SAD, Izrael i Rusija otimali su se za hrvatski S-300
Raketni protuzračni sustav S-300 u posjedu Hrvatske vojske bio je predmet interesa velikih sila: Izrael i SAD željeli su iskopirati superiornu rusku tehnologiju, a Rusi su ih htjeli spriječiti
STRANI VOJNI ANALITIČARI bili su šokirani kad je Hrvatska prikazala S-300: najveći interes pokazali su Amerikanci i Izraelci
Nacional posjeduje izviješće Vojno sigurnosne agencije (VSA) o osiguranju i problemima u protuobavještajnoj zaštiti sredstava raketnog sustava S-300 nastalo 19. studenoga 2002., koje otkriva dosad nepoznate okolnosti vezane uz nabavu i osiguranje tog oružja, koje je donijelo prekretnicu u Domovinskom ratu. To izviješće otkriva da je nabava tog oružja bila izuzetno interesantna svjetskim velesilama SAD-u i Rusiji, kao i Izraelu, a razvoj diplomatskih odnosa Hrvatske s tim zemljama tijekom 90-ih pokazuje da Hrvatska njihov interes za to po njih vrlo značajno pitanje nije znala nikako politički kapitalizirati.
Iako je pišući o nabavci tog oružja Nacional već otkrio da su za njega pokazivali interes Amerikanci i Izraelci, te da su ga slikali i vjerojatno odnijeli iz Hrvatske, ovo izviješće VSA prvi je dokument koji nepobitno dokazuje da je veći dio sustava S-300 bio isporučen Hrvatskoj, zajedno sa specijalnim 8-bitnim čipom na osnovnom lanseru, koji poznavatelji sustava smatraju njegovim ključnim dijelom koji povezuje sve vitalne dijelove raketa s komandnom pločom, hidraulikom sustava i njegovim sustavom veza. O tomu mogu posvjedočiti američki, ruski i izraelski vojnici i špijuni.
Dijelovi sustava S-300 u Hrvatsku su stigli između 1994. i 1996., dobavljali su se preko zračne luke u Puli, a javnosti su pokazani na mimohodu Hrvatske vojske na Jarunu 1995. Uoči oslobodilačkih akcija “Bljesak” i “Oluja”, javno pokazivanje tog sustava odvratilo je neprijatelja od korištenja borbenih zrakoplova MIG 29, što je olakšalo oslobađanje zemlje te umanjilo žrtve i razaranja.
Pojavljivanje S-300 na vojnoj paradi za Dan državnosti 30. svibnja 1995. na Jarunu, nije izazvalo samo pozornost u Beogradu nego i u Washingtonu i Jeruzalemu. Bio je to događaj od iznimnog globalnog strateškog značenja, jer su vojni analitičari shvatili da se jedan sistem S-300 prvi put našao izvan neposredne kontrole ruske vojske ili njenih saveznika. To se dogodilo u vrijeme kad su se u toj sferi razvoja naoružanja u svijetu odvijali važni procesi.
S-300 protuzračni sustav na kojem zapad zavidi Rusima
Razvoj složenih, mobilnih sustava protuzračne obrane pod nazivom S-300 počeo je u Rusiji sredinom 70-tih godina. Osnovna verzija sustava S-300 P namijenjena je za borbu protiv krstarećih raketa, bespilotnih letjelica, zrakoplovnih raketa velike brzine i niskoletećih lovačko-bombarderskih zrakoplova. S-300 V koristi se za djelovanje protiv taktičkih i operativnih balističkih raketa. Oba sustava mogu se koristiti za borbu s ciljevima u zračnom prostoru. Sustav S-300 V nalazi se na vozilima s gusjenicama i koristi se za zaštitu sastava kopnene vojske, a sustav S-300 P nalazi se na vozilima s kotačima i služi za zaštitu objekata vojne i civilne infrastrukture. Mobilni raketni sustav PVO S-300 V ima visoku efikasnost uništenja ciljeva, jer u raketi koristi bojevu glavu usmjerenog djelovanja. Jako je dobro zaštićen od ometanja i može istodobno gađati do 24 cilja. Cijeli proces njegova borbenog rada je automatiziran zahvaljujući visoko sofisticiranim kompjuterima. Mobilni raketni sistem PVO S-300 PMU1 namijenjen je za uništavanje zrakoplova, krilatih raketa, balističkih ciljeva i drugih napadnih sredstava iz zračnog prostora. Daljina uništenja ciljeva je do 150 km a balističkih ciljeva do 40 km. Modernizacija sistema S-300 PMU završena je 1993. Ona je bila usmjerena na povećanje automatizacije borbenih djelovanja, mogućnosti uništenja balističkih raketa s brzinama od 2800 m u sekundi, povećanje daljine djelovanja radara, zamjenu elektronskih računala i uvođenje raketa velikih dometa. Taj sustav je dobio oznaku S-300 PMU1. Od 1995. do 1997. sustav su ponovo modernizirali i dobio je oznaku S-300 PMU2 FAVORIT. Povećana je daljina uništenja ciljeva do 200 km i realizirana mogućnost korištenja raketa sa sustava S-300 PMU1.
Hrvatska je u vrijeme nabave sustava S-300 dobila tada najmoderniju varijantu S-300 PMU. Stoga ne čudi što je to oružje izazvalo veliko zanimanje u međunarodnim vojnim krugovima. Iako to nisu bili spremni priznati, Amerikanci nisu raspolagali niti približno kvalitetnim oružjem kao što je to S-300. Amerikance i Izraelce je to oružje zanimalo zato što su ga Rusi prodali nekim njihovim strateškim neprijateljima. Sustav je od Hrvatske htjela kupiti i Turska, najvjerojatnije da odgovori Grčkoj koja je koncem 90-ih postavila isti sustav na Cipar. SAD i Izrael strateški su zainteresirani za razvoj i analizu tog ruskog sustava i zato što vjeruju da su Rusi i Ukrajinci taj sustav dostavljali i u Kinu, Vijetnam ali i Iran, Sjevernu Koreju i Siriju, tri zemlje koje SAD sumnjiči za podržavanje terorizma.
Zbog svojih superiornih tehničkih karakteristika u odnosu na slične sustave kojima su raspolagali Amerikanci i Izraelci sustav S-300 uvelike je mogao usmjeravati dinamiku političkih odnosa na Bliskom Istoku protivno interesima SAD-a i Izraela. U vrijeme kada su Amerikanci u Hrvatskoj razgledavali S-300, raspolagali su raketnim sustavom protuzračne obrane Patriot (PAC 3), koje su prvi put koristili 1991., prilikom invazije na Kuvajt, odnosno Irak. Taj je sustav uništio 47 balističkih raketa tipa SCUD, koje je 1990. Irak lansirao na savezničke snage. Patriot je razvijen prvenstveno kao protuzračni sustav sedamdesetih godina i u operativnu upotrebu je uveden 1982. Može gađati ciljeve na daljini od 3 do 80 km na visinama do 24.000 metara, što je ipak slabije od S-300 koji ima znatno bolje karakteristike - gađa ciljeve udaljene do 200 km, na visini 27.000 metara. Patriot čini zapovjedno mjesto bitnice odakle se upravlja sustavom, višenamjenski radar koji može otkriti i identificirati 100 ciljeva u zraku na daljinama do 150 km kao i pratiti i navoditi rakete na osam ciljeva istodobno. Usporedbe radi, S-300 istodobno može gađati 24 cilja. Po završetku operacija u Zaljevu, američki predstavnici su iznijeli podatak da je Patriot sudjelovao u 47 misija, od kojih je 45 bilo uspješnih. Međutim, euforija koja je pala poslije pobjede koalicijskih snaga, donijela je naknadna ispitivanja koja su pokazala da je samo 27 posto misija bilo uspješno. Ipak ni to nije bio kraj pada, daljnjim je ispitivanjima, koje je inicirao američki Kongres, zaključeno da se samo u 9 posto slučajeva, gdje su pronađeni pouzdani dokazi, može govoriti o obaranju iračkih SCUD-ova.
Razlog ovako katastrofalnog učinka Patriota je nemogućnost “razlikovanja” bojeve glave SCUD-a od njegova tijela, jer se na određenoj visini, u završnom dijelu putanje, bojeva glava uz eksploziju odvaja od tijela.
Patriot očigledno ima problem s presretanjem raketa koje imaju veliku brzinu leta. Zato je Amerikancima bilo od izuzetne važnosti spoznati kako funkcionira S-300, do kojeg su mogli doći u Hrvatskoj. Sustav S-300 Amerikanci su više puta pregledavali. Njih je hrvatska strana i uoči nabave informirala da bi ga mogla nabaviti. Amerikanci su to prešutno odobrili, iako se radilo o kršenju embarga na uvoz oružja. Time su svakako pomogli Hrvatskoj, ali to su sigurno dijelom učinili i kako bi došli u poziciju detaljno se upoznati s tim oružjem.
Agenti VSA tvrde da su Amerikanci zadnji put pregledavali sustav S-300 u ožujku 2001. Oni su tada obišli obje lokacije smještaja dijelova sustava S-300, te su tada, između ostalog, snimili sklopove i oznake digitalnim kamerama i fotoaparatima, te dobili i preslike dijela dokumentacije. To je za Nacional potvrdio i tadašnji ministar obrane Jozo Radoš. “SAD su bile zainteresirane za kupnju raketnog sustava S-300 i ne vidim ništa sporno u tome što su ga vidjeli američki stručnjaci 2001. Nismo se pogodili oko prodajne cijene. Ne sjećam se tko je odobrio njihov dolazak i obilazak raketnog sustava, ali tko god da je, imao je i moju suglasnost”, izjavio je bivši ministar obrane Jozo Radoš. Sustav S-300 koji je bio uskladišten u Kanjiži i Puli više puta su pregledavali, rastavljali i fotografirali i izraelski stručnjaci, a dokumentacija o sustavu prebačena je u Izrael. Riječ je o dokumentima po kojima tehnološki razvijena država može i sama razviti taj sustav.
Časopis Jane’s Defence 2001. je objavio tekst u kojem tvrdi da je Izrael razvio sustav koji se može suprotstaviti sustavu S-300, za obranu od susjednih zemalja koje ga posjeduju. Autori članka citiraju izvor iz izraelskih vojnih krugova koji tvrdi da je Izrael od Hrvatske dobio komponente tog sustava. Agenti VSA rekonstruirali su kako je tekao posjet Izraelaca zahvaljujući brigadiru Ivanu Peici, zapovjedniku 205. brigade protuzračne obrane, koji im je ispričao da su Izraelci još 1996. dolazili gledati sustav S-300. Uputio ih je Vladimir Zagorec, preko stožernog brigadira Marijana Vragotuka. Peica tvrdi da su Izraelci od 12. do 19. prosinca 1996. boravili u Kerestincu, te u brigadi remontne potpore u bivšoj tvornici Jedinstvo, gdje su skenirali ili snimali na mikrofilm svu tehničku dokumentaciju sustava S-300 koja im se činila zanimljiva. Htjeli su pregledati i pojedine rezervne sklopove, ali im to nije omogućeno. Izraelska delegacija imala je 4 člana - samo je jedan po struci bio stručnjak za rakete, dok su ostali vjerojatno bili pripadnici njihove obavještajno-sigurnosne službe. Pratio ih je i jedan pripadnik HIS-a. Kao odgovor na iranski razvoj rakete Shahab 3, Izrael, uz američku pomoć, razvija antiraketni sustav Arrow. Arrow prilazi ciljevima u zraku maksimalnom brzinom 9 maha na visini od 10 do 50 km. Presretanje raketom je moguće na približno 90 km udaljenosti. Prvi put izraelski raketni sustav je predstavljen 7. studenog 2002. u izraelskoj zračnoj bazi Palmachim kao posljednja linija obrane Izraela protiv raketa ispaljenih s teritorija Iraka, Irana ili Sirije. Moglo bi se reći kako je raketni sustav Arrow zajednički izraelsko-američki projekt koji je inicijalno počeo još 1988. Tvrdi se kako se Izrael uz pomoć raketa Arrow 2 može kvalitetno obraniti od iranskih Shahab raketa, koje mogu nositi manje nuklearne bojeve glave. No, prema nekim izvorima, raketa Arrow ipak nije dovoljno tehnološki jaka da se obrani od takvog napada, pa se mora pribjeći modernizaciji sustava za navođenje Arrowa kako bi se povećala efikasnost rakete prilikom gađanja neprijateljskih letećih ciljeva i raketa. Raketni sustav još uvijek nije bio primijenjen u ratnim djelovanjima. Zato je i Izraelcima bilo vrlo važno doznati kako funkcionira superiorniji S-300.
Posjet američkih vojnih i obavještajnih dužnosnika radi pregleda sustava S-300 tijekom 2001. jako je zabrinuo Rusiju. Nedugo nakon toga u koordinaciji s generalom Imrom Agotićem, ruski su stručnjaci posjetili Hrvatsku i pregledali to oružje. Taj ruski posjet naveo je agente VSA na zaključak da Rusi pomno prate što se događa s dijelovima sustava S-300, kao i da bi to moglo imati negativne implikacije po MORH ili RH. Nisu precizirali kakve, kao niti zašto ne misle da bi negativne implikacije mogli prouzročiti posjeti američkih stručnjaka.
Ivan Peica, zapovjednik 205. brigade protuzračne obrane precizno je opisao posjet ruskih stručnjaka u jesen 2001. Bio je to tek jedan u nizu njihovih posjeta, jer su Rusi trebali obučavati hrvatske stručnjake kako da se tim oružjem koriste, što su i činili tijekom 90-ih. Peica je oko 20. listopada 2001. dobio usmeni nalog od generala Imre Agotića da odvede dvojicu ruskih stručnjaka u Pulu, te da im omogući pregled kompletne opreme sustava S-300, koja se tamo nalazila.
Izraelski odgovor na iranski balistički projektil Shahab 3 razvija se uz američku pomoć: ima domet 90 km, ali nije dovoljno tehnološki napredan pa su Izraelci htjeli vidjeti kako funkcionira S-300
Izraelski odgovor na iranski balistički projektil Shahab 3 razvija se uz američku pomoć: ima domet 90 km, ali nije dovoljno tehnološki napredan pa su Izraelci htjeli vidjeti kako funkcionira S-300
Agenti VSA ovako su u izviješću opisali kako im je Peica prepričao posjet tih Rusa: “Iz Zagreba u Pulu putovali su automobilom marke BMW klase 7 stranih registracijskih oznaka, za koje pretpostavlja da je bilo u vlasništvu tih Rusa. Jednog od njih pamti kao člana ekipe koja je početkom 2001. boravila u Kerestincu gdje je izvršila pregled raketa radi produljenja njihovog resursa. Iz činjenice da su u krug 92. zb nesmetano ušli s vozilom strane registracije, kao i da im je odmah omogućen ulazak i rad u hangaru, Peica zaključuje da je 92. zb dobila odgovarajuće zapovijedi ili usmene naloge s više razine zapovijedanja. Provjerom putem telefona kod zapovjednika 92. zb brigadira Željka Jelenića, isti nam je izjavio da se prisjeća dolaska gore navedenih, te da je s tim u svezi obaviješten prije njihova dolaska telefonom osobno od generala Agotića.
Rusi su tijekom rada u hangaru u razgovoru s Peicom ogorčeno komentirali kako im je poznato da su u hangaru prije njih boravili Amerikanci i da su upravo oni potrgali originalne plombe s uređaja kako bi ih mogli detaljno pregledati i snimiti. Rusi su pokazali najveći interes za čip koji se nalazi na osnovnom lanseru, i nakon što su se uvjerili da je on na svojem mjestu, promijenili su ponašanje uz izraz olakšanja. Potom su izvršili probu rada nekih ključnih uređaja i potvrdili da je sve ispravno. Na kraju su postavili svoje plombe umjesto onih koje su potrgali Amerikanci.” Ovakva reakcija Rusa zbog čipa koji se nalazi na osnovnom lanseru otkriva da Amerikanci unatoč višestrukom pregledavanju očito nisu posve razumjeli kako to oružje funkcionira, te koji su njegovi ključni dijelovi. Zato i ne čudi što ih je taj sustav toliko zanimao. Rusi su s pravom bili ljuti jer su Hrvati to oružje pokazivali Amerikancima i Izraelcima. Činjenice da su ruski stručnjaci obučavali hrvatske kolege za upravljanje tim oružjem, te da su ruski piloti upravljali hrvatskim borbenim helikopterima u nekim najzahtjevnijim operacijama u Domovinskom ratu otkrivaju da je Rusija bila naklonjenija Hrvatskoj no što se to u javnosti mislilo. Zato se Rusi imaju pravo ljutiti, jer je Hrvatska to oružje pokazivala i zemljama kojima ga ona nije htjela učiniti dostupnim.
Zanimljivo je i to što su Rusi ulazili u čuvane hrvatske vojne objekte na temelju telefonskih preporuka Imre Agotića, koji je tada bio savjetnik predsjednika Stipe Mesića, dakle izvan oružanih snaga. Krugovi bliski Uredu predsjednika iz tog vremena tvrde da je Agotić sve to radio bez znanja predsjednika Mesića, te da je koristio svoj autoritet koji je imao kao jedan od bivših čelnika Hrvatske vojske. Navodno je zbog tih svojih neovlaštenih intervencija tijekom 2003. bio i na obavjesnom razgovoru u državnom odvjetništvu.
Radoševa nasljednica na mjestu ministra obrane Željka Antunović zgrozila se kada je doznala za neovlaštene ulaske i posjete hangarima sa sustavom S-300. “Zabranila sam svaki neovlašteni pristup tom sustavu, a detalje oko Agotićeve uloge ne mogu se dobro sjetiti pa ih ne želim niti komentirati”, izjavila je za Nacional Željka Antunović. Nakon svega, možda bi Imra Agotić, Vladimir Zagorec, ili neki drugi organizatori tih gotovo turističkih vojno-špijunskih obilazaka, javnosti mogli objasniti kakve je koristi Hrvatska od toga imala.
S-300 izložen očima svijeta
Izvješće VOA-e o posjetima sustavu
Zapovjednik 205. brigade PZO-a, brigadir Ivan Peica, kazao je 2002. u razgovoru s agentima VOA-e da su sustav S-300 posjećivali Rusi, Amerikanci i Izraelci. Izraelska delegacija je, čini se, pokazala najveći interes za S-300. Izraelci su 1996. odskenirali i presnimili na mikrofilm kompletnu tehničku dokumentaciju.
S-300 je bolji
Mane Patriota
Lansirno oruđe Patriota mora biti usmjereno u pravcu odakle se očekuje napad, što je jedan od nedostataka u odnosu na S-300 gdje se rakete lansiraju vertikalno pa je svejedno odakle nailazi cilj. Inferioran je nad ruskim sustavom i po broju ciljeva koje istodobno može gađati: osam naprema dvadeset i četiri.
http://arhiva.nacional.hr/clanak/28623/sad-izrael-i-rusija-otimali-su-se-za-hrvatski-s-300
