PALUBA
March 28, 2024, 01:00:34 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News:
Važno
Za sve članove foruma Paluba.Info, apel da uzmete učešće na samo u glasanju već i u temi.
Link do teme je ovde
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Borba Crnogoraca sa turskom flotom u ratu 1876-78. g.  (Read 2451 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« on: December 22, 2010, 11:38:36 pm »

Borba Crnogoraca sa turskom flotom u ratu 1876-78. g.



   Borba Crnogoraca sa turskom flotom tokom rata 1876-78. g. predmet je začuđujuće skromnog broja studija i zapisa, premda sukoba između crnogorske artiljerije i turskih brodova ne samo da je bilo već su čak bili i prilično učestali krajem 1877. i početkom 1878. godine. Crnogorski artiljerci su tada postizali zapažene uspehe, potopivši dve i oštetivši više osmanlijskih lađa. Pođimo, ipak, nekim logičnim redom, tačnije - onim redosledom kojim su se događaji odvijali.

Turska flotila na Jadranu
i Skadarskom jezeru u ratu 1876. g.

   Turci početkom rata, u leto 1876. g., skoro da nisu ni imali ratnih brodova u Jadranu. Pored toga, ni Crnogorci (sve do kraja 1877. g.) nisu izvodili ratna dejstva u primorju, pa Osmanlijama brodovi nisu ni bili potrebni, izuzev za transport trupa. S druge strane pak, da bi predupredili eventualni crnogorski prepad na ostrva Vranjinu i Lesendru na Skadarskom jezeru, Turci su opremili jezersku flotilu koja se sastojala od dva moderna monitora, Skadar (Iskodra) i Podgorica (Podgorica), oba klase Kladovo (Feth-ul-Islâm). Ovi monitori su sagrađeni 1864/5. g. u Bordou, u Francuskoj. Imali su deplasman od 336 tona i brzinu od 6,5 do 8 čvorova, a bili su naoružani sa po dva topa sistema Armstrong od 26 funti (107 mm) smeštena u kazamatu zaštićenom oklopom od 90 mm. Jednakim oklopom je bio zaštićen i bok brodova. Preostala tri monitora klase Kladovo i dva još modernija klase Seifi (Seifi) bili su na Dunavu. Skadarskoj flotili je pripadao i parobrod Bojana (Boyana) deplasmana 80 tona, naoružan sa 2 topa od 18 funti (94 mm). Mnogi manji, neoklopljeni turski parobrodi na Skadarskom jezeru pretvoreni su u oklopne tako što su im bokove opleli lancima za lengerisanje.
   Crnogorska "flotila" na Skadarskom jezeru, pak, sastojala se od dva parobroda, i to jedne male kneževe jahte i jednog manjeg parobroda na kome se moglo instalirati vrlo slabo i svakako nedovoljno naoružanje. Zbog toga crnogorska "flotila" nikako nije mogla da se suprotstavi turskim brodovima, pa su oba crnogorska parobroda tokom celog rata ostala u Riječkoj luci.   

Crnogorska artiljerija u ratu 1876. g.

   Mnogo ozbiljnije je bilo to što je i crnogorska artiljerija bila u više nego bednom stanju, tačnije, imala je svega dvadesetak upotrebljivih izolučenih brdskih topova. Od toga je 8 dobila 1866. g. na poklon od Srbije, a 4 je knjaz Danilo nabavio iz Austrije - i svi su bili spredpuneći. Još gore stanje je vladalo u pogledu obučenosti ljudstva. Samo dva oficira (braća Martinovići) su znala da gađaju iz izolučenih topova, pa čak ni oni nisu znali da upotrebe Krupove ostragane koje će Crnogorci uskoro početi da zaplenjuju od Turaka. Crnogorci su 1876. g. upotrebili samo 12 topova, stvarno je u borbama korišćeno samo 8, pa i njihovo dejstvo je ostalo nezapaženo. Tvrdilo se da se mogu "na prste jedne ruke izbrojati Turci poginuli od crnogorske artiljerije".
   Tokom borbenih dejstava 1876. g., Crnogorci nisu ni dolazili u sukob sa turskim brodovima. Osmanlije su svoju Skadarsku flotilu upotrebljavali za transport trupa, ranjenika i materijala, a slično je bilo i na Jadranskom moru. Situacija će se drastično promeniti tek od leta 1877. g.

Odnos snaga na početku borbi 1877. g.

   Dvomesečno primirje između Srbije, Crne Gore i Turske sklopljeno je 1. novembra 1876. g. Za razliku od Srbije koja je mir sklopila 28. februara, Crna Gora nije uspela da se nagodi sa Turskom pa su neprijateljstva obnovljena 13. aprila 1877. g. U međuvremenu se situacija dosta izmenila, i na Skadarskom jezeru i kod crnogorske ariljerije.
   Oba turska monitora na jezeru su, krajem 1876. g., upućena na Dunav pošto je rat sa Rusijom postao sasvim izvestan. NJih su zamenila dva parobroda na točak Bar (Bar) i Eirgen (Eirgen), naoružana sa po dva topa od 18 funti (94 mm). Brodovi su, inače, bili otkupljeni od jednog privatnog društva u Baru. Flotili su pridodata i dva parobroda Sirat (Sirat) i Suda (Suda) od po 184 tone, naoružana takođe sa po dva topa od 18 funti (94 mm).
   Crna Gora je znatno ojačala svoju artiljeriju. Knjaz Nikola je planirao da oslobodi čitav niz gradova (od kojih su mnogi bili utvrđeni), a za takav poduhvat su mu bili potrebni topovi. Pet Krupovih topova od 3 funte je zaplenjeno kod Vučjeg Dola 28. jula 1876. g., a 12 je kupljeno u Nemačkoj (6 opsadnih i 6 brdskih, ali je Austrija propustila samo brdske). Konačno, kod Meduna su 27. jula 1876. g zaplenjena 4 pozicijska Krupova topa, a jedan Krupov ostragan je zaplenjen u boju kod Gljive. Tako su Crnogorci ponovo ušli u rat, ali sada sa oko 35 upotrebljivih topova, ne računajući šezdesetak starih neizolučenih topova zaplenjenih u ranijim ratovima od Turaka i Francuza. Rusija je avgusta 1877. g. poslala 4 poljska topa od 4 funte, dok je 27. novembra u Baru iskrcano još 12 velikih topova koje je Rusija poslala. Od jula do novembra je zaplenjen još 41 turski top, a u novembru i decembru 32 topa. Ovi zaplenjeni topovi su većinom bili zastareli, ali ipak upotrebljivi. Problem je i dalje bio nedovoljan broj obučenih artiljeraca, pa je u prvim borbama tokom leta 1877. g. upotrebljeno samo 28 do 32 topa.
   U međuvremenu je u Crnu Goru stigao ruski pukovnik Filipenko sa još nekoliko ruskih oficira da bi pomogao u modernizaciji crnogorske artiljerije. On je Crnogorce obučavao u upotrebi moderne artiljerije, podigao livnicu granata, usavršio mlinove za mlevenje baruta u Rijeci i izradio određeni broj podvodnih mina ("torpeda" kako su ih onda zvali) za odbranu ušća Rijeke i crnogorske obale Skadarskog jezera. Naročito se poboljšao kvalitet obučeke i nivo obučenosti crnogorskih artiljeraca koji će, u predstojećim borbama, zadati dosta jada turskim nizamima.

Borbe tokom 1877. g.

   Crnogorci su prvi put obratili veću pažnju na tursku Skadarsku flotilu 29. juna 1877. g. kada su, tog i sledećeg dana, parobrodi Bar, Eirgen i Bojana prebacili komoru i nešto trupa iz Skadra u Muriće. Ovo je izazvalo kod Crnogoraca bojazan da Turci pripremaju napad na slabo branjenu Crmničku nahiju ili na Rijeku. Međutim, uskoro je počelo prebacivanje turskih trupa kopnom i morem u Bugarsku, pa su se Crnogorci umirili.
   Novembra 1877. g., Crnogorci su krenuli da oslobode Bar i Ulcinj. Korpus knjaza Nikole je završio koncentraciju 11. novembra u Viru, a tom prilikom su tri crnogorske baterije brodovima prenete iz Rijeke u Vir. Nastupanje je započelo istog dana, a već 13. novembra je zauzet for Sutorman. Tog 13. novembra je došlo do prvog sukoba sa turskim brodovima. Turski naoružani parobrod Eirgen je pokušao da izvrši nasilno izviđanje Vira. U kuli koja se nalazila neposredno pored Vira nalazila se jedna crnogorska baterija koja je odmah otvorila vatru. Eirgen je ubrzo dobio nekoliko direktnih pogodaka koji su izazvali prodor vode, pa je brod ubrzo potonuo.
   Crnogorci su započeli opsadu Bara 14. novembra, i već 18. novembra su postigli veliki uspeh osvajanjem fora Volovice (Volujice) koji će odigrati presudnu ulogu u predstojećim borbama sa turskom flotom. Volovica leži na krajnjem vrhu rta koji obrazuje barsku luku. Tu je bila smeštena veoma jaka obalska baterija od 9 Krupovih topova (verovatno od 120 mm). Pošto je for ležao visoko na steni, mogao je efikasno da brani Bar od svih napada sa mora. Odmah je određena posada Volovice, dok je ruski kapetan Ceklinski (koji se nalazio pri crnogorskoj vojsci) osposobio topove za dejstvo. Jako utvrđenje Haj je zauzeto 26., a utvrđenje Nehaj 27. novembra. U njima je zaplenjeno 12 ispravnih, premda privremeno onesposobljenih topova kojima su, kao i onima na Volovici, zatvarači bili zaklinčeni. Do 2. decembra je kapetan Ceklinski osposobio i ove topove.
   Crnogorski Glavni stan je 26. novembra saznao da je 25. novembra u 17,00 časova popodne jedna turska eskadra prošla pored Krfa. Ona se sastojala od bojnog broda Orkanija (Orkaniye), fregate na propeler Selimija (Selimiye), korveta na propeler Sinopa (Sinope) i Lebnan (Lebnan), jahte na točak Fevaid (Fenjaid) i transportnog parobroda Medar-i-Tevfik (Medar-i-Tenjfik). Ovih 6 brodova je na Kritu ukrcalo 5 bataljona koji su imali zadatak da se iskrcaju na crnogorskoj obali.
   Turski brodovi su se pojavili pred Barom 27. novembra, sa velike daljine su dali signale turskoj posadi u barskoj citadeli a zatim se udaljili. Sutradan, nešto posle 16 časova, pojavili su se pred Volovicom Orkanija i Selimija, ali je iz fora na njih otvorena vatra pa su se brodovi povukli. Korveta Lebnan je sigla 29. novembra i otpočela artljerijski dvoboj sa baterijom u Volovici, da bi se posle nekih stotinjak zrna povukla. Sledećeg dana su se pojavili Orkanija, Selimija i Lebnan i pokušali popodne da iskrcaju trupe. Pošto su Crnogorci pobili sve one koji su pokušali da se iskrcaju, Turci su odustali od desanta. U međuvremenu se razvio žestok artiljerijski dvoboj iz koga su Crnogorci izašli kao pobednici. Turska zrna nisu pričinila nikakvu štetu, dok su crnogorska nanela ozbiljna oštećenja drvenim trupovima Selimije i Lebnana, zbog čega su se brodovi povukli u Ulcinj i tamo iskrcali trupe.
   Mnogo žešći napad je izvršen 1. decembra. Selimija i Lebnan su se postavile južno a Orkanija severno od rta, da bi zatim u 15 časova popodne ovi brodovi stavili Volovicu pod unakrsnu vatru. Orkanija se, verujući u otpornost sopstvenog oklopa, približila foru toliko koliko je dozvoljavala maksimalna elevacija njenih topova. Ukupno je po foru dejstvovala sledeća turska artiljerija sa brodova: jedan top od 229 mm, 15 topova od 203 mm, 12 topova od 152 mm, 54 topa od 127 mm i 36 glatkocevnih topova od 169 mm. Svi topovi (osim ovih poslednjih) su bili izolučeni, spredpuneći. Turci su uspeli da znatno poruše jedan deo fora, ali su Crnogorci, nekim čudom, imali samo 12 poginulih i nešto više ranjenih, dok su topovi ostali netaknuti. Od crnogorske vatre oštećena su sva tri broda. Lebnan je ostao bez prednje katarke a Selimija bez svog velikog krsta za katarke. Jedna crnogorska granata je probila palubni oklop bojnog broda Orkanija i rasprsla se na baterijskoj palubi, izbacivši iz stroja 7 mornara. Malo je nedostajalo pa da se granata rasprsne u barutnom magacinu, što bi najverovatnije dovelo do uništenja broda.
   Sledećih dana su Turci izbegavali ozbiljnije napade. Tokom čarki 2. decembra, jedna od granata je pala po sredini jednog transportnog broda, pri čemu je poginuo kapetan broda i nekoliko mornara. Sutradan, 3. decembra, jedno tursko odeljenje je pokušalo iskrcavanje, ali je odmah bilo uništeno.
   U međuvremenu su popravljena oštećenja na foru Volovica, a u njega je postavljena još jača baterija. Turcima je kao pojačanje pristigao bojni brod Osmanija, iste klase kao i Orkanija.
   Turska flota se ponovo pojavila 6. decembra, i ovog puta je brojala 7 ratnih brodova u čijoj je pratnji bilo i 12 malih trgovačkih brodova iz Ulcinja. Na tim malim brodovima su bili vojnici koji su imali naređenje da se iskrcaju čim se ućutka Volovica. Topovi sa Volovice su otvorili vatru sa maksimalnog rastojanja, dok su Turci uzvratili kad su prišli na oko 2200 m. Bojni brodovi su prišli na puškomet od fora a drveni brodovi na 1500 m, i zatim otpočeli bombardovanje. Turci su raspolagali sa preko 150 topova, a Crnogorci sa svega 12 (kalibra 138 i 107 mm). For je pogodilo 306 turskih granata, uglavnom kalibra 127, 152 i 178 mm, premda je bilo i onih od 203 i 229 mm. For je teško oštećen, 2 topa su uništena a 3 oštećena. Crnogorci su, međutim, imali samo 3 poginula i 37 ranjenih, dok su turski brodovi  pretrpeli ozbiljna oštećenja. Orkanija je izgubila dva krsta, vrh glavnog jarbola i prikosnik. Nekoliko granata je prodrlo kroz rupe i otvore za topovske cevi. Osmanija je izgubila kosnik, deblo krmenog jarbola i jedan čamac, a Selimija je izgubila deblo krmenog jarbola, tri krsta i prikosnik. Na kraju je zapaljena i teško oštećena. Ostala četiri broda su takođe pretrpela ozbiljna oštećenja, jedan se zapalio a uništeno je i više topova. Prvo su se, zbog oštećenja, povukli Fevaid i Sinop a zatim i Lebnan i Selimija, nakon čega su se povukli i ostali brodovi. Turci su imali 17 poginulih i 51 ranjenog.
   Sledećeg dana je Turcima kao pojačanje stigla fregata Hudavendigijar (Hudavendigiyar). Tako ojačana, flota je 8. decembra započela bombardovanje Golog brda (utvrđenje Haj) koje je, sa prekidima, trajalo do 9. decembra popodne. Ovog puta im niko nije uzvraćao, jer u u ovom foru bilo samo 5 neizolučenih topova sa nedovoljnim dometom (3 izolučena topa su prebačena iz tvrđave za Bar). Pri povratku u Ulcinj, Turci su ponovo napali Volovicu čija su oštećenja u međuvremenu opravljena. Ovde su Crnogorci odmah uzvratili, pa su se Osmanlije posle sat vremena povukle. Na pogođenoj Selimiji je izbio požar koji je jedva ugašen, dok je na Osmaniji razorena glavna katarka. Turci su imali 13 izbačenih iz stroja, a Crnogorci samo jednog ranjenika.
   Posle toga, turska flota duže vreme nije napadala crnogorske položaje oko Bara. U međuvremenu je ponovo dobila pojačanje u izviđačkim brodovima Babel (Babel) i Bešir (Besir). Bešir je, inače, bio tuniski ratni brod.
   Turski brodovi su ponovo napali 20. decembra (a po nekim drugim podacima 21.), i to utvrđenja Haj i Nehaj koja su u međuvremenu dobila i moderne izolučene topove. Turci su ispalili više od 250 granata, ali su, zbog nemirnog mora, bili izuzetno neefikasni. Utvrđenja su pretrpela neznatnu štetu, dok su branioci imali samo 3 poginula i 10 ranjenih. S druge strane, Bešir je ostao bez brkova kosnika a Fevaidu je polomljena katarka.
   U borbi vođenoj 26. decembra u blizini Ulcinja, Crnogorci su, pod komandom vojvode Plamenca, zaplenili dva turska teretna jedrenjaka (jedan od 500 i jedan od 300 tona) koja su se nalazila u neposrednoj blizini obale.
   Crnogorske opsadne baterije su 6. januara 1878. g. otvorile strahovitu vatru na barsku tvrđavu koja je usled toga bila sva u plamenu. To je primoralo komandanta turske eskadre da ponovo interveniše. Cela eskadra se postavila pred Volovicu, Ratac i Golo Brdo i otpočela bombardovanje, a Crnogorci su odmah uzvratili. Sa dva velika parobroda su otkinute katarke, tako da su turski izviđački brodovi morali da ih otegle. Hudavendigijar je zapaljen i jedva je izbegao potapanje. Jedna granata je prodrla kroz topovski otvor na Osmaniji i eksplodirala u unutrašnjosti broda. Posle toga se flota povukla. Ipak, turski brodovi su se vraćali svakog dana, sve do 10. decembra kada im je pošlo za rukom da većinu crnogorskih baterija poruše i ućutkaju. Međutim, sve je bilo prekasno jer se Bar već predao. Upola onesposobljena za borbu, turska flota je počela da se povlači u Sudu na Kritu.
   Ovim su okončane borbe na Jadranskom moru, ali ne i na Skadarskom jezeru.
   Kada su Crnogorci 23. januara 1878. g. napali for Grmožur na Skadarskom jezeru, u pomoć je pritekao parobrod Bar koji je krstario u blizini. Ipak, pogodak u točak ga je prisilio da se ubrzo povuče. Preostala tri parobroda iz flotile su tog dana učestvovala u potapanju 20 većih turskih trgovačkih brodova na Bojani. Sutradan su se Crnogorci ukrcali na svoja dva mala parobroda i nekoliko barki i izvršili desant na greben uz koji je podignut for. Turci su se već ranije bili predali.
   Bombardovanje tvrđave Lesendra na istoimenom ostrvu Crnogorci su otpočeli 26. januara. Baterije su postavili na Papradnici, Grmožuru i Vladičinoj kuli kod Vira. Ovog puta je tvrđavi u pomoć pristigla cela turska skadarska flotila (Sirat, Suda, Bar i Bojana) koja je gađala baterije na Papradnici i kuli. Crnogorci su uzvratili vatru. Ubrzo je oštećeni Sirat morao da se povuče, dok su ostali brodovi nastavili borbu. Posle nekoliko časova, Suda je bila potpuno onespobljena za borbu, od 49 članova posade njih 32 su bila izbačena iz stroja, topovi su bili razoreni, oba točka razmrskana a krma i katarka raznete. Bojana je uzela u tegalj Sudu i odvukla je, a Bar je nastavio borbu sve dok nije, usled nekoliko nezgodnih pogodaka, dobio iznenadni jak prodor vode. Parobrod je naglo počeo da tone, a Crnogorci su tada udvostručili vatru. Bar je, ne prekidajući vatru, pokušao da se povuče ka Vranjini, ali je sve brže tonuo. Tada je njegov komandant pokušao da ga nasuče na obalu, ali je brod ipak potonuo zajedno sa posadom. Flotila je tog dana imala ozbiljne gubitke - 42 mrtva i 38 ranjenih (od toga je 30 poginulo na Baru).
   Time su završene borbe između crnogorske artiljerije i turskih brodova u ratu 1876-78. g. U tim borbama su Crnogorci potopili dva turska broda i više ili manje oštetili skoro sve ostale. U to vreme jedna od jačih flota na svetu nije uspela da odigra iole značajniju ulogu u ovim borbama i pored svoje apsolutne nadmoćnosti, zahvaljujući pre svega odličnom dejstvu crnogorske artiljerije u završnom periodu rata.
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.027 seconds with 23 queries.