Mirko Livadić - Odiseja 1914-15

[jadran2]

Mjesta koja se spominju u zadnjem dijelu - zadnji kontakt s Buenos Airesom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

KANARSKI OTOCI. — LAS PALMAS.

Šestoga siječnja 1915. prispjesmo do Kanarskih otoka i usidrismo se u luci grada »Las Palmas«. Usprkos tropskom položaju tih otočića, nadjosmo tu prilično hladno vrijeme i naoblačeno nebo. U luci bilo je premda smo u podne dospjeli, sakupljeno mnoštvo naroda. Za pučanstvo tih stotina kilometara od afrikanskog i hiljadu od evropskog kopna udaljenih otočića, bio je dolazak parobroda izvanredan dogadjaj, koji je osobito sada u ratno doba cijeli grad alarmirao. Na palubu parobroda došla je četa prodavača banana, naranča i groždja, te mnogo trgovaca sa žutim kanari-ptičicama u kavezima, koje su se ovdje zajedno s kavezom prodavale za jedan franak. Gradić »Las Palmas« dijeli se u dva dijela, u novi dio kod luke sa 3—5000 stanovnika od prilike i u stari grad sa krasnim palačama i bazilikom, koji broji oko 20.000 žitelja.

Oba grada veže široka promenada na obali u duljini od 4—5 kim., na kojoj se vidjaju mnogobrojna kola, kočije i električni tramway. S obje strane promenade, nalaze se krasni nasadi sa paomama, silnih agava. Visoke brdine, koje zaokružuju cijeli grad, većim su dijelom puste i krševite bez vegetacije. Na vrhuncima vidjaju se utvrde i kasarne. Pučanstvo tih otočića je, barem kako se vidja, u Las Palmas, usprkos blizine Afrike, europejskog porijekla, i cio grad čini prije utisak jednog gradića na talijanskoj rivieri, nego li afrikanskog predjela, kao što to čine otoci Kap- Verde.

U prostranoj luci Las Palmas je usidreno od prilike dvadeset parobroda njemačke trgovačke mornarice, medju njima u većini putnički brodovi sjeverno-njemačkog Lloyda i Woermanove Linije sa crnačkim mornarima iz Dar es Salama i Sundajskog Archipelaga. Kraj njih leže u krasnom miru i susjedstvu engleski parobrodi, a do njih dva parobroda »Austro-Americane«, koji čekaju ovdje svršetak rata. Vani kraj svjetionika vrebao je spreman veliki engleski ratni brod, poput morske nemani. Dalje na istočnoj strani horizonta vidio se je iz mora dim nekog parobroda, koji nam se približavao. Oko devet sati u večer krenusmo iz luke Las Palmas, ali obzirom na hladno vrijeme, koje su putnici dolazeći iz tropskih krajeva južnog i sjevernog obratnika tim jače osjećali, izgubio se veliki dio putnika u kabinama i svojim ležištima. Imali smo još na vidiku svjetionik, lučni nasip i dugi red svijetla na promenadi izmedju oba grada, kadno nas probudi iz naših ne baš prijatnih sanjarija na palubi, grom topovskih hitaca. Bljesak reflektora pokazivao nam je, da se nalazimo u blizini ratnih brodova, koji su danju bili usidreni iza brdina kraj svjetionika. Strah i zabuna zavlada opet na cijelom brodu, pa i sam zapovjednik broda i momčad psovahu te noćne napasnike.

Premda su malo ne svi putnici već od prvoga dana puta iz Rio de Janeiro spavali obučeni na svojim ležištima, ipak je dosta dugo trajalo, dok su se sakupili svi na palubi. Taj put popelo se na naš brod deset engleskih časnika ratne mornarice sa većom pratnjom oboružanih pomorskih vojnika, da nas ispituju, pretraže i upišu u svoje knjige. Pisac je tih redaka malo ne nastradao, jer je engleskim časnicima palo u oči moje obličje, htijući me iznenaditi i upita me savršenim njemačkim jezikom, odakle dolazim i buljeći u mene, kao da žele kroza čelo pročitati moje misli. Ali ja sam imao dosta prisutnosti duha, da sažmem ramenima i odgo¬vorim talijanski, da mi njemački jezik nije poznat. On se je podrugljivo nasmijao i primjetio u engleskom jeziku: »you are perhaps an irredentist o the austrian cost« — možda ste irredenlista od austrijske strane i ostavio me nakon kratkog premišljanja na miru. Primjetih samo, da sam i ja bio upisan u »crnu« knjigu. Bog zna, šta će nas u Gibraltaru snaćil Pet putnika prvog razreda, koji su imali švicarske putne listove iz franceskog kraja i kantona, moradoše ostaviti parobrod i ukrcati se u tmurnoj noći u barkasu, koja ih je nosila na engleske ratne brodove u sužanjstvo.
Njihovo prosvjedovanje i u redu potvrdjeni putni listovi od švicarskog poslanstva u Buenos-Airesu nisu im ništa koristili. Engleski časnik zagrmio im je ljutito u lice, da su »damned Germans«, jer ima dva svjedoka, koji spavaju na palubi nad njihovim kabinama, koji svjedoče, da su u kabini govorili njemačkim jezikom, te da su časnici neke torpednjače, koja se je sklonila u Rio de Janeiru.

Nakon trosatnog pretraživanja ostave nas ti morski engleski kitovi i mi krenusmo uzbunjeni i nervozni opet dalje putem Gibraltara. Radio telegrafija, broda bila je sad u svezi sa Europom preko Agadira na marokanskoj obali. Svaku su se večer putnici gurali pred pločom, na kojoj su bili upisani brzojavi iz Europe, po kojima je položaj po Austro-Ugarsku bio zdvojan, a po Njemačku opasan, zbog ruske ofenzive na Konigsberg, koji je već bio »osvojen« od ruske vojske. Pisalo se i o nekoj pomorskoj bitci kod Visa, sve je glasilo nepovoljno za centralne vlasti. Pred tom pločom više puta je deklamovao jedan mladi Talijanac, »da je skrajnje doba, da se i Italija odluči za rat«. Čini se, da je i on bio jedan od onih ratnih akvizitera, koji se ističu osobito u Buenos- Airesu i Rio de Janeiru i koji su plaćeni po engleskim i franceskim konzulatima.

Pred dolaskom u Gibraltar bili smo prisiljeni, da se cijepimo, jer se na brodu pojavio jedan sluča kozica. Od sunčane upale bilo je nastradalo više putnika. Krivnja je ležala na zapovjedniku broda, koji je dao skinuti u Rio de Janeiru sve šatore na palubi, da se brzina broda poveća i poradi pretrage broda po engleskim krstašima, izgubljeno vrijeme nadoknadi. Diljem cijelog puta kraj jednolične i neplodne marokanske obale, duvao je oštar sjevernjak vjetar i mi smo prvi puta bili prinuždeni obući zimska odijela.

Blizina Europe javljala nam se je neprijazno. Napokon stigosmo pred Cap Spartel, odakle opazimo prvi put brdine oko Algezirasa i Gibraltara. Sve je žešći sjevernjak brijao tjesnacem, gdje je sa marokanske i europejske strane prolazilo i dolazilo mnoštvo ratnih engleskih i franceskih parobroda, torpednjača i po koji plahi trgovački parobrod jedne neutralne vlasti, koji je lutao nesigurno u tom jatu morskih ratnih kitova, kao ovca medju krvožednim tigrovima.

...

[vladimir bošković]

U GIBRALTARU.

Dne 8. siječnja prije podneva stigosmo pred kobnu gibraltarsku pećinu i malne smo ju imali za ledjima, kadno zatutnji grom topova jedne torpednjače, koja se je verala kroz uzburkano valovlje i u pjeni bijesnog mora jedva vidljiva.
Strojevi našeg parobroda prestadoše raditi i mi se zaustavimo pred prijaznom pećinom iz koje sijevaju cijevi stotinu lopova. Torpednjača, koja se je medjutim približila, dade nam znak mega-phonom, da želi govorili sa zapovjednikom broda, koji je medjutim prokinjao cio rat, Gibraltar i čilavu enlentu. Zapovjednik torpednjače poruči megaphonom: »all go to Gibraltar, you will receive passengers« — svi idu u Gibraltar, dobiti ćete novih putnika. Naš parobrod morade, opet natrag prema luci Gibraltara, koja je odavle udaljena 2—3 kilometra. Svakom je od pulnika kucalo srce od uzrujanosti, jer ako nam podje za rukom ostaviti bez neprilika Gibraltar, mogli smo računati, da ćemo se ipak nekako dočepati naših granica. Svakako je bilo još mogućnosti, da će nas pred Barcelonom ili u lionskom zaljevu otkriti koji franceski krstaš, pa i stvar kako će se u Genovi sa putnicama urediti obzirom na »talijanske podanike«, sve to činilo nam se je nuzgrednim. U Gibraltaru prijetila nam je najveća opasnost.

Naš se parobrod usidrio u trgovačkoj luci pred glavnom ulicom, koja vodi u unutrašnjost grada, na zaljevu, na kojem leži Algeciras. Strme brdine od kojih 1000 metara visine steru se kao bedem do »pećine«. Cijela daljina toga bedema posipana je na vrhuncima modernim utvrdama.

Na podnožju tog brda, koje je posuto utvrdama i topovima dižu se ljetnikovci i monumentalne zgrade u prekrasnoj južnoj vegetaciji. Sve je zeleno, sve cvate u toplom afrikanskom suncu, pa i nama se je činilo, da naši ratni zarobljenici u Gibraltaru živu barem pod krasnim podnebljem. Prekrasna promenada, koja vodi od luke zapadnim dijelom grada do Algezirasa, aristokratsko je predgradje, gdje stanuju engleski časnici, iz najotmjenijih i najbogatijih kuća. Vidi se tu časnika od 15—16 godina, rekbi djeca, koja su se obukla u neku nespretnu uniformu. Nakon pol sata, pošto se naš parobrod usidrio, pojavi se komisija, koje se je svatko bojao kano žive vatre. U isto doba pronio se glas, da će se na naš brod ukrcati 117 zasužnjenih Nijemaca i pripadnika naše monarkije, koji su čamili 71 dan u ropstvu. Stroga engleska komisija, pregledala je taj put i kovčege putnika. Razumije se, da je svatko dobro pohranio sve što bi mu moglo biti od štete. Upravitelj kantine trećeg razreda, koja je imala 50 metara duljine i pet metara širine, gdje je blagovalo u trim odsjecima: u 10, 11 i 12 sati oko 1200 putnika, bio je tako prijazan, da je pohranio za 5 lira sve kod sebe što bi tko htio.

Oko 2 sata poslije podne ostavi komisija naš parobrod, oduzevši nam pet suputnika, od kojih je jedan bio Nijemac sa brazilijanskom putnicom i ostali po svoj prilici naši pripadnici, koje je odao onaj ratni »akviziter«, tvrdeći, da ih je vidio u Buenos- Airesu u »Bečkoj pivari« u ulici »Falucho«. To je bilo dovoljno engleskoj komisiji, da ih zasužnji. Medju tim su se približavale našem parobrodu dvije barke, koje je vukao jedan remorker iz ratne luke. Na tim barkama bili su ukrcani zarobljenici, koje je engleska vlada pustila na slobodu, te su nedavno otputovali iz južne Amerike, kad se je talijanska vlada obvezala, da će ili sigurno i nedirnute iskrcati u Genovi. Prvi, koji se je popeo na naš brod, bio je knez Turn-Taxis, austrijski pričuvni časnik, koji je svim svojim suzarobijenicima nadoplatio razliku za vozne karte izmeđju trećeg i drugog razreda, tako, da su oslobodjeni sada putovali u kabinama. Knez Turn-Taxis porukovao se srdačno sa engleskim časnikom, koji je njega i cijelu povorku pratio na brod i pohrli u dvoranu za blagovanje, prvog razreda, gdje naruči objed, kakovog nije bilo u sužanjstvu, jer je tamo hrana za sve zarobljenike bila jednaka. Engleski se časnik oprosti srdačno sa svakim oslobodjenim pojedince i potraži poslije zapovjednika broda, te mu dojavi dozvolu od guvernera, kojom se mogao svaki putnik iskrcati se u Gibraltaru, da razgleda mjesto. Budući je naš parobrod oglasio na ploči, da je odlazak ustanovljen za deset sati u večer, ostavi veliki dio putnika brod, da pohodi one zarobljene, koji su i nadalje-morali ostati u Gibraltaru. Medju tim su se oslobodjenici sakupili u prostranoj restauraciji trećega razreda u kantini, gdje je upravitelj rasprodao u pol sata cijelo pivo i vino, što ga je imao na bufetu, te je morao, neoklijevajući, naručiti drugo iz grada.

Razumije se, da su ti oslobodjenici, koji su imali »slobodan prolaz«, potpisan od engleskog guvernera, govorili njemački, ili ako su bili pripadnici Austro-Ugarske, svojim jezikom. Pjevale su se tu, kad su se ćudi više ugrijale, njemačke i hrvatske pjesme, dočim smo im mi »Talijani« ili »Španjolci« sa našim zakletim putnicama zavidjali. I mene nagovoriše mnogi u njemačkom jeziku, ne znajući na kako me opasan način mogu kompromitirati.

Da tim neprilikama uzmaknem, ostavih parobrod, da se razgledam u Gibraltaru. Premda bi svatko mislio, da je taj grad, koji leži na španjolskom tlu, nedaleko Algezirasa, pretežno španjolski, opazio bi u prvi mah kad stupi na lučki niolo, da je baš protivno i mislio bi da je u nekom engleskom gradu u Velikoj Britaniji. Nadpisi na dućanima i ulicama pisani su u engleskom jeziku. Prolaznici govore engleski, tekar u središtu grada, gdje imade i španjolskog pučanstva, čuje se po koja kasteljanska riječ. Iza promenade, koja vodi u Algeziras, podigao se novi grad, sve male razizemne kućice od drva, pokrite novim crvenim crijepom. Kućice odijeljene su jedna od druge bodljikavom žicom, a cijelo to predgradje opkoljeno je visokom trostrukom ogradom od istog materijala. Svakih pet do deset koračaja stoji engleski vojnik sa puškom i nataknulim bajunetom, a kod ulaza u taj logor, bila je nova kasarna, gdje se nalazila glavna straža. U tim barakama živjelo je do 1600 ratnih zarobljenika, njemačkih i naših pripadnika. U bližnjoj kavani primjelih 50—60 pristojno odjevenih gostova, koji su bili u veselom razgovoru, a cijeli red boca engleskog »Porter« piva, podučio nas, da tim gostima, koji su razgovarali njemačkim jezikom, nije baš loše. Medju njima sjedio bi po koji engleski vojnik ili podčasnik, razgovarao i pio je sa zarobljenicima kao da su najbolji prijatelji. U jednom kutiću kavane, gdje je sjedilo samo dvoje gostova, nađjoh i ja mjesto. Po razgovoru primjetih, da su njemački zarobljenici, a pošto ih njemački pozdravili, upustismo se u razgovor o prilikama i životu u zarobljeničkom logoru. Stanovali su po tri osobe u kućicama gdje bi svaki dan primali izvjesnu količinu brašna, mesa, kave i povrća. Električna rasvjeta pa drva za loženje i kuhanje dobio je svaki zarobljenik koliko mu je trebalo. U svakoj kućici bila je i kuhinja, gdje su zarobljenici sami kuhali. Koji je našao posla ili zaslužbe u gradu mogao je ostavili logor u osam sati u jutro i bio je slobodan do osam sati u večer. Tko se nije u odredjeno vrijeme vratio, bio je kažnjen, zaposleni zarobljenici hranili su se svojim novcem, a gospodar, koji ih je primao na rad, bio je za njih i odgovoran. Nezaposleni zarobljenici morali su se u podne vratiti, da se najave i objeduju, Inače bili su slobodni od deset sati u jutro do 6 sati u večer. Razumijeva se, da je bilo i tu iznimaka. Bilo je tu zarobljenika, koji su zaslužili u Gibraltaru težak novac, osobito ako su bili radnici, obrtnici ili zidari. Malo je tko imao uzroka, da bi se morao tužiti na postupak ili strogost engleskih slražara ili časnika. Samo na prošli Božić slučio se je tragičan dogodjaj. Bilo je to na badnju noć u jednoj kućici, gdje su stanovala tri Nijemca. Usprkos strogoj zapovijedi, da poslije osam sali u večer nitko ne ostavlja svoj slan, pokušao je jedan od te trojice prilično napit, (bilo je 10 sati u večer), da donese iz bližnje kavane još nekoliko boca pive. Stražar mu je doviknuo tri puta: »Stoj!« Nu pošto se nije taj zarobljenik, imenom Solin, na tu zapovijed obazreo, ispali mu stražar pušku u glavu. Nesretnik je s mjesta bio mrlav. S bog tog dogadjaja vodila se je stroga istraga, nu pošto se je stražar ispričao, da je mislio, da vidi bjegunca, riješio ga je sud optužbe. Kod sprovoda nesretnika bili su prisutni svi zarobljenici, engleski časnici i vojnici.

Prigodom rođjendana njemačka cara Vilima, stvorio se je medju njemačkim i austro-ugarskim zarobljenicima odbor za proslavu tog dana. Engleski guverner Gibraltara dozvolio je svim zarobljenicima, da mogu do devet sali u večer izostati i da slave u jednoj dvorani »Majestetic Hotela« rodjendan svog cara. Da su njemački i naši zarobljeni pripadnici najmili jednu španjolsku glazbu i marširali upaljenim lampionima cijelim gradom s usklicima: »Živio car Vilim!« »Žrvila Njemačka!« pjevajući: »Deutschland, Deutschland uber alles«, »Die Wacht am Rhein«, nije bilo u dozvoljenom programu guvernena, ali pučanstvo Gibraltara i engleski vojnici koracali su zajedno taktom glazbe zarobljenika sve do ulaza u logor, odakle se je glazba svirajući vratila u grad.

Oko sedam sati nadjoh se opet na parobrodu »Principesa Mafalda«, koji je orio od burnog klicanja i pjevanja oslobodjenika. Ja se popeh na najgornji sprat palube, da promatram raskošnu rasvjetu Gibraltara, koju je još povećavao svaki trenutak bljesak električnih reflektora. Bilo je deset sati u večer, kad zaori znak sirene. Bilo je vrijeme odlasku. Pol sata poslije ostavismo luku Gibraltara praćeni tracima mnogobrojnih reflektora od europejske i Marokanske strane, a jedna torpednjača pratila je naš brod sve dok nismo izgubili »pećinu« s vidika.

...

[vladimir bošković]

PUTEM BARCELONE I GENOVE.


Put u Barcelonu, kamo smo imali prispjeti 11. siječnja, prošao je bez neprilika. Ploveći neprestano kraj obale španjolske, nismo se nadali, da će nas u tim neutralnim vodama napasti koji ratni brod. Slijedeći dan osvanusmo pred Cartagenom, a prema večeri pomole se snijegom i ledom pokriti vršci Pireneja, koji su pred zapadom sunca sjali u ružičastoj zelenkasto-modroj boji. U ustanovljeno vrijeme, na 11. siječnja, oko 7 sali u jutro, bijaše krasan zimski dan, prispjesmo u Barcelonu. Premda je sa Pireneja i bližnjeg Mont-Serrata duvao britki sjevernjak, stajalo je sve na palubi, da se divi krasnoj panorami tog najljepšeg i najmodernijeg španjolskog grada. Oko 8 sati usidri se naš brod na glavnom molu, gdje je prekrasan restaurant sa kavanom. Na daleko u luci ležalo je 10—12 parobroda njemačke mornarice usidreno već nekoliko mjeseci, a i 1 parobrod »Austro-Americane« čamio je u pozadini, da čeka svršetak rata. Cijeli red automobila, omnibusa i kočija kod pristaništa, pa čiste asfaltirane ulice svraćaju pozornost putnika, koji se mora čuditi velegradskom izgledu Barcelone, koji broji do pol milijuna stanovnika.

Oko 10 sati ukrcaše se deset putnika prvog razreda, po obličju bi ih svatko držao Nijemcima. Baš u podne kad smo slušali u koncertnoj dvorani glazbu našeg orkestra, digne »Principessa Mafalda« sidra i mi krenusmo u otvoreno more, gdje nam je valjalo preploviti lionski zaljev u opasnoj blizini franceske obale. Pa i jedva da smo ostavili granicu neutralne vode španjolske i grad Barcelona bio još na vidiku, pojavi se na istočnom horizontu oblak dima, kojega su časnici sa zapovjedničke palube dalekozorima pozorno motrili, a cijela putnička paluba napunila se mnoštvom ljudi, kojima je srce žestoko kucalo od iščekivanja i nemira. Napokon se pojave iz morske pučine 4 dimnjaka, a pol sata kasnije grune hitac iz topa, koji nam navijesti, da stojimo na mjestu. Na strani ratnog broda čitali smo natpis: »Du Chaoula«, bio je to ime franceskog krstaša. Spuštena parna barkasa, zaustavi se skoro kraj stuba našeg broda, gdje je svatko bio znatiželjan, da li će Francezi biti prijazniji od Engleza. Opet nam se je valjalo na palubi staviti u red, a franceski časnici praćeni od deset vojnika ratne mornarice, počeše nas ispitivati i pregledavati. Sedam putnika od ono deset, koji su se ukrcali u Barceloni, odvukoše odmah do barkase, da ih odvedu na ratni brod kao zarobljenike. Gospodje i djecu tih ratnih sužnjeva ostaviše na brodu, da putuju dalje.

Jedan od zarobljenika, omašan i star gospodin, koji je istina dobro španjolski govorio, ali u komu se je odmah tudjinac prepoznao, žacao se je skočiti u barkasu, koja se žestoko ljuljala na uzburkanom moru i gdje se već nalazilo ostalih šest zarobljenika. Da se stvar prikrati, pograbe ga dva vojnika ispod ramena i bace ga u barku kao vreću krumpira.

Gospodja i djeca mu, koja su taj prizor plačući promatrala, vrisnuše od straha, a zapovjednik našeg broda nije se mogao uzdržati, a da ne prokune »ce bougre de chien«. Pošto su se ta gospoda udaljila, krenusmo mi opet dalje, praćeni od dvije torpednjače sve do Ventimiglie na talijanskoj granici, kamo dospjesmo oko 5 sati u jutro. Sad nam nije niti franceski, a niti engleski krstaš mogao naškoditi, jer mi putovasmo kraj talijanske obale sve do Genove, gdje se imalo dovršiti naše opasno putovanje, toli bogato doživljajima. Pa i nije bilo putnika na parobrodu, koji ne bi trpio od nervoznog nemira i postojane uzrujanosti. U restauraciji trećeg razreda slavio se je medjutim ne samo od oslobodjenika, nego i od »Talijana« i »Španjolaca« sretan dolazak u Europu, izmedju franceskih i engleskih krstaša. Da su sada u kantini »Španjolci« pokriti pravim argentinskim »sombrerom« i »ponehom«, pa i sam »Don Gonzalez Mangibeira« pjevali hrvatske pjesme, a Lorenzo Seassabomba iz Palrema zabavljao se u društvu Nijemaca u bečkom dialektu, bilo je dosta neoprezno, jer nam je valjalo u Genovi proći još jednom vatrom pred cerberusima talijanske »questure«.

...

[vladimir bošković]

U DOMOVINI.

Napokon se pojavi svjetionik genoveške luke i mi se usidrismo nakon dva sata pred glavnom carinarom. Kod izlaza iz broda pojave se dva Carabiniera i jedan činovnik policije, koji je pregledavao putne listove svakog putnika, koji bi ostavio brod. Svi koji su bili pripadnici talijanski, t. j. koji su imali talijanski putni list, moradoše se staviti na desnu stranu, a svi drugi stranci na lijevu, gdje su bili za kratko vrijeme pušteni na slobodu. Nijemcima, »Španjolcima« i drugim narodnostima, koji su sad mogli putovaii svojom vlastitom putnicom, odlanulo je kod srca, dočim smo se mi »Talijani« u nemiru pitali, što će bili sada?

Pošto se je u carini pregledala naša prtljaga, javi nam činovnik »questure«, da nam valja poći u vojarnu predgradja Sanpierdarena, gdje ćemo biti obaviješteni o daljnjim mjerama.

Putnici, kojima je bilo više od 50 godina, dobili su lamo dozvolu, da odu kamo ih je volja, dočim su desetoricu putnika »Principesse MafaIde« otpravili vojničkim ispravama popunitbenom zapovjedništvu u Vogheru, petnajstoricu u Bolognu, dvadeset u Anconu, dvadeset u Bari i petnaest u Brindisi, kamo je i meni bilo otputovali, da se najavim kod vojničkog zapovjedništva kao Briarava Battista iz Salo, provincia di Bergamo, momak od 36 godina. Pošto su nas na kolodvoru pratila dva talijanska podčasnika, koji su nam imali kupiti vojne karte na kolodvoru, nije mi bilo moguće da oživotvorim svoje osnove, koje sam cijelo vrijeme, otkad smo došli u kasarnu, zamišljao.

Bilo je na kolodvoru prilike, da se udaljim svojim pulem, da nisam imao brige radi prtljage, koju ipak nisam htio napustiti, a nadao sam se, da će se putem pružiti bolja zgoda. Oko četiri sata po podne odlazio je naš vlak i mi se popesno u naše odjele svi zajedno u jedan vagon, koji je bio do Bari-a naznačen, čim je vlak krenuo s mjesta, ostave nas oba talijanska podčasnika i mi ostadosmo sami. U Vogheri ostavi nas jedan dio vojničkih obvezanika, isto tako i u Bologni, Anconi i u Bari, gdje je takodjer bilo zgode, da se odijelim, da nismo imali svi za Brindisi označeni, jednu vojničku ispravu, koja je bila u ruci nekog plahog mladića, za sve svoje pratioce. Oko šest sati u večer drugog dana pripjesmo u Brindisi, gdje sam odlučio pošto poto dovršiti to nesnosno stanje. Kod dolaska oslavih svoju prtljagu na kolodvoru u pohrani kod vratara i odoh sa svojim transportom glavnom ulicom, koja vodi do »Hotela des Indes« na moru i pristaništu »Peninsular Steam ship Navigalion«. Na trgu, kojim prolazismo bilo je sakupljeno mnoštvo svijeta. S desne strane primjetih kuću sa natpisom c. i kr. austro-ugarskog konzulata. Svom drugu, s kojim sam u istom redu koracao, prišapnuh nehajno, da ću putem kupiti smolku za sebe i za njega. Kod prve »Vendita tabacchi«, sklonuh se na stranu i ostavih povorku, koju više nikada nisam vidio.

Buduć sam ostavio svoj talijanski putni list, kojim sam mogao nastradati, kod činovnika našeg konsulata, umolih konzula, da mi potpiše i potvrdi odlazak iz Brindisija do austrijske granice. Otputovah prvim vlakom putem Cormonsa, gdje sam prekoračio na 16. siječnja, 19 dana nakon odlaska iz južne Amerike, talijansku granicu. Kakova je sudbina zatekla moje suputnike, koji su me pratili na toj Odiseji sve do skrajnjeg juga Italije, nijesam nikada doznao.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]