ANALIZA JUTARNJEG
ŠUTLJIVI I MRKI GENERAL U EPSKOJ REFORMI KUBE Kako je Raul Castro odbacio rigidni komunizamAutor: Željko Trkanjec
Moj narode, zemljaci, od mog izbora za predsjednika Vijeća državnih ministara ponavljao sam u brojnim prigodama našu spremnost da podržimo dijalog s vladom SAD-a koji se temelji na uzajamnom poštovanju i jednakosti. To je stajalište iznošeno vladi SAD-a javno i privatno, s drugom Fidelom, u različitim razdobljima naše duge borbe.
Tim se riječima kubanski lider Raul Castro u srijedu obratio svojoj javnosti, izvještavajući ih da će dvije zemlje obnoviti službene odnose koji su više od pola stoljeća zamrznuti. U kojoj je mjeri riječ o uistinu povijesnom događaju, možda najbolje govori sljedeća izjava: “Ovo mijenja sve”. To je rekao Carlos Alzugaray, bivši kubanski diplomat i pouzdanik obojice braće Castro - mlađeg, sadašnjeg lidera Raula (83) i starijeg, Fidela (88), bivšeg čelnika revolucije koji je teško bolestan.
‘Zajednička odluka’
Ipak, Raul se na njega pozvao na samom početku svoga govora te na još nekoliko mjesta, što je trebalo uvjeriti javnost da je ova tako značajna odluka zajednička. No, u to mnogi sumnjaju pa se pitaju kako se moglo dogoditi da čovjek koji nosi prezime Castro i titulu “heroja Kube”, jedno od najvećih odličja te karipske države, uspostavi diplomatske odnose s najvećim neprijateljem, imperijalistom, obrascem sveg zla na svijetu - SAD-om.
Raul je išao u istu jezuitsku školu kao i Fidel, zatim je studirao “društvene znanosti”, ali u njegovu je životopisu važna informacija da se on prvi vezao uz komunističku ideologiju s kojom je upoznao Fidela, koji je isprva bio više nacionalist, a manje komunist. I ne samo to: Raul se prvi družio s Che Guevarom te ga upoznao s Fidelom. On je bio i zapovjednik gerilaca s kojima su na kraju braća upala u Havanu i srušila vlast diktatora Fulgencija Batiste. Upravo je zbog toga on i ostao zapovjednik kubanske vojske i ministar obrane, jedan od najdugovječnijih u modernom svijetu. No, uvijek je bio u sjeni svoga starijeg brata, višeg, markantnijeg, poznatog ljubavnika, patnje mnogih žena. Nedostajalo mu je i karizme, nije bio vičan nastupima poput Fidela koji je bez imalo problema držao višesatne govore, ali je uvijek imao jasne i čvrste stavove na ideološkim temeljima. Na kraju krajeva, on je bio ključni arhitekt slanja kubanskih snaga “u pomoć revolucijama” u Angoli i Etiopiji. A onda je došla 1991. godina i cijeli se svijet promijenio.
Nestao je “Veliki brat” koji je obilno pomagao vladu u Havani, nastupio je novi poredak u kojemu se i komunistički svijet iz temelja promijenio. Kina je uvela politiku “jedne zemlje, dva sustava”, otvorila se tržišnoj ekonomiji, a tim je putem krenuo i Vijetnam koji je, na Fidelovo zgražanje, obnovio odnose s Washingtonom. Kuba je tada ostala jedini bastion “revolucije” (Sjeverna Koreja je obična brutalna diktatura gdje ideologija malo znači), ali bastion koji je imao značajan utjecaj u Latinskoj Americi.
Chavezov utjecaj
Ondje su počeli na izborima pobjeđivati stranke i kandidati lijeve opcije, a kao predvodnik “nove revolucije” iskristalizirao se Hugo Chavez, čelnik Venezuele. Postao je Fidelov bliski prijatelj i, što je važnije, davao je Havani naftu kako bi mogla koliko-toliko održavati svoju privredu koja se raspadala. I dok se u tom razdoblju Fidel bavio slanjem borbenih poruka svojim susjedima, Raul je vodio vojsku, ali i vojnu tvrtku Gaviota koja je upravljala turizmom te tako prikupljala nasušni novac. Takav razvoj nije bio čudan jer se Raul vrlo brzo nakon revolucije počeo baviti državnim financijama, ali iza scene.
Moglo bi se reći da je Raul upravo u tom razdoblju počeo mijenjati svoje ideološke stavove, gledajući kako se na Kubi živi sve teže dok drugi prosperiraju. Fidel je tako ostao glasnogovornik revolucije dok je Raul razmišljao kako unutar postojećeg jednopartijskog sustava reformirati zemlju. Jasno, tako dugo dok je Fidel bio pri snazi i vlasti, mlađem bratu nije padalo na pamet istrčavati s bilo kakvim idejama jer je znao da bi mu to bilo jako zamjereno.
Teške operacije
Stoga se pouzdao u pet godina razlike i nadao da će doći njegovo vrijeme. Ono je stiglo 2006. godine, u ljeto kad je dotad naizgled neuništivi El Comandante jedva spašen nizom operacija koje su ga učinile nesposobnim za aktivno upravljanje zemljom s 11 milijuna stanovnika. Raul je preuzeo zemlju, prvo kao v.d., a 2008. godine i formalno. Već od prvog trenutka kad je došao na vlast, postalo je jasno da su na Kubi zapuhali novi vjetrovi. Novi je čelnik ostao povučen i rezerviran kao i dotad, nije više bilo dugih i vehementnih govora, ali su se pomalo počele donositi reforme, ne toliko dubinske, no za Kubu gotovo revolucionarne. Taj je smjer Raul kratko objasnio u govoru o stanju nacije 2010. godine: “Reformirat ćemo se ili potonuti”. Ključni Raulovi potezi bili su davanje državnog zemljišta poljoprivrednicima s mogućnošću da sami prodaju urod, zatim su ublažene prepreke za putovanje Kubanaca u inozemstvo odakle su smjeli donositi i neke tehničke proizvode, a onda je konačno određeno da se iz državne uprave pola milijuna ljudi prebaci u privatni sektor.
Taj se proces odvijao usporedo sa sve manjom prisutnošću njegova brata Fidela u javnosti, što je jasno pokazivalo da je Raul preuzeo sve konce vlasti. Vrhunac reformi bila je ona politička - najava da će s vlasti sići na kraju svoga sljedećeg mandata 2018. godine. Dakle, uspostava sustava koji podsjeća na kineski gdje se provodi upravljana smjena na čelu države.
‘Vojnik partije’
Kad se tako pogleda profil kubanskog lidera, može se zaključiti da je riječ o klasičnom slučaju “vojnika partije” koji je shvatio da su se vremena i okolnosti promijenili i da se više ne može nastaviti po starom.
U tom svjetlu treba gledati i njegovu odluku da zatopli odnose sa SAD-om, svjestan da od toga Kuba može imati značajne koristi, ali i dalje zadržavajući pravo na bitne razlike i grmeći protiv embarga. Raul je shvatio da će Fidel u povijesti biti zapamćen kao lider, ali on je odlučio biti zapamćen kao reformator, kao političar koji je Kubi odlučio otvoriti put prema svim vrstama tranzicije: one ekonomske, da bi se popravio životni standard, zatim one političke, da više nitko ne bude tako dugo na vlasti, a onda i one međunarodne, da se otvori prema svom najvećem i, što je važno, bogatom susjedu.
Raul vjeruje da će ove tranzicije pomoći da Kuba ne potone u kaos u trenutku kad braće Castro više ne bude te da će ostati barem u određenoj mjeri “održivo socijalistička”, kako je rekao. Pomirio se s time da neće biti zapamćen kao karizmatični El Comandante, ali se nada da će Kubancima ostati u sjećanju kao onaj koji je otvorio vrata boljem životu.
Zato je i otvorio vrata prema SAD-u. I uveo cijeli karipski prostor u novo razdoblje te, treba i to reći, srušio pretposljednji zid hladnog rata. Ostao je još samo onaj između dviju Koreja. Ali, to je neka druga priča.
Što je dogovoreno:
- uspostava diplomatskih odnosa
- olakšavanje putovanja i jačanje civilnog društva na Kubi
- prodaja određenih roba i usluga Kubi za poboljšanje standarda
- mogućnost da Kubanci iz SAD-a na otok šalju 2000, a ne samo 500 dolara kao što su smjeli dosad
- američki građani mogu s Kube iznijeti robe u vrijednosti od 400 dolara, od toga 100 dolara kubanskih cigara
U čemu se i dalje ne slažu
- nacionalni suverenitet
- demokracija
- ljudska prava
- vanjska politikahttp://www.jutarnji.hr/