Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://slobodnadalmacija.hr/default.aspxOperacija ‘Serval’: francuska ‘Divlja mačka’ već grebe ISIL i Al-Qa’idu
Osam ljudi izgubilo je život, a 119 je ozlijeđeno kada je 25. srpnja 1995. godine eksplodirala bomba u metrou u centru Pariza. Napad, pripisan alžirskim islamskim ekstremistima, bio je najsmrtonosniji u nizu od devet terorističkih akcija tog ljeta, kada je ranjeno više od 200 ljudi. Krajem 1996., opet u bombaškom napadu u pariškom metrou, poginule su četiri osobe, a 91 osoba je ranjena. Prošlotjedna brutalna likvidacija ljudi u redakciji francuskog satiričnog lista „Charlie Hebdo“ sablaznila je Europu možda na jednak način koji je izazvao pokolj izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Muenchenu 1972..
Nisu zaboravljene ni zajedničke akcije arapskih terorista i talijanskih Crvenih brigada, njemačkih ekstremista Baader-Meinhof, ETA-e, IRA-e po Europi,… Španjolska pamti 186 poginulih u eksploziji bombe 2004. u Madridu, 37 mrtvih i 700 ranjenih u seriji napada u Londonu 2005.… Sve ovo govori da Europa nikad nije ni bila pošteđena od terorističkih udara, ali ni jedna europska zemlja ne može sama izići nakraj s tom pošasti. Europska desnica drži da je kucnuo čas odluke kada se valja odlučiti s izborom između tvrde i meke sile. Stalno smo iznenađeni terorizmom. Dokle više, pitaju se i mnogi Europljani.
Teško je predvidjeti direktne posljedice zadnjeg terorističkog napada na francusko društvo, ali će, složni su politički analitičari, one zavisiti od toga kako će francuski šef države Francoise Hollande reagirati u sljedećim danima i tjednima. Koncept sekularizma – vrlo drag francuskom društvu – mogao bi se sve više upotrebljavati kao oružje protiv islama. Kao što bi mogao anatemizirati muslimansku manjinu na duže staze. Takav pogled, posve jasno, podrazumijeva i vojnu komponentu kao ključni dio nacionalne sigurnosti, ali i odmazde.
Od svih europskih zemalja, najviše je Francuska vojno prisutna na afričkom kontinentu u borbi protiv islamističke radikalne grupe ISIL i zaostalih ćelija Al-Qa\'ide, pa je samim time mnogo toga Pariz stavio na kocku. I napad u Parizu pokazao je da sve manje imamo posla s priučenim teroristima, a sve više s „univerzalnih vojnicima“ koji su svoje ratno iskustvo stjecali na ratištima Iraka, Afganistana, Libije, Čečenije, BiH... Uz to, mnogi su i Europljani po rođenju.
Osim Velike Britanije, Francuska je jedina europska zemlja čija je vojska sposobna voditi prekomorske operacije i djelovati „iza horizonta“. 230 tisuća vojnika, 7600 oklopnih vozila, 450 tenkova, 287 borbenih zrakoplova, 120 ratnih brodova, 10 klasičnih napadačkih i strateških podmornica za nuklearno odvraćanje, nuklearni nosač aviona, tri nosača helikoptera, sve to Francusku svrstava, prema rankingu svjetske vojne liste „Global firepowera“, na sedmo mjesto na svijetu po veličini oružane sile i na drugo mjesto najsnažnije europske vojske. Francuska je zamrznula izdvajanja za vojsku još tijekom 2013. godine, a uslijedila su i smanjenja zaposlenih od 10 posto u samoj vojsci kako bi se uštedjelo za naprednu tehnologiju. Ova zemlja troši 43 milijarde dolara godišnje na vojsku.
Ključno je pitanje hoće li se Hollande odlučiti na ograničenu vojnu akciju odmazde prema ISIL-u koji buja u Africi. Nekoliko dana uoči ubojstva novinara pariškog satiričnog lista objavljeno je kako će nuklearni nosač zrakoplova „Charles de Gaulle“ i prateće snage, u čijem sastavu su i višenamjenski borbeni avioni "rafale" i "super etendard", kao i jedna napadačka podmornica, zaploviti u Perzijski zaljev kako bi podržali borbu protiv ISIL-a. U borbenoj kampanji protiv džihadista ISIL-a na sjeveru Iraka, koju predvodi vojska SAD-a, Pariz je angažirao eskadrilu lovaca koji su stacionirani u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jordanu, jedan boeing C-135 avion-tanker za opskrbu gorivom, te jedan zrakoplov E-3F za radarski nadzor zračnog prostora. Kako je ministar odbrane te zemlje Jean-Yves le Drian tumačio početkom prosinca 2014., francuski avioni u okviru kampanje protiv džihadista u Iraku imali su do tada 120 do 130 misija, najčešće s ciljem prikupljanja obavještajnih podataka.
Od šezdesetih godina 20. stoljeća u Africi je bilo više od 20 francuskih vojnih intervencija. U zadnjih nekoliko godina intervenirali su u Čadu, u Libiji gdje su skršili protuzračnu obranu i oklopne jedinice Moammara Gadaffija, štitili režim od pobunjenika u Džibutiju, spriječili državni udar na Komorskim otocima. Francuske snage su u Bjelokosnoj Obali uhitile predsjednika Lorena Gbagba, koji je odbio priznati izbornu pobjedu svojeg rivala, pa je zemlja bila na rubu rata. U Centralnoafričkoj Republici (koja ima jaku islamsku manjinu) obuzdavali su lokalni vjerski i etnički sukob 2013., a u Bjelokosnoj Obali 2011. intervenirali su kako bi pomogli tamošnjim pripadnicima UN-a u jeku lokalnog građanskog sukoba.
Francuzi izbliza desetljećima prate sve što se događa u njezinim bivšim kolonijama i politika prema Africi kroji se u predsjedničkoj Elizejskoj palači gdje postoji poseban „afrički ured“ zadužen za savjetovanje šefa države prilikom povlačenja strateških poteza.
ISIL vode generali Saddama Husseina
Građanski ratovi, neimaština, glad i terorizam – sve je to učinilo Afriku danas vrlo nestabilnim područjem, pa na Zapadu opet ima zagovornika vojne intervencije. Jedini Europljani koji ovog trenutka imaju svoj „afrika korps“ jesu, dakle, Francuzi.
-Za sada je teško reći kakav će biti odgovor Pariza na posljednje terorističke napade, no sasvim sigurno će doći do povećanja proračuna za vojsku, policiju i obavještajne službe. Desnica u Francuskoj će definitivno vršiti pritisak na vladu da se zauzme tvrđi stav prema useljenicima -smatra profesor Vlatko Cvrtila, uvaženi vanjskopolitički komentator i stručnjak za geopolitička pitanja.
-Nakon vojne intervencije u Libiji i Maliju, Francuska se našla na meti džihadista i ISIL-a koji je zauzeo mjesto Al-Qa\'ide. Kada su Amerikanci 2003. intervenirali u Iraku, svrgnuli su diktatora Saddama Husseina i iz javnih službi potisnuli sve njegove sunitske pristaše - od državne garde do tajne službe. Stotine tisuća iračkih sunita, među kojima su generali, oficiri, vojnici i službenici, bili su sve više i više marginalizirani. Upravo oni danas čine zapovjedni kadar ISIL-a. Njihov zapovjednik Abu Bakr al-Bagdadi također pripada nekadašnjem Husseinovu vojnom kadru. Zbog neograničenih izvora financija i školovanih časnika iz Saddamove vojske, ISIL je postao prava oružana sila. Ako bi se kojim slučajem Francuska i odlučila na neki oblik vojne intervencije, te činjenice biti će nezaobilazan, a možda i koban faktor. S druge strane, zračni napadi na položaje ISIL-a vode prema jačanju ove terorističke grupe, jer raspiruju osvetu - smatra profesor Cvrtila.
-Svaka francuska vojna akcija u ovom slučaju bila bi put u tešku i neizvjesnu avanturu - zaključuje naš sugovornik.
Ukupno 10 tisuća francuskih vojnika sudjeluje u operacijama širom Malija, Mauritanije, Nigera, Burkine Faso i Čada, čiji je cilj pronalaženje i borba protiv islamskih ekstremista, uz upotrebu borbenih aviona, helikoptera i bespilotnih letjelica, dronova. Nakon pada Gadaffija i curenja libijskog oruža prema jugu, prostor centralne Afrike na transverzali Atlantik-Somalija postao je islamistička meka.
Operacija protiv ISIL-a i Al-Qa'ide Magreba u Maliju i Nigeriji svakako je najopsežnija i vodi se pod kodnim imenom „Serval“, a što bi u prijevodu značilo afrička divlja mačka. U Maliju je spriječen prodor džihadista prema glavnom gradu i pad države. Međutim, džihadisti i dalje drže sjeverni dio zemlje. Nije nebitan ni podatak da Francuska većinu svojih nuklearnih elektrana napaja uranom koji se kopa u Maliju. Ima i Hrvatske u ovoj priči. Slabašnoj ali prijateljskoj vojsci Malija Ministarstvo obrane RH prije dvije godine doniralo je pištolje, puške i minobacače u vrijednosti od milijun kuna.
I Libija tone u labirint nasilja, ratova, međuplemenskih sukoba i sve većeg utjecaja islamista, pa francuski šef države Hollande poziva međunarodnu zajednicu na novu vojnu intervenciju. Libija se oslobodila diktatora Gadaffija, ali je upala u šake islamista i postaje sve veća prijetnja Sredozemlju.
Francuske trupe kontinuirano su prisutne u bivšim francuskim posjedima, poput Burkine Faso, Kameruna, Centralnoafričke Republike, Čada, Gabona, Džibutija, Gvineje, Bjelokosne Obale, Senegala, Nigera i Malija. Stalne vojne baze Francuska ima i u prekomorskim teritorijima: Gvajani, Francuskoj Polineziji, Novoj Kaledoniji, na otocima Martinique, Majot (otok u Mozambičkom kanalu), Reunion (u Indijskom oceanu), kao i na otocima Saint Piere i Miqelon, u sjevernom Atlantiku, i u nizu suverenih zemalja.
Francuska je vojno bila aktivna i u Afganistanu, odakle se uglavnom povukla, kao što se povukla i iz mirovne misije s Kosova. Francuska za vojne intervencije i misije u inozemstvu ima predviđenih 650 milijuna eura godišnje, a ova je svota prošle godine prekoračena čak za 880 milijuna i izdatke je popela na više od milijardu i pol.
Europa, ako hoće, ima način za jedinstveno djelovanje. U Lisabonskom ugovoru spominje se „stalna strukturalna suradnja“ u sigurnosnoj politici i politici obrane, a cjelokupna aparatura političkih i vojnih komiteta postoji da bi se predvidjele, pripremile i izvele eventualne vojne operacije. Ali, tom mehanizmu nedostaje politička volja da bi se aktivirao; što se manje koristi, mehanizam će biti jaloviji.
DENIS KRNIĆ
Francuska u Africi
Mali operacija ‘Serval’, 4000 vojnika, baze ‘Bamako’, ‘Gao’ i ‘Tessalit’.
Senegal 350 vojnika, baza ‘Dakar’.
Gvinejski zaljev ratno brodovlje, 250 marinaca.
Gabon 900 vojnika, baza ‘Liberville’.
Džibuti 1900 vojnika.
Centralna Afrika operacija ‘Sangaris’, 1600 vojnika, baza ‘Bangui’.
Somalski zaljev operacija ‘Atalanta’, ratno brodovlje, 250 marinaca.
Čad baze ‘N’Djamena’, ‘Abeche’, ‘Zouar’, ‘Faya Largesau’, 950 vojnika.
Nigerija baza specijalnih jedinica i bespilotnih letjelica ‘Arlit’.
Bjelokosna Obala operacija ‘Licorne’, baza ‘Abidjan’, 450 vojnika.
Mauritanija baza ‘Atar’.
Kamerun baza ‘Nouackchott’.
Burkina Faso baza ‘Ouagadougou’.
Ugasila se “Unija za Mediteran”
Povratkom u upravne strukture NATO-a, provedenom za mandata Nicolasa Sarkozyja, Francuska nije puno dobila, a njeno liderstvo u napadu na Libiju nije donijelo očekivane ekonomske koristi. Usporedno s tim ugasila se ambiciozna inicijativa o “Uniji za Mediteran” koja je trebala pod francuskim vodstvom privredno i kulturno povezati islamske države na istoku Sredozemlja s južnom Europom.
