Bikini radioaktivni i nakon 70 godina

[duje]

Vir: "Dnevnik hr" Zagreb
http://dnevnik.hr/
13.06.2016.

RADIOAKTIVAN I NAKON 70 GODINA A rekli su im da će se moći vratiti za par dana...

Stanovnici se žele vratiti svojim domovima, no čini se kako još nije došlo vrijeme za taj dugoočekivani trenutak.
 
Kada je Vlada SAD-a prije 70 godina uvjerila stanovnike atola Bikini na Maršalovim Otocima da napuste svoje domove, rekli su im da će se moći vratiti čim završe s nuklearnim testiranjem. Od tog je obećanja prošlo 70 godina, a radijacija je još toliko velika da da je naseljavanje i dalje - nemoguće.

Nuklearna testiranja

Bikini se sastoji od 23 otoka koji okružuju duboku lagunu koja se nalazi na krajnjem sjeveru otočja Ralik - oko 87 kilometara sjeverozapadno od atola Ailinginae i 850 kilometara od otoka Majuro. Najveće kopno atola, otok Bikini, je sjeveroistočni otočić duljine 4 kilometra koji uokviruje lagunu. Oko 12 kilometara sjeverozapadno od Bikinija nalazi se otočić Aomen na kojemu je izvedeno 67 probnih eksplozija nuklearnog oružja.

Tijekom Drugog svjetskog rata, u veljači 1944. godine 40.000 Amerikanaca se iskrcalo na Maršalovim Otocima i nakon snažnih borbi osvojili su vojarnu Kwajalein pri čemu je poginulo svih 8.000 japanskih vojnika. Nakon rata Maršalovi otoci su potpali u Starateljsko područje Pacifičkih Otoka kojim su od 1947. do 1990. godine upravljale SAD.

Po završetku Drugog svjetskog rata i u začetku Hladnog rata, SAD su započele s nuklernim testiranjima u Tihom oceanu i to upravo na atolu Bikini Maršalovih Otoka. Oko 1.000 stanovnika je preseljeno u ožujku 1946. godine na susjedni atol Rongerik i započele su opsežne pripreme za nuklearna testiranja.

Nakon preseljenja lokalnog stanovništva na atolu Bikini su od 1946. do 1958. godine izvedena 23 nuklearna testa, uključujući i eksploziju prve termonuklearne bombe (poznatije kao hidrogenska bomba ili H-bomba) 1954. godine, pri čemu je nastao ogromni Bravo krater koji je vidljiv i dan danas na sjeverozapadnom dijelu atola. Pored njega, na Bikiniju se nalaze i drugi ostaci nuklearnih testiranja, uključujući brodove na dnu lagune koji su potopljeni prilikom testiranja 1946. godine.

Katastrofalne posljedice na ljude i okoliš

Sama Castle Bravo eksplozija je bila 7.000 puta snažnija od nuklearne eksplozije u Hirošimi, te su nuklearna testiranja imala katastrofalne posljedice na geologiju i prirodni okoliš Bikinija, ali i na zdravlje ljudi izloženih njihovoj radijaciji. Tijekom povijesti, atol Bikini je postao simbolom zore nuklearnog doba, ali i simbolom smrti koji paradoksalno izgleda poput prizora rajskog mira. Zbog toga je atol Bikini 2010. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji.

1968. godine vlada SAD-a je počela vraćati stanovnike na atol Bikini, ali su oni ponovno uklonjeni 1978. godine kada je francuski tim znanstvenika u njihovim tijelima otkrio opasne količine radioaktivnog izotopa, cezija-137, u njihovim tijelima. Posljedice su bile neplodnost, česti sponatani pobačaji, mrtvorođene bebe i sveukupna šteta za populaciju atola. Međunarodna agencija za atomsku energiju je 1998. godine ocijenila kako Bikini atol još uvijek nije pogodan ta stanovanje zbog velike razine radijacije. SAD je 2007. godine osigurala 150 milijuna dolara kao odštetu zbog šteta prouzrokovanih nuklearnim testiranjima.

I 70 godina kasnije povratak nemoguć

Danas, 70 godina kasnije, atol Bikini i dalje je nenaseljen. Posjećuju ga samo ronioci i avanturisti koji se ne boje radijacije. Stanovnici se žele vratiti na atol, no čini se kako  još nije došlo vrijeme za dugo očekivani povratak kući, piše Huffington Post.

Istraživanje objavljeno proteklog tjedna pokazalo je kako je atol najvjerojatnije još uvijek previše radioaktivan za naseljavanje. Znanstvenici koji su na njemu bili prošle godine obavili testiranja otkrili su razinu radijacije veću od dozvoljene minimalnim sigurnosnim standardima. Ipak, na susjednim je atolima značajno manja, što je pozitivan znak nakon nekoliko desetljeća nemira za cijelu regiju i njezine stanovnike.

Tim znanstvenika predvođen Emlynom Hughesom, profesorom fizike na Sveučilištu Columbia, posjetio je Maršalove Otoke u kolovozu prošle godine kako bi izmjerili emisije gama zraka na atolima Bikini, Rongelap i Enewetak.

Mjerenja koja su napravili na tri atola uspoređena su s očitanjem gama zraka s atola Majuro na jugu Maršalovih Otoka i s mjerenjima uzetim u Central Parku u New Yorku.

Mjerenja napravljena na atolu Majuro i u Central Parku su pokazala da imaju prosječnu godišnju radijaciju od 9,5 do 100 milirema. Povećano očitanje u Central Parku može biti zbog obilja granita u parku, pojasnili su znanstvenici.

No, na atolima Bikini, Rongelap i Enewetak najmanja radijacija izmjerena je izmjerena na atolu Enewetak - godišnji prosjek je 7,6 milirema. Na atolu Rongelap zabilježena je blago povišena razina - 19,8 milirems. Oba atola dakle, imaju razinu radijacije ispod 100 milirema, što je unutar sigurnosnih standarda koje su odredili SAD i Maršalovi Otoci.

Atol Enewetak djelomično je naseljen uz iznimne napore lokalne zajednice. Atol Rongelap pokušavaju naseliti posljednjih nekoliko godina.

Na atolu Bikini mjerenja pokazala da je godišnji prosjek radijacije čak 184 milirema. Neki dijelovi atola imaju očitanja viša od 640 milirema.

'To otkriće sugerira da su na atolu Bikini višestruko premašeni sigurnosni standardi i ne može biti siguran za naseljavanja', poručili su autori studije.

Ipak, razina radijacije pronađena na atolu Bikini ne smatra se 'strašno opasnom'. To je stoga, potencijalno dobar znak za lokalno stanovništvo koje se želi vratiti kući nakon desetljeća u progonstvu...

[duje]

Vir: "Večernji list" Vojna povijest  Zagreb
http://www.vecernji.hr/
28.07.2016.

60 godina kasnije život je i dalje nemoguć na atolu Bikini...

"Sjećam se veličanstvenog bljeska na zapadu te strašnog zvuka; nakon eksplozije nebo je bilo crveno u cijelom vidokrugu", izjavio je Oishi.
 
Prošlo je više od 60 godina nakon testiranja strašne američke vodikove bombe na atolu Bikini, a izbjegli stanovnici su i dalje u strahu te se neće vratiti jer je nuklearna kontaminacija i dalje prisutna, piše Guardian.
   
Tijekom velike utrke u naoružavanju za vrijeme Hladnoga rata, 1. ožujka 1954. godine započelo je testiranje Bravo te je izbačena bomba od 15 megatona koja je bila oko tisuću puta snažnija od atomske bombe koja je bačena na Hirošimu.

Stanovnici atola Bikini žive u izbjeglištvu od prvih testiranja 1946. godine. Kada su američki znanstvenici objavili da je atol Bikini siguran za život, neki su se stanovnici opet doselili 1970. godine. Nažalost, opet su protjerani 1978. godine kada su se jako otrovali zbog velikih razina radijacije u hrani koja je rasla na dijelu gdje su bili nuklearni testovi. Američke su vlasti dodijelile više od 2 milijarde dolara odštete zbog uništenog zdravlja i okoliša, ali se iznos prestao plaćati nakon što je fond za financiranje jednostavno "presušio". Tijekom 60. godišnjice, na atol se vratio velik broj ljudi kako bi se obilježila obljetnica unatoč američkim upozorenjima.

Ljudi su se vratili živjeti na Rongelap 1957. godine, ali su ga opet napustili 1985. godine zbog straha od radijacije. Samo je jedan od 60 otoka u Rongelapu očišćen od radioaktivnosti tijekom američkog programa vrijednog mizernih 45 milijuna dolara.

Američki nuklearni eksperimenti na Maršalovim otocima završili su 1958. godine nakon 67 testova. UN je objavio 2012. godine da su posljedice testiranja i dalje itekako prisutne.

"Nisu uništeni samo domovi", izjavila je Lani Kramer, savjetnica u lokalnoj vladi Bikinija te dodala da je rezultat "humanog preseljenja" zapravo bio gubitak kulture i kulturnog nasljeđa – tradicionalnih vještina i običaja koje se prenose tisućama godina s koljena na koljeno.

Na obljetnici prije dvije godine koja je trajala sedam dana, sudjelovao je i 80-godišnji Matashichi Oishi, jedan od 23 ribara na japanskom brodu Daigo Fukuryu Maru (Sretni Zmaj) koji je bio udaljen oko 80 kilometara od bombe kada je eksplodirala. "Sjećam se veličanstvenog bljeska na zapadu te strašnog zvuka; nakon eksplozije nebo je bilo crveno u cijelom vidokrugu", izjavio je Oishi.

Sudbina posade navedenog broda poznata je diljem svijeta. Tijekom obljetnice, oko 2000 ljudi je hodočastilo na grob Aikichia Kuboyame – člana posade koji je preminuo zbog zatajenja organa sedam mjeseci nakon testiranja dok je petnaest ostalih članova posade kasnije preminulo od karcinoma i ostalih uzroka.

Predsjednik Maršalovih otoka, Christopher Loeak, pozvao je SAD da konačno završi svoj nedovršeni posao jer kompenzacija niti u kojem slučaju nije dovoljna za štetu koju je napravio SAD.

Tada je američko veleposlanstvo u Majuru izjavilo na svome web-sjedištu: "Znanstvenici iz cijelog svijeta proučavali su posljedice na ljudsku populaciju koje su se dogodile tijekom testiranja; SAD nikada nije namjeravao svojim testiranjima nauditi Maršalovim otocima".