BRAĆA PO BALTIKU
25.02.2018.
Kako su Rusija i Velika Britanija zaustavile njemačku mornaricuPiše RUSSIA BEYOND
Prvi svjetski rat bilježi epizode u kojima su britanska i ruska vojska pomagale jedna drugoj kao prave saveznice. Britanske i ruske podmornice, prebačene u Baltičko more na nevjerojatno dovitljive načine, presretale su njemačke brodove i prekidale linije opskrbe kajzerovih trupa. Engleski i ruski mornarički suborci imali su velik uspjeh u izvršavanju ovog zajedničkog zadatka.
Veliki rat se prije svega pamti po rovovskoj borbi na poprištima Zapadnog i Istočnog fronta. Međutim, očekivani okršaj dvije najveće pomorske sile tog vremena, britanske Velike flote i njemačke Flote otvorenog mora (koju je početkom 20. stoljeća prošla reorganizaciju admirala Alfreda von Tirpitza), nikada se zapravo nije dogodio, osim u bici kod Jyllanda (dio Danske), poslije koje su obje strane tvrdile da su odnijele nesumnjivu pobjedu,piše RUSSIA BEYOND
No, Nijemci su zahvaljujući ratnom savezništvu britanskih i ruskih podmornica pretrpjeli teške gubitke na Baltiku - baš u vodama koje su smatrali sigurnim utočištem svoje flote.
Borbe u tjesnacima
Baltičko more nije predstavljalo samo njemački trenažni poligon, već i izuzetno važnu liniju opskrbe sirovinama i robom iz neutralne Švedske, čime su se popunjavale njemačke ratne zalihe. Zato je britanska Kraljevska ratna mornarica dobila zadatak izvršiti pomorsku blokadu Njemačke koliko je god moguće, i izazove nestašicu vitalnih sirovina potrebnih njezinoj industriji.
Bez blokade na Baltiku ovaj cilj se nije mogao postići, a Njemačka je bila gospodar ovog mora. Ruska Baltička flota od početka rata nije stupila u djelovanje, jer nije bila modernizirana i nije se mogla nositi s Tirpicovim skupim brodovima.
Ipak, Ratna mornarica Ruskog Carstva u svom sastavu imala je jednu podmornicu od 400 tona pod imenom "Ajkula", najveću u svojoj floti. Ova podmornica bila je prva na svijetu koja je mogla ispaljivati više torpeda istovremeno. Izgrađena je 1911., i bila je u operativnoj uporabi na Baltičkom moru sve do 9. studenog 1915. kada se nije vratila u bazu s borbenog zadatka. Tom prilikom nestalo je 35 članova posade. Vjerovalo se da je naišla na njemačku minu. Ronioci su je konačno pronašli u lipnju 2014. na dnu Baltičkog mora pokraj obala Estonije.
Kako bi izvršila pomorsku blokadu Njemačke i pomogla ruskoj Ratnoj mornarici, Velika Britanija je odlučila malu flotilu svojih podmornica staviti pod rusko zapovjedništvo. Između listopada 1914. i rujna 1915. četiri britanske podmornice klase "E" provukle su se kroz uske i plitke danske tjesnace koristeći neutralne trgovačke brodove kao zaklon, čime su izbjegli sukobe s njemačkom mornaricom. Četiri manje podmornice klase "C" dovukli su ruski tegljači preko Sjevernog rta sve do Arhangelska (obala Bijelog mora, ruski Krajnji Sjever), odakle su transportirani ruskim baržama kroz složen sustav kanala i rijeka do Finskog zaljeva (Baltičko more).
Rusi su pokušali zadržati u tajnosti dolazak britanskih podmornica u svoju bazu Revelj (današnji Tallinn, glavni grad Estonije). Inzistirali su da se na plovilima ne istakne zastava Kraljevske ratne mornarice, da se njihove oznake prefarbaju i da posada na obali nosi civilna odijela. Britanci se ovome nisu povinovali, pa kada su na kraju Nijemci otkrili njihovu prisutnost, Berlin je zaustavio vježbe svojih velikih ratnih brodova na Baltiku.
Votka umjesto ruma
Ubrzo nakon što su Britanci pristigli, počela je zima i zbog zaleđenog mora gotovo nije bilo moguće organizirati bilo kakva djelovanja. Kako bi se ugrijali, mornari su počeli konzumirati rum. Kako su se zalihe smanjile admiral Nikolaj Ottovič fon Essen, zapovjednik ruske Baltičke flote, predložio je da umjesto ruma piju votku. U ovome su Britanci uspješno parirali Rusima. Boravili su u istim prostorijama s ruskim kolegama, a tijekom zime, kada su sve aktivnosti bile obustavljene, naučili su igrati ruski bilijar i skijati. Organiziran je i nogometni turnir na kojem su sudjelovale britanske i ruske posade.
Neki britanski časnici željeli su naučiti ruski jezik. Frances Goodheart, zapovjednik podmornice E-8, zabilježio je u dnevniku: "Ruska azbuka prilično je teška, svi se smiju što je pokušavam naučiti, dok mene to još više potiče..."
Rusima je posebno simpatičan bio zapovjednik podmornice E-9, Max Horton. Zbog svoje hrabrosti, ali i ljubavi prema piću i druženju, stekao je mnogo prijatelja. Tijekom rata, plovilo pod njegovim zapovjedništvom je potonulo, uništivši prije toga veliki broj transportera rude, kao i nekoliko njemačkih ratnih brodova.
Patrole ruskih i britanskih podmornica udruženim snagama ozbiljno su ugrozile opskrbu sirovinama njemačke ratne mašinerije. Nakon što je za svega nekoliko tjedana uništeno desetak teretnih brodova, isporuke su bile obustavljene sve dok Nijemci nisu razvili sustav konvoja koji je štitio tovare.
Mnoge od tih uspješnih akcija izvela je jedna podmornica - E-19 pod zapovjedništvom Francisa Cromieja. On je potopio četiri njemačka transportna broda za samo jedan dan. Rusi su bili toliko oduševljeni da su ga istovremeno odlikovali ordenima svetog Georga, svetog Vladimira i svete Ane, "dodijeljenim od strane Njegovog veličanstva ruskog cara za izuzetne zasluge".
Ono što je još značajnije je da je Cromie kasnije postao de facto zapovjednik anglo-ruske podmorničke flotile tijekom nereda nastalog u ruskoj vojsci nakon abdikacije cara Nikolaja II. u veljači 1917. Ruski mornari, zbunjeni nastalim okolnostima, radije su slušali njega nego vlastite časnike, od kojih su mnogi doslovno bili bačeni s palube.
Sudbonosno proročanstvo
U svibnju 1917. je Cromie, koji je tečno govorio ruski, postavljen za pomorskog atašea u britanskoj ambasadi u revolucijom zahvaćenom Petrogradu (kako se Sankt-Peterburg zvao 1914.-1924.). Dobio je naredbu da premjesti podmornice u Finsku nakon što je Revelj pao u ruke Nijemaca. Nakon njemačke intervencije u ratu Finske za neovisnost od Rusije naloženo mu je da potopi podmornice. Britanske posade uspjele su se vratiti u svoju zemlju, osim mornara s podmornice E-18.
U svibnju 1916. oni su stradali tijekom jedne misije. Goodheart je zabilježio da je zapovjedniku podmornice E-18 Robertu Hallahanu budućnost prorekla neka žena koja ga je upozorila na veliku opasnost. Praznovjerni Hallahan zamolio je suprugu britanskog zamjenika konzula u Revelju da obavijesti njegovu obitelj prije nego što stigne službeni telegram Kraljevske ratne mornarice da je poginuo.
Car je Hallahana posthumno odlikovao najvišim vojnim ordenima kao i dva druga časnika, dok su članovi posade bili odlikovani medaljama. Što se dogodilo s podmornicom E-18 dugo nije bilo poznato, sve dok u prosincu 2009. njezinu olupinu nisu pronašli švedski ronioci kod estonske obale, blizu njezine ratne baze. Na temelju činjenice da gornji otvor podmornice nije bio zatvoren zaključili su da je najvjerojatnije plovila po površini kada je naišla na minu.
Tijekom vremena podvizi male podmorničke flotile na Baltiku pali su u zaborav. Ipak, engleski i ruski mornarički suborci uspjeli su omesti njemačku opskrbu ratnim materijalom i spriječili su Flotu otvorenog mora u slobodnoj plovidbi Baltikom. Povrh svega, opovrgli su tvrdnje njemačke propagande da Britanija nije u stanju pomoći svojoj saveznici Rusiji.
https://www.slobodnadalmacija.hr/
