PALUBA
March 29, 2024, 09:36:37 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Prilikom registracije lozinka mora da sadrži najmanje osam karaktera, od toga jedno veliko slovo, i bar jednu cifru, u protivnom registracija neće biti uspešna
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Branko Vukelić , Staljinov špijun  (Read 5017 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« on: April 28, 2017, 01:08:36 am »

Prvi nastavak istraživačkog feljtona: fascinantan život Branka Vukelića, Staljinovog špijuna iz Osijeka


Piše: Drago Hedl


Fascinantna priča o Osječaninu Branku Vukeliću, za koju je malo reći da liči na špijunski roman: ona jest špijunski roman. Branko Vukelić bio je tijekom Drugog svjetskog rata u Japanu pripadnik špijunskog kruga Richarda Sorgea, po mnogima jednog od najslavnijih obavještajaca svih vremena. Radili su za tadašnji SSSR i dojavljivali Staljinu važne povjerljive podatke, koji su, možda, promijenili tijek Drugog svjetskog rata. Vukelićev život Hedl je, između ostalog, rekonstruirao i kroz ekstenzivne razgovore s njegovim sinovima i nećakom.


Da je moj otac, Branko Vukelić, bio američki ili britanski špijun, a ne špijun komunističkog Sovjetskog Saveza, danas bi se o njemu snimali filmovi i televizijske serije. Bio bi planetarno poznati junak, pričao mi je u Zagrebu ovog proljeća Paul Vukelic (86), umirovljeni biznismen iz Australije, stariji sin Branka Vukelića iz njegova prvog braka s Dankinjom Edith Ohlssen. Desetak dana kasnije, u Beogradu, s jednakim ponosom o Branku Vukeliću, govorio mi je njegov mlađi sin, Hiroshi (75), iz drugog Vukelićevog braka s Japankom Yoshiko Yamasaki. Hiroshi već desetljećima živi u Srbiji. U Beograd je dospio kao stipendist jugoslavenske Vlade 1963. godine i ondje ostao.

Priča o Osječaninu Branku Vukeliću, njihovu ocu, fascinantna je i malo je reći da liči na špijunski roman: ona jest špijunski roman. Branko Vukelić bio je tijekom Drugog svjetskog rata u Japanu pripadnik špijunskog kruga Richarda Sorgea, po mnogima jednog od najslavnijih obavještajaca svih vremena. Radili su za tadašnji Sovjetski Savez i dojavljivali Staljinu važne povjerljive podatke, koji su, možda, promijenili tijek Drugog svjetskog rata.

Važnost njihov informacija Josif Visarionovič shvatit će tek 22. lipnja 1941. kada je Hitler napao SSSR. Da će se to dogoditi javio mu je iz Japana tri tjedna prije toga, 31. svibnja 1941., Richard Sorge, čiji je obavještajni krug – a Branko Vukelić bio je njegova važna karika – došao do tog podatka. No, Staljin nije povjerovao svojim špijunima. Bio je nadmen i tvrdoglavo siguran u svoju procjenu da ga Hitler neće napasti.

Staljin je o Sorgeu govorio kako je on ”sitno govno koje se u Tokiju obogatilo na malim tvornicama i bordelima”. Pouzdavao se u Pakt o nenapadanju koji su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali sovjetski ministar inozemnih poslova Vjačaslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop.


Informacija koja je spasila Moskvu od Hitlera


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Druga važna informacija koju je Sorge dostavio Staljinu, a u čemu je veliku ulogu imao i Branko Vukelić, bila je da Japan, saveznik nacističke Njemačke, neće napasti SSSR. Taj podatak Sorge je dostavio u Moskvu potkraj ljeta 1941. kada su Nijemci ugrozili sovjetsku prijestolnicu. Ovaj put, poučen ranijim lošim iskustvom, Staljin je njihovoj informaciji povjerovao i odlučio povući svoje goleme dalekoistočne snage prema unutrašnjosti zemlje. Čitavih 18 divizija s 1.700 tenkova i više od 1.500 borbenih zrakoplova premjestio je iz Sibira i s Dalekog istoka na zapadnu frontu, što je spasilo Moskvu u jednoj od ključnih bitaka prekretnica Drugog svjetskog rata. Da je Moskva pala i da je SSSR poražen, veliko je pitanje kako bi završio Drugi svjetski rat.

Važnost tog obavještajnog podatka, da Japanci neće napasti SSSR, što je, moguće, promijenilo tijek povijesti, a u čemu je sudjelovao i agent Branko Vukelić, Rusi nisu zaboravili ni nakon završetka Drugog svjetskog rata, pa su posthumno odlikovali Vukelića, 29. siječnja 1965. godine u dvorani Prezidijuma Vrhovnog sovjeta u Kremlju. Odlikovanje je supruzi i sinu Branka Vukelića uručio Anastas Mikojan, tadašnji predsjednik Prezidijuma Vrhovnog sovjeta.

Branko Vukelić bio je mrtav već 19 godina: umro je 13. siječnja 1945. u zloglasnom japanskom zatvoru u gradiću Abashiri, na otoku Hokaido, od izgladnjelosti, studeni i teške upale pluća. Umro je samo pet tjedana prije nego što će se Amerikanci 19. veljače 1945. iskrcati na japansko tlo, na zabačeni otočić Iwo Jima, oko 1.200 kilometara južno od Tokija.


Susret s ocem u zatvoru

Njegov mlađi sin, Hiroshi, priča mi kako iz djetinjstva pamti sliku za koju nije posve siguran je li stvarno doživljena ili je nastala iz priča njegove majke Yoshiko Yamasaki, velike ljubavi njegova oca Branka Vukelića. Hiroshi je rođen 22. ožujka 1941., samo osam mjeseci prije nego što će špijunska djelatnost njegova oca biti razotkrivena. Jednom prigodom, kada su mu bile tri godine, posjetio je oca, nošen u naručju svoje majke, u zatvoru Sugamo u Tokiju, kamo je dospio nakon uhićenja 18. listopada 1941. i ondje bio utamničen sve dok ga, nakon presude na doživotnu robiju 1944., nisu prebacili na otok Hokaido, na krajnjem sjeveru Japana.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


“Sjećam se velike mračne dvorane u zatvoru iz koje smo ušli u malu sobu gdje smo se susreli s mojim ocem. Bio je iza rešetki, do njega stražar u uniformi. Ne znam je li to stvarno sjećanje ili naknadno stvorena slika. Majka me ohrabrivala da nešto kažem ocu, ali kako sam ga rijetko viđao, a bio sam i prilično stidljiv, nisam znao što bih rekao. Otac je bio ćelav, soba vrlo hladna, a ja sam skinuo svoju toplu vunenu kapu i ponudio je ocu, na što se on nasmijao i rekao da mu ne treba. No, teško da je to moje stvarno sjećanje, ono je sigurno plod mašte, zasnovan na majčinim pričama o ocu, koje sam ja, naknadno, pretočio u sliku najranijeg djetinjstva”, priča Hiroshi.

Stariji sin Branka Vukelića, Paul, oca se sjeća mnogo jasnije. Možda mu u tome pomažu i fotografije poput one kada s francuskom kapom na glavi i igračkom, drvenim konjićem u ruci, sjedi između oca i majke, negdje na jugu Francuske, ili ona gdje ga otac, klečeći na plaži, također u Francuskoj, nosi na leđima.


Odgoj majke koja je ispred svog vremena

Kad je Branko Vukelić uhićen, njegov stariji sin Paul, zajedno s majkom Edith, prvom Vukelićevom suprugom, bili su na putu u Australiju, kamo su stigli 26. listopada. Samo tri tjedna prije nego što će Vukelić biti uhićen pod optužbom za špijunažu, uz pomoć danskog veleposlanika u Japanu i novca koji je stigao iz Moskve, Edith i Paul su iz Yokohame, preko Hong Konga i Singapura prebačeni u Australiju.

Branko Vukelić rođen je u Osijeku 15. kolovoza 1904. Da njegova majka, književnica Vilma Vukelić (rođena Miskolczy), nije bila žena ispred svog vremena, ”živa i nadarena osoba koja se nije mirila sa sudbinom namijenjenom djevojkama tog vremena”, kako je opisuje njen unuk, Maroje Mihovilović, jedan od najcjenjenijih hrvatskih novinara, Branko Vukelić možda bi bio slikar ili liječnik, jer je i za slikarstvo i za medicinu u mladosti pokazivao podjednako zanimanje.

Ali njegova majka Vilma, porijeklom iz osječke židovske obitelji, počela se zanimati za lijeve ideje s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa je, odgajajući ga u tom duhu, vjerojatno trasirala životni put svog prvog od četvero djece koliko ih je rodila u braku s Milivojem Vukelićem, austrougarskim oficirom za koga se vjenčala 1902. godine. Brankov otac, Milivoj Vukelić, pomalo atipično za oficira, i sâm je, poput njegove mlade i lijepe supruge Vilme, bio sklon književnosti, ali njegovi su literarni dosezi bili skromni. Zbog prirode muževljeva posla obitelj je često selila. Od rođenja njihova prvog djeteta do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, obitelj će s u tih 10 godina seliti ravno 12 puta.


Zanimanje za ljevičarske ideje

Netom nakon vjenčanja Milivoj je službovao u Budimpešti, pa potom u Pečuhu, gdje je jedno vrijeme predavao i Miroslavu Krleži, u vrijeme njegova školovanja u tamošnjoj Kadetskoj školi. Iako su Milivoj i Vilma Vukelić u braku imali četvero djece – dva sina, Branka i Slavka i dvije kćeri Ljiljanu i Elinor (Elinor je majka novinara Maroja Mihovilovića) – Vilma je nalazila dovoljno vremena za čitanje, pisanje i prevođenje hrvatskih pisaca na njemački. Nije bila zadovoljna položajem oficirske supruge, a njen radoznali i emancipirani duh, u kojem je bilo i natruha feminizma, nije se mirio s tim da joj se život svede isključivo na odgoj i podizanje djece, brigu o mužu i kući.

Obitelj Vukelić nakon završetka Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske, 1918. seli u Zagreb, a Milivoj se prijavljuje u jugoslavensku vojsku, no nakon dvije godine, nezadovoljan odnosima, u vojsci koja je praktično bila srpska, napušta službu i počinje raditi kao službenik u osiguravajućem društvu, a kasnije u banci. Prve su dvije godine stanovali na Tuškancu, potom u Jurjevskoj. Dvojica sinova Branko i Slavko kreću u realnu gimnaziju (danas je ondje Muzej Mimara). Bili su prosječni đaci.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Branko Vukelić, možda zbog toga što je bio prvo dijete u obitelji, a možda jer je karakterno bio sličan majci, bio je ”libling” Vilme Vukelić. Poticala ga je u njegovu zanimanju za ljevičarske ideje kojima je i sama bila sklona. Kad je završio srednju školu upisao se na Medicinski fakultet, no nije polagao ispite pa je napustio studij i upisao Likovnu akademiju. Ali, ni ondje se nije skrasio: nacrtao je nekakvu ljevičarsku karikaturu, kočiju koju vuku radnik i seljak, dok ih s jedne strane tjera žandar, a s druge svećenik. Zbog toga je morao napustiti Likovnu akademiju.


Scena kao iz serije ‘Alo, Alo’


“Branko je bio usijana glava”, govori o svomu ujaku novinar Maroje Mihovilović. “Pa su ga zbog te karikature izbacili s akademije.” Na kraju, upisao se na građevinski fakultet, ali je i to brzo napustio. Počeo se družiti s lijevo orijentiranim studentima i pohađati marksističke kružoke i sudjelovati u demonstracijama. Bio je nekoliko puta privođen, znao je od policije dobiti i dobrih batina, ali to ga nije spriječilo da i dalje demonstrira. Kad je Alija Alijagić, pripadnik lijeve terorističke organizacije Crvena pravda, 1921. ubio u Delnicama Miodraga Draškovića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji je ondje bio na liječenju, Alijagića su osudili na smrt i objesili u zgradi policiji, u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.

“Alijagić se, sa skupinom pripadnika te organizacije, među kojima je bio i kasniji visokorangirani političar Titove Jugoslavije, Rodoljub Čolaković, atentatom htio osvetiti tadašnjim vlastima Kraljevine SHS za uvođenje Obznane, zabranu Komunističke partije Jugoslavije i drastično ograničenje građanskih sloboda. Nakon njegova uhićenja i smrtne presude, izbile su demonstracije u kojima je, naravno, sudjelovao i Branko Vukelić. Bio je uhićen i pritvoren, no zahvaljujući intervenciji svog oca Milivoja, nekako je pušten. Ipak, ušao je u policijsku evidenciju, dospio na popis državnih neprijatelja, pa se policija za njegove ljevičarske aktivnosti počela sve više zanimati. Krenule su i racije u kući Vukelićevih”, priča Maroje Mihovilović.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Jednom zgodom kad je policija, zbog Brankovih ljevičarskih akcija, upala u kuću Vukelićevih, zbio se prizor na kojem bi pozavidjeli Jeremy Lloyd i David Croft, scenaristi kultne televizijske serije ‘Allo ‘Allo!. Dok je policija lupala na vrata, kućna pomoćnica zaposlena kod Vukelićevih, shvativši o čemu se radi, brzo je odjurila u sobu, u hipu pokupila ljevičarske letke i ostali propagandni materijal koji je Branko držao u kući, te otrčala u spavaću sobu, stavila ih pod madrac i pozvala Vilmu, Brankovu majku, da brzo legne i pravi se da je bolesna.


Selidba u centar Pariza


Kad je služavka otvorila policiji, oni su se bacili na pretres stana, zavirivali u ormare i ladice, ali ipak bili obazrivi prema bolesnici, pa nisu zavirivali u postelju. Služavke su, čini se, imale još jednu ulogu u životu obitelji Vukelić. Naime, brak između Milivoja i Vilme Vukelić, Brankova oca i majke, ušao je u ozbiljnu krizu i počeo se raspadati, a prema obiteljskim pričama – kaže Maroje Mihovilović – za to je bio kriv Milivoj i njegovo pretjerano zanimanje za mlađahne služavke.

Da bi se maknula iz takvog braka, ali i sačuvala od policijskih progona, Vilma nakratko odlazi u Osijek, prodaje jednu od obiteljskih kuća i početkom 1926. s djecom seli u Pariz. Živjeli su u mansardi na Montparnasseu, blizu željezničke stanice i glasovite kavane Le Rotonde, kamo je ranije znao navraćati i Lav Trocki, a koja je kasnije bila omiljeno sastajalište Ernesta Hemingwaya, Scotta Fitzgeralda, Jamesa Joycea i drugih pripadnika Izgubljene generacije. Ondje se, ponekad, znao zateći i Pablo Picasso.


Fatalni susret s lijepom Dankinjom


Središte tadašnje intelektualne i umjetničke kreme, ne samo Pariza, već i dobrog dijela Europe i svijeta, za Branka Vukelića bila je vrlo poticajna sredina. Budući sovjetski špijun ondje će naći istomišljenike, ljude zadojene ljevičarskim idejama tog vremena. Salon pariškog doma obitelji Vukelić, pak, postao je okupljalište jugoslavenskih emigrantskih istomišljenika, kamo su među ostalima navraćali slovenski dramski pisac Bratko Kreft i Veselin Masleša, bosanski književnik koji je u Parizu studirao sociologiju i političku ekonomiju.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Branko Vukelić na glasovitoj će Sorboni 1926. godine upisat studij prava. Ali, u Francuskoj će upoznati Edith Ohlssen, mladu atraktivnu Dankinju koja je radila kao dadilja kod jedne pariške obitelji. Sreli su se na ljetovanju, 1928., u Pontaillacu, na obali Atlantskog oceana, petstotinjak kilometara jugozapadno od Pariza. Njemu je bilo 24 godina, njoj 27. Bili su prilično različiti, Edith je bila posve apolitična, nije imala nikakav politički svjetonazor, tek joj je Branko počeo upoznavati s lijevim idejama. Kasnije je aktivno sudjelovala u radu obavještajne mreže, no više zbog želje za uzbuđenjem, nego zbog politike. Na živce joj je išla konzervativna, učmala i pomalo dosadna Danska tog vremena. Rasplamsat će se ljubav, Edith će ubrzo ostati trudna i 1930., rodit će sina Paula.










* FOTOGRAFIJA BRANKA VUKELIĆA IZ PRIVATNOG ALBUMA.jpg (34.6 KB, 555x768 - viewed 131 times.)

* PORTRET BRANKOVE MAJKE VILME VUKELIĆ.jpg (308.35 KB, 592x864 - viewed 103 times.)

* BRANKO SA SESTRAMA ELINOR I LJILJANOM TE BRATOM SLAVKOM, U TROCADERU 1928..jpg (134.51 KB, 571x852 - viewed 121 times.)

* BRANKO I PRVA SUPRUGA EDITH.jpg (640.85 KB, 848x1181 - viewed 141 times.)

* S PRVIM SINOM PAULOM-.jpg (277.53 KB, 1108x1517 - viewed 144 times.)
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #1 on: April 28, 2017, 01:22:58 am »

Kako je kći ruskog carskog oficira u Parizu regrutirala Branka Vukelića


Branko Vukelić postat će blizak pariškoj komunističkoj ćeliji, odmah po dolasku u Parizu 1926. godine kada je stupio u kontakt s ljevičarima emigrantima, koje je poznavao još iz Zagreba, pa se tako spontano oformila grupa koja se okupljala u La Rotondeu. Za sovjetskog špijuna početkom 1932. godine u Parizu zavrbovala su ga dva zagrebačka komunista, koje je poznavao još iz Zagreba.

Iz tog vremena datira i zanimljiv detalj iz pariškog života Branka Vukelića. U vrijeme velike ekonomske krize, koja je eksplodirala slomom newyorške burze, crnog utorka, 29. listopada 1929., Branko Vukelić, jugoslavenski emigrant, dobit će posao u francuskoj državnoj službi, u vrijeme kada su brojni Francuzi ostali bez radnih mjesta. U tome je svoje prste, sasvim sigurno, imala Croix de Feu, desničarska organizacija čiji je osnivač bio François de La Rocque.


Sudbonosan susret s ruskom špijunkom


Vukelić je sasvim slučajno, na jednom izletu, upoznao Pierrea de la Rocquea, mlađeg brata osnivača te desničarske organizacije. Pomogao mu je da izvuče auto iz blata, svidio se utjecajnom Pierreu de la Rocquea, također desničaru i jednom od šefova tvrtke Compagnie générale d’électricité (CGE), koji ga je zaposlio u kompaniji kao svojeg privatnog tajnika. Pierre de la Rocque vodio ga je svugdje sa sobom, poslovno i privatno, pa se tako Branko počeo kretati po tim desničarskim krugovima. Prilično neobično za uvjerenog ljevičara.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


U nizu vratolomnih događaja iz života Branka Vukelića, prije nego što će potkraj 1932. otići u Japan, zanimljiva je i njegova odluka da se vrati u Jugoslaviju na služenje vojnog roka. Doći će u Štip, u Makedoniju, u kažnjeničku četu, kamo je – na drugi kraj ondašnje Jugoslavije – poslan zbog svojih komunističkih uvjerenja. Nakon samo četiri mjeseca vratit će se u Pariz, zahvaljujući intervenciji svojeg oca koji je igrom slučaja poznavao zapovjednika te kažnjeničke postrojbe, te ga zamolio da mu sina oslobodi služenja vojske.

Po povratku u Pariz, na život Branka Vukelića, ali i sudbinu njegove supruge Edith, kao i njihovog tek rođenog sina Paula, presudno će utjecati naturalizirana Amerikanka, porijeklom Ruskinja, Lydia Stahl, špijunka koja je radila za sovjetsku vojnu obavještajnu službu GRU. Kći ruskog carskog oficira, rođena u Rostovu 1890., imala je uzbudljiv život. Udala se za baltičkog plemića, s njim otišla u Sjedinjene Američke Države, ondje neko vrijeme radila na newyorškoj burzi, pa se nakon niza osobnih tragedija (među ostalim umro joj je i sin) preselila u Finsku. Tu se upoznala sa starim boljševikom Ottom Kuusinenom, jednim od osnivača Komunističke internacionalne. Ondje, u Finskoj, zavrbovali su je Rusi.


Idealna osoba za složenu ulogu



U Parizu je studirala orijentalne jezike, a kasnije, kao kamuflažu za svoju stvarnu djelatnost, imala je fotografsku radnju u kojoj je presnimavala tajne dokumente i povremeno ih prenosila u Berlin. Kad se upoznala s 14 godina mlađim Vukelićem, značajno je promijenila njegov život. Više nije srljao u demonstracije i sukobe s policijom, povukao se u mirnije vode, okrenuo se boksu i bavljenju fotografiranjem. Lydia Stahl, prepoznavši njegove osobine, počela ga je pripremati za zahtjevni špijunski posao.

Od 1921., pet godina prije nego što će Branko Vukelić doći u Pariz, Lydia Stahl već je bila etablirana članica pariške komunističke ćelije i naveliko radila kao ruska špijunka. Bila je bliska prijateljica revolucionarnog američkog pisca Johna Reeda, autora poznate knjige o Oktobarskoj revoluciji, Deset dana koji su potresli svijet (Ten Days That Shook the World), objavljenoj 1919.

Vukelićeva inteligencija, motiviranost, snažna samodisciplina, pouzdanost, kao i činjenica da govori više jezika, činili su ga idealnom osobom za složenu ulogu koju mu je namijenila Lydia Stahl. Ona će u njemu prepoznati osobu koja se lako uklapa u svaku sredinu, pa ga je predodredila za zahtjevnu špijunsku misiju.


Trening za posao špijuna


“Lydia ga je uvela u svijet špijunaže”, priča Brankov stariji sin, Paul. “U Parizu se obučio za profesionalnog fotografa, za rad u tamnoj komori i razvijanje mikrofilmova. No, promijenio je i životni stil. Povukao se, promijenio društvo u kojem se ranije kretao i načinio odmak od politike. Postao je tajnovit. Pripremao se za konspirativni špijunski rad.”
Godina je 1932. Njegova sad već stara poznanica, sovjetska špijunka Lydia Stahl, procijenila je kako je došao trenutak da Branko Vukelić krene u svoju misiju. Maleni Paul, danas živahni 86-godišnjak s kojim u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik rekonstruiram život njegova oca, bit će otpremljen u Dansku, u dom svoje bake. Njegovi roditelji na Silvestrovo 1932. u francuskoj luci Marseille ukrcat će se na brod koji će ih preko Port Saida, Singapura i Šangaja, šest tjedana kasnije, u veljači 1933. dovesti u Japan. Edith i Branko Vukelić iskrcat će se u Yokohami.


Nadomak su cilja, samo 40-kilometara od Tokija.


“Možete zamisliti u kakvu su se avanturu upustili”, priča Paul Vukelic. “Osobito moja majka, koja me, kao trogodišnjeg dječaka ostavila u Danskoj, da bi se, s mojim ocem uputila u posve nepoznat svijet.” No, bio je to tek početak avanture. Kad je napuštao Pariz, Branku je rečeno kako će ga, po dolasku u japansku prijestolnicu kontaktirati sovjetska tajna služba. Nije znao ni tko, ni kada. Nije dobio nikakvo ime, nikakvu adresu. No, ono što je upravo nevjerojatno i što ponajbolje govori o karakteru i metodama rada obavještajnog aparata komunističkog SSSR-a, jest da ni sâm Vukelić nije znao za koga radi: bio je uvjeren da radi za Kominternu, no zapravo je radio kao špijun Crvene armije.


Kako su, isprva, gladovali u Tokiju


Stigavši u Tokio, Branko Vukelić pratio je tamošnje novine, naročito stranice s malim oglasima, jer mu se na taj način, oglasom o iznajmljivanju stana trebao javiti nepoznati sovjetski špijun. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci… Novac koji su imali brzo se topio, bili su gotovo na rubu gladi. Edith je nešto novca zarađivala podučavajući gimnastiku u dvije tokijske škole, a Branko s vremena na vrijeme dobivao mizerne honorare, pišući za francuski časopis Vu i beogradski dnevni list Politika.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Bili su to vrlo teški dani za obitelj Vukelić. U njima stranom i nepoznatom svijetu osjećali su se izoliranima i posve usamljenima. Živjeli su u skučenom, prilično jadnom stanu u sivoj gradskoj četvrti, izgrađenoj nakon Prvog svjetskog rata. Razdirala ih je nostalgija, čežnja za malenim Paulom kojeg su ostavili u Danskoj i potpuna neizvjesnost kada će doći u kontakt sa sovjetskom tajnom službom u Japanu. Bilo je to stoga što Sorge još nije stigao u Tokio.A onda ih je, sredinom listopada 1933., napokon kontaktirala osoba iz špijunskog kruga Richarda Sorgea. Učinjeno je to iznimno pažljivo, jer su stranci u Japanu, u to vrijeme, bili pod budnom paskom policije. Osobito strani dopisnici, poput Vukelića. Svaka i najmanja sumnja u špijunažu, bila bi predmetom policijske istrage.


Prve zadatke izvršavala je supruga


Vukelić im nije bio sumnjiv: samo dva mjeseca, nakon što je došao u Japan, poslat će 14. ožujka 1933. u Beograd svoj prvi tekst za Politiku. Tema je bila pomalo bizarna: o ribama zvanim namasu, koje pretkazuju zemljotres. Povod je bila serija katastrofalnih potresa koji su pogodili Japan. O načinu kako su tada funkcionirale novine i koliko je vremena trebalo da tekst napisan u Tokiju bude objavljen u Beogradu, svjedoči podatak ta je prvi Vukelićev izvještaj, pisan sredinom ožujka, u Politici objavljen tek 7. travnja.

Zanimljivo, tadašnja Vukelićeva supruga, Dankinja Edith Ohlssen, priča mi Paul, sin obavještajca Crvene armije, prva je dobila špijunski zadatak. Kako Richard Sorge u to vrijeme nije imao radijski predajnik, informacije koje je skupio morao je fizički dostavljati. Trebao mu je pouzdan, nenametljiv kurir koji neće niti sumnjiv policiji. Jer, svi stranci u Tokiju tog vremena bili su pod manjom ili većom policijskom paskom. Supruga dopisnika Politike, iz male i daleke zemlje koja Japan nije zanimala, očito, lakše je prolazila kroz gusti filtar japanskih tajnih službi, nego što bi to bio netko drugi. Tako je Vukelićeva tadašnja supruga, Edith, putova iz Tokija u Šangaj, noseći mikrofilmove sa špijunskim informacija. Predavala ih je na pomno odabranim lokacijama i u Tokio se vraćala s novcem poslanim iz Moskve.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


“Naravno da je to bio opasan i vrlo riskantan posao koji je zahtijevao hrabrost i hladnokrvnost. Moja majka u Šangaju se sastajala s agenticom Kominterne, također osobom Richarda Sorgea, Agnes Smegly, američkom novinarkom koja je dugi niz godina živjela u Kini, te imala izuzetno uzbudljiv život. Njoj je prenosila mikrofilmove i informacije i od nje preuzimala novac”, priča Paul Vukelic, koji je u to vrijeme još bio u Danskoj. Tek 1935. godine Edith će po njega otići Transsibirskom željeznicom, a oboje će se, u povratku, ukrcati u Bremenu na brod za Yokohamu u svibnju 1936. godine.


Svijet špijuna, novinara, dopisnika i diplomata


“Kasnije – nastavlja stariji sin sovjetskog špijuna – kada su nabavili radio i pomoću njega slali informacije Sovjetima, više nije bilo potrebe da moja majka informacije dostavlja u Šangaj. Taj radio uređaj često je bio u našoj kući, no kako je postojala mogućnost da nas Japanci otkriju, selili smo ga u koferu i na druge lokacije. Osoba koja je slala informacije putem radija, bilo je Max Clausen, a često je to činio i iz doma Guntera Steina, Nijemca, dopisnika britanskih novina koji je pristao sudjelovati u tom opasnom poslu.”

U neobičnom svijetu špijuna, novinara, stranih dopisnika i diplomata u kojem su kolale različite informacije, Branko Vukelić brižljivo ih je analizirao i selektirao. No, sve je postalo puno lakše kada mu je u travnju 1935. ponuđen posao dopisnika tada moćne francuske novinske agencije Havas. I to iz dva razloga: ugled te agencije otvarao mu je mnoga vrata koja su mu, kao dopisniku Politike, lista za koji je u Japanu malo tko čuo, bila zatvorena. Mogao je ući u puno više diplomatske krugove, ali i japanske institucije, gdje su se, dakako, mogle saznati i puno kvalitetnije informacije. A i honorar je, za razliku od crkavice koja je povremena stizala iz Politike, bio pristojan.


Ljubav na prvi pogled s mladom studenticom


No, nije samo novi posao te godine uvelike promijenio život Branka Vukelića. Maroje Mihovilović, nećak Branka Vukelića, kaže kako je na jednoj kazališnoj predstavi u Tokiju, u glasovitom kazalištu Noh, Branko upoznao studenticu engleskog jezika, koja je zajedno s ocem bila na predstavi. Zvala se Yoshiko Yamasaki. Igrom slučaja, tijekom predstave sjedili jedno pored drugog, pa mu je ona objašnjavala razne simbole predstave koje on nije mogao razumjeti. Kasnije su ćaskali, čavrljali kako se to već čini prilikom upoznavanja, no očito, bila je to ljubav na prvi pogled. S mladom i lijepom Japankom, Branko Vukelić nakon toga sastat će se još nekoliko puta. Ubrzo, njihovo će poznanstvo prijeći u snažnu ljubavnu vezu.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

“Brak moje majke i mog oca zapao je u krizu, ali meni je tada bilo tek pet godina, bio sam u Danskoj i naravno, ništa o tome nisam znao. U to vrijeme u Danskoj, umrla je moja teta, majčina sestra bliznakinja, što je teško pogodilo kako moju majku, tako i baku. Majka je odlučila da se vrati u Dansku, pa me, kad je vrijeme žalovanja prošlo, na povratku povela u Japan”, priča Paul Vukelic o tom događaju iz lipnja 1935.

Novom Vukelićevom vezom, lijepom studenticom engleskog jezika, uopće nije bio zadovoljan njegov šef, Richard Sorge. Bojao se da bi to moglo ugroziti njihov konspirativni, zatvoreni špijunski krug pa je o svemu obavijestio Moskvu. No, odatle su mu odgovorili da u tome ne vide nikakvu opasnost. Ipak, svoju ljubavnu vezu s Yoshiko Yamasaki Vukelić će formalizirati tek nakon razvoda s Edith, 1940. godine, a godinu dana kasnije, kako smo vidjeli, u ožujku 1941. rodit će im se sin Hiroshi.







* BRANKO SNJIMLJEN S OCEM MILIVOJEM-.jpg (439.55 KB, 659x960 - viewed 296 times.)

* Branko-Edith-and-Paul-South-France.jpg (213.72 KB, 515x650 - viewed 131 times.)

* BRANKO U JAPANU S MATERIJALIMA-.jpg (98.13 KB, 716x989 - viewed 126 times.)

* BRANKO I YOSHIKO U TOKIJU-.jpg (214.79 KB, 546x645 - viewed 243 times.)
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #2 on: April 28, 2017, 01:35:15 am »

Kako je Branko Vukelić konačno utamničen u Japanu


Vukelićeva supruga Edith, međutim, kako smo vidjeli, neće nakon sestrine smrti dugo ostati u Danskoj. Sve joj se ondje činilo nekako dosadno i prizemno. Manjkao joj je Tokio i uzbudljivi život špijunâ. Njen, još uvijek formalni suprug Branko, sada je imao sve bolje i bolje izvore i sve važnije informacije. Bio je bitna karika moćnog špijunskog prstena Richarda Sorgea, kojem su pripadali i Japanci, poput Hotsumi Ozakija i Yotoku Miyagija. Prvi je, kad je Sorgeov prsten provaljen, uhićen i osuđen na smrt vješanjem, a drugi umro u tokijskom zatvoru Sugamo, ne dočekavši kraj suđenja.

Ponovno u Japanu, Edith je zajedno sa suprugom i sinom Paulom nastavila živjeti u istom onom stanu gdje je, s obzirom da je ondje bila radio stanica, svjedočila slanju špijunskih poruka Sovjetima. No, ona nije znala čime se obavještajna mreža bavi: nije znala šifrirati, emitirati, a nije bila niti upućena u sadržaje poruka. No, kad je sredinom 1938., neočekivano i naglo, otišavši u Hong Kong, Tokio napustio Gunter Stein, onaj Nijemac, dopisnik britanskih novina iz čijeg su stana također, da ne bi bili otkriveni, odašiljali radio-poruke, Sorge je odlučio iznajmiti novi stan odakle su nastavili svoj špijunski rad.


Sve opasnije vrijeme u Tokiju


Paulu je tada već osam godina i sjeća se kako su mu kupili mali električni vlak s kojim se igrao dok bi kat ispod, Max Clausen, koji je dolazio u taj stan, slao poruke. Nije mu bilo dopušteno da silazi i ometa ih u opasnom poslu. “Mati je, naravno, itekako bila svjesna opasnosti kojoj se izlaže i znala je što je čeka bude li otkrivena i uhićena. Ali to ju je uzbuđivalo. Ona nije bila od onih koje zanima miran, jednoličan obiteljski život. A voljela je i visoko društvo u koje ju je uveo njen suprug, strani dopisnik, koji je imao pristupa diplomatima, veleposlanicima SAD-a, Velike Britanije i drugih država”, priča Paul Vukelic.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Vrijeme u Tokiju, međutim, postaje sve opasnije. Osobito, nakon što su Njemačka, Japan i Italija 27. rujna 1940. u Berlinu potpisale Trojni pakt. Sorge je bio na oprezu, no japanska tajna služba nije tada uopće sumnjala ni na jednog od petorice članova grupe. Otkriveni su kada je pred policijom propjevala jedna Miyagijeva suradnica.Nekako u to vrijeme Edith dobiva poziv od sestre, koja se u međuvremenu preselila u Australiju, da joj se pridruži, a kako joj se brak raspao, i kako joj je bilo dosta života u Tokiju, odlučila je prihvatiti poziv. Sorge se u početku tome protivio, plašeći se da ona u Australiji ne otkrije ono što zna, ali je kasnije popustio i pustio je da ode. Tako se dogodilo da je, doslovce, u pet do dvadeset, samo tri tjedna prije nego što će policija uhititi njenog supruga, Sorgea, Maxa Clausena i ostatak špijunskog prstena, potkraj rujna 1941. napustiti Tokio i otići u Australiju.


Razotkrivanje i uhićenje cijelog kruga


Paul Vukelic tada je imao jedanaest godina i sjeća se toga trenutka. Brod u koji su se krcali u Yokohami bio je pun Britanaca koji su – zbog pogoršanih odnosa Londona i Tokija – što prije željeli napusti Japan. Kaže kako su i sami napustili Tokio u silnoj žurbi, na brzinu su spakirali ono što su mogli ponijeti u dva-tri kofera, pa su odjurili u Yokohamu, a da se Paul nije uspio ni oprosti od prijatelja. Sjeća se kako ih je ispratio Branko Vukelić, tada već u braku s Yoshiko. Odvukao je Edith malo u stranu, no Paul je vidio da joj na rastanku nešto šapće.
Edith i Paul tada su, u Yokohami, nekoć malom ribarskom gradu, koji se u devetnaestom stoljeću pretvorio u najznačajniju japansku luku, posljednji put vidjeli Branka Vukelića. Već sutradan, 29. rujna, uhićeni su neki od pripadnika Sorgeova špijunskog prstena. Tri tjedna nakon toga, u rano jutro sredinom listopada 1941., policija će upasti u Vukelićev stan u kojem je tada živo sa svojom drugom suprugom Yoshiko i šestomjesečnim sinom, Hiroshijem. Ne dopustivši mu ni da obuje cipele, odvest će ga u Sugamo, isti zatvor u kojem će biti utamničeni Sorge i ostali iz njegova špijunskog prstena.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Tijekom istrage, koja je uslijedila, vidljivo je iz sačuvane dokumentacije, Branko Vukelić nije, za razliku od nekih drugih, teretio suradnike. Kao ni Richard Sorge, koji je nastojao što više toga preuzeti na sebe. Znao je da mu, što god da kaže, nema spasa jer su Japanci bili sigurni da je upravo on bio glava sovjetske špijunske mreže. Zato je, nemajući što izgubiti, svu odgovornost preuzeo na sebe, što je, smatra Paul Vukelic, a s njim se slaže i njegov polubrat Hiroshi, spasilo Branka od smrtne kazne.


Presuda doživotne kazne


Sorge je, u istražnom postupku, ali i kasnije na sudu, rekao kako je Vukelić bio puno više zainteresiran za fotografiranje i novinarstvo nego za skupljanje obavještajnih podataka. Rekao je kako Vukelić i nije bio u prilici saznati nešto važno o političkim i vojnim prilikama u Japanu. ”Ja sam se bavio obavještajnim radom, dok je on bio zaokupljen svojim reporterskim radom”, govorio je Sorge na sudu, što je sasvim sigurno pomoglo da ne bude osuđen na najtežu kaznu.

Dosuđena mu je samo doživotna robija. Sorge je, međutim, osuđen na smrt vješanjem. Japanci su vodili računa o tajmingu: objesili su ga u zatvorskom dvorištu 7. studenoga, na godišnjicu Oktobarske revolucije (Oktobarska revolucija je izbila 25. listopada 1917. po starom, odnosno 7. studenog po novom kalendaru), na dan koji se smatra početkom komunističke ere. Iako se ni Sorge, ni Vukelić nisu slagali s okrutnim Staljinovim režimom, kojemu su služili, smatrali su kako je SSSR bio jedina nada u borbi protiv fašizma.

Hiroshijeva majka, druga supruga Branka Vukelića, sačuvala je sva njegova pisma iz zatvora. Ondje ga je mogla i posjećivati, sve dok nakon presude, nije prebačen u zatvor Abashiri, na otok Hokaido, oko 1.500 kilometara sjeverno od Tokija. U prvom pismu iz zatvora u Tokiju, 19. siječnja 1942., tri mjeseca nakon uhićenja, dok je još bio pod istragom i čekao početak suđenja, Branko Vukelić zamolio je suprugu da mu donese tople papuče, džemper i šal, ali i englesko-japanski rječnik. Također, tražio je, da mu iz kućne biblioteke donese Kanta i Spinozu.


Obitelj rasuta po cijelom svijetu


Dvije i pol godine proveo je u samici tokijskog zatvora Sugamo, čekajući početak suđenja. Ono je započelo tek u travnju 1943, a prvostupanjske presude izrečene u rujnu te godine. Nedugo nakon što je 1944. godine presuda Branku Vukeliću postala pravosnažna, prebačen je u zatvor Abashiri, na krajnjem sjeveru Japana, u kojem neće dugo ostati. Umrijet će pola godine kasnije, 13. siječnja 1945. Prije odlaska, bilo mu je omogućeno da se sa suprugom sretne samo na pola sata.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


U jednom od posljednjih kontakata, supruzi se javio poštanskom kartom sa žigom 3. listopada 1944. Javljao je kako njena pisma nisu stigla i kako se na tom dalekom, zabačenom, hladnom sjeveru Japana ponekad osjeća posve obeshrabrenim. Molio je Yoshiko da pokuša stupiti u kontakt s njegovom majkom, Vilmom Vukelić i rekao kako je posljednja adresa na kojoj je stanovala u Zagrebu bila u Buconjićevoj ulici 6. Molio je suprugu da je pokuša pronaći uz pomoć Crvenog križa i da joj javi kako on, njen sin Branko Vukelić, čeka njeno pismo koje bi mu bilo najljepši božićni poklon. Njegova mati, Vilma Vukelić, umrijet će u ožujku 1956.

Posljednje pismo svojoj supruzi Yoshiko, Branko Vukelić napisao je na Badnjak, 24. prosinca 1994., samo tri tjedna prije smrti. “Brankova sudbina”, kaže ugledni novinar Maroje Mihovilović, nećak sovjetskog špijuna, “bila je velika patnja moje bake Vilme tijekom posljednjih godina njenog života. Posebno joj je bilo teško što nije ništa znala o sudbini Edith i Paula, mislila je da su i oni stradali za Drugog svjetskoj rata, nije imala pojma da su se odselili u Australiju.”


Nesretna sudbina brata Slavka


Svoje bake, Mihovilović se sjeća kao energične osobe koja je, sve dok je nije shrvala bolest (imala je trombozu), sjedila u krevetu svoje sobe i kucala na pisaćem stroju. Bila je to fascinantna žena, žena koja se poznavala s Miroslavom Krležom, Ivanom Goranom Kovačićem, Petrom Šegedinom, Ervinom Šinkom, Stanislavom Šimićem, bratom velikog pjesnika Antuna Branka Šimića…

Ali, bila je to i žena tragične sudbine: oba njena sina nestala su u vihorima rata, mlađi Slavko bio je žrtva Staljinovih čistki. Godinu dana proveo je u moskovskim zatvorima, a umro je nakon operacije srednjeg uha, ali – koliko se zna – nije bilo likvidiran, nego se razbolio oslabljen i izmučen u Staljinovim kazamatima.

Zanimljivo, supruga Slavka Vukelića, Ruskinja imenom Ženja – koja je kao i on – bila uhićena i godinu dana provela u zatvoru, jedno je vrijeme ćeliju dijelila s drugom suprugom Josipa Broza Tita, Luciom Bauer, za čije postojanje se šezdesetih godina u jugoslavenskoj javnosti i historiografiji nije znalo. Njeno ime, njena veza s Titom i njena daljnja sudbina, otkriveni su tek u 21. stoljeću. Sudbina se, tako, okrutno poigrala s Vilmom Vukelić: oba njena sina bili su Staljinove žrtve, mada su obojica radila za njega. Slavko Vukelić, naime, tijekom španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.), radio je za Kominternu i obavještajne podatke u Moskvu slao iz Portugala. Branko Vukelić, radio je isto to iz Tokija, sve dok nije bio uhićen.


Smrt nekoliko tjedana prije kapitulacije Japana


Zime u Abashiriju, gdje je smješten zatvor u kojem je Branko proveo posljednje mjesece svoga života, opake su: u siječnju temperature se ondje spuštaju i do minus 20 Celzijevih. Bio je mršav, izmučen proljevom, pothranjen i promrzao. Ipak i u tako jadnom stanju nije ga napuštala nada. Vjerovao je da će ”u sljedeće dvije-tri godine doći do dramatičnih promjena u svijetu”, kako je napisao na posljednjoj poštanskoj karti svojoj supruzi. Nije, naravno, mogao znati da će se to dogoditi puno prije i da će samo sedam mjeseci nakon njegove smrti, Amerikanci 6. kolovoza baciti atomsku bombu na Hirošimu i da će se, ubrzo nakon druge atomske bombe na Nagasaki, bačene dva dana kasnije, Japan bezuvjetno predati, 2. rujna 1945.
Da ga je zdravlje poslužilo i da je izdržao još samo osam mjeseci, možda bi to u njegovu životu učinilo isti onakav preokret, kao što su njegove špijunske informacije, možda, učinile da Drugi svjetski rat završi onako kako je okončan.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Njegova dva sina, polubraća Paul i Hiroshi, danas žive na dva kraja svijeta i otkako su se prvi put sreli 2006. u Japanu, na polaganju urne s pepelom Yoshiko Yamasaki, druge supruge njihova oca Banka Vukelića, održavaju kontakte i često se sreću. Prvi živi u Australiji, drugi u Srbiji. Iako različitih političkih svjetonazora – Paul za sebe kaže da je desno orijentiran, Hiroshi da je ljevičar – u jednome su suglasni: o ulozi svoga oca misle isto. Smatraju ga čovjekom čiji je špijunski rad pomogao da tijek Drugog svjetskog rata završi slomom fašizma.


Kraj feljtona









* Branko-in-Japan.jpg (112.7 KB, 395x408 - viewed 261 times.)

* DRUGO VJENČANJE S JAPANKOM YOSHIKO-.jpg (1316.43 KB, 1211x1784 - viewed 271 times.)

* Branko-Passport.jpg (31.67 KB, 342x447 - viewed 120 times.)

* SKICA, BRANKOV AUTOPORTRET-.jpg (65.9 KB, 507x705 - viewed 92 times.)
Logged
brodarski
Stručni saradnik - istorija RM
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 12 254



« Reply #3 on: April 28, 2017, 06:34:07 am »

Sve o Branku Vukeliću možete pročitati u knjizi ''Mi djeca Solferina '' od Maroja Mihovilovića. Izvanredna knjiga koja opisuje rod Vukelića, Starčevića, Mihovilovića.
Logged
brodarski
Stručni saradnik - istorija RM
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 12 254



« Reply #4 on: April 28, 2017, 09:57:08 am »

Ovo što je Hedl objavio ( slike, tekst ) iz knjige je '' Mi djeca Solferina ''.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #5 on: April 28, 2017, 10:03:14 am »

Ovo što je Hedl objavio ( slike, tekst ) iz knjige je '' Mi djeca Solferina ''.

Feljton sam preuzeo sa nekog foruma. Valjda je objavljen u hrvatskom Telegrafu.
Logged
milena braco
stariji vodnik
*
Offline Offline

Posts: 703


« Reply #6 on: April 28, 2017, 10:23:50 am »

 Koliko se sjecam, u drugim knjigama nasih i sovjetskih autora se navode izjave japanskih istraznih sudaca da od svih uhapsenih stranaca samo Branko Vukelic je znao japanski i da je bio ispitavan bez tumaca.
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.03 seconds with 22 queries.