Ivan Raos: Ostao sam slijep, ali želim opet poletjeti [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Život piše romane, tako barem kažu. A onaj roman koji je u proteklih šest mjeseci, ne svojom krivnjom ispisao pilot Ivan Raos iz Splita, spada u drame. Ivan je 40-godišnjak koji je preživio zrakoplovnu nesreću koja se 25. lipnja prošle godine zbila na plaži u Resniku, kad su u školskom zrakoplovu Lake LA-4-200 Buccaneer, European Coastal Airlinesa poginula dvojica njegovih kolega.
Zbog te zrakoplovne nesreće Ivan od tada zna samo za muku, liječenje, preživljavanje, ali i nadu da će jednog dana biti bolje i da će ponovno moći voditi normalan život. I letjeti, jer to najviše želi. Najteža posljedica te stravične nesreće u kojoj je dvoje mladih ljudi izgubilo život, jest Ivanova slijepoća, koja je izazvana udarcem u glavu.
Gledam srcem- Ostao sam slijep. Život mi se promijenio u sekundi. Liječnici su optimistični i rekli su da ću možda opet progledati, no nitko od njih mi decidirano nije rekao kako će mi se vid vratiti. Kažu mi da moram biti optimističan i imati vjeru u Boga. Kako kažu liječnici, uslijed udarca, u glavi mi se stvorila oteklina koja je stisnula očne živce i zbog toga ne mogu vidjeti. Ali vidim srcem - kazuje Ivan Raos, u ekskluzivnoj životnoj ispovijesti za "Slobodnu Dalmaciju".
Nakon prijema u KBC Split Ivan je bio podvrgnut "moru" operativnih zahvata kako bi mu se spasio život. O težini njegovih ozljeda najbolje govori podatak da mu je prvi operativni zahvat bio odgođen, dok se stanje barem malo ne normalizira. Ležao je Ivan na Jedinici intenzivnog liječenja (JIL), na Odjelu traume, operirane su mu kosti lice, u dva navrata, na maksilofacijalnoj kirurgiji, operirana mu je kralježnica, skočni zglob, bio je u komi... i tko zna što je sve još prošao. Nakon boravka u KBC-u Split prebačen je u "Kalos" u Veloj Luci, gdje je bio na oporavku, a sada je kući i odlazi na fizikalnu terapiju.
- Počinjem malo hodati sa svojim psom Lordom, mađarskom vižlom. Ne mogu puno, umorim se, ali je pobjeda svaki dan napraviti barem jedan korak više. S vilicom, koja je bila cijela smrskana, a koja je u međuvremenu zarasla, ne mogu raditi velike pokrete, ali vježbam svaki dan. Što se tiče stanja moje psihe, to je ono najgore.
Malo sam dobro, pa malo "potonem" u nekim svojim razmišljanjima, ne znam kako će se to riješiti. Najgore mi je ostati sam. U svemu tome mi pomažu moja obitelj, moji prijatelji, kojih, hvala Bogu, imam puno i u ovakvim trenucima čovjek vidi tko mu je prijatelj, a tko nije. Međutim, moj najveći anđeo je ženska osoba od koje sam se, sada mogu reći nažalost, razišao prije šest godina. Ona se pokazala najvećim čovjekom, ona je moj anđeo čuvar i ona mi daje najviše vjere da će sutra biti dobro - veli Ivan Raos.
No, kako u životu, osim onih koji te razvedre i pozitivno iznenade ima i onih koji te razočaraju, tako je i Ivan razočaran u neke ljude.
- Tu prvenstveno mislim da čelne ljude European Coastal Airlinesa. Oni me u ovih šest mjeseci nikada nisu posjetili, nisu me pitali treba li mi kakva pomoć, bilo materijalna bilo moralna. Isto kao da nikada nisam radio kod njih, kao da nisam bio dio tog tima. A ja sam dušom i srcem bio za tu tvrtku i nisam zaslužio njihovu nezahvalnost.
Istini za volju, iz tvrtke su me došli posjetiti moji prijatelji piloti i ljudi s kojima sam se družio u firmi, no od vodećih ljudi samo zid šutnje i nebrige. Nisu se pokazali kao firma koja će u ovako teškim trenucima biti uz mene. Ipak sam im zahvalan zbog nečega. Kada mi je bio rođendan, 5. listopada, moji su mi prijatelji piloti iz tvrtke omogućili, po mojoj želji, da s njima letim od Vele Luke do Lastova. Išli su redovitom linijom iz Splita, preko Vele Luke, tamo mene ukrcali do Lastova i vratili me istim putem u Velu Luku - pripovijeda Ivan, koji je za tvrtku European Coastal Airlines počeo raditi 1. svibnja prošle godine, da bi mu se nesreća dogodila 56 dana nakon toga.
Povratak iz paklaIvan se ne prisjeća same nesreće i prvo što pamti je razgovor s medicinskom sestrom na JIL-u.
- Mislim da sam se 20-ak dana nakon nesreće počeo buditi na JIL-u i prisjećam se lica medicinske sestre koja je bila pokraj mene. Tada sam je pitao što se dogodilo i gdje se ja to nalazim. Ona mi je prva rekla što se zbilo.
Samo znam da nas je u zrakoplovu bilo troje i da Sivi i Vupa, moji prijatelji i kolege više nisu sa mnom. Zašto je Bog ostavio mene na životu ja to ne znam, ali eto ostala mi je zadaća nositi zastavu života, čiji ću stijeg držati visoko i za Sivoga i za Vupu. Mislim da sam ostao na životu jer su se svi oni koje znam molili za moje preživljavanje i hvala im na tome. Dane provodim šetajući pomalo sa mojim psom, ponekad odem na ribe, naravno uvijek je netko sa mnom, a putem Društva slijepih stupio sam u kontakt sa studentima splitskog FESB-a koji me uče raditi na posebnom laptopu za slijepe osobe. Nije lako, ali ide nekako, učim se - govori Ivan veselim glasom, koji nikako ne bio odao činjenicu mu je igra sudbine od života u posljednjih šest mjeseci napravila pakao.
Najviše su se posljedice nesreće vidjele na njegovoj tjelesnoj težini.
- U trenutku nesreće sam imao 95 kilograma, a dolaskom iz KBC-a Split u "Kalos" težio sam 52 kilograma. Sada imam oko 70 kila, vraćam se prema staroj težini - kaže Ivan.
Upitali smo ga je li "proklinje" dan kada je ušao u taj zrakoplov koji mu je dva prijatelja odveo u smrt, a na njega ostavio teške posljedice.
- Da mogu sada ponoviti svoj život, opet bih učinio sve isto. Otkada znam za sebe, letim u zrakoplovima, oni su moj život. Otac Matko me kao malu bebu nosio sa sobom u zrakoplov i letio sam s njim. Aktivno se bavim letenjem od 15. godine. Studirao sam i diplomirao na aeronautici, pri Fakultetu prometnih znanosti i iskreno se nadam da ću opet moći letjeti - zaključuje Ivan Raos svoju priču.
Evo kome sve zahvaljujemPosebno je Ivan htio zahvaliti svim onim dobrim ljudima koji su mu bili u pomoći sve ovo vrijeme.
- Veliko i od srca hvala svim djelatnicima KBC-a Split koji su vodili brigu o mom zdravstvenom stanju. Hvala ljudima s JIL-a, Kirurškog šoka, Odjela traume, maksilofacijalne kirurgije. Hvala djelatnicima Hitne pomoći koji su me vozili iz Resnika do KBC-a Split. Hvala djelatnicima policije koji su tijekom mog "putovanja" od Resnika do bolnice bili pratnja Hitnoj pomoći i "čistili" joj put da što bržu dođemo u Split.
Hvala Vatrogasnoj postrojbi zračne luke Split i DVD-a iz Kaštela koji su rastavljali zrakoplov i vadili me iz njega. Veliko hvala svim kupačima na Resniku koji su se taj dan tamo zatekli, a koji su držali zrakoplov na površini kako ne bi potonuo i odveo me u smrt. Hvala djelatnicima Ina avioservisa i Zračne luke Split, mojim kolegama koji su za mene prikupljali financijsku pomoć. Hvala i HRZ-u i djelatnicima Zrakoplovne baze Divulje koji su mi sve ovo vrijeme moralna pomoć. Hvala članovima Aerokluba "Split", "Sinj" i "Graviton" koji su odmah nakon nesreće organizirali prikupljanje krvi za moje liječenje, istaknuo je Raos.
Bez prihodaRaos se nalazi na bolovanju i osim sredstava koja dobije preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, drugih izvora prihoda nema.
BožićnicaVeliko hvala i upravi Zračne luke Split, kod koje sam bio zaposlen do 1. svibnja prošle godine i koji su mi, iako to nisu morali, dali božićnicu.
Izvor :
SD
