Mirko Livadić - Odiseja 1914-15

[jadran2]

Autor vrlo zanimljivo i realisticno daje i privredno-financijski odnos izmedju SAD i J. Amerike, pa i buduce Europe.....
Nize uzapceni parobrod Laura od Austro-Americane.
  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

U PARAGUAY-U.
DEMONSTRACIJE U BUENOS-AIRESU.

U većem dijelu franceskih novina moglo se je čitati početkom prošle godine, da pravo raspoloženje u Paraguayu ide više u prilog Nijemcima i Austrijancima, nego li Franceskoj jer je predsjednik države Eduard Schaerer Nijemac, koji je osim toga i pozvao njemačke vojničke instruktore u Paraguay. Nema sumnje, da je republika Paraguay s obzirom na mnogobrojne austrougarske i njemačke kolonije, medju kojima se ističu i hrvatsko-dalmatinske naseobine diljem rijeke Parane, više na strani centralnih sila, nego li u prilog entente. No unatoč tomu dala je vlada republike Paraguay po svom poslaniku Arnoldu Schochu u Parizu izjaviti, da se drži apsolutne neutralnosti i da se trsi živjeti sa zaraćenim državama u jednakoj nepristranosti.

U zadnje vrijeme počelo je doseljivanje u Paraguay u većoj mjeri, jer su pod vladom predsjednika Schaerera prestale one vječne bune i revolucije, poradi kojih su južno-amerikanske republike bile prije na tužnom glasu. U gradiću San Bernardino, koji je udaljen od prilike tri sata željezniečke vožnje od glavnog grada Asuncion, naselilo se mnogo našeg naroda iz Hrvatske i Dalmacije, pa sačinjava pravi otok medju španjolskim življem. Ima tamo hrvatskog gradonačelnika, hrvatske škole, raznih društava, a sve što se je tamo naselilo i ostaje u toj »oazi mira«, koja je postala u zadnje vrijeme radi svog krasnog položaja na brežuIjastim obalama bajnog jezera »Ipacaive« i bujne tropske vegetacije, izletištem za pučanstvo iz Asunciona. San Bernardino posjećuju mnogi u zimsko vrijeme i poradi blagog podneblja kano klimatično lječilište.

Bližnje su naseobine Hohenau i Germania napučene naseljenicima iz gornje i dolnje Austrije, kolonije Maytzhusen i Wilhelm Tell, koje su udaljene jedan sat željeznicom od San Bernardina naseljene su njemačkim Švicarima. Talijanskih kolonija nema u Paraguayu, zato se je latinski živalj postupice umanjio, i one burne demonstracije, koje se za vrijeme rata tako često ponavljaju u Buenos-Airesu i Rosario de Santa Fe, gdje imade ogromna talijanska i manja franceska kolonija, ovdje su nepoznate.

U Calle Sarmiento u Buenos-Airesu pred uredništvom talijanskih novina »La Patria degli Italianic«, nalaze se redovito plaćeni govornici, koji se popnu na stolac i drže na ulici konferencije u prilog rata proti centralnim silama, više puta u poznatoj otrcanoj odori Buenos-Aireškog »feo adurante«. I u Rio de Janeiru trudi se pred uredništvom »Corriere Italiano« na Avenidi Rio Branco pred večer neki takav govornik, mlad besposlen glumac, a sada u službi lista, medju mnoštvom sakupljenih znatiželjnika, te pozivlje mlade ljude, pripadnike Italije, da se vrate u domovinu, koja ih treba. »Prilika je zgodna«, urlao bi taj ratni akviziter iz petnih žila u znoju lica u vrućini od 38 stupnjeva poput svog kolege u Buenos-Airesu. »Prilika je zgodna« ... pripovijedaše govornik na stolcu. »Rat je po Italiju borba za opstanak. Italija ne može da opstoji s takovim granicama u takvom nesnosnom položaju na Jadranskom moru, otkad je Bosna anektirana. Sad je prilika, zgodnija nego li ikad, da oživotvorimo naše narodne težnje, pa zato se moramo svi žrtvovati, nitko ne smije da zaostane. Talijani, javljajte se svi, koliko vas ima, sutra odilazi parobrod put Evrope. Živio rat!«.  Malo se slušalaca odazvalo njegovom pozivu. Prikladnije je svakako ostati u južnoj Americi, pa čitati iz ne ugrožene daljine novine o sjajnim pobjedama entente.

U Argentini i u Braziliji trudili su se talijanski listovi, da prikažu stanje na ratištu u izvraćanom i lažnom svijetlu, da potaknu time ratno oduševljenje naroda. Vojničke sile Italije povisili bi deseterostruko, lovor-vijenci za buduće junake bili su već pripravljeni na papiru, slavio se je i stratežki talenat talijanskih generala i javilo se o ustanku »neoslobodjenih zemljaka« u Austriji, koji da čekaju teškom neustrpljivošću na oslobodjenje »talijanskih« pokraijna.

To na umjetni način podjarivano oduševljenje zahvatilo je u Buenos-Airesu i u Rio de Janeiru s početka, pa osobito pred ratom Italije i druge, inače ozbiljne i misaone talijanske pripadnike, ljude, koji ne bi prije podnipošto stavili na kocku veliku vrijednost za eventualnu mršavu dobit, i koji znadu poput svih Talijana inače dobro računati. Ali neuspješne navale talijanskih vojska izazvale su i u južnoj Americi dubok dojam, pa su i ratni akviziteri promijenili, zrak i zanat, jer sada već nitko ne vjeruje u strateški talenat talijanskih generala.

[jadran2]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

POZIV AUSTRO-UGARSK1H PRIPADNIKA U VOJSKU PUTEM C. I KR. KONSULATA.


Velikim oduševljenjem odazvaše se u Argentini i u Braziliji pripadnici Austro-Ugarske monarkije i Njemačke pozivu svog vrhovnog ratnog vodje i kralja, pa ih je bio već priličan broj ukrcan, kad stiže iznenada zapovijed, da se svi ukrcani imadu vratiti opet na svoja mjesta i čekati na daljnje zapovijedi. Parobrodarska društva neutralnih država dobiše od svojih ravnateljstva nalog, da ne primaju na brod putnike pripadnike zaraćenih država. Franceski i engleski parobrodi su naravno krcali svoje, a i pripadnike neutralnih država, jer njima nije prijetila opasnost na oceanu do Lisabona, Bordeaux ili Genove. Pošto je primanje naših pripadnika na preko-oceanskim parobrodima bilo posve obustavljeno, dospješe iz Rima brzojavi na podružnice talijanskih parobrodarskih društava, u južnoj Americi s uputom, da svaki pojedini parobrod može dozvolom franceske i engleske vlade primati 50 njemačkih i 50 naših putnika ili vojničkih obvezanika na brod za put u Evropu. Siguran prevoz tih putnika do Genove bio je zajamčen od talijanske vlade. Na temelju te dozvole otputova iz Buenos-Airesa nekoliko stotina Nijemaca i pripadnika Austro-Ugarske monarkije u Genovu. Medju njima nalazio se takodjer austrijski pričuvni časnik knez Turn-Taxis, koji je boravio u Buenos-Airesu prigodom svog putovanja oko zemlje. Jednako se ukrcalo u Santosu i u Rio de Janeiru u slijepom uvjerenju, da će se talijanska vlada i pobrinuti za siguran prelaz preko Oceana, velik broj Nijemaca i naših ljudi. Premda je bio tim putnicima od talijanske vlade zajamčen siguran put do prve talijanske luke, i premda su ih engleski krstari na otvorenom Oceanu kod pretraživanja parobroda mirno prepustili, zarobiše ih kod prelaza preko Gibraltarskog tijesna engleski ratni krstari i odvedoše ih u ropstvo. Povodom tih dogadjaja obustaviše njemački i austrougarski konzulati sva daljnja ukrcivanja vojničkih obvezanika i drugih pripadnika i otpremiše ih na trošak države u svoja obilavališta, do kojih je bilo u nekojim slučajevima do osam dana puta.

Neprijateljsko raspoloženje povećalo se je medjutim u Argentini i u Braziliji tako, da je život njemačkim i našim pripadnicima bio u Buenos Airesu, Rosariju, Montevideu i Rio de Janeiru nemoguć.

Štetan se taj upliv rata proširio i na financijalno stanje južne Amerike, a odnošaji medju pojedinim kolonijama pripadnika entente i centralnih vlasti pooštrili su se osobito u Buenos-Airesu, da je u predgradjima, gdje su stanovale razne narodnosti dolazilo danomice do tučnjave, što se poimence u Boki i u južnom dijelu Buenos-Airesa, gdje imade najjača hrvatsko-dalmatinska kolonija, dogadjalo danomice. Premda u ono vrijeme Italija nije još navijestila rat, bila je ćud talijanskih pripadnika, kojih u Buenos-Airesu ima do pol milijuna, silno uzrujana i napeta protiv naših zemljaka. Naravno, da su sve simpatije Argentinaca letile Talijanima u prilog, dočim su narodnosti Njemačke i Austro-Ugarske izrugivali i psovali »Gringom«. Iste prilike bile su i u Rio de Janeiru, gdje se je u prvom redu valjalo boriti našim pripadnicima za noćište. Pa samo poznato iseljeničko svratište »Hotel des Immigrantes«, koje se nalazi na otočiću »Flores«, pred Rio de Janeirom, i koje je brazilijansko ministarstvo za agrikulturu ogromnim sredstvima za siromašne useljenike sagradilo, zatvaralo je svoja gostoljubiva vrata austro-ugarskim i njemačkim pripadnicima, jer da su svi kreveti bili zaokupljeni ruskim emigrantima. U ostalom izrazio se upravitelj »Hotela des Immigrantes«, našim ljudima, koji bi tražili noćište, da to svratište nije kasarna za austro-ugarske i njemačke vojne obvezanike, koji bi htjeli na ratište.
Uslijed ovih prilika nije bilo čudo, da su se naši i njemački pripadnici trsili, da čim prije ostave južno-amerikanski kontinent i da nadju put preko Oceana milom ili silom, pa i samom varkom i lukavošću. Dobro nam posluži hvalevrijedna industrija sa tudjim i patvorenim putnicama tako, da je Toša Trabuković iz Brčke putovao španjolskom putnicom pod zvučnim imenom »Don Gonzalvez Mangibeira« iz Barcelone, a Samojlo Rosenduft iz Beča kano »Signor Achile Scassabomba« iz Palerma. Naravno, da bi ta metamorfoza ostala bezuspješna, kad ne bi ovaj ili onaj poznavao savršeno španjolski ili talijanski, jer su ih u protivnom slučaju osorni i strogi časnici na engleskim i franceskim krslarima zasužnjili. I pisac tih redaka pribavio si je talijansku putnicu nekog Briarava Battista iz Salo, provincia di Bergamo, tapetara, od 36 godina, premda mi je bilo 49 godina. Put od Buenos Airesa preko Montevidea u Rio de Janeiro, nije bilo opasan, jer su se trgovački parobrodi držali obale, pa i nisu imali drugih putnika, nego li pripadnika neutralnih vlasti ili enlente — tako su barem glasile putnice. Većina tih putnika nije se usudila putovati engleskim i franceskim brodovima, jer su se žacali stupiti u Evropi u koju englesku ili francesku luku, a i sami parobrodi talijanskih društava »Lloyd Sabaudo«, »Navigazione Generale« i »La Veloce« nisu nam bili dosta sigurni, pogotovo u Buenos-Airesu, gdje su uhode i detektivi, pa nahuckane protiv nas talijanske kolonije, kod odlaska svakog parobroda u Evropu promatrali sumnjičavim okom putnike, jer rat sa Italijom bio je pred vratima.

Velik dio pripadnika Austro-Ugarske monarkije, koji su bili zaposleni kod gradnje željeznice Boupland—Borja—Ignazu na granici republike Uruguay, većinom naši zemljaci iz Hrvatske, Dalmacije, Istre i Kranjske, moradoše zapustiti radnju kad je buknuo rat, jer ih je englesko društvo otpustilo i zamjenilo talijanskim i španjolskim radnicima i činovnicima. I veliko englesko društvo, koje posjeduje u Uruguayu malne sve željeznice, otpustilo je mnogo stalnih i dugogodišnjih namještenika. Mutni i kalni valovi rijeke Uruguay poplavili su u ono vrijeme velik dio argentinske pokrajine »Entre-Rios«, koja leži medju rijekama Rio de la Plata i Uruguay, što se u toj južno-američkoj Mesopotamiji često dogadja. Usprkos svih elementarnih nepogoda i poteškoća skupio se je dobar broj pripadnika i vojničkih obvezanika Austro-Ugarske, koje su naši konsulati u Corrientes, Resistenciji, Santa Fe, Rosariju i Accbalu pozvali u svrhu vršenja vojničke dužnosti u Buenos-Aires, da se odanle prvim parobrodom otpute u Evropu. Nije to lako uspjelo, jer su parobrodarska društva odbijala naše i njemačke pripadnike.

Kod gradnje kongresne palače zaposleni radnici zidari i obrtnici pripadnici naše monarkije ostadoše najednom bez rada, jer gradjevno društvo argentinsko nije nikako moglo smoći dovoljan kapital za nastavak gradnje. Ta kongresna palača, koja imade istu zadaću kano i carevinsko vijeće u Beču ili madžarski parlamenat u Pešti, nazivlje se ironično u Buenos-Airesu, poradi potrošenih za gradnje 7 milijuna pesa (60 mil. kruna od prilike), «Palacio de oro« (zlatna palača). Sada, kad je buknuo rat, ponestalo je u blagajnama gradjevnog ravnateljstva potrebnog novca za daljnju gradnju, kojom je zgodom došlo do silnog škandala, jer je ostalo hiljade zaposlenih bez plaće. Medju računima gradjevnog odsjeka, našao se, kako je pisalo tamošnje novinstvo, izdatak od 70.000 pesa za nabavu jedne električne svjetiljke u kongresnoj dvorani, gdje su se obdržavale sjednice. Tu je svjetiljku prodao jedan argentinski ministar, koji je otputovao u Evropu, bez da je ostavio svoju adresu. Uslijed rata u Evropi, usahla je ona bujica zlata, koja je do sada osvježivala džepove argentinskih špekulanata i banka.

Velik dio gradnja podzemne željeznice od trga »Placa de 25 do Mayo« do »Placa onze«, koje su bile povjerene njemačkom gradjevnom društvu »Philipp Holzmann Co« iz Frankfurta, bio je baš dovršen, kad je buknuo svjetski rat. Nastavak za veći dio podzemne željeznice do postaje »Rio de Janeira« u predgradju Belmonte, povjerilo je ministarstvo javnih radnja jednom argentinskim gradjevnom društvu, jer se javno mnijenje u Buenos-Airesu bunilo protiv njemačkih društava. Razumijeva se, da je to javno mnijenje bilo poduprto glavnom novinom Buenos-Airesa »La Prensa«, koja je utemeljena engleskim kapitalom i »La Razon«, koja je svojina franceskih kapitalista. Kod jedne od čestih kiša, koje padaju tamo kao iz kabla, kojom je zgodom velik dio ulica, osobito na Boki i u sjevernim predgradjima poplavljen, tako da je prolaznik, koji se baš u taj par nalazi na pločniku, mora pobjeći u prvi kat obližnje kuće, srušio se cijeli onaj dio, kojega je sagradilo argentinsko gradjevno društvo, pa sada i to ostaje u ruševinama dokle se ne svrši rat i povrate njemački mjernici. I kod te je zgode ostalo stotina njemačkih i naših pripadnika bez rada. Velik dio besposlenih, medju njima i vojničkih pripadnika, odlučio je pokušati sreću u bližnjem Montevideu, koji leži na drugoj strani rijeke Rio de la Plata u republici Uruguay.

[jadran2]

Ovako je izgledala prva dionica metroa u Buenos Airesu u vrijeme kada je Mirko Livadic tamo zivio.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

PUT U MONTEVIDEO.


U velikoj blagovaoni svratišta »Hotel Habsburg«, pa i u svratištu »Hotel Wien« u Buenos-Airesu, Calle 25 de Mayo, sakupilo se predveče jednog zimskog dana, mjeseca rujna, priličan broj naših pripadnika. Raspravljalo se je tu u hrvatskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Svrha je konferencije bila ta, da se ustanovi osnova, na koji bi se način moglo dospjeti u koju evropejsku luku. Napokon se odlučismo, otputovati tu noć u Montevideo,a parobrodom Mihanovićevog društva »WIen«, gdje nam je bilo tražiti nove zgode za daljnji put. Pošto je naš parobrod odlazio oko deset sati u večer, imali smo prilike da pohodimo i naše hrvatsko društvo »Hrvatsku Stražu«, koja se nalazi u Boki, ulica »Almirante Brown«, gdje smo slušali glazbu našeg tamburaškog društva i čitali hrvatske novine.

Ledeni i snijegom pomiješani južni vjetar »antarkike«, duvao je ulicama »Almirante Brown« i arkadama »Paseo de Julio«, kad se vraćasmo u naše svratište »Hotel Europa« u ulici »Falucho« u predgradju Buen Retira.

Nešto prije deset sati u večer nadjosmo se opet s našom prtljagom pred postajom Mihanovićevog parobrodarskog društva u Boki. Mnogobrojni lučki remorkeri, koji uvadjaju i izvadjaju velike prekomorske parobrode u razna zatvorena odijeljenja ogromne buenos-aireške luke, nose poput drugih stotina parnih barka, slovo »M« na dimnjaku. Svatko u Buenos-Airesu znade, da je to svojina gospara Nika Mihanovića, najbogatijeg čovjeka južne Amerike i našeg zemljaka. Na uglu ulice »Calle Sarmiento« diže se ogromna palača od 16 katova, koja sa svojim tornjem nadvisuje sve buenos-aireške »Sky-scrapere«. Gorostasni balkon, koji leži na grdnim stupovima, diže se postepeno do desetog kata. Tu najimpozantniju zgradu Buenos-Airesa sagradio je Mihanović i smjestio je ondje urede svog parobrodarskog društva, koje podržava redovite vožnje u sve luke rijeke Rio de la Plata, do glavnog grada Asunciona u republici Paraguay i do Cuyabe, glavnog grada pokrajine »Matto- Grosso« u Braziliji. Osim toga postojeće redovite plovitbene pruge do Montevidea i u luke brazilijanskih pokrajina Rio Grando do Sul, Santa Catarina, Parana, Sao Paulo sve do Rio de Janeira.

Na »Riachuellu« u luci Boke, ležao je usidren parobrod »Wien«, na kojem nam se valjalo ukrcati. Prozori kabina i blagovaonica u prvom i drugom katu nad palubom bili su sjajno rasvijetijeni. Na šetalištu nad drugim katom vidio se je pokoji samotni putnik, jer je ledeni južnjak, koji je žestoko duvao, potjerao velik broj putnika u kabine i u dvoranu, gdje je svirala glazba. Argentinska zima, koja je mjesecom srpnjem dospjela do vrhunca svoje žestine, čini se, da nije još i sada koncem rujna izgubila svoju prijašnju snagu. Pribavismo si voznu karlu drugog razreda, za koju se plača 2 pesa (5 kruna od prilike) i odosmo u blagovaonicu, gdje su već putnici bili kod večere. U cijeni vozne karte uključena je večera od juhe, mesa, kruha i vina, i zajutrak, od crne kave i kruha. Iste se prilike nalaze i na parobrodima njemačkog društva, koja imadu istu plovitbenu prugu kano i Mihanovićevo, pa su stoga njegov najljući takmac na Rio de la Plati, samo što to njemačko društvo šalje svoje parobrode već u jutro u šest sati u Montevideo, kamo stižu oko 8 sati u večer, dočim Mihanovićevo prispijeva oko deset sati u jutro, a vraća se u Buenos-Aires noću.

Prespavasmo cijelu noć u našim kabinama, jer hladan vjetar i mrka burna noć nije bila za šetnju na otvorenoj palubi. Kad se drugi dan u jutro pomolismo na palubi, pozdravi nas krasan i vedar zimski dan, samo u pozadini, gdje je ležao iščezli Buenos- Aires, dizao se dim i magla. Jata galebova pratila su nas sve do pred svjetionik u luci Montevidea. Mutna i kalna voda Rio de la Plata počela se sve više bistriti, čim smo se približavali brežuljastoj obali i glavnom gradu Uruguaya, koji leži na dugoljastom poluotoku, opkoljen rekbi sa svih strana burnim morem. Na pije skovitim nasipima, onkraj svjetionika, koji se steru sve do pjesko-vite pustinje oko »Lagoa des Patos« u brazilijanskoj pokrajini Rio Grande do Sul, leže ostanci triju engleskih parobroda, koji su burom bili bačeni na obalu. Montevideo je poznat sa svojih čestih orkana, bura i »tormenta« na cijelom južnom žalu južne Amerike, počam od Patagonije do Rio de Janeira. Cijela riviera od zgrade, gdje se nalazi na brežuljku rezervoir montevidejskog vodovoda, sve do luke, je perivoj, kojim prolazi električni tramway. Sve atrakcije najmodernijeg morskog kupališta sa najrafiniranijom elegancijom, pružaju razmaženom putniku iz Evrope udobnosti kao u Ostendu ili na franceskoj rivieri. Cijeli taj kraj nazivlje se Piriapolis, koji je poznat zbog svojih kamenoloma i granita, romantičnih špilja, proloma i pećina, i koje je postalo znamenitim pomodnim morskim kupalištem. Cijelo to mjestance sa kamenolomima i kupalištem, sa modernim hotelima i prekrasnim perivojima medju bizarnim granitnim pećinama, pripada nekom bogatom Talijanu iz Genove, imenom Piria, pa stoga mu ime »Piriapolis«.

U tim kamenolomima radilo je prije stotina hrvatskih radnika iz Gorskog kotara, Bribira, Dalmacije i Hercegovine. Na najvišem vrhuncu tih brežuljaka vidi se u sjaju sunca kula od više spratova, rezervoar za pitku vodu. Oko deset sati u jutro iskrcasmo se u maloj luci Montevidea, gdje je pristanište za brodove, koji plove svakih tri sala u »Fray Bentos«, gdje se nalaze ogromna skladišta Liebigovog konzervnog mesa. I u tim »saladerima« zaposleno je mnogo naših zemljaka. Na parobrodu »Dr. von Kem- merich«, koji se usidrio kraj našeg parobroda, ukrcalo se 25 od naših putnika. Sadašnji posjednik »Fray Bentosa«, dr. von Kommerich, njemački kemičar i milijunaš, otjerao je iz svojih skladišta talijanske radnike zamijenivši ih našim zemljacima.

...

[jadran2]

Jos poneka fotografija iz gornjeg dijela raskazivanja pisca.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[jadran2]

Svakako treba spomenuti i kroz fotografije brodovlasnike i velike dobrotvore, bracu Nikolu i Mihu Mihanovica.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[jadran2]

Kompanija Mihanovic je bila toliko znacajna za razvoj pomorske privrede Argentine da trebamo priloziti jos pokoju fotografiju. Nazalost je njihova zaklada u ovim krajevima obezvrijedjena.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
i jedan od rijecnih brodova ss spomenutim logom Kompanije.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

Ispravak iz predhodnog posta: Dr. von Kem- merich i von Kommerich - von Kemmerich

[vladimir bošković]

U MONTEVIDE-U.

U velikoj luci Montevidea vidi se desetak engleskih parobroda i 4—5 njemačkih Hamburg-Amerike linije, 3 njemačkog  Sjevernog Lloyda, koji utekoše u Montevideo, da pričekaju tu svršetak rata.

U Montevideu doznasmo, da nam valja pričekati na parobrod »Rio de Janeiro« brazilijanskog društva »Lloyd Brazileiro«, koji je imao stići ovamo poslije mjesec dana. Glavni konzul Austro-Ugarske, naš zemljak, dao nam je preporučno pismo na tajnika Useljeničkog svratišta »Hotel des Immigrantes«, gdje smo dobili besplatni stan i prehranu.

To državno useljeničko svratište, koje je urugvayska vlada pred nekoliko godina znatnim sredstvima sagradila, propada poradi kukavne uprave i nerada. Nečiste sobe, u kojima misli uprava tog useljeničkog »Hotela«, da imade postelja, stolova, stolaca i sprava za umivanje, su većim dijelom prazne, bez postelja i pokućtva. Slamnjače su i pokrivači iščezli, jedino što je još ostalo, jesu ostanci poderanih cipela i drugo smeće, koje neće nikako iščeznuti, niti biti pokradeno. Hrana, i to crna kava u jutro sa kruhom, u podne juha i velik komad mesa sa kruhom, večerom crna kava sa kruhom, bila bi dosta dobra, kad bi bilo žlica i tanjura, a i za te misli si uprava, da su još kao pred godinama, na mjestu, što je neispravno, jer su ih P. T. gostovi hotela možda i isti dan, kad su im pali u ruke, ponijeli sobom, da ih tko drugi ne pokrade!

Uruguayska vlada plaća velike svote za uzdržavanje zgrade, soba, pokućtva i prehranu useljenika, ali usprkos svemu tomu, nije od sveg prijašnjeg sjaja, kad je predsjednik države otvorio »Hotel«, ništa drugo preostalo, nego li monumentalni ulaz iskićen paomama i biljkama južne vegetacije, pa i mramorne stube, koje vode do ureda glavnog ravnatelja i do tajnika, ali i te, već sušićave, mogu »izdahnuti« preko noći. Valjda da ih donle neće nitko ponijeti sobom, da ih tko drugi — ne ukrade. Mi ostavismo dakle taj »uzorni Hotel«, jer si nismo kanili ni kupiti za ono malo vrijeme što nam je bilo boraviti u Montevideu, pokućtvo i posudje, a možda i poraviti »Hotel« i pročistiti sobe. Sada nas uputi tajnik našeg glavnog konzulata, komu je stanje toga »Hotela« bilo nepoznato, da podjemo u »Hotel Moritz«, gdje ćemo preporukom konzulata imati za jedan »peso uruguayano« na dan (5 kruna otprilike), stan i hranu. Posjednik toga »Hotela«, neki  g. Moritz, sin slavne Galicije, ima u kući i mjenjačnicu, banku i putnički ured za sva parobrodarska društva i sve luke svijeta, pa i za samu Palestinu. Velik dio gostova bili su naši zemljaci, Bugari, Turci i doseljenici i Sirije.

Mjesto stuba vode u tom »Hotelu« ljestve u prvi kat, mjesto »lifta« služi tu debelo uže, kojim se mogu P. T. gostovi pušlati iz prvog kata u prizemlje, nu taj se »lift« rabi ponajviše za dzanje prtljage. Sobe nemaju vrata za zatvaranje, a niti prozora. Da ipak ne bude hladno, prolazi kroz svih petnaest soba, u kojima stanuje po 10—12 gostova, iz kuhinje cijev od peći, a odavle krovom napolje. Naravno, da to »centralno loženje« funkcionira samo onda, kad se u kuhinji kuha. Sobe prvog kata, s izgledom na istok, imadu mjesto vrata zastore od pokrivača. Pri kraju tog hodnika leži terasa, s krasnim izgledom na blatnu ili opet prašnu cestu. Tu elegantnu terasu resi paviljon od dasaka sa natpisom »00«.

Arhitekt, koji je sagradio tu kuću upotrebio je na duhovit način, u tom korisnom paviljonu, neki široki dimnjak, koji prolazi terasom, kanalom. Ta je terasa šetalište kokošima, guskama i patkama, koje imadu u sredini krasno jezerce za plivanje. U hladnim noćima traži ta neuka perad utočište u sobama gostova, gdje se pitomo gnijezdi na ležajima putnika.

Za budjenje gostova ne služi tu — kano u Europi — »prvi« ili »drugi portir« sa admiralskom kapom, koji govori sedam jezika na izust, a i niti prefrigani »londiner« bez plaće, budjenje je tu prepušteno chante-clairima ili pijevcima, koji se u svojoj važnoj službi ne dadu, kad zora puca, podnipošto od nikoga buniti, ali zato ni od koga traže »Trinkgelda«. U cjeniku jestvina nalaze se ne samo cijene za juhu, meso, povrće i gibanice, nego i za zob i sijeno, čišćenje cipela i kutije laštila.

Nakon tri dana ostavismo i taj »Hotel«, jer se medjutim upoznasmo sa mjernikom električnog tramwaya, g. Ognibeniem, au stro-ugarskim pripadnikom, koji nas upozori, na gostionu »Al puerto nuevo«, gdje se nalazi hrvastko društvo »Zajednica«. U jednoj pokrajnoj sobi tog svratišta nalazi se sjedište tog hrvatskog društva, koje nije bilo poznato našem glavnom konzulatu, sve dok se nismo mi nastanili u toj gostioni. Društvo imade oko 60 članova, imena su popisana u krasno urešenoj spomen-ploči s pozlaćenim okvirom i trobojnicama sa strane.
Velik je dio tih naših zemljaka iz Bribira, a nekolicina iz Gorskog kotara.
U toj gostionici,, u kojoj imade cijeli dan od ranog jutra do kasne večeri gostova, govori se samo hrvatski i »la sociedade croata« poznata je u cijelom lučkom predgradju. Predsjednik je društva jedan Bribirac, činovnik kod centralne željeznice na glavnom kolodvoru.

Grad Montevideo je opkoljen sa tri strane morem, jedan ili drugi kraj ulica ili oba svršavaju izgledom na more. Trg »Plaza Matriz«, »Avenida de Julio«, pa i mnoge druge pogranične ulice izgradjene su prekrasno, i na velegradsku. Podneblje je tu obzirom na oceanski položaj hladnije nego li u Buenos-Airesu. Česti orkani, koje tamo nazivlju »tormenta«, veoma su žestoki. Za vrijeme te bure cijeli se grad prikrije žutom bojom, a pučanstvo se grada sakriva po kućama. Tramway i promet je obustavljen. Sat poslije rasprše se oblaci i sunce sijeva žarko, kano da nije ništa bilo. Šetnja u Piriapolis, ili na terasama gradskog perivoja s izgledom na beskrajni Ocean, ili na rivieri, vodi do kule na brežuljku kraj krasnih nasada i ljetnikovca, u šumi bujne južne vegetacije. Montevideo nije bučan velegrad, naprotiv, dosta melankolična utiska, ima sve boje slikarskog kista, svojim dražesnim dolinama, crnim bedemom prašuma na zapadu, i terasama, koje opkoljuju sjevernu i istočnu stranu grada.

Medju najljepše zgrade Montevidea broji se palača parobrodarskog društva Mihanovića. Medju dalmatinskim trgovcima, koji su tu stekli milijune, broji se Roko iz Zadra, koji imade veliko skladište strojeva i željezne robe. Poduzetnici Lukšić i drugovi, bave se gradnjom luke te posjeduju mnogobrojnu mornaricu transportnih parobroda za pijesak i kamen, te lučne remorkere. Mnogi tvrde, da je Lukšić bogatiji od Mihanovića, da li ima taj ili onaj sto milijuna više ili manje, ne bi nitko mogao reći. Za vrijeme rata je sve u Montevideu kao izumrlo. Javno je raspoloženje i tu u prilog entente, osobito Franceske. Naš teško iščekivani parobrod pojavi se napokon na silnoj pučini Oceana i usidri se oko jedan sat u podne nedaleko skrajnjeg rta dugačkog mola, koji imade dva kilometra duljine.

Oko šest sati u večer ostavismo romantični Uruguay, putem Ria de Janeira, krasne metropole Brazilije. Tu nam je valjalo čekati na brzi parobrod »Principessa- Mafalda«, koji je pripadao talijanskom društvu »Navigazione generale italiana« u Genovi, i koji nas je sada imao prevesti u najkritičnije doba rata, izmedju engleskih, franceskih i njemačkih krstara, torpednjača, podmornica, aeroplana i morskih laguma u »pomahnitalu« (kako kažu u južnoj Americi) i »bjesomučnu« Europu. I u Rio de Janeiru bilo je više od stotina naših pripadnika spremno, da se ukrca po naputku c. i kr. glavnog konzula g. Prohaske na »Principessu Mafaldu«, koji je morao stići oko 29. prosinca 1914. uveče.

...

[jadran2]

I brod koji ih vozi do Italije. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

,,ASYLO DA AUSTRIA-HUNGRIA“.

Nekoliko željezničkih postaja dalje od »Estacao-Leopoldina-Railway«, nedaleko od crkvice »Penha«, koja je sagradjena na visokoj i strmoj pećini usred šume paoma i banana i na daleko poznata radi proštenja, koje se slavi svake godine na 1. listopada, diže se krševito gorje, na južnoj strani Rio de Janeira sve do Petropolisa. Medju crkvicom »Penha« i obroncima tog gorja nalazi se krasno dobarće, koje je jedan iz Beča dodijeljen diplomata, velik prijatelj naše monarkije, iz zahvalne uspomene na svoj boravak kod carskog dvora, poklonio austro-ugarskoj koloniji u Rio de Janeiru, da se ustroji na tom imanju »Dom za siromašne i nezaposlene pripadnike »Austro-Ugarske«. Mali broj naših u Braziliju doseljenih zemljaka, znade za ovo toliko važno i potrebno utočište. Tek kad je svjetski rat buknuo u Evropi, postala je ta institucija od preke nužde, jer je javno mišljenje i simpatija većega broja žiteljstva, bila prije na strani Franceske i Engleske nego li u prilog centralnih vlasti.
 
Poradi toga tjerale su brazilijanske, franceske i engleske trgovačke kuće i poduzeća pripadnike Njemačke i Austro-Ugarske iz posla i kuće i činile im pače poteškoća, da si nadju stan, bilo u svratištima, bilo u privatnim kućama. »Allemao« i »Hungaro« bio je u cijeloj južnoj Americi omražen. I pisac tih redaka bio je prinužden zapustiti svoj hotel na Santa Terezi, koji je pripadao jednoj franceskoj gospodji, i potražiti utočišta u »Domu« austro-ugarske kolonije, koji se je nalazio u Ramosu nedaleko »Penhe«, četvrte željezničke postaje od Rio de Janeira.

Bilo je već 8 sati u večer, kad sam prispio na postaji Ramos, odakle je po naputku tajnika Načimovića, kod austro-ugarskog generalnog konzulata u Rio de Janeiru, trebalo još 40—50 časaka hodati pješke preko jednog brežuljka, dok se prispije u »Dom«. Budući je put vodio preko brežuljaka, strmih ponora i uvala, kroz pjeskovitu dolinu i kraj gdje nije bilo ni kuće ni žive duše, sve kano izumrlo, prispio sam zbog guste, rekbi neprodirljive tropske tmine i mrke noći tek u 1 sat poslije ponoći u »Dom«. Ima i bolji put, pače dosta dobra cesta, po kojoj voze i automobili i bicikliste, nu pošto taj put vodi naokolo dobarca, preporuča se ta za 20 časaka kraća staza preko »brda i dolina«, koja je danju iskusnom alpinisti neopasna, ali noću upravo vratolomna. Na sreću nadjoh nakon petsatnog lutanja u toj brazilijanskoj prašumi, gdje ima, kako mi poslije rekoše, krasnih primjeraka brazilijanske »surucu«, najopasnije zmije i rulje aligatora, stražara neke zapuštene i ostavljene tvornice stakla, koja se prostire kraj »Doma«, i taj me odvede pred vrata u par časaka.
Pri svijetlu zapaljene žigice primjetim na vratima hrdjavu željeznu tablu sa jedva čitljivim natpisom »Asylo da Austria-Hungria«. Klimava drvena vrata vode kroz oštećenu, nekad jaku zidanu ogradu u dobarce, koje je kao tvrdjava sa svih strana opkoljeno tim zidinama. Sluga, koji mi je otvorio, stari crnac, sijede kose i crn kao ebanovina, ružna nakazna lica, odvede me praćen lavežom rulje pasa u Fazendu, jedan prizemni dvorac, gradjen od tesanog kamena. U predvorju dvorca primi nas žena crnačkog sluge, još ružnija i nakaznija stara crnkinja, prijazno se keseći sa svojom mnogobrojnom i polugolom djecom.

Premda je bilo kasno u noći, porazgovorih se sa prijaznim crnačkim parom još pol sata kod dobre crne kave i smotke debele poput batine od
10 cm. duljine, koju bi mogao pušiti do zore. Pripovijedao mi taj crnac, koji je bio sluga i nadzornik »Doma«, o životu i o prilikama na dobarcu.
Upraviteljem dobra bio je neki Brazilijanac, jednostavni kramar, koji je imao na postaji Ramos, u jednoj privatnoj kući, službeni stan, kojeg mu je plaćao kuratorij »Doma«. Upravitelj prima od austro-uagrskog glavnog konzula u Rio de Janeiru za svaku osobu, koja mora biti pripadnik Austro-Ugarske monarkije, i koja je besplatno primljena u »Domu«, za hranu jedan milreis (2 K) na dan. Hrana se sastoji u jutro od crne kave i kruha, u podne od kuhanog crnog bažulja i palente, u večer od kruha i bažulja, koji je po brazilijanskom načinu kuhan s uljem. Cijeli proizvod i dobitak dobarca pripada upravitelju u ime nagrade za njegovo upravljanje i za plaćanje crnog nadzornika, koji sa obitelju stanuje sam na dobru.

Upravitelj posjeduje osim svog prostranog službenog stana na postaji Ramos, koji sastoji se iz dućana, tri sobe, kuhinje i magazina, gdje se prodaje drvo, i u domu i to u dvorcu šest lijepo uredjenih soba, kuhinja, salon sa verandom i kačno kupalište. Sam ipak ne boravi u domu, jer je zaokupljen svojom trgovinom u Ramosu. Pred dvorcem stoji visok stup od quebracha-drva, na kojem je namješteno zvono sa užetom na batu. Tim zvonom davao je u vrijeme, kad je u Braziliji vladalo ropstvo, znak za početak radnje, vrijeme za objed i večernji počinak. Tim se zvonom služi i danas crnački nadziratelj, pa ima istu svrhu, samo da danas ne daje znak crnačkim robovima, nego austro-ugarskim državljanim, koje je sreća u »Dom« nanijela. Nekoliko koračaja dalje leži od kiše i sunčane žege pocrnjela koliba, u kojoj počivahu noću robovi. U toj kolibi nalazi se, na 5 metara dugom i 3 metra širokom prostoru, na daskama nekoliko slamnjača, nekoliko ih leži na zemlji. Na tim slamnjačama počivaju sada siromašni austro-ugarski pripadnici i vojnički) pričuvnici, kojima nije uspjelo proći Oceanom, da se žrtvuju za domovinu. Medju daskama pod krovom ugnijezdili su se golubovi. Za rasvjetu u noćno doba služe dva mala otvora za ventilaciju na krovu, kroz koje sijevaju zvijezde i mjesec, čime prištedi upravitelj svijeća i petroleja za »Dom«. Na verandi pred dvorcem sjedi u blagim noćnim večerima na elegantnim naslonjačima od bambusa crnački sluga sa crnom obitelju... Tempora mutantur... Pred klimavom kolibom, gdje počivaju austro-ugarski državljani, stražare dva poludivlja psa »Tuppi« i »Itahy«, — baš kao u ono blaženo doba, kad je u Braziliji vladalo ropstvo ...

U tu nekadašnju kolibu za robove, povede me stari crnac, gdje probavih besnenu noć, jer su u drugom odjelu kolibe slavili crnački radnici upravitelja pijanke sa »Cachasa« rakijom. »Cachasa« je jaka rakija, pečena od sladorne trstike, koju bolji brazilijanski narod prezire u javnosti, kano crnačko piće, ali ju ipak Brazilijanac svih slojeva društva pije potajno i nevidjen u velikoj mjeri. U »Dom« primljeni austro-ugarski pripadnici dužni su i raditi za upravitelja na dobru i beru u ime plaće 400—500 reisa na dan (1 K od prilike). Crnački' radnici dobivaju mjesečnu plaću i beru osim hrane i stana 60 milreisa (120 kruna od prilike) na mjesec. Dobarce imade od prilike 1 kilometar duljine i 600 metara širine. U gospodarskim zgradama moglo bi tamo stanovati stotine naših pripadnika. Plodna stabla svakovrsnog voća, po imenu naranča, dinja, vodenica (koje u Braziliji rastu poput voća na granama), limuna, banana, manga i nasadi ananasa rastu u gustim redovima medju paomama na cijelom dobarcu. Po jedan oglas u hrvatskom, njemačkom i portugiškom jeziku upozorava, da je dizanje palog voća i trganje voća sa grana, našim pripadnicima u »Domu« strogo zabranjeno. Voće, koje je palo na zemlju, dava se svinjama za hranu, a i ona dva poludivlja psa — stražara »Tuppi« i »Itahy« strasni su ljubitelji naranča i banana. Voće, koje se bere s grana, šalje crni sluga u dućan upravitelja u Ramos, gdje se prodaje. Stabla voća iščezavaju od dana do dana, jer ih brazilijanski upravitelj siječe i prodaje u svom skladištu drva kao gorivo.

Našim je pripadnicima zabranjeno hodati drugim putevima nego li onim jednim, koji vodi do izlaza na cesti. Uostalom svi su drugi putevi zatvoreni visokom ogradom bodljikave žice.

Medju tom bujnom tropskom vegetacijom, medju paomama i bananama sprovedoh pet mirnih i bezbrižnih tjedana, kao jedini goast »Doma« — te stare kolibe robova. Neku promjenu u toj monotoniji donesoše donekle nedjeljom posjeti članova kuratorija >Doma« i činovnika našg glavnog konzulata, koji sprovedoše noć u dvorcu, zabavljajući se danju fotografskim snimkama. Razumijeva se, da su i gospodje i gospodjice s obiteljima znanaca kao pozvani gostovi »Doma« bili na bogato ugošćeni od upravitelja, koji se je za takav »Picknick« najbolje pobrinuo. I upravitelj došao bi nedjeljom sa svojom obitelji, kad nije bilo drugih gostova. A zabavljao bi se i crni sluga sa svojim crnačkim znancima i rodjacima. Ukratko: »Dom« je naših siromašnih pripadnika bio podesniji za vesele izlete i bučne zabave.

Kako sam poslije mog odalska iz »Doma« doznao, našao je veliki dio naših pripadnika utočište u engleskom »Seamen’s Home«, kojim je upravljao neki prijazni Holandez. Nekolicina nadjoše sian i prehranu na parobrodima »Hamburg-Amerika Linije« i »Sjeverno-njemačkog Lloyda<, koji su bili usidreni od početka svjetskoga rata u zaljevu Rio de Janeira, gdje su dobivali besplatno bolju hranu i bolji slan, nego li u kolibi neutralnoga Brazilijanca upravitelja doma; »Asylo da Austria-Hungria«.

Jedan u portugiškom jeziku pisan dopis ravnatelja »Doma« u Rio de Janeiru, spomenuo me je, da mi valja to utočište ostaviti, jer sam normalni dopušteni boravak od 14 dana »prekoračio«. Budući pak da se kućnim omnibusom služe samo upravitelj i njegovi namještenici, otputih se taj put, dugom cestom u neopisivoj tropskoj žegi pješke u Rio de Janeiro, da nastavim tamo borbu za opstanak »svježim« silama. Na cesti sreloh jedan otvoreni omnibus sa 4 sjedala. Na baku prepoznah mog starog znanca, crnačkog slugu, koji mi je za vrijeme moga boravka u »Domu« zasladio časove pripovijetkama iz starog dobroga doba ropstva, u sjeni paoma i banana ...

Umoran od dugoga puta, na prašnoj užarenoj cesti, svrnuh još pogled naprama »Domu« i omnibusu, koji je jurio, noseći odozgo na stražnjem dijelu magičan nalpis: »Asylo da Austria- Hungria«.

...

[vladimir bošković]

PARIŠKE DIVE I KOKOTE U RIO DE JANEIRU.

Svakom, koji je bio u Buenos-Airesu, Montevideu i Rio de Janeiru za vrijeme svečanog dočeka nekadašnjeg ministra i prijašnjeg glavnog guvernera Indo-Kine, Mr. Doumer-a, koji je posjećivao Braziliju, Uruguay i Argentiniju, bit će nezaboravljiv kraljevski sjaj, kojim je bio primljen Mr. Doumer u glavnim gradovima tih republika. Putovao je na ratnom parobrodu sa tri dimnjaka u jednoj gospodarskoj misiji.

U mjesecu prosincu 1914., kad je rat u Europi bjesnio malne pred vratima Pariza te su dobri Parižlije računali već opsadom grada, pojavi se u Rio de Janeiru glavom ministar Caillaux, koji je došao sa kasnijem torpediranim parobrodom »Provence«. I taj je putovao u jednoj gospodarskoj misiji. I on nadje tamo sjajan doček, sjajnijeg nije mogao očekivati ni sam vladajući kralj, koje evropejske države. Sada puni svoje kovčege narodni zastupnik Boudin, koji putuje u Rio de Janeiro i Buenos Aires u istom »poslu«. I taj može iščekivati sjajan doček, jer tamo je raspoloženje prema franceskim »Commis voyageurima«, a osobito ako su diplomate vrlo prijatno, već s obzirom na to, jer se tamo svatko nada poprimiti opel poslije »sjajne pobjede« Franceske, koja je kako to tamošnje novine iz nepogrješivog vrela znadu i tvrde — posve sigurna — ratom prekinute zajamne dogovore i učvrstiti prijateljski savez »entre les deux grandes nations«, masnim zajmom od kakovih par stotina milijuna.

Većeg kontrasta u mijeni javnog raspoloženja i mnijenja ne bi našao nepristran evropejski putnik u južnoj Americi nikada, nego li   sada za vrijeme rata u Europi. U državama, koje su zbog svojih trgovačkih, financijalnih i iseljeničkih odnošaja s Europom bile od osobite važnosti, Argentinija i Brazilija, — predočuje se ta mijena u javnom raspoloženju u mnogo većoj mjeri nego li u državama s one strane Kordillera. Taj neočekivani pojav mora svakog čovjeka u još veće čudo staviti kad znade, da su južno-amerikanske republike cijenile austro-ugarske i njemačke koloniste više nego li ikoje druge doseljenike latinske krvi. Pa i danas broje trgovačke kuće i poduzeća austro-ugarske kolonije, medju kojima se najdičnije ističu naši Dalmatinci i Hrvati, pa njemačke kolonije sa uzornim uvoznim i izvoznim društvima u Buenos-Airesu, Bahiji, Rosario de Santa Fe, Cordobi, Mendozi i Gran Chaco, isto tako i u Braziliji, gdje imade dobar broj i naših zemljaka u uglednim trgovačkim kućama. Golema podzemna gradska željeznica pod ulicama Buenos-Airesa, gradnja luke, njemačka poduzeća, isto tako i munjara u Montevideu.

Veličajni most od Rio de Janeira na otočić Ilha das Cobras, koji ima preko 80 metara visine nad morem, sagradila je bečka tvrtka Janowitzer & Wahle, pa cijela telefonska mreža u Rio de Janeiru i mnoga druga poduzeća dokazuju, da su te republike davale našoj i njemačkoj industriji prednost pred svim drugima. Velik broj Brazilijanaca i Argentinaca trudio se da nadje kod poduzeća naše ili njemačke kolonije namještenja i zaslužbe, a kod jeftimba dobava nije se uopće više obaziralo na englesku i fran cesku utakmicu, jer su u našim i njemačkim poslovima imali veće garancije za budućnost.

Kako se je dakle porodilo najednoć neprijatno raspoloženje, pače mržnja proti našem i njemačkom življu?

Velik broj Argentinaca i Brazilijanaca svih slojeva društva smatra svoje tamošnje velike novine »La Preusa«, »La Nacion«, »La Razon« u Buenos-Airesu, »Journal do Commercio«, »Journal do Brazil«, »A Paz« u Rio de Janeiru od vajkada uzorom istinite informacije, predstaviteljima i zastupnicima pravog javnog mnijenja pa dijele uslijed toga nazor tih listova i novina, koje crpe sve svoje novosti iz franceske »Agence Havas« i engleske »Reuter Office«. Informacije od strane centralnih vlasti ne sižu izvan Evrope, otkad je Engleska razorila njemački kabel, medju Monrovizom i Pernambukom. Nije dakako svakom Argentincu poznato, da je »Preusa« u Buenos-Airesu engleskim kapitalom utemeljena i da je u rukama londonske vlade, da je nadalje »La Razon«, list utemeljen po franceskim bogatašima u Parizu i da pozna samo franceski interes, to su dvoje mjerodavne novine u Argentini, jer »Argentina« i »La Nacion« nemaju tolikih sretstava, a crpe isto tako iz »Agence Havas«. »Journal de Brazil« u Rio de Janeiru utemeljen je engleskim kapitalom, dočim je »Journal do Brazil« sa svojom 16-katnicom na Avenidi Rio Branco vlasništvo jednog engleskog kapitaliste, koji živi u Bello-Horizonte u državi Minas Geraes. Da ti listovi pišu u prilog entente, jasno je i razumljivo.

Na pariškim bulevardima krojeni ratni brzojavi, kano i sudbo- i smrtonosni »govori« engleskih i ruskih ministara primaju se u Rio de Janeiru i Buenos-Airesu s velikim oduševljenjem. Još veće oduševljenje, pače okrutno zadovoljstvo pobudjuju te papirnate »Havasove« pobjede u krugovima brojnih kolonija bogatih belgijskih bjegunaca iz Bruxellesa, Louvaina, Ganda in Lutticha, koji sa bogatim franceskim bjeguncima iz Champagne i Normandije troše u Rio de Janeiru i Buenos-Airesu velike svote. Ovima se priključuju bruseljske i pariške »Kokotte« i »Chantantkinje«, koje putuju takodjer za vrijeme rata Brazilijom i Argentinom »gospodarskom misijom«. Pa i te su primljene na dolasku, ako i ne baš na sjajno, ali ipak »srdačno«, poimence od mladih »Karioka« (gradjanina Ria), kako se to vidja dnevno u luci na »Praca Maua«, kad dolaze franceski parobrodi iz Rordeauxa i Havra. Iste su prilike i u Buenos-Airesu, gdje je ta »svojta« vrlo cijenjena. U večernje i noćno doba tumaraju u pokrajnim ulicama, a elegantnije oživljuju za vrijeme Korza svojim pariškim »Chikom« bogate Avenide i bulevardske kavane.

U Rio de Janeiro stanuju u najelegantnijim svratištima i u najskupljim kućama. Mnoge živu pod imenom grofica, barunica i markiza, medju njima ima i dobar broj pjevačica iz pariških Variete-a, Moulin-Rouge i Folies-Bergeres, koji su rekbi preneseni iz Pariza ovamo. Te pjevačice i glumice slave junaštvo franceske vojske i pobjede entente, dočim se protivnici, osobito Nijemci izvrgavaju ruglu na najbesramniji način. Franceski ministri i narodni zastupnici, koji u Rio de Janeiru i Buenos-Airesu u istim »gospodarstvenim misijama« borave, imadu najbolje prilike, da nadju tu svoje pariške prijateljice i da ponove stare, više ili manje intimne gospodarske odnošaje. U novom, sjajno urešenom »Hotel Moderne« u Rio de Janeiru, na Santa Terezi, kojim upravlja jedna s ove i s one strane Oceana poznata pariška »Kokotta« imenom Calvocorressi, nalaze se najviši i najniži slojevi društva, ispremiješani u toj smjesi grofica, barunica, pustolova i »kokotta«. Mnoge od tih operetnih »diva«, »Stars« i komtesa, kojima je pošlo za rukom opsjeniti i osvojiti simpatije bogatih brazilijanaca, zastupnika, diplomata, pače i ministra od glasa i važnosti, ugnijezdili su se u tom stjecištu pariških »Demimondlerica« sa svojim otmjenim obožavateljima. Diplomatski razgovori i pozivi na galantni redes-vous izmijenjivaju se na telefonu sve do ponoći.

Pripadnici Njemačke i Austro-Ugarske ne primaju se na stan u »Hotel Modernu« — maison francaise du tout premier ordre.

U velikom svratištu »Hotel dos Estranjeiros«, kano i »Avenida Hotel«, boravi velik broj franceskih gostova. Njemački putnici i naši pripadnici, koji boravljahu u tim hotelima pred ratom mnogo mjeseci, moradoše se pobrinu to za drugo noćište. Pa i smatralo se već »bon tonom« u Rio de Janeiru izganjati iz kuća njemačke i austro-ugarske pripadnike i slaviti se tim junaštvom u krugovima svojih prijatelja i znanaca. Uzalud su se trudili naši zemljaci, koji su u Braziliji već mnogo godina živjeli, da nadju stan. Mnogi su bili prinuždeni služiti se švicarskim i holandeskim putnicama, da ne ostanu bez noćišta. Pred glavnim konzulatom Njemačke bilo je malne svaku večer okršaja medju Brazilijancima i njemačkim i austro-ugarskim pripadnicima. Bogati i u austro-ugarskoj koloniji zbog svoje darežljivosti poznati naš dični zemljak Minnich, bje napadnut u popodnevno vrijeme u tramwayu od jednog belgijskog putnika, jer je govorio s jednim gospodinom njegovog poznanstva njemačkim jezikom. Jedan ugledni trgovac iz San Paula, austro-ugarski pripadnik, jedva je izbjegao zlostavljanju na kolodvoru »Estacao Central« po rulji crnih trhonoša i radnika, koji ga prijetnjama opkoliše, urlajući poput bjesomučnika: »Allemao, allemao!« Srećom je prolazio tramway, na kojeg se je popeo i tako izmakao daljnjim neprilikama. Kod šetanja na »Avenidi Rio Branco« mogao je naš ili njemački pripadnik za vrijeme korza doživjeti, da su ga mlada gospoda boljeg stališa podrugljivim izazivanjem i vikom: »Ja, Ja — allemao!« pa guranjem i turanjem neprestano bunili, što baš ne broji u izabrane slasti šetnje na »Avenidi Rio Branco«, gdje se u to vrijeme usredotočio cijeli velegradski sjaj Rio de Janeira.

Brazilijanske trgovačke kuće i poduzeća otpuštavahu danomice činovnike austro-ugarske ili njemačke narodnosti, a engleski i franceski tjerahu ih kod svake zgode prijetnjama i grožnjama, Isti postupak bio je i u Buenos-Airesu, Rosariu i Montevideu. Put u domovinu bio je tim besposlenim i vojničkim pričuvnicima vojnim obvezanicima zatvoren, jer su engleski i franceski ratni parobrodi bacali u ropstvo svakog njemačkog i austro-ugarskog pripadnika, ako bi ga kod pretraženja na otvorenom Oceanu na parobrodima neutralnih vlasti otkrili. Parobrodi »Austro-Amerikane« prekinuše plovilbu prvim danom navještenja rata. Parobrodi, koji su plovili Oceanom pohitiše, da se sklonu u luku koje neutralne vlasti, da tamo leže usidreni do svršetka rata. Parobrodi »Hamburg-Amerika Linije« i »Sjeverno-njemačkog Lloyda« usidriše se 25 ili 26 na broju u zaljevu Rio de Janeira imenom Guanabara, uzimajući svakog njemačkog ili austro-ugarskog pripadnika na stan i prehranu besplatno na brod, ako ga je njemački glavni konzul preporučio. A učinio je to dragovoljno i za naše zemljake.

[vladimir bošković]

POVRATAK PREKO OCEANA.

Na 29. prosinca 1914. sakupilo se je mnoštvo putnika u čekaonici na »Quai Faroux« u Rio de Janeiru. Burno i kišovito vrijeme prinuždilo nas je, da se strpamo svi na to usko mjesto i da čekamo na dolazak parne barkase našeg parobroda, koji se usidrio usred veličanstvenog zatona »Guanabara«. Da prodje vrijeme, svatko je proučio dobro svoju putnicu, i premda je jedan i drugi mogao priseći, da mu je ovaj ili onaj suputnik po obličju zemljak, bud Nijemac ili naš pripadnik, svatko se je služio ili španjolskim ili talijanskim jezikom, kako je najbolje znao, i kako je morao udesiti vladanje prema svojoj putnici. I svatko se je bojao uhoda u čekaonicama, tako se je već sada svaki pojedini trudio, da bude pravi Španjolac ili pravi Talijan. Oko četiri sata u večer usidrio se je parobrod »Principessa Mafalda« nedaleko otočića »Ilha Fiscalha«, dokle nam je bilo prevalili barkom po kišovitom i burnom vremenu.

Pri ukrcavanju na parobrod valjalo je preći kraj stola, gdje je sjedio »Commisario del Bordo« sa dva činovnika talijanskog konzulata. Tu je bio svaki putnik strogim načinom ispitan i opomenut, da se čuva putovanja s lažnim ili tudjim putnicama, a komisar upozorio je svakoga na pogibelji, koje prijete takovim putnicima na otvorenom Oceanu ili u Gibraltaru, gdje je bilo tisuće zasužnjenih Nijemaca i austro-ugarskih pripadnika. Osim toga valjalo je svakom putniku, koji je imao talijanske putnice, dokazati kod dolaska u Genovi, prije nego li je ostavio brod, gdje i kada je zadovoljio vojničkoj dužnosti, u koju svrhu imao je stići na brod jedan povjerenik »questure« (redarstva).
Napokon pripomene jedan činovnik talijanskog konzulata, da će se svatko, tko bi se služio tudjom putnicom, strogo kazniti, i neka svatko dobro promisli, prije nego li se ukrca. Unatoč našem škakljivom stanju, prošla je ta kritična istraga bez daljnjih neprilika.

Napokon zazvuči sirena na brodu, tri puta. Na jarbolima lepršali su signali za odlazak, pobočne stube za ukrcavanje priklope se opet k moru i mi otputovasmo 29. prosinca, usprkos bure i kiše, oko 9 sati uvečer iz Rio de Janeira putem Genove. Alea jacta est...

S početka plovio je naš brod mirno, bez da nas je na putu tko napastovao, tekar u blizini, Pernambuka pojavi se noću oko 1 sat bljesak jednog reflektora, koji je dolazio s otvorene strane Oceana. Nekoliko hitaca iz topova poduči nas, da nas je otkrio jedan ratni krstaš i da nam valja ostati na mjestu. Kod bljeska reflektora, koji je rasvjetljivao mrko i crno more dokle je horizont dopuštao, upoznaše pomorski časnici našeg parobroda, da nas je engleski krstaš zaustavio.

Nervozni nemir i uzrujanost spopala je ne samo putnike, nego i osoblje parobroda. Kraj spuštenih pobočnih stuba našeg parobroda nalazila se je već parna barkasa ratnog broda, na koje se iskrcaše dva engleska pomorska časnika i nekoliko puškama na-oružnih potčasnika ratne mornarice. Na palubi ih dočeka zapovjednik broda sa komisarom. Po zapovijedi engleskog časnika moradoše se staviti na palubi u jedan red svikoliki putnici sa putnim listovima u ruci. Oba časnika razgledavahu pomno i sumlijivim okom svaku putnicu, a za onu koja je bila očito sumnjiva, tražilo se je točnih podataka, i upisalo se ime u »crnu« knjižicu. Nama uspije i toj osornoj i drskoj komisiji dokazati, da smo svi vrijedni i pravi Španjolci i Talijani. Cijelu poštu i tovar pretražiše engleski časnici, pomoću svojih potčasnika, od kojih su dvojica stajala kod stuba sa utaknutim bodovima. Dva reflektora rasvjetljivaše neprestano naš brod, dočim je treći bacao svoje zrake na mrku površinu mora.

Tek oko dva sata u jutro ostaviše nas engleski časnici sa svojom pratnjom i mi krenusmo u crnu noć, kojom je bljesnuo po koji put reflektor engleskog krstaša. Za vrijeme putovanja preko ekvatora pograbio bi često komisar broda po kojeg zamišljenog putnika za rame dok je gledao na neizmjernu pustinju Oceana, i zapitao ga: »Kako Vam je ime?« To se je zgadjalo i noću, kad bi putnici spavali, a imalo je to ispitivanje svrhu, da uzbuni i ulovi zamišljenog ili driemežljivog putnika. Najviše ih je pogriješilo, kad ih je komisar iznenada zvao imenom, kojeg su si pribavili za put, a kad se nisu na to osvrtali, zabilježio bi ime takovog gluhog u »crnu« knjigu, koju je poslije pokazivao engleskim komisijama na ponovnoj pretrazi. Mnogi od njemačkih i naših pripadnika zabilježio je svoje novo ime na manšete ili na dno šešira ili kape, pa ga je češće danju opetovao, ako je bilo komplicirano. U razgovoru sa suputnicima pričao je jedan drugomu puke izmišljotine, pa se trsio, da mu ne izmakne ma nijedna njemačka ili hrvatska riječ. Bilo je suputnika, koji se pretvarahu takvom tvrdokornošću i dosljednošću, da je onaj, koji je o istini posumnjao, napokon sam se čudio, da imade omašnih i plavokosih Španjolaca s naočalima, koji govore svoj »materinski jezik tako hrapavo, kano da su iz Frankfurta ili iz Bečkereka. »Jo soy Castellano« tvrdio je jedan debeljaković, koji je pred dolaskom u Genovu pjevao s njemačkim pričuvnicima »Deutschland uber alles« ...

Bila su i dvojica »švedskih« podanika iz Malmo, koji su danju govorili dialektom kakvim se govori u Elsasu, ali u gluho doba noći, kad je sve ležalo, čuo sam ih kako se zabavljaju u vrućini i besnenim noćima na palubi, gdje su spavali, njemačkim jezikom, misleći da ih nitko ne čuje. Svatko ih je izbjegavao, jer nisu znali niti španjolski niti talijanski, a imali su sasvim izgled, da se je svatko čudio, kako ih nije engleska komisija kod zadnjeg pretraživanja prepoznala. Tek u Genovi doznasmo, da su to bili namještenici našeg broda, uhode, te da su znali njemački i talijanski.

...