Na Badnjak 1914. puške su utihnule i ubijanje je zaustavljeno, a sve zbog nogometa!– Na stotine mladića jurilo je tu loptu. Jednostavno smo bili sretni što nakon nekoliko mjeseci provedenih u rovu možemo potpuno slobodno trčati po polju – napisao je tada 18-godišnji stožerni narednik Clement BarkerAutor:Gradimir Đukarić
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U povijesti nogometa mnoge su utakmice označene kao velike, ali najveću su prije točno 100 godina na poljima Flandrije odigrali anonimni momci iz Velike Britanije i Njemačke koji nikada nisu postali nogometne zvijezde, štoviše mnogi od njih nisu živjeli dulje od nekoliko mjeseci nakon što je "sviran kraj". Jer u tom je dijelu svijeta Prvi svjetski rat odnio 600.000 mladih života. No o jednoj se crtici koja se dogodila između bjesomučnih granatiranja danas govori s poštovanjem jer nogometna je lopta, barem na nekoliko dana, zaustavila neprijateljstva!
Puške su utihnule
Bio je to prvi Badnjak u Velikom ratu. U blatnjavim rovovima i vodi do koljena kod strateški važnog Ypresa na sjeveru Belgije ukopani Nijemci i Britanci čekali su novi okršaj. Noć prije bila je paklena, granate su sijevale na sve strane, obje su strane brojile na desetke mrtvih. Međutim, čim se počelo mračiti, s bijelom zastavom u rukama njemački vojnik prešao je preko ničije zemlje s ponudom o prekidu vatre.
– Nećemo do Božića pucati na vas, ako vi ne pucate na nas – glasila je ponuda.
Britanci su pristali, iskoristili su iznenadno primirje da s ničije zemlje pokupe 69 tijela svojih mrtvih suboraca i pokopaju ih. Isto su učinili i Nijemci sa svojim mrtvima. Napetu tišinu prekinula je pjesma, iz njemačkih rovova čulo se prvo tiho, a kako je noć odmicala, sve glasnije "Stille Nacht" (Tiha noć), a iz engleskih "Silent Night" (engleski prepjev iste pjesme) i led je razbijen. Neprijatelji su jedni drugima čitavu noć uzvikivali božićne čestitke, no vrhunac se dogodio dolaskom zore. Zaraćene strane predložile su sastanak na ničijoj zemlji i, čim se počelo razdanjivati, vojnici su počeli izlaziti iz rovova. Isprva su se na to sa nepovjerenjem odvažili tek rijetki, no kako su minute odmicale na ničijoj zemlji izmiješalo se na stotine "neprijatelja".
– Izgledalo je potpuno ludo, međutim nismo pucali jedni na druge – napisao je stožerni narednik Clement Barker u svome pismu kući poslanom četiri dana nakon Božića 1914.
Isprva rukovanje i dijeljenje cigareta pretvorilo se u veliku božićnu proslavu. Plesalo se i pjevalo, a onda se niotkud pojavila prava nogometna lopta. Englezi su svoj gol napravili od ruksaka i kapa, a Nijemci su za vratnice iskoristili svoje kacige. Na polju s kojeg su samo nekoliko sati prije odnijeli svoje mrtve zaigrali su nogomet. Istovremeno, kilometar lijevo i kilometar desno ginule su na stotine britanskih i njemačkih vojnika.
– Na stotine mladića jurilo je tu loptu. Jednostavno smo bili sretni što nakon nekoliko mjeseci provedenih u rovu možemo potpuno slobodno trčati po polju – napisao je tada 18-godišnji Barker u pismu kući.
A završilo je 3:2 za njemačke vojnike, o čemu svjedoči pismo vojnika 133. Saxon divizije poslano redakciji Timesa.
Iako je pao dogovor da se preko Božića ne ratuje, primirje je potrajalo još nekoliko dana jer nitko nije htio prvi zapucati! Univerzalni jezik nogometa međutim nije se svidio svima.
Optuženi za izdaju
Zapovjednicima su se pušile uši kada su čuli za iznenadno primirje, taj je čin protumačen kao izdaja, odmah su letjele glave nižih časnika na tome dijelu bojišnice, čitave postrojbe su premještene. Zapisano je i kako je jedan njemački vojnik viknuo Englezima da ih zbog kazne smjenjuje pruska bojna i da se čuvaju, "jer Prusi ne prezaju ni od čega". I takvo što se poslije više nikad nije ponovilo.
Šest kilometara duga bojišnica kod Ypresa samo nekoliko mjeseci poslije, u travnju 1915., zasuta je bojnim otrovom, koji je po gradu u kojem je prvi puta korišten i nazvan iperit. Na istom tom mjestu na kojem su 25. prosinca 1914. vojnici zaraćenih strana igrali nogomet, tisuće njihovih suboraca umrle se u najgorim mukama, s plikovima na koži i plućima.
U vrijeme kada je utakmica igrana, bila je zataškana jer vojnicima zaraćenih strana nije bilo dozvoljeno imati kontakt s neprijateljem, ali čitavo stoljeće poslije anonimni se junaci slave.
– Jedan od razloga zašto su igrali nogomet bio je i zato što nisu bili u mogućnosti komunicirati dobro zbog jezične barijere. To je za njih bio način da dijele nešto – kaže James Taylor, povjesničar Imperijalnog ratnog muzeja,
Danas na mjestu odigravanja utakmice koja je, barem na kratko, zaustavila rat stoji križ, a podno njega se u spomen na anonimne nogometne junake ne ostavlja cvijeće već – nogometne lopte.
http://www.vecernji.hr/
