PALUBA
April 19, 2024, 05:55:47 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno, dopuna Pravilnika foruma PALUBAinfo, tačka 22
 
   Home   Help Login Register  
Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: GSP Beograd je počeo sa 38 konja  (Read 1674 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« on: May 14, 2016, 12:53:24 pm »

Put od Slavije do Kalemegdana kao sudbina: Ovo je bio PRVI BEOGRADSKI VOZAČ TRAMVAJA


"U Beogradu živi još jedan iz redova neobičnih primeraka stare garde: najstariji tramvajdžija, u stvari pionir svih beogradskih tramvaja, i konjskih i električnih, Vasa Tomić zvani 'Gospoja'" Novembra meseca 1938. godine ovako je počeo tekst u listu "Vreme", u reportaži koja se bavila očuvanjem varoške tradicije i sećanja na stari Beograd.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


U tom trenutku Tomić je uveliko bio sedamdesetogodišnjak, a vozio je prvi tramvaj na liniji koja je u Beogradu spajala Kalemegdan i Slaviju. Prvo šinsko vozilo klaparalo je ovom trasom počev od 1892. godine.
 Sećanja Tomića Gospoje duhovito su ilustrovana manirom ondašnje dnevne štampe, a čitaoci su uživali u anegdotama koje prenose "Beogradske priče".
 
Bez stanica
 
Autor teksta Svetozar Glišović opisuje kako se u doba početka tramvajskog prevoza niko nije peo u "prva kola" jer su ta kola u stvari bili konji.
 
Brzina se razvijala pomoću biča. Ono "ššš" koje danas proizvodi vadušna kočnica moglo bi da se čuje jedino ako se "motor" previše najeo "pa na taj neinteligentan način izražava svoje unutrašnje zadovoljstvo i spokojstvo. Za dejstvo takve 'vazdušne kočnice' iz starih, dobrih vremena kočničar je unapred znao čim bi video da se podiže rep tramvajskog motora – šarmantno beleži predratni reporter.

Saobraćale su tri linije
 
U doba uvođenja prvih, konjskih tramvaja prednjačile su tri linije. Kako se sećao Vasa Gospoja, prva je išla od kafane "Tri seljaka" do "Srpske krune" (Slavija - Kalemegdan), druga na relaciji "Šiško - Groblje" (Današnje Terazije - Ruzveltova) i treća od kafane "Žagubica" ka električnoj centrali na Dorćolu.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Pored ovih muka sa konjem za vuču i njegovim fiziološkim potrebama tokom radnog vremena, Gospoja je prepričavao i ostale dogodovštine koje su se zbivale tramvajskom šoferu.
 
– A stanica, e moj priko, uopšte nije bilo. Ako hoćeš u tramvaj, imaš da mašeš rukom još izdaleka, ili da staneš ispred konja, da ih zaustaviš, pa onda možeš da uđeš. Doduše, mogao si lepo i da uskačeš – pričao je Gospoja.

Kočijaš koji upravlja tramvajem na svaka dva sata dobijao bi dva odmorna konja, koji bi nastavili posao prethodnika.
 
Vozio sam ja od Slavije do Kalemegdana za 20 minuta, isto kao i sad, pa možda i za koji konjski nokat brže! A konji su bili štajerci, treba tu povući 50 putnika, pa možda i više – pričao je stari kočijaš.
Sećao se Tomić i bakšiša koji je dobijao, a u to vreme, s kraja 19. i početka 20. veka, vožnja tramvajem bila je donekle i deo statusa.
 
Što su ljudi nekad bili galantni! Tramvaj, nekad, moj priko, to ti je kao sad pozorište ili koncert. Kad neko obuče novo odelo i hoće da se pokaže pred svetom, a on gde će nego u tramvaj! Ne uđe on zato što žuri, nego da se pokaže pred boljim svetom, da ga zagledaju. E, moj priko, danas ti je pozorište sasvim zamenilo stare konjske tramvaje! Evo baš sam na jednoj slavi čuo dve gospođe kako razgovaraju o pozorištu. Pa jedna pita šta se daje, a druga joj odgovara: "Baš me briga šta se daje, za mene je to premijera moje nove haljine!" Eto, tako su ti pre ulazile i u moj konjski tramvaj. Ne zna ona gde ide, nego samo uđe i namesti se, a svi se zablenu u njene nove krpe. Tako se "nađiđi" kao da ništa ne primećuje, a kad stigne na Slaviju kaže: "Ju, pa zar smo već na Kalemegdan?" – sećao se Gospoja svoje mladosti.


Elektrika


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Iskakanje iz tramvaja koji vozi sporo nije bilo zabranjeno, kao što je to postalo kasnije, kada su uvedena brža, električna vozila. Gospoja je govorio kako su "čak i babe uskakale i iskakale".

Konjski tramvaji su radili do 1903. godine, kako se sećao Vasa Tomić, a prvi električni je prešao preko Terazija 1897.
 
– Bio je to redak dan za Beograd. Objavljeno je da će u nedelju preći preko Terazija tramvaj koji ide sam. Toga jutra crkve su bile prazne, jer je svet još pre jutrenja zauzeo sva mesta duž pruge, očekujući to prvo čudovište – sećao se ovaj vozač.
 
Potom je došlo vreme da se naši kočijaši obuče vožnji električnog tramvaja. A to je bio sasvim novi izazov.
 
Belgijanci su doveli trojicu tramvajdžija koji su kočijašima naše Direkcije tramvaja i osvetljenja davali časove. Eh, prika moj, tako ti je to bilo. Ja sam čovek iz starih konjskih vremena, to jest iz starih dobrih tramvaja. Terao sam tramvaj 31 godinu i sedam meseci, a nikom nisam zgazio ni na žulj, a kamoli da sam nekog pregazio preko stomaka. To sam samo ja, Vasa Tomić i niko više! Drugi bi dobio diplomu za građanske časti i vrline, ali meni je i ovako dosta. Ja sam time zadovoljan – ispričao je Gospoja.
 
Vasa je penzionisan (ili, kako on kaže "metnut u turšiju") 1930. godine. I pitao se: "Čika Ajnštajn da izračuna koliko puta se čika Vasa Gospoja vozio od Čubure do Kalemegdana i natrag?".


Karta iz 1894.
 
Sećao se Gospoja i cene prevoza tramvajem sa konjskom vučom, pa je reporteru objasnio kako je stajanje naplaćivano pet para, a sedenje deset.
 
– Ko bi kupio ovu prvu kartu, a onda seo, morao je da doplati! – pričao je.
 
Te godine vozni park koji je vukao beogradske tramvaje brojao je 38 konja.


dnevno.rs


* 24148-prvi-tramvaj-580x0.jpg (69.25 KB, 580x361 - viewed 112 times.)

* 8564-tramvajska-mreza-580x0.jpg (77.84 KB, 580x370 - viewed 129 times.)

* 26451-terazije-580x0.jpg (65.62 KB, 580x369 - viewed 106 times.)
« Last Edit: May 14, 2016, 01:12:17 pm by longtrip » Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #1 on: May 14, 2016, 01:15:29 pm »

GSP je nekada bio sinonim za red, poštovanje i mir, zahvaljujući RIDŽOVANIMA


Kontrolori u autobusima GSP-a nikada nisu bili naročito popularni. Odatle i pogrdan naziv - ‘ridžovani’. Ipak, ako su nekada i bili tolerisani kao ‘nužno zlo’, sada su ‘sami protiv svih’, suočeni sa masom putnika od kojih većina nema karte. A priče sačuvane iz života starog Beograda govore da nije uvek bilo tako…u boljim vremenima i Beograđani su izgleda bili bolji.


Priča o beogradskom gradskom prevozu počinje krajem 19. veka. Prestonica je takoreći odmah posle skidanja turskih zastava sa svojih bedema, 14. oktobra 1892. godine dobila prvi gradski prevoz. U rad je puštena tramvajska linija od Kalemegdana do Slavije.
 
Mladom gradu koji je pretendovao na to da postane evropska metropola se žurilo. Električni tramvaj pojavio se na beogradskim ulicama već 1894. godine, a prva linija električnog tramvaja vozila je za Topčider. Navodno je Beograd bio treći grad u Evropi koji je uveo električni tramvaj, posle Frankfurta i Ciriha, a pre Berlina, Londona i Pariza!
 
Švercera tj. onih koji su želeli da se voze, a da ne plate kartu u ono vreme nije bilo. Kondukteri su naplaćivali karte putnicima prilikom ulaska, a ostalo je zapisano da je cena karte bila slična kao cena dnevnih novina koje su se u ono vreme smatrale skupim. Ipak, Beograd je tada bio mala varoš, 1892. godine u njemu je živelo jedva nešto više od 60.000 stanovnika od kojih je većina i dalje radije pešačila nego što je ulazila u „električnu kutiju”. Neki podaci govore da je na početku prosečan Beograđanin ulazio u tramvaj prosečno oko 40 puta godišnje!
 
Ipak, o kvalitetu prevoza se i te kako vodilo računa u ono vreme. Tramvaji su stalno usavršavani, otvarane su nove linije i poboljšavane stare. Privatni autobusi su uvedni 1927, a 1928. godine i gradski autobuski javni prevoz. Beograd je 1932. godine imao trinaest tramvasjskih linija i 96 vozila. Negde u to vreme, jedan francuski novinar je i zapisao da beogradski tramvaji nisu ništa gori od pariskih.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Današnji kontrolori i američki general Metju Ridžvej koji je „kumovao" pogrdnom nadimku - Ridžovan; Foto: Dnevno.rs/Wikipedia/Kolaž


Situacija je počela da se menja nakon Drugog svetskog rata i dramatičnog porasta broja stanovnika, sada već jugoslovenske prestonice. Između 1939. i 1956. godine stanovnišvo Beograda je naraslo za neverovatnih 65 procenata! Negde u to vreme stvorena je slika o gužvama i pretrpanim autobusima koja javni prevoz u prestonici prati i danas.
 
Godine 1951. karta je poskupela petostruko! Pa ipak, rastao je i životni standart. Ulazilo se na jedna, zadnja vrata pored kojih je uglavnom sedeo kondukter. Ako to nije bio slučaj, kondukteri, obično dvoje su se kratali po vozilu. Ako bi neko i uspeo da se u gužvi provuče bez karte, sačekali bi ga kontrolori! I tako je Beograd dobio svoje prve “ridžovane”!
 
Prvi izveštaji o neplaćanju karata pojavljuju se u novinama s kraja pedesetih godina i tokom šezdesetih i uglavnom se povezuju sa delovanjem „problematične omladine”. Izveštaji kažu da ovi mladići izgledaju opasno i da se kontrolori plaše da im priđu jer „nose skakavce i sekirice”. Ipak, sve je ostalo na nivou mladalačkog bunta koji je u to vreme bio trend i u svetskim okrvirima. Kvalitet prevoza je generalno bio visok, a takav je bio i životni standard, pa je najveći broj Beograđana plaćao prevoz ili dobijao mesečne markice od preduzeća.

Stepen poverenja koji je GSP imao u svoje korisnike najbolje oslikava trenutak iz 1975. godine kada je počelo uvođenje mašina za poništavanje karata. Do 1978. godine kondukteri su zauvek napustili vozila GSP-a. Pa ipak, krajem osamdesetih godina, procene su govorile da u prevozu ima ne više od 7 odsto putnika-švercera.
 
Devedesete su tu sliku nepovratno promenile…
 
Vozni park GSP-a je propao, broj vozila se vratio na vreme kada je u Beogradu živelo tri puta manje stanovnika i kada su ti stanovnici bili mnogo bogatiji. Slike prljavih, sporih i polupokvarenih autobusa u kojima nikada nema mesta postale su svakodnevica. U jednim novinama je 1993. godine objavljen podatak da je u vozilu registrovanom za 120 ljudi izbrojano neverovatnih 249 putnika!
 
Argument „nisam dobio platu pola godine, čekam bus sat i po, pa me još sad i ti drndaj” postao je geslo vožnje gradskim prevozom, a ta slika, uz male korekcije, nije se promenila ni do danas.


* 3247-ridzovani-580x326.jpg (55.99 KB, 580x326 - viewed 103 times.)
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.035 seconds with 22 queries.