Predaja AU brodovlja Narodnom vijeću SHS

[jadran2]

Jos dvije fotografije nastale nakon rata.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[MOTORISTA]

Sjajno!

[mali od palube]

Sjajno Jadrane!!! 
Samo bih naslov fotografija promijenio u Tivat, mada je u ono doba bilo normalno i taj dio zaliva računati pod Kotor.
Evo i od mene mali prilog koji je dosta sličan prethodnome:
Novara Helgoland Sankt Georg i tri Erzhezoga...desno se vide dimnjaci torpiljerki 

[jadran2]

Tivat - notirano....
Desno od tri Erzherzoga, St. Georg.

[jadran2]

Nadjeno na internetu, premda je vidno da nije Pulj u pitanju, nego Bokokotorski zaljev.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[kumbor]

Raspored boja na barjaku jeste, najverovatnije upravo taj - crveno bijelo plavo. Na C/B fotografijama crveno veoma liči na crno.

[vladimir bošković]

Po meni, to je zastava Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno hrvatska trobojka koja je podignuta u navedenom svojstvu.
Od uvaženog istoričara iz Beograda, poučen sam nedavno da je to kroz istoriju bila trobojka panslovenskog pokreta, na Balkanu  poznata kao Ilirska zastava.
Ista trobojka, istina sa grbom, bila je propisana i u Kneževini Srbiji 1839. i jedan originalni primjerak se čuva u beogradskom Vojnom muzeju. Porta nije prihvatila panslovensku zastavu u vazalnoj kneževini i odredila joj je današnju trobojku.

[MOTORISTA]

Ista trobojka, istina sa grbom, bila je propisana i u Kneževini Srbiji 1839.

To je bila zastava propisana po Sretenjskom ustavu iz 1835.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Glava druga
Boja i grb Serbije
3) Boja narodna Srbska jest otvoreno - crvena, bjela i čelikasto-ugasita.
4) Grb narodnij Srbskij predstavlja Krst na crvenom polju, a među krakovima Krsta po jedno ognjilo okrenuto k krstu.
Sav grb opasan je zelenim vjencem s desne strane ot rastova, a sa leve ot maslinova lista.

Već 1839 u Kneževini je bila propisana ova zastava.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vladimir bošković]

Tako je, od Sretenjskog do tzv Turskog ustava državna trobojnica je bila "hrvatska", a od tzv Turskog ustava trobojnica je srpska.
"Hrvatska" trobojnica je u Srbiju došla od sretenjskog ustavopisca Dimitrija Davidovića, dok je današnja srpska trobojnica stigla turskim fermanom.

[vladimir bošković]

Kako redovno nešto zaboravim, evo nedostajućíh stranica 272-275 iz Balotine knjige, vezano za Skupštinu održanu 28.10.1918. u Puli 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[kumbor]

Не знам колико је истине, али ми звучи познато и логично да су у Стамболу просто окренули наопако руску народну тробојку и рекли - нек` вам тако буде. Иначе, Русија је имала више застава. Најчешће је коришћена династичка застава Романових - црно-жуто-бело, са грбом по средини. Морнаричка је плави Андрејевски крст (Х) на белом пољу, још од Петра Алексејевича. У номинативу он је Пјотр, а у осталим падежима Пјетр/Пјетра/у/ом. Може и Е, али га мало умекшајте, и добићете руски изговор.

[vladimir bošković]

Mislim da je to ipak zgodna anegdota, kao i ona po kojoj je u Kraljevstvu SHS sredinom decembra 1918. zastava nove države regulisana tako što se hrvatska okrenula naopako. Sretenjska zastava je vjerovatno propala  zato jer su,  uz Tursku , najuticajniji faktori za izmjenu Sretenjskog ustava bili Rusija i Austrija kao nosioci Svete Alijanse. Njima, kao čuvarima restauracije feudalizma i apsolutizma, najvjerovatnije nije po ukusu bio kolorit francuske revolucije i liberalnih ideja. To je vjerovatno bilo presudnije kada se radilo o zastavi, nego što je bio eventualni stav Turske o tom pitanju.
U svakom slučaju ispada da današnje nacionalne boje Srba i Hrvata, kao najprepoznatljivije na bivšem jugoslovenskom prostoru, nemaju neko  dublje utemeljenje u dugoj i bogatoj istoriji oba naroda: srpska zastava ima od drugih dodjeljene boje, hrvatska boje koje je preuzela, i jedna i druga u relativno novije vrijeme.
Inače, istoričar koga sam pomenuo u ranijem postu, predpostavlja da je fotografija  Prva_hrvatska_zastava_52_3_1919_dis.jpg  snimljena 04.03.1921. po odlasku poslednjih stranih brodova iz Boke, odnosno da je podignuta narodna trobojka Kraljevstva SHS i ta mogućnost je osnovana.  Crveno je tamnije od plavog u zavisnosti da li je snimljeno na panhromatskom ili ortohromatskom filmu ili ploči, a ovdje se čini da je to crveno tamno koliko i navy blue uniforme mornara. Osim što je nejasna, fotografija je očito i najvjerovatnije namjerno netačno locirana, pa joj je upitan i datum ali, kako rekoh i sama zastava.

[vladimir bošković]

Evo da sklopimo neku hronologiju dešavanja "u pokušaju".

Kao što je poznato, događanja u K.u.K. Kriegsmarine tokom poslednje godine  njenog postojanja, potvrđivala su neminovnost njenog i raspada države kojoj je pripadala.

04.10.1917. iz Šibenika je  Talijanima  prebjegla sa brodom posada torpiljera T11 .
22.01.1918 uslijedio je štrajk arsenalskih radnika u Puli, 2/3.02. pobuna mornara u Boki, 06.05. otkriven je planirani prebijeg torpiljera T80, ali je uslijedio uspjeli prelet hidroaviona L127 iz baze na Malom Lošinju u Ankonu, da bi 03.10.1918. sa Visa u Italiju prebjegli dr Štepanek i Giunio koji su sa sobom ponijeli planove minskih prepreka i utvrda u Šibeniku te ih u Parizu predali  Trumbiću koji je planirao da njima američkog ambasadora motiviše  za invaziju Antante na Dalmaciju.

Tokom oktobra 1918, komandant mornarice kontra admiral Horthy redovno je obavještasvao nadležne u Beču, u prvom redu Odjeljenje za mornaricu pri zajedničkom Ministarstvu rata, o sve većem haosu u Kriegsmarine, nezadovoljstvu mornara, nedisciplini, buntu i porastu revolucionarnog duha.
27.10. komandant Lučkog admiraliteta u Puli, kontra admiral Alfred Cicoli, šalje pomenutom Odjeljenju telegram Komande ratne luke upućen Vrhovnoj komandi u Badenu (Armee Oberkommando - AOK) u kojem Komanda obavještava AOK da se među mornarima otvoreno govori da spontano krenu kućama, snabdjeveni hranom i oružjem.  Naglašava da su poseban problem mornari pridošli iz Rijeke i Boke koji pronose glasine o mogućem napadu Antante na Pulu upravo tog dana, zbog čega traži da jedna pješadijska brigada sa dvije baterije dođe u Pulu kako bi pacifikovala "jelačićevce" i uvela red.
Istoga dana, par sati kasnije, Komanda mornarice je obavjestila admirala Franz von Keila pridodatog caru Karlu, da su prema izvještaju pouzdanog vojnog povjerenika  u mornarici, posade spremne da krenu kućama, da podjele provijant i novac te potope brodove. Komandant je pokušao govorima da umiri posade, ali bez uspjeha. Isti povjerenik međutim, u izvještaju od tog dana, obavještava da bi se katastrofa još možda mogla spriječiti ukoliko se posadama umirujućim telegrafskim proglasom obrate vođe narodnih vijeća u kojima bi političari pozvali mornare da ostanu prisebni i na svojim mjestima do zaključenja mira. On takođe predlaže da narodna vijeća pošalju prerdstavnike pojedinih narodnosti u dvije najveće luke Monarhije, u Pulu i u Kotor. To je u svojim govorima predlagao i komandant koji je ovaj predlog uputio AOK i admiralu Keilu (odnosno caru Karlu) sa molbom da što hitnije odgovore.

28.10. rano ujutru, Odjeljenje za mornaricu šalje tri telegrama. U prvom, vice admiral Franz von Holub informiše Ministarstvo rata, Ministarstvo unutrašnjih i Ministarstvo vanjskih poslova da ga je Komanda mornarice u Puli, u toku noći, obavjestila da neposredno predstoji pobuna kopnene vojske i mornarice u Puli i u Kotoru te da je njen cilj podjela provijanta, uniformi, novca i povratak kućama pod oružjem. Odjeljenje za mornaricu smatra da su kontramjere u ovom trenutku teško moguće te da je potrebno da narodna vijeća i stranačke vođe umire ljude te da su car i AOK o ovome već obavješteni. Drugim telegramom, Odjeljenje za mornaricu je o ovome obavjestilo vojne komande u Zagrebu i u Pragu, i zatražilo da stupe u kontakt sa tamošnjim narodnim vijećima. Trećim telegramom, Odjeljenje se obratilo narodnim viječima odnosno Slavischer Nationalrat u Zagrebu i u Pragu, a taj telegram u prevodu sa njemačkog glasi: "Pripadnici kopnene vojske i ratne mornarice u Puli imaju, čini se, namjeru da pod oružjem odu kući. Takav postupak vodi mogućnosti da ta mjesta, sa milionskim vrijednostima ratne mornarice, padnu u ruke za napad spremnih Talijana. Molimo hitno da Slovenska vijeća, u interesu mira i sigurnosti u pozadini, telegrafski i putem izaslanika umirujuće djeluju na sunarodnike u Puli i u Kotoru, da ne bi niko na svoju ruku napustio mjesto prije nego što se službeno objavi demobilizacija".
Nakon toga, istog dana, Odjeljenje novim telegramom, obavještava Carevu vojnu kancelariju, AOK, Komandu mornarice i Lučki admiralitet u Puli, da su razgovarali sa narodnim vođama u Zagrebu i u Pragu i da su oni izjavili da će umirujuće djelovati na sunarodniku u Puli i u Kotoru ukoliko odmah počnu pregovori o primirju  i da se taj uslov odmah saošpti caru Karlu, što Odjeljenje i čini.

Ova razmjena telegrama između Zagreba i Beča oko predaje mornarice bila je u stvari formalnog karaktera, jer su krajem oktobra jedinu kakvu takvu stvarnu vlast na austrougarskim brodovima u Puli imala mornarska vijeća, sastavljena od mornara raznih nacionalnosti. Vijeća su smenjivala stare i postavljala nove komadante, raspravljala o sudbini oficira i najzad donijela bezuslovnu odluku da, bez obzira na ishod političkih pregovora o miru, 01.11. počne odlazak posada sa brodova i odnošenje individualno stečene imovine (odjeće, hrane i ličnog naoružanja) U tome su od početka najagresivniji bili mornari Mađari, ali je parola parola: "Svi sa svime kućama od 1. novembra" ubrzo postala opšta. Povjerenik AOK, nastavljajući svoje izvještavanje, javlja 28.10. da ukoliko se do 31.10. predstavnici Čeha, Mađara i Jugoslovena ne obrate svojim sunarodnicima na brodovima i ne umire ih,  01.11. slijedi haos nesagledivih razmjera jer će "Pula biti izručena boljševicima".

Međutim, raspoloženje kod jugoslovenskih mornara počinje da se menja pod uplivom događaja.
Uveče 28.10., na skupštini kojoj je prisustvovalo nekoliko stotina Jugoslovena iz Pule te talijanskih socijalista, na osnovu prijedloga dr Maria Krmpotića izabran je Mjesni odbor Narodnog vijeća od deset članova. Među članovima tog odbora našao se i kapetan fregate Metod Koh, pred njega tri advokata, po jedan trgovac, doktor filosofije, učitelj, školski nadzornik, jedan činovnik arsenala i jedan radnik arsenalske livnice kovina.
Skupština je kolektivno položila zakletvu Jugoslaviji, a odbornici su iste večeri odlučili da 30.10. preuzmu Komandu mornarice i luke, a isto tako i civilnu vlast u gradu. Da bi se taj zadatak ostvario, trebalo je navesti jugoslovenske mornare da na austrougarskim brodovima predaju flotu budućoj zajedničkoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba, a mornare ostalih slovenskih narodnosti, u prvom redu Čehe, privoljeti na saradnju.

Istovremeno, Zagrebačka vojna komanda je od Odjeljenja za mornaricu, primila 28.10. u 22:15 telegram br. 6484. kojim se traži da obavjesti Slavensko narodno vijeće u Zagrebu, da je praško Narodno vijeće sastavilo tekst proglasa mornarima čehoslovacima, uz uslov da će ga objaviti ukoliko zagrebačko Narodno vijeće sastavi proglas sličnog sadržaja. Vice admiral Holub zbog toga moli zagrebačko Narodno vijeće da sastavi sličan manifest, u interesu održanja glavnih ratnih luka, očuvanja dragocjenog mornaričkog materijala te održanja reda na frontu, na moru i u pozadini. Holub se istovremeno telegramom obratio i dr Ivanu Krstelju i dr Mati Drinkoviću kao dalmatinskim odaslanicima u Narodnom vijeću, moleći ih da u interesu mornarice i obale, u granicama svojih mogućnosti, zagovaraju u Narodnom vijeću da postupi po molbi koja mu je poslata i da uputi proglas mornarima.

Takođe, Odjeljenje za mornaricu je istog dana obavjestilo Komandu Dunavske flotile u Beogradu, da se u Puli među mornarima razvio jak pokret za napuštanje brodova, da pojava takvog pokreta nije isključena ni u Dunavskoj flotili pa traže da Komanda Dunavske flotile javi da li da se politički predstavnici Jugoslovena, Mađara i Čeha i tamo pošalju.

U Zagrebu je te noći i ranog jutra 29.10. zasjedao Središnji odbor Narodnog vijeća, pretresajući tekst "prešnih predloga" za predstojeću, istorijski prelomnu sjednicu Hrvatskog sabora. U Odjeljenje za mornaricu je u zoru, stigao negativan odgovor Narodnog vijeća na telegram Odjeljenja za mornaricu br. 6484. U odgovoru Narodnog vijeća kojeg je podpisao dr Mate Drinković stoji "da se kopnena vojska stavila na bezuvjetno raspolaganje Narodnom vijeću. Ako to isto učini i pomorska sila, Vijeće je spremno da pošalje dostavljeni češki proglas i u vlastito ime, a istovremeno da odašalje po jednog povjerenika u Pulu, Kotor i u Šibenik".
Odjeljenje za mornaricu je prije podne, 29.10.  u telegramu br. 6474 poslalo svoj odgovor Zagrebu. U njemu je rečeno da su u redovima pripadnika ratne mornarice zastupljene sve narodnosti Monarhije i da je isključeno da se svi ti mornari mogu staviti na raspolaganje Narodnom vijeću u Zagrebu. Mornaričke instance koje stoje u vezi sa drugim narodnostima, pomagati će kontakte slovenačko-srpsko-hrvatskih predstavnika sa sunarodnicima u mornarici, ali je to moguće samo ako delegati Vijeća odu do mornara. Zbog toga Odjeljenje ponavlja molbu da Vijeće odobri češki manifest, da izda sličan za Jugoslovene u ratnoj mornarici i da, zatim,  o tome izvjesti Odjeljenje. U odgovoru je naglašeno da odluka mora biti donesena što prije, jer su mornarska vijeća 01.11. navela kao krajnji rok za mir u mornarici.

[vladimir bošković]

U međuvremenu, haos u Puli dostiže vrhunac.

Lučki admiralitet je u telegramu upućenom Odjeljenju za mornaricu, ovako opisao tamošnju situaciju:  „… nacionalni pokret, praćen znacima pobune, širi se i među mornarima na ovom području. Zasad je umjeren i nijesu zabilježeni neki ispadi, ali treba očekivati iznenadno pogoršanje situacije.  Sinoćnja jugoslovenska skupština na kopnu, sazvana s ciljem da se izabere Mjesni odbor Narodnog vijeća, izjasnila se u prilog održanja mira i reda, no čini se da ne drži i mase pod kontrolom. Odredi kopnenih snaga dosad ne učestvuju u pokretu”.  Admiralitet izražava mišljenje, u saglasnosti sa Komandom mornarice, da bi bilo neophodno pristupiti neodložnom puštanju posada; na odsustvo, u sasvim malim grupama, eventualno još i prije primirja, takođe moli da ih Odjeljenje informiše kojim se redom planira otpuštanje na dopust, da bi to brzo i proveli. Osim toga, moli da ga ovlaste na hitno premještajne osamdesetorice pitomaca-vazduhoplovaca, kao jako nepouzdanog elementa.
Dalje se javlja kako je “Admiralitet upravo primio vijest da je posada “Chamäleona” u podne zahtijevala od komandanta da joj preda komandu nad brodom. S njima stvar do tada nije bila rasčišćena. Radnici brodogradilišta “Kantiere”  prekinuli su poslije podne rad; upotreba sile samo bi pogoršala situaciju, i pripadnici štaba bili su nemoćni pred eventualnim pokretom masa”.

Poslije osnivanja Mjesnog odbora Narodnog vijeća, komiteti mornara s brodovlja u Puli sporazumjeli su se da u Mašinskoj školi održe skupštinu delegata mornara. Komande brodova odobrile su mornarima da odu na tu skupštinu i  tako se tog popodneva u školi našlo nekoliko stotina mornarskih delegata svih narodnosti. Prisustvovali su joj kapetan fregate Koh, socijaldemokratski poslanici Sever i Forstner, i još nekoliko oficira, mornaričkih ljekara i inženjera. Govorilo se mnogo: protiv rata i protiv oficira, a za odlazak kući. Na kraju su Česi predložili,  a to je skup i prihvatio, da  sesjutradan ujutro održe skupštine delegata mornara pojedinih narodnosti, a zatim, po podne, da održe ponovo zajedničku skupštinu. Na tim posebnim skupštinama imale su se izraditi rezolucije, s tim da se na zajedničku skupštinu dođe s konkretnim prijedlozima.

Na veče istog dana je oficir za vezu  AOK-a iz Pule poslao u Baden telegrafski izvještaj ovakve sadržine:
 
“Položaj se jako pogoršava kod i flote i na kopnu.
1)   Mornarica. Na brodovlju su već formirani komiteti mornara koji na pojedinim brodovima, kao što je na primjer “Viribus Unitis”, vrše prava komandanta. Cjelokupna karakteristika: tiha pobuna, zasad bez nasilja. Ukrcani oficirski kor je nemoćan i izvrgnut svim mogućim odlukama posade. Discipline nema; nema nikakvog odavanja počasti nadređenima; uskraćuje se izvršenje naređenja itd. Stoga je, po mom mišljenju ovoga, isključena uspostava ranijih prilika, čak i pomoću poslanika. Hrvati decidirano traže da se izričito objavi da su pristaše jugoslovenske države, i to da se učini u parlamentu, putem štampe itd. a zatim žele da preuzmu mornaricu u ime te jugoslovenske države. Pod tim uslovom spremni su da, nakon toga, preuzmu obavezu za rad u floti i u Puli, gdje su već formirali Narodno vijeće. Mornari svih drugih nacionalnosti žele otići kući 01.11.
2)   Kopno. Gradski je ološ jučer pljačkao ostavljenu njemačku imovinu;  jedan dio arsenalskih radnika (600) nalazi se u štrajku i želi smjesta otići; odredi pješadije za stražarenje svih objekata koji dolaze u obzir su preslabi.
3) Jugoslovenski su mornari već izabrali svoj središnji komitet mornara; njihov je glavni pouzdanik neki kapetan fregate, a daljnje će zaključke tek danas donijeti. Popodnevnim vozom stigla su u Pulu, na žalost, samo dva njemačka (austrijska) poslanika; najpotrebniji je izaslanik Károlyieve stranke; a moraju stići i poslanici onih drugih narodnosti, da bi se opšti poredak, koliko je moguće, nekako održao
4) Opšti utisak:
a) vlast na brodovima prelazi, nezadrživo u ruke mornara čiji povjerenici više ne mogu jamčiti za njihovo držanje i disciplinu. Šta će se dogoditi s oficirima? Komandant flote već ih je juče oslobodio obaveze da upotrebe oružje protiv onih mornara koji samovoljno napuštaju brod.
b) Komanda mornarice je izgubila svaki vojnički i lični uticaj na brodove stacionirane u Puli, a može biti u svako doba, povrh toga, i fizički spriječena - zatvaranjem oficira - da djeluje,
 c) Hitna pitanja. Kako dugo i dokle treba dopustiti da se taj haos širi? Šta će se dogoditi s brodovima i oficirima, ako svi mornari odu kući? Šta će biti s brodovljem bez gospodara, ako dođe do napada na Pulu prije 01.11.?
d) Ni jedna ovdašnja nadležna komanda ne vlada više potpuno situacijom, nego je prisiljena da svoje djelovanje otima od stihije događaja. Ako se za kratko vrijeme bar jedan dio ukrcanih najstarijih godišta ne otpusti kući, dalje, ako ne budu predloženi tačni datumi o primirju i ako se službeno ne objavi da su Hrvati za jugoslovensku državu, nesagledive su posledice za Pulu, mornaricu, kopnene snage i gradsko stanovništvo.”

[vladimir bošković]

Dr Mate Drinković je u Zagrebu, na sjednici Središnjeg odbora, upoznao prisutne sa sadržajem telegrama Odjeljenja za mornaricu br. 6474. Na kraju je prihvaćen tekst odgovora Beču (prema stilizaciji Drinković - Bukšeg), koji je Vojna komanda u 23:00 poslala u Beč. U njemu Vijeće izjavljuje da ostaje pri zahtjevu da brodovlje pređe u vlasništvo države Slovenaca, Hrvata i Srba, a da odmah šalje u Pulu kao izaslanike dr Ante Tresić-Pavičića, Vilima. Bukšega i dr Ivana Mariu Čoka. Sjutradan izjutra, u Puli su jugoslovenska, češka i poljska grupa, prema pisanju Mate Balote,  održale odvojene skupštine, a zatim su njihovi delegati zaključili zajednički češko-poljsko-jugosloveski dogovor. Skupštini jugoslovenskih mornara u 08:00 prisustvovao je i kapetan fregate Koh i tom prilikom je izabran za predsjednika užeg komiteta jugosloveskih mornara, a zatim je izabran, na zajedničkom trojnom dogovoru, I za predsjednika užeg komiteta slovenskih mornara. Tamo su jednoglasno prihvatili ovu, .zajedničku, češko-poljsko-jugoslavensku rezoluciju:
»1.    Jugoslaveni preuzimaju u svoju upravu ratnu mornaricu, utvrđenja i grad Pulu. Njima se pridružuju dobrovoljno Česi i Poljaci. Ove mjere će se izvršiti u sporazumu s istarskim Talijanima.
2.   Uprava će stvoriti korpus narodne odbrane za održanje reda i mira za čitavo građanstvo bez razlike narodnosti. To će se sprovesti najstrožim mjerama.
3.   Na pojedinim brodovima i na kopnu neka se odmah poduzmu mjere za održanje službe i javnog reda s bratskom ljubavlju prema svakom I bez razlike narodnosti i stanja, jer je to u interesu civilizacije i Čovječanstva.
4.   Uostalom svaki veći brod treba da drži u pripremi za eventualnu pomoć gradu određeni broj ljudi.
5.   Pripadnike Mađarske i Njemačke Austrije smatramo svojim gostima i nova uprava pobrinuti će se odmah svim sredstvima za njih i zauzeti će se da budu što prije otpremljeni kućama.
6.   Posvetiti će se savjesna briga potpunom snabdijevanju i potpunoj opremi tih ljudi koji odlaze.
7.   Da bi se učinio boravak pripadnika tih dviju nacija i njihov odlazak što ugodnijim, biti će što prije i po mogućnosti oslobođeni svih dužnosti. To vrijedi i za oficire i štabne osobe.
Ovo će se odmah saopćiti Mađarima i Nijemcima, da se mogu upravljati.
Od njih očekujemo prijateljski pozdrav i spremni smo pri njihovom odlasku da im u svakom pogledu budemo pri ruci«.

Skupštini delegata svih mornarskih komiteta,  u Mašinskoj školi poslije podne, predsjedavao je kapetan frigate Metod Koh. Rumunski su delegati izjavili da su u svemu solidarni sa Slovenima i da će s njima do kraja ostati na brodovima i u Puli, a Mađari, Nijemci i Talijani su tražili da odmah idu kući Na pitanje jednog artiljerijskog oficira, Nijemca, šta će se dogoditi s Pulom ako se na horizontu pojavi tlota Antante, dakle i Italije, Koh je odgovorio da će je pozdraviti kao prijateljsku i ponuditi joj da uplov u luku kao gostu. “Mi više ne ratujemo, nego hoćemo mir”, naglasio je Koh. Na drugo pitanje o sudbini oficira - da li će biti upućeni u zarobljenistvo. Koh je odgovorio da će za njih zahtijevati slobodan odlazak.  Mate Balota ističe da iako je trebalo da oba Kohova odgovora djeluju umirujuće, oni su djelovala kapitulantski. Jer u floti Antante nijesu bili  samo engleski, francuski i američki nego I talijanski ratni brodovi. Ali, reklo bi se, da su ovakvi stavovi bili u prvom redu plod vjere u zapadne saveznike, u načelo samoopredjeljenja i u Wilsona sa jedne, te sa druge strane rezultat opšteg umora i komplikovanog položaja razdjeljenih narodnosti koje su htjele svaka svojim putem.
Odjeljenje za mornaricu je 30.10. u 13:20 sati telegramom obavijestio Lučki ađmiralitet i Komandu mornarice u Puli, odgovarajući na telefonski telegram  Lučkog admiraliteta. da je car Karlo odobrio Kohov izbor u Mjesni odbor Narodnog jeća i da će telegram o otpuštanju posada i predaji ratnog brodovlja jugoslovenskom Narodnom vijeću ubrzo uslijediti.