn Sine", dodajući da je problem generacije kojoj i on pripada što je odrastala na sasvim drugim kodovima - i moralnim, i etičkim i kućno-vaspitnim. "Mi u svojim glavama nosimo osjećaj postojanja pravde, zakona, principa, morala, a vjerujte mi, moje ukupno iskustvo govori: toga više nema. Ne postoji nijedna međunarodno pravna činjenica, nijedna rezolucija koja se neće pogaziti u roku od 15 dana, a planeta uvjeriti kupljenim medijima da je to uredu", tvrdi novinar, napominjući da ozbiljni ljudi kažu kako bi se cijela ova priča mogla svesti na temu dolara i nafte.
U ime opasnosti od Rusije
"A ta tema je locirana u našem slučaju na terenu Rusije, Irana, Kine i Sirije. Pazite, 1970. godine dolar je prestao da bude moneta zasnovana na zlatu i postao je moneta nafte, a time i glavni američki eksportni proizvod. Otud i pitanje zašto je geopolitika današnjice u isto vrijeme i moguća politika trećeg svjetskog rata ako stvar bude otklizivala u istom pravcu i zašto je to geopolitika energije? Prema podacima MMF-a, 1966. godine sve svjetske ino-banke su imale 14 milijardi dolara sa zlatnom podlogom, što je tada to više vrijedilo nego danas, a od toga su Amerikanci imali 3,2 milijarde dolara sa zlatnom podlogom. Federalne rezerve američke tada su počele štampati dolar u velikim količinama, što je proizvodilo inflaciju, a inflacija je uvijek priča koja pogoduje nekome, a okrenuta je protiv nekog drugog. Dakle, Amerikanci su našli način da do dana današnjeg inflacija bude priča na kojoj oni zasnivaju svoju ekonomsku snagu, jer i u naše vrijeme oko 70 posto novca cirkuliše kroz banke na osnovu kredita, bez ikakvog uporišta u stvarnoj proizvodnji novih vrijednosti. U ovom času SAD imaju vanjski dug oko 17.000 milijardi dolara, koji znači da mogu proizvoditi po cijenama nižim od ostalih i prodavati povoljnije nego što to čine drugi, te biti od drugih konkurentniji. U isto vrijeme, mjesečno štampaju između 58 milijardi i 60 milijardi dolara i time održavaju svoju likvidnost", rekao je Dizdarević, naglasivši da s ovim činjenicama postaje jasnija proizvodnja vojne histerije oko Ukrajine, posljednji sastanak NATO-a Velsu i Obamina izjava da će Amerika s NATO-om, po svaku cijenu, braniti baltičke zemlje ako ih Rusija opet napadne. (Uzgred, Rusija nikad nije ni rekla da će ih napasti.)
Samo sedam dana prije toga, vrhunski vojni stručnjaci NATO-a su saopštili da, kada bi Rusija hipotetički napala baltičke zemlje, NATO ne bi imao mogućnosti da na taj napad odgovori konvencionalnim oružjem. Šta to znači nego da bi mogli atomskim oružjem odgovoriti? Ali, ako neko stvarno misli da bi Amerika i zapadnoevropske zemlje, ili neke druge, bile spremne zbog baltičkih zemalja ući u nuklearni rat, koji ne bi mogao biti završen na ograničenom prostoru, onda je naivan. I Amerikancima je jasno, i NATO-u je jasno, da od nuklearnog rata s Rusijom nema ništa, ali šta onda ima? U ime te priče ima odluka o vraćanju NATO-a iz mrtvih, koji je bio proizveden u vrijeme hladnog rata i za kojeg je rečeno: kada ne bude Sovjetskog saveza, neće biti potrebe ni za njim, ali to više niko ne spominje. NATO je djelimično oživio, dijelom u Bosni, malo bombardovanjem Beograda, a ovo je prva ozbiljna prilika u kojoj se on može podići na noge. I zato sada imate zahtjev, u ime opasnosti od Rusije, da sve članice NATO-a, partneri i zemlje koje treba da mu pristupe itd. do 2015. godine u državnim budžetima moraju dići procenat za odbranu do 2 posto GDP-a, da bi se NATO mogao naoružavati. Gdje? U Americi! Ko tu profitira? Vojna američka industrija. Šta to znači? Proizveli smo vojnu histeriju, koja će prebaciti sredstva iz Europe u SAD."
S naftom je stvar još zanimljivija. "Cijela priča s Irakom je i počela onoga časa kada je 2000. godine Sadam Husein saopštio da će početi obračunavati svoju prodatu naftu svjetskom tržištu u eurima. Inače, prije nekoliko sedmica Rusija je potpisala s Kinom ugovor o isporuci energije od 400 milijardi dolara za deset godina. Na stranu što to pokazuje da Rusija ne zavisi od isporuke plina Evropi, to je druga priča. Dakle, nije šok uslijedio zbog potpisivanja sporazuma, nego zbog toga što je rečeno da će biti realizovan u rubljama i jianima, a ne u dolarima! I što je oformljena organizacija u kojoj su Rusija, Kina, Indija, Iran, Brazil i Južnoafrička unija, koji su donijeli odluku o dedolarizaciji cijele ekonomske zone, odnosno prebacivanju biznisa na druge valute. Isto se desilo s Iranom 2006. godine kada su počele pripreme za novi sistem obračuna i plasiranja nafte, a o formiranju tržišta mimo dolara je donijeta odluka dvije godine kasnije. Stvar vezana za naftu i za tržišta su preselili i na Siriju kada je Zapad donio odluku da gradi gasovod Nabuko, s kojim se stalo iz raznih razloga. A glavne količine gasa su u pars poljima koja dijele Iran i Katar i bilo je pitanje hoće li Zapad katarski plin svojim gasovodima dopremati do Mediterana, ili onim koji su dogovorili Irak, Iran i Sirija, i to je trebalo da bude tamo gdje Rusi imaju svoju jedinu vojnu bazu na Mediteranu. Naravno, armije služe i za to da drže kontrolu nad putevima energije, i u tu priču se potpuno uklapa i Gadafi, koji je postao predsjednik Afričke unije februara 2009. godine i predložio stvaranje monetarne unije koja će dedolarizirati Afriku i otkačiti se od dolara. Godinu kasnije sam bio na sastanku OIK-a u Kuvajtu, gdje se o tome govorilo, o moneti izvan dolara, i virus te ideje je počeo da se valja. U martu 2009. je izdat dokument o jedinstvenoj afričkoj moneti, sa 107 stranica, u kojem se kaže da je ključ uspjeha vezanje monete za zlato. No, 2011. godine CIA je ušla u Libiju, počele su pripreme za skidanje Gadafija, u čemu je učestvovao i NATO. Tada je dovedena Al-Kaida, a u pozadini je UN hladno donio odluku o uspostavljanju neleteće zone, koja se u roku od nekoliko dana izrodila u vojnu operaciju bombardovanja Gadafija. NATO je tada, u Libiji, otvorio priču o Siriji. Mislili su da će to mnogo brže uraditi, s istim ljudima, onima koji su imali kratki "izlet" u Mali, pa su bili prebačeni u Siriju, a od njih su nastale formacije nazvane umjerenim opozicionarima. Zašto Sirija, koja je, po meni, bila problem i onda i sada? Zato ja mislim da je priča o ISIL-u samo farsa."
(nastavak u narednom broju Pogleda)
izvor
http://www.oslobodjenje.ba/pogledi/prica-o-isilu-je-samo-farsa
