vladimir bošković
vodnik I klase
 Offline
Posts: 560
|
 |
« Reply #13 on: April 11, 2016, 11:44:33 am » |
|
U BUENOS-AIRES-U.
Kad je buknuo rat u Evropi, u prvim stadijima borbe nitko nije pomislio na posljedice, koje su morale u kratko vrijeme u amer. republikama radikalno utjecati na cijeli politički i gospodarstveni život tih republika. Ponajprije nije se uopće shvatio ni u sjevernoj ni u južnoj Americi pravi uzrok svjetskom ratu. Svatko je računao sa skorim svršetkom tog »konflikta«, koji po svoj prilici ne će djelovati sudbonosno na živahne odnose, izmedju evropskog i američkog kontinenta.
Ali već pod kraj godine 1914., kad se je svatko uvjerio, da svršetku borbe još nema ni traga, i da su tom ratu podlogom ne samo politički, već još važniji gospodarstveni ciljevi, počeli su se u Americi posvuda baviti težkim problemom gospodarstvene neodvisnosti od Evrope. Svakako je bila zgoda, poimence za Ujedinjene države sjeverne Amerike, vrlo podesna, tim više, što je Unija donekle već i pred ratom tražila s obzirom na politički smjer poznate Monroe-doktrine, da se započne revna propaganda u korist svog izvoza u južno-amerikanske republike.
»Narodna City-banka« otvorila je kao prva banka Ujedinjenih država podružnicu u Buenos-Airesu i njezina prva bankovna operacija pokazuje jasno i njezin program, da se oživotvori ispravni trgovački i bankarski odnos izmedju Argentine i Sjeverne Amerike. Ta »City-banka« sklopila je s argentinskom »Banco de la Nacion« ugovor, po kojem joj ova stavlja u Buenos-Airesu na raspolaganje jedan milijun zlatnih pesa (1 peso = K 2.20), dok opet »City-banka« u Newyorku otvara argentinskoj banci kredit za jedan milijun zlatnih dolara. Dolar, koji do sada nije bio u Buenos-Airesu često vidjen, stupit će sada u red deviza sa slobodnim kurzom.
Medjutim bit će zgode, da uvozna trgovina stekne priliku, da se riješi jednog dijela nagomilane robe i da se na taj način ublaži utakmica. Gradovi Newyork, New-Orleans, Galveston, San Francisco donekle su manje trpjeli zbog svoje bogate i cvatuće industrije, nego li južna Amerika, koja je uslijed pomanjkanja svake industrije i poradi izobilja nezaposlenih ljudi, pa i uslijed nestašice gotovog novca uvijek stajala u gospodarstvenoj i financijalnoj odvisnosti od Evrope.
Ujedinjene države imale su s obzirom na svoju razgranjenu industriju u opreci s južnom Amerikom, silnu potrebu na radnicima. Velika parobrodarska društva, željeznice i kolonizatorna poduzeća dodjoše najedared radi nestašice doseljenika u najgore neprilike. U poljodjelstvu i u rudokopima pomanjkale su radničke sile. Promet i produkcija morala se je snizit na minimum.
Pomanjkanje radnika u sjevernoj i nestašica novca u južnoj Americi bili su uzrokom, da se je izvoz u latinsku Ameriku morao sniziti. Trgovački odnosi medju južnom i sjevernom Amerikom bili su dakako i pred ratom dosta neznatni, jer je južno-američko tržište bilo posvema poplavljeno evropskom industrijom, koja je sada zbog ratnih komplikacija isključena od utakmice. Mjerodavni listovi svih stranačkih koterija opominjali su i savjetovali jednoglasno, da se valja zanesti na vlastite sile, pa su došli i do zaključka, da se u tom stadiju iščekivanja i dočekivanja ne smije dalje ostati. Južna se je Amerika nalazila u bolnom stanju djeteta, koje je najednoć izgubilo svoje roditelje i skrbnike.
Vlada je u Washinglonu s toga brzo shvatila zgodnu priliku, da oživotvori svoju već odavna zamišljenu osnovu: »Amerika Amerikancima!«, pa je poslala u mjesecu studenom god. 1914. komisiju državnih činovnika te bogatih bankara i veletržaca u Rio de Janeiro, Montevideo i Buenos-Aires, da djelomice preuzmu baštinu uzornih i već udomljenih evropskih trgovačkih poduzeća, koja su sada zbog rata imala tešku borbu za opstanak, a djelomice, da ih istisnu utemeljivanjem amerikanskih utakmičkih poduzeća.
Ta komisija, kojom upravlja i s kojom putuje Amerikanac njemačkog porijetla, Mr. Brill, podigla je već u Rio de Janeiru, Montevideu i Buenos-Airesu banke, uvozna i izvozna društva, pribavila si koncesije za gradnju željeznica, pa stavila u izgled nove perspektive za poboljšanje gospodarskog stanja, tako da su Južno-amerikanci pohitili, — boljega im se nije ništa pružalo — da prihvate zahvalno i zadovoljno ruku nesebičnog »Yankee-a«.
Uspjesi te misije nisu dugo vrijeme ostali sakriveni. Narodno parobrodarsko društvo »Lloyd Brazileiro«, koje je pred ratom poradi utakmice njemačkih, franceskih, engleskih i talijanskih parobroda, i poradi pomanjkanja putnika i tovara imalo doći na bubanj, i koje je već ispraznilo svoje prometne urede u palači u Avenidi Rio-Branco u Rio de Janeiru, diglo se najednoć na noge pomoću sjevero-amerikanske potpore i otvorilo redovite plovitbene linije za putnički i tovami prevozi u Havanu, New-Orleans i Newyork, pa sada ovo društvo, koje je već izdisalo, uspijeva na najsjajniji način. Pa i obalno brazilijansko parobrodarsko društvo »Navegagao Brazileira Costeira«, koje je takodjer drijemalo, probudio je zabrinuti i brižljivi »Brat Jonathan« iz voljkog dolce far niente, pa je to društvo preuzelo poslove naše »Austro-Americane«, koja se ne može micati iz svojih utočišta. Narodna parobrodarska društva u Buenos-Airesu, kojima je njemačka i engleska utakmica na rijeci Rio de la Plata nanijela teške štete, trude se, da osvoje sada pomoću svojih dobrih skrbnika iz Unije mjesta, koja su već bila napustila u zdvojnosti radi utakmice.
Zabrinutost i zabuna, koja je na početku rata posvuda vladala, izmijenila se je u hladan mir i revnu špekulaciju, svatko se je sprijateljio s činjenicom, da je evropski rat otvorio Ujedinjenim državama vrata silnog tržišta i utjecaja. I ako nije lako, da se nadomjesti velik broj specijaliteta evropske robe amerikanskim fabrikatima, ipak će biti vrlo teško za evropsku industriju, da opet osvoji izgubljeno tržište. Za to će se pobrinuti sjevero- amerikanske banke i importeri u Newyorku, koji su se sada temeljito ukorjenili na obalama južne Amerike.
No uz sjevernu Ameriku pojavio se na južno-amerikanskoin tržištu još jedan drugi takmac.
Zanimiv je pojav naime i pokus utakmice nekih evropskih neutralnih država, koje nisu pred ratom imale još nikakve trgovačke podružnice ili sveze s južnom Amerikom. Vlade tih država poslale su u glavne gradove južne Amerike mjernike i trgovce, da prouče tamošnje trgovačke prilike, i da osnuju po potrebi podružnice. Osobito se ističe u zadnje vrijeme izložba robe iz Švedske, Norveške i Danske, poimence strojeva i papira. Mnogobrojni parobrodi tih sjeverno-evropskih država trude se, da nadomjeste uslijed rata ponestale njemačke, engleske i frainceske parobrode.
Ali je blokada podmornica u Sjevernom moru i u kanalu izmedju Engleske i Franceske prestrašila parobrode skandinavskih država, pa sada rijedje plove preko Oceana. Pristrano i bezobzirno pretraživanje parobroda po engleskim i franceskim ratnim krstaricama, pa i gubitak velikog broja neutralnih parobroda, bio je uzrokom, da je taj pokus evropske utakmice ostao bez uspjeha, što je dobričini Yankee-ju išlo baš u prilog. S obzirom na to, da trgovačke kuće u Evropi ne primaju nikakove garancije za jednoć otpremljenu robu, za koju traže gotov novac, bez obzira, da li je ikad prispjela ili ne, pa i osobito s obzirom na to da osiguravajuća društva traže ogromne svote za osiguranje robe, koja prelazi Oceanom, ograničio se je cijeli uvoz i izvoz južne Amerike na svezu sa sjevernom Amerikom. Sve spomenute neprilike otpadaju naime u prometu s Ujedinjenim državama, pa se cijela plovilba izmedju Newyorka i Buenos-Airesa vrši najvećim dijelom na obalama sjeverne Amerike, Brazilije i Argentine, gdje nema opasnosti od podmorskih laguma i podmornica. Južna Amerika bit će na taj način prepuštena na dulje vrijeme Ujedinjenim državama, pa i samoj sebi i Bogu.
Dosad je bila južna Amerika naviknuta, da je samo pružila ruku, željnu zajma i vjeresije, pa joj je Evropa uvijek sve stavila na raspolaganje. Vlade pojedinih država i pokrajina, gradovi, privatna poduzeća i pojedini trgovci, priredili su sebi specijalan program za investiranje kapitala, koji se je većim dijelom osnivao na zajmu tudjeg novca i na konversij starih, novih i tekućih dugova. Pojam vlastitog poslovnog kapitala bio je po mišljenju tamošnjeg naroda sasma tudj i nepoznat.
Evropski rat rodio je u Americi ideje, koje se najbolje odrazuju u riječima jednog amerikanskog diplomata: »da već vrijeme nije daleko, kad će amerikanske države kolonizovati Evropu i da će taj momenat s obzirom na uništujući rat možda prije stići, nego li bi tko mislio«.
Da će to gospodarstveno otudjivanje imati posljedicom i otudjivanje u političkim odnošajima, vidi se već i sada u samopouzdanju južno-ameirkanskih republika, koje se trude, da se stave na vlastite noge.
Od evropskog rata pako najviše stradavaju u južnoj Americi iseljenici. Evropski rat nije mogao buknuti po južno-amerikanske republike u nezgodnije vrijeme, nego baš u času, kad su južno-amerikanske republike stajale u konačnim pregovorima s evropskim bankama u svrhu sklapanja novih zajmova. Isplata prvog predujma bila je opredijeljena za početak kolovoza. U Argentini, u Uruguayu i osobito u Braziliji, bila je nestašica novaca na najvišem stepenu, pa već i na početku siječnja 1914. bilo je novčanih neprilika. S parobrodima iz Evrope stiglo je danomice na hiljade i hiljade siromašnih iseljenika, koji nisu mogli naći nikakvog rada i zaslužbe. Južno-amerikanske republike stajale su baš na vrhuncu jedne opasne gospodarstvene krize.
Putnika, koji je dolazio iz Evrope i iskrcao se u luci Buenos- Airesa, nisu toliko zanimale u pozadini stojeće 15 do 20-katnice, pa niti prekrasni perivoji pred lukom, nego rulje poderanih i propalih iseljenika, koji su ležali u zdvojnoj apatiji na klupama perivoja ili se vukli po arkadama ulice »Passeo de Julio«, i koje je buenos-aireški »porteno« (gradjanin) prezirno zvao »feo adurante« — ogavni poderanac.
Ti su ljudi sada, za vrijeme rata, karakterističan tip ulica Buenos-Airesa, Rosarija, Montevidea i Rio de Janeira. Posvuda izgladnjela, zdvojna i poderana sirotinja! Unatoč svemu tomu bio je taj iz Evrope doseljeni živalj u mirno vrijeme dobro došao, jer je svaki od tih useljenika imao pri dolasku barem nešto novaca, koji se je, dašto, u najkraće vrijeme izgubio u džepovima gostioničara i njihovih prefriganih pomagača.
U onaj mah, kad je buknuo evropski rat, ne samo da je ta emigracija prestala, nego počelo je dapače vraćanje mladih ljudi u Evropu, koje su šiljali konzulati zaraćenih država u domovinu u svrhu vojničke službe. S pomanjkanja baš tih najboljih i najkrepčih, a i dosta imućnih naseljenika pogoršalo se je, dašto, i stanje »haciendera« na kampu (ladanju). I stariji iseljenici upotrebili su tu priliku, da se sa svojim obiteljima povrate u Evropu, jer gore nego li sada, za vrijeme krize, nije moglo biti i drugdje.
U Rosariju de Santa Fe, gradu od 300.000 stanovnika, udaljenom 280 kim. od Buenos-Airesa, došlo je do opasne bune radi nestašice kruha. Izgladnjele žene i djeca iseljenika navalile su na dućane, gostione i pekarne, njima su se pridružili i nezaposleni radnici, pa su razvalili u Calle San Martin, Calle San Lorenzo, Calle Gordoba i Placa 25. de Mayo i u nuzgrednim ulicama sve pekarne i gostione. S pomoću vojništva ugušena je buna još isti dan, a na stotine je ranjenih i mrtvih pokrivalo pločnike Rosarija. Sve je očajno vikalo za radom i kruhom. Velike tvrtke i trgovačke kuće propale su, a na dućanima čitavih ulica stajahu oglasi: »Odmah za iznajmiti«.
Carinarski činovnici nisu već tri mjeseca dobili plaće, a kondukteri u vlakovima moljakali su kod putnika za komadić kruha, šta više, i sami redarstveni stražari šuljali su se u gostione i prosjačili poput iseljeničke sirotinje za žlicu juhe i nešto jela, jer ni oni nisu dobili već nekoliko mjeseci plaće. U jednom gradiću kraj Santa Fe, ostavili su načelnik, sudac i policistei svoje službe, otvorili vrata zatvora i tamnica i pustili uznike na slobodu, jer kad nije bilo hrane i plaće za stražare i činovnike, kako da još hrane zatvorene?
Strašna nestašica novca posvuda. Udarac je došao nenadano. Iz Evrope nije bilo nikakve nade za pomoć, jer su tamo trebali novaca u ratne svrhe. Bilo je dakle potrebno, da se nadje pomoć u vlastitim silama i iz vlastitih izvora. U tom su smislu pisale jednoglasno sve novine. Parobrodarska društva ograničila su svoje redovite vožnje u južnu Ameriku. U novinama čitalo se je svaki dan o torpedovanim i propalim putničkim i tovarnim parobrodima, ratni brodovi zaraćenih država širili su posvuda strah i grozotu. Isto tako, kao i Pariz, promijenili su za vrijeme rata svoju fizionomiju i Buenos-Aires, Montevideo i Rio de Janeiro. Puste ulice i trgovi, zapušteni nasadi u perivojima, zatvorena svratišta i dućani, uzbudjene rulje besposlenika pred uredništvima raznih novina; svatko je kupovao novine, pa da je potrošio i zadnji centavo. Još se je više skupljao narod pred bankama. Svatko je tražio svoj uloženi novac, te su banke morale zatvoriti svoje blagajne tri dana, jer im je pomanjkalo gotovog novca.
Montevideo prikazuje se poput kakvog pomodnog lječilišta, u kojem se za vrijeme mrtve sezone zatvaraju veći dućani i gostione. U Rio de Janeiru ostao je samo u Avenidi Rio Brauco u večer onaj živi promet. U mnogim trgovačkim kućama, gdje je prije desetak činovnika radilo, ostao je samo sluga, drugo je sve otpušteno. Gospodari i ravnatelji velikih poduzeća ostali su cijeli dan u svojim vilama na Santa-Terezi na Corcovadu ili u Petropolisu, odakle su telefonom obavljali svoje mršave poslove. Na isti način kako se u glavnim gradovima zaraćenih država skupilo novca za bjegunce, ranjene ili za obitelji i pripadnike vojnika, koji su na bojištu, tako se skupljalo ovdje za besposlene.
Zarade nije mogao naći nitko. A laglje je bilo u krugu svojih zemljaka i poznatih skupiti u ime potpore 10 -20 franaka, nego zaslužiti jedan franak. Pa i sami su konzulati svjetovali svoje pripadnike, neka idu radije prosjačiti i tražiti milodare, nego li gubiti vrijeme uzaludnim traženjem kakvog posla. Mnogi su u skupljanju milodara stekli s vremenom takvo iskustvo i takovu rutinu, da su na taj način više isprosjačili, nego li su u mirno vrijeme ikad zaslužili. U kavani »Gorreio« pred glavnom poštom u Rio de Janeiru stvorila se je čitava prosjačka akademija, gdje neuki i nevjesti uče, kako će »raditi«. Prefrigani i poliglotski tumači imadu na izbor adresa darežljivih bogataša, pa prate plahe i nespretne na tim ekskurzijama, što im donosi 50% dobitka. Jedna nova industrija, koja takodjer sjajno »radi« jest prodaja i kupnja tudjih putnica za osobe, koje kane putovati u Evropu. Ratni parobrodi država, koje su u ratnom stanju, pridrže i civilne osobe svojih protivnika kao ratne zarobljenike, pa iz tog uzroka dolazi ta nova industrija u prilog putnicima, koji ne žele pasti u ropstvo engleskih, franceskih i talijanskih krstarica. Najviše se je nudilo za španjolske i talijanske putnice, jer su za put iz južne Amerike bile najprikladnije.
Živom nastojanju iseljenika, da se opet vrate u domovinu, nije bilo povodom samo pomanjkanje zarade, već naročito kod pripadnika naše monarkije i Njemačke raspoloženje, koje je zavladalo u južnoj Americi.
Otkad je naime buknuo rat u Evropi, javno je raspoloženje i mišljenje u južnoj Americi neprijatno za pripadnike centralnih sila, u Braziliji dapače i neprijateljsko. Zato se brine tamošnje novinstvo, koje crpi sve svoje informacije ponajglavnije iz franceske »Agence Havas«.
Ali su i kokette i variete-pjevačice iz Pariza i Bruselja, kojim je sad plandovanje na boulevardima zbog rata, Zeppelina i pomanjkanja bogatih stranaca, omrznulo, revne agitatorice u Buenos- Airesu i Rio de Janeiro, gdje u šantantima na ruglo izvrgavaju protivnike Franceske. Mnogobrojni bogati bjegunci iz Belgije i susjednih franceskih pokrajina, koji u Buenos-Airesu i Rio de Janeiru troše težak novac, čekajući na konačni mir, bave se ponajvećma širenjem lažnih vijesti o pobjedama franceske i engleske vojske, a u lom ih potpomažu i ogromne talijanske kolonije u Argentini i franceske u Rio de Janeiru. S toga uzroka nije čudo, da se njemački i auslro-ugarski pripadnici nalaze u Argentini, u Uruguayu i u Braziliji kao u neprijateljskoj zemlji. Mnogo bolje je raspoloženje u krajevima, koji su udaljeni od mora i od glavnih gradova, u kojima se svijet više zanima za dogadjaje na ratištu, nego li u unutrašnjosti zemlje, gdje su uzroci i svrhe rata u Evropi još danas nepoznate. Rosario de Santa Fe, kamo ima s brzim vlakom tri sata vožnje iz Buenos-Airesa i kamo stižu veliki prekomorski parobrodi na rijeci Rio de la Plata sve do središta grada, zadnja je točka, gdje je zanimanje za evropske prilike još prilično živo. Dalje prema Tucumanu, Mendozi, Cordobi i poimence Asuncionu, glavnom gradu Paraguaya, čudio bi se svatko, da ima na pampama i na kampu ljudi, koji uopće ne znadu, tko je komu navijestio rat, tko pije i tko plaća u toj tragediji, o kojoj piše »El Diario«, prvi list paraguayske republike pod naslovom
»Pobiješnjela Europa«, da se je srpska ratna mornarica s austrijskom pobila pod Karpatima.
...
|
