Istorija razvoja automobila marke ADLER

[vitez koja]

Adler Trumpf Sport (1933–1935)

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

1933.godine, Adler je predstavio model Trumpf sa motorom zapremine 1.645 cm3, koji je davao snagu od 38 KS pri 3.800 o/min i maksimalnom brzinom od 100 km/h. 1935.godine, snaga je povecana na 47 KS a brzina na 115 km/h.
 
Prednja vrata su sada okrenuta prema nazad kako bi se olakšao ulazak i izlazak u auto. Model je dostupan sa dvoj ili četvora vrata i stekao je svoje ime.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Ambulantna limuzina Adler Trumpf bila je poznata između 1934. i 1936. godine kao automobil "Jupiter".

[vitez koja]

Adler Diplomat (1934–1938)


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
 

Adler Diplomat je limuzina (saloon) sa šestocilindričnim motorom, predstavljen u martu 1934. godine kao direktna zamena za Adler Standard 6. Adler Diplomat takođe je zamenio i model Adler Standard 8, pošto je Adlerov veliki osmocilindrični automobil prestao da se proizvodi 1934. godine bez direktne zamene.

Odluka o proizvodnji je preduzeta kako bi se napustio dotadasnji naziv "Standard" jer se smatralo da je on zastareo I da ne predstavlja tadasnje stanje automobilske industrije. Kompanija Adler smatra da posto se privreda i ekonomija opravila posle krize 1929.g. treba ici sa naprednom automobilskom tehnologijom i rastućim optimizmom I trzistu ponuditi nesto novo, modernije I drugacije.

Diplomat je u početku, 1934. godine, preuzeo karoseriju od prethodnog Adler Standarda 6. Međutim, Standard Six dobio vec je bio dobio novu karoseriju u poslednjoj godini proizvodnje, pa je posmatračima to izgledalo da se radi o novom modelu.

   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Automobil sa cetvoro vrata (sedan/Saloon) dolazila je sa celicnim telom iz Ambi-Budd, najvećeg proizvođača čeličnih konstrukcija automobila u državi, sa sedištem u distriktu Spandau u Berlinu. Takođe je ponuđena i veća varijanta sa šest sedišta. Pored toga, ponuđeni su i dva kabrioleta.

Za 1935. godine Diplomat je dobio novu karoseriju koja je sadrzala prednji gril (masku) i oblikova krila preko tockova. Limuzina sa šest sedista i dalje je imala relativno vertikalni zadnji deo. Do 1938. godine varijante "Limuzina" i "Kabriolet" mogle su se kupiti sa sasijom Karmanna iz Osnabruka: to su bili auti sličanog stila sasije kao automobili Ambi-Budd-a.
Nadogradnja iz 1935. godine predstavila je automobil sa dužim nagibima, naročito sa leđa, što je povećalo dužinu automobila za 150 mm. Međutim, međuosovinski razmak od 3.200 mm i 3.350 mm, za četvorosedna i šestosedna vozila, nije promenjen.

Adler Diplomat pokretao je šestocilindrični motor zapremine 2916 cm3 sa šest bočnih ventila, maksimalnom snagom od 60 KS. Radi se o motoru koji je ranije  ugradjivan u modele Standard 6. Međutim, motor koji ie ugradjivan u Diplomat imao je nešto veći stepen kompresije, a maksimalna snaga je postignuta na 3000 obrtaja u minuti, a ne na 3.300 o / min kao kod Standarda 6. U pogledu arhitekture motora, jedinica koja je ugrađivana u Diplomat imala je sedam ležajeva kod bregastog vratila umesto četiri koliko je bilo kod Standarda 6.
   

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Modeli automobila za 1935.godinu  zadržali su motore ugrađivane u modelima iz 1934. Međutim, od 1937. godine motor je značajno preoblikovan, glava cilindra je svetlog metala (light-metal cylinder head), dodatno je izvrseno povećanje stepena kompresije pa je snaga motora povecana na  65 KS.

Međuosovinsko rastojanje za model sa cetiri sedista je 3.200 mm, a za model sa sestoro sedisa  3.350 mm. Dužina automobile je 1934-35: 4.750 mm ili 4.900 mm: 1935-38: 4.900 mm ili 5,050 mm. Širina 1.740 mm, visina 1.650 mm. Karburator Solex 35 JF.

Menjač 4-brzine + nazad. Težina 1700-1710 kg. Maksimalna brzina 115 km/h. Gume: 6,50-17 inča. Zapremina rezervoara 85 litara goriva, potrošnja 15-16 litara/100 km.

Obim proizvodnje od 3.205 automobila u trajanju od četiri godine ukazuje na to da je Adlerov Diplomat držao svoje tržište, iako je Mercedes-Benz 290 (V18), koji je bio najprodavaniji šestocilindrični automobil u Nemačkoj u to vreme, postigao proizvodnju više od 8.000 u navedenom periodu.

Proizvodnja Diplomata je zaustavljena krajem 1938. godine, iako podaci pokazuju da je nekoliko automobila napravljeno 1939. i 1940. godine, verovatno za vojne potrebe ili izvoz.

[vitez koja]

Adler Trumpf Junior 1G/E (1934–1941)


Adler Trumpf Junior je mali porodični automobil koji je Adler predstavio početkom 1934. Adler Trumpf je do tada bio dostupan dve godine, a Trumpf Junior je zamišljen kao sličan ali manji automobil koji bi proširio ponudu i uzeo deo rastućeg tržišta malih jeftinih automobile sa pogonom na prednje točkove.

Razvoj Trumpf Junior bio je zajednički rad Hans Gustav Röhra i njegovog kolege, glavnog inženjera Adlera Josefa Daubena.
    
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Motor je bio četvorocilindrični četvorotaktni zapremine 995 cm3, snage 25 KS pri 4000 obrtaja u minuti. Isti  je omogucavao maksimalnu brzinu od 90 km/h. Snaga je isporučena na prednje točkove pomoću četverostepenog manuelnog menjača pomoću ručice postavljene na osovini upravljaca.
  
Kada je lansiran početkom 1934. godine, automobil je bio u verziji male limuzine (sedan/limuzina) i malim dvokrilnim "Cabrioletom" sa preklopnim krovom od platna.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Za 1935. Adler je proširila asortiman Trumpf Juniora, koji se tada nudio pored Limousine i Cabrio-Limousine, sa dva i četiri sedišta i sa dva sportska modela.

Na početku 1936. Trumpf Junior (1G) zamenio je Trumpf Junior (1E). Motor i medjuosovinsko rastojanje od 2,630 mm su bili nepromenjeni, ali je dužina povecana za  390 mm. Od 1936. do završetka proizvodnje 1941. godine, konfiguracija modela nije menjana. Potrošnja 9 l / 100 km. Maksimalna brzina 90 km/h; 88 km/h. Masa praznog vozila 780 kg-820 kg.Ukupna težina 1130 kg-1140 kg. Dužina 3860 mm; 4250 mm. Širina 1450 mm; 1470 mm. Visina 1460 mm;1520 mm. Međuosovinsko rastojanje 2630 mm. Trag prednjeg/zadnjeg tocka 1210 mm. Krug okretanja 11,7 m.


Tela "limuzina" i "kabrio-limuzina" za automobile iz 1936. godine isporucivao je Ambi-Budd, dok je proizvodnja kabrioleta sa cetvoro sedista bila podeljena između Ambi-Budd-a i Karmann-a iz Osnabruck-a. Elegantna i skupija kabina kabrioleta dolazila su od različitih drugih kreativaca uključujući  i Wendler. Kompanija Wendler je bila nemačka kompanija Stellmacherbetrieb i proizvođač karoserija, koja je bila smeštena u Reutlingenu.

U avgustu 1939. Adler je proizveo 100.000-ti Trumph Junior koji je do tada postao daleko najprodavaniji automobil i kako su se stvari kasnije ispostavilo, svih vremena. Verzija 1934-35 (1G) proizvedena je u 23.013 primeraka, a do kraja proizvodnje 1936-1941. godine 78.827 od verzije (1E).





[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vitez koja]

Adler Trumpf Junior Sport (1935–1937)


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Trumpf je zamišljen 1934. godine kao manji, pristupačniji model koji je imao za cilj da prebaci kompaniju na šire tržište i poveća profit. Adler Triumpf Junior je bio dostupan u različitim stilovima karoserije koji su se kretali od jednostavnog "limuzina", Cabrio do malog modernog sportskog Roadster-a.
       
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Takmičarski program je uspostavljen pod rukovodstvom Erwin Kleyera, koji je u velikoj meri preuzeo uzimanje nakon smrti njegovog oca Heinricha. Adler je bio veoma angažovan u motociklistickom sportu od sredine do kraja 1930-ih godina i bio je na čelu sa racionalizacijom. Usavršeni Trumpf Junior postavio je rekord brzine i izdržljivosti na Avusu 1934. godine, a ovaj automobil i njegov uspeh su pokrenuli proizvodnju modela Trumpf Junior Sport.
Pogon na prednjim točkovima zadržava šasiju sa niskim nagibom i omogućava prostranu kabinu. Cak I visoki vozači nisu imali problema da se uklope iza volana. Ručica menjaca je u blizini instrument table postavljena na osovini upravljaca. Istrument tabla uključuje kombinovani brzometar, pritisak ulja i merač gasa, dok je sa strane ugrađen interesantan instrument u obliku "Tempometra"; za koji se smatra da je primitivan mehanički putni računar. Zapremina motora 995 cm3. Snaga 28 KS. Potrošnja 9,5 l / 100 km. Maksimalna brzina 110km/h. Masa praznog vozila 750 kg.Ukupna težina 1000 kg. Dužina 4250 mm; Širina 1520 mm. Visina 1520 mm. Međuosovinsko rastojanje 2630 mm. Trag prednjeg/zadnjeg tocka 1210 mm. Krug okretanja 11,7 m.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]  
     
Trumpf Junior Sport je prilično napredni automobil u odnosu na vreme nastanka i veličinu, jer je šasija opremljena tegovima (full belly pans), četvorostepenim menjačem i nezavisnim vesanjem.

[vitez koja]

Adler Trumpf 1,7 EV (1936–1938)


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
 
U maju 1936. godine Trumpf 1.7 zamenjen je sa Adler Trumpf 1.7 EV. Predstavljen je sa istim motorima od 1.645 cm3 kao i ranije, snage 38 KS. Medjuosovinsko rastojanje je 2.920 mm, sto je 220 mm duži nego ranije. Moderna kabrioletna sasija za Trumpf 1.7 EV dolazila je iz Karmanna iz Osnabruka. Maksimalna brzina je sada povećana na 102 km/h.

   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Za dve godine, nakon njegovog lansiranja u maju 1936. godine, Adler je proizveo 7.003 primeraka, što je malo ispod 2% ukupnog tržišta njemačkih putničkih automobila.

[vitez koja]

Adler Primus 1,7 E (1937-1938)


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Osam meseci posle (1937) prestanka proizvodnje Adler Primusa, isti se ponovo pojavio na trzistu. I dalje je imao pogon na zadnje tockove, pogon je bio sa motorom zapremine 1.645 cm3 od 38 KS, medjuosovinskog rastojanja od 2700 mm, ali sa dizajnom od strane firme “Karmann” iz Osnabrücka. Maksimalna brzina je sada povecana na 100 km/h, ali kako je sasija malo teža nego ranije, a maksimalna snaga i stepen prenosa nepromenjeni, malo je teško poverovati u tvrdnje o poboljšanim performansama. Bez obzira na to, nova sasija je bila je usavršena. Primus je bio dostupan verzije: sa dva ili četiri bočna prozora. Potrošnja je bila 11 l/100 km. Ukupna težina 1380 kg. Dimenzije: dužina 4000 mm, sirina 1560 mm, visina 1600 mm. Okretni krug 12 m.

     
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Proizvodnja je krenula 1937.godine a takav Primus je poznat pod nazivom Adler Primus 1.7 E, ali Karmannov dizajn nije prihvacen na trzistu. Od uvodjenja na početku 1937. godine i njegovog povlačenja iz proizvodnje 1938. godine, Adler je proizveo 990 modela.

[vitez koja]

Adler 2.5-litre (1937-1940)


Adler 2,5-litarski bio je senzacija kada ga je Adler prvi put predstavio na sajmu automobila u Berlinu početkom 1937. godine.  I sam kancelar Adolf Hitler se najduže zadržao na izložbenom prostoru Adlera i detaljno zagledao novi, aerodinamični model, koji je izgledao kao stvoren za mrežu autoputeva koja je upravo počela da se graditi.

   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Aerodinamični automobili počeli su se pojavljivati tek u tridesetim godinama prošlog veka. Najpoznatiji je bio Chrysler Airflow, no i u Europi su rađeni eksperimenti u skoro svim zemljama koje su imale razvijenu automobilsku industriju, i to ne samo na sportskim modelima nego i na “obicnim” automobilima. u Nemačkoj je istraživanje aerodinamičnih svojstava najdalje otišlo, pa su tako nastali mali automobili tog tipa poput Hanomaga ili Reichu Anschlussom pripojenog Steyra Baby.

Novopredstavljeni Adler 2.5 Litre bio je shodno tome glavna priča berlinskog salona automobila, pa će ubrzo ovaj fascinantan automobil dobiti nadimak pod kojim je i danas ostao zapamćen, Autobahnadler. U slobodnom prevodu to bi značilo orao autoputa.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Proizvodnja je počela u novembru 1937. godine. Kao naslednik šestocilindričnog Adler Diplomat-a, to je bila limuzina sa izuzetno ojačanom sasijom dizajniranom od strane Karla Jenschkea, koji je do 1935. bio direktor inženjeringa u Steir-Daimler-Puchu. Jenschkeova poslednja kreacija  u Steir-Daimler-Puchu bio je Steir 50, pa je shodno tome Adler 2,5-litarski, iako veći, blisko sličan.

  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Adler 2,5-litarski se isticao detaljima u karoseriju kao sto su uvučeni farovi, kvake i rezervni tocak, kao i za ono vreme neuobičajeno zakošenim vetrobranom (prednjim staklom), što je sve zajedno bilo zaslužno za i danas prihvatljiv koeficijent otpora vazduha od samo 0,36. Originalnost razmišljanja kreatora može se videti u unutrašnjosti vozila, gde je jednostavnim, ali efektnim postupkom spuštanja nivoa zadnjih sedista ispod prednjih postignuto da se i viši putnici mogu smestiti bez problema. Vidljivost prema napred im je ogranicena, ali sjajno izvedeno spuštanje linije bočnih prozora omogućava im odličan pogled ustranu.

   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Neobična konstrukcija šasije, koja je okruživala, a ne nosila pod vozila, omogućila je vrlo nisku siluetu, a pomični krov otvarao se iznad glava vozača i suvozača, omogućujući panoramski pogled. Karoserija za limuzinu sa cetvroro vrata isporucivala je kompanija Ambi-Budd, čija je fabrika u Berlinu napravila čeličnu karoseriju za nekoliko nemačkih velikih proizvođača automobila u deceniji pred rat. Karoserije za kabriolet verziju sa dvoja i četvoro vrata dolazila je od firme Karmann iz Osnabrika. Dimenzije vozila su bile: međuosovinsko rastojanje 2.800 mm, dužina 4.635 mm, sirina 1.740 mm, visina 1.650 mm.
 

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prednje vesanje je bilo pomocu eliptičnih opruga. Zadnji točkovi su bili pričvršćeni za osovinu sa poprečnim lisnatim oprugama i vezicama. Sva četiri točka su imali hidraulične amortizere i hidraulički kontrolisane dobos kočnice. Upravljač je koristio ZF-ov proizvodni Ross system.

[vitez koja]

Standardna karoserija je bila sa četvoro vrata koja su bila okrenuta na B-stubu i ogromnim čeličnim krovnim panelom koji se širio skoro do pune širine krova, od prednjeg vetrobranskog stakla do polovine zadnjih vrata. Godine 1939. Smanjena je veličina krovne ploče kako bi se omogućilo lakše upravljanje. Na prednjoj strani su dva fara postavljena blizu jedan drugom, sto se to pokazalo neadekvatnim, pa je 1938. godine u krila postavljen drugi par "širokog snopa".

   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Druga poboljšanja 1939. godine podrazumevala su spoljni poklopac punog kapaciteta za prtljažni prostor umesto minimalističkog otvora na prvim automobilima dizajniranim samo za pristup rezervnom točku, dok je pristup zadnjem prtljažnom prostoru postignut zakretanjem zadnjeg sedišta iz unutrašnjosti automobila (ovakav pristup bio je standardan na evropskim automobilima sve do početka pedesetih godina prošlog veka. Zadnji tockovi su sada pokriveni “metalnom zavesom” a izvrseno je i redizajniranje kontrolne table pa su instrumenti bili mnogo jasniju.

Adler 2.5-litarski pokretao je uzdužno postavljen vodom hlađeni šestocilindricni motor, zapremine 2.494 cm3, snage 58 KS, sa bočnim ventilima. Ventile su pokretani preko lanca sa bregaste osovine. Motor je nažalost bio zastarele konstrukcije, tako da su 58 KS bile preslabe za gotovo sportske mogućnosti ovog automobila. Na novoizgrađenim je autoputevima vozilo je sa lakoćom premašivalo brzinu od 100 km/h.
Snaga je isporučivana na zadnje točkove pomoću četvorostepenog manuelnog menjača koji je imao sinhronizaciju u prva tri stepena prenosa. Ručica menjača bila je smestena na podu, da bi sipka sa kuglom na kraju izlazila u visini sredine kontrolne table u prostor kabine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
   




Nadolazeca vremena su bila teška, industrija se ubrzano prebacivala na ratnu proizvodnju i do 1940. proizvedeno je samo 5295 Autobahnadlera, uključujući i nekoliko kabrioleta.

[vitez koja]

Adler 2.5-litre Sport (1938-1939)



Nakon predstavljanja modela Adler 2,5-litra početkom 1937. godine na sajmu automobila u Berlinu, 1938.godine ponuda je proširena sa modelom Adler 2.5 litara Sport.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]    

Adler 2.5 litara Sport bio je model sa dvoja vrata koji je sa spoljne strane bio slican  Adler 2,5-litarskoj limuzini, s tim da je model Sport bio nesto niži i duži, i time relativno nepopularan. Gornji deo zadnjih točkova bio je pokriven metalnim poklopcem-zavesom (nazvanom “spats”), koja se brzo mogla ukloniti prilikom zamene točka).

Karoseriju za Adler 2.5 litara Sport proizvodila je firma Gläser-Karosserie iz Drezdena.
 

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Model Adler 2.5 litara Sport pogon je delio sa standardnim modelom, uzdužno postavljenim vodom hlađenim šestocilindricnim motorom, zapremine 2.494 cm3, sa razlikom sto je standardni model imao jedan karburator dok je sportski model imao tri. Stepen kompresije je podignut, a niža tri stepena prenosa su blago spuštena, pa je snaga motora podignuta na 80 KS.
   

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Dimenzije vozila su bile: međuosovinsko rastojanje 2.800 mm, dužina 4.680 mm, sirina 1.740 mm, visina 1.500 mm.

[vitez koja]

Adler 2 Liter (1938-1940)


Adler 2-litra je porodični automobil srednje veličine, koji je u februaru 1938. predstavio Adler, kao zamena za Adler Trumpf.

    [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Automobil je pokretao četvorocilindrični motor od 1.910 cm3, snage od 45 KS pri 3.900 o/min. Maksimalna brzina je 110 km/h (68 mph). Motor je u mnogim pogledima bio preradjena verzija motora od 1.645 cm3 koja je korišćena u Trumpf-u od 1936. godine. Potrošnja 13 l/100 km. Masa praznog vozila 1140 kg, ukupna težina 1460 kg. Dužina 4540 mm. Širina 1600 mm. Visina 1580 mm. Trag prednjeg/zadnjeg tocka 1300 mm.  Krug okretanja 12,3 m.

Prenos snage na prednje točkove je bio preko cetvorostepenog ručnog menjača bez sinhronizacije. Ručica menjaca je postavljena na osovini upravljaca.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Tri standardne celične karoserije su obezbeđena 1938. godine od strane Ambi-Budd-a iz Berlina, koja ih je isporucivala do 1939.g. kada je isporuka zaustavljena. Na njihovo mesto uskocila je firma Dörr & Schreck iz Frankfurta. Elegantniju karoseriju za model "Limuzina", isporucivala je firma Karnman iz Osnabruka koji je nastavio da se proizvodi nakon 1939. godine kada su nestala tela Ambi-Budd.

Kupci su mogli da biraju između četvorovratne "Limuzin" (salon/sedan), kabrioleta sa četiri bočna prozora ili sportski kabriolet sa ograničenim prostorom iza prednjih sedista. Karoserije su montirane na međuosovinskoj bazi od 2920 mm i imala su dužinu od 4.540 mm. Preporučena cena proizvođača iznosila je 4.350 maraka za limuzinu, a 4.950 za kabriolete.


Proizvodnja modela Adler 2 Liter je zaustavljena 1940.godine, kada se zavrsila i proizvodnja automobila Adler.

[vitez koja]

Tokom Prvog svetskog rata proizvodni kapaciteti automobilske industrije prvi su pokazali svoju vojnu vrednost. Motorna vozila su se obimno koristila za transport i snabdevanje. Pored toga, automobilske fabrike su se lako pretvarale u postrojenja za proizvodnju vojne opreme, uključujući tenkove i avione.

Kako se priblizavao pocetak II svetskog rata, zemlje Evrope pocele su da vrse priprema za korišcenje resursa različitih automobilskih industrija za ratne potrebe. Nemačka automobilska industrija, koja je ranije proizvela vojna vozila potrebna za blitzkrieg, nije bila u potpunosti pretvorena u vojnu proizvodnju sve do 1943. godine.

Pretpostavljalo se da se automobilska proizvodnja moze vrlo lako pretvoriti u proizvodnju aviona, ali se to pokazalo težim nego što se očekivalo. Fabrike za montažu automobila nisu bas tako lako mogle da sklapaju avione. Proizvodnja je morala biti konvertovana sa značajnim promena. Ovi problemi su na kraju rešeni, pa su automobilske kompanije značajno doprinele prevashodno proizvodnji aviona.


U medjuratnom periodu, nemačka automobilska industrija je ostala mala, uprkos svojoj centralnoj ulozi u pionirskoj tehnologiji. Dok je 1928. godine oko 3,8 miliona automobila napustilo američke pogone, nemački proizvođači proizveli su samo 108.143 automobila. Najveći deo ovih vozila prodat je na domaćem tržištu, a kao još jedan dokaz niske proizvodnje u Nemačkoj, američke kompanije su proizvele gotovo četvrtinu ukupnog broja automobila na tlu Nemacke u fabrikama koje su izgradile širom Nemačke.

Propascu svetske ekonomije tokom Velike ekonomske krize početkom 1930-ih godina, nemačka auto industrija je pala u ozbiljnu krizu. Dok je u Nemačkoj postojalo osamdeset šest auto kompanija koje su postojale u toku 1920-ih godina, jedva da je desetak prošlo krizu, uključujući Daimler-Benz, Opel i Fordovu fabriku u Kelnu. Osim toga, četiri najveća proizvođača automobila u državi - Horch, Dampf Kraft Wagen (DKV), Wanderer i Audi - formirali su zajednički poduhvat poznat kao Auto Union 1932. godine, koji je trebao igrati vodeću ulogu u povratku Njemačke iz krize.

Preokret za nemačku automobilsku industriju nastao je sredinom tridesetih godina prošlog veka nakon izbora nacističke partije na vlast. Nacisti su pokrenuli politiku poznatu kao Motorisierung ("motorizacija"), transportnu politiku koju je Adolf Hitler smatrao ključnim elementom pokušaja legitimizacije nacističke vlade podizanjem ljudskog životnog standarda. Pored razvoja i proširivanja šeme glavnih autoputeva (prvi Autobahn 1935. godine), Wolksvagenu je 1937. godine dat zadatak da dizajnira i konstruiše robustan, ali jeftin "narodni automobil", proizvod koji je kasnije poznat kao Wolksvagen Beetle.

[vitez koja]

Kompanija Adler je paralelno sa proizvodnjom putnickih automobile radila i za potrebe Wehrmachta.

Krajem 1932. godine kompanija Adler je predala vojsci dva modela lakog oklopljenog vozila. Sasiju za vozila napravio je Alder Werke iz Frankfurta, dok je karoseriju kreirao Deutsche Edelstahl AG iz  Hanovera. Imenovani su kao Kfz13 i Kfz14.

Proizvodnja je počela 1932. godine i trajala je do 1934. godine. sa ukupno 147 proizvedenih primeraka. Modeli su bili namenjenei izviđačkim jedinicama Vermachta. Bili su veoma lako oklopljeni pa su dobili nadimak " Badewanne " - kade.

[vitez koja]

Panzerkraftwagen-Nachbildungen (1930-1932)


  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Nepoznati broj ovih Panzerkraftwagen-Nachbildungen (oklopnih automobila) na osnovu šasije Adler Standarda 6 napravljen je od 1930. do 1932. godine. Nadgradnja je izrađena od limova. Takva vozila su uglavnom korišćena za obuku u narednih nekoliko godina.

[vitez koja]

Kfz.13 (1932-1935)

  
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Adlerwerke, odlučio je da iskoristi okvir-sasiju spojenu oklopnim pločama, kako bi napravio oklopni trup sa kosinama za bolje odbijanje metaka. Ovo brzo rešenje je omogućeno načinom proizvodnje automobila u to vreme, posebno za luksuzne modele. Ipak, prema standardima iz 1931. godine, Kfz.13 (oznaka Waffenamta je kasnije promenjena na Sd.Kfz.13, "specijalno vozilo") dobio je zavareni trup, tehnologiju koju je ranije bio usavršio Adler. Ovo se zahtevalo manje vremena i laksu izradu sasije. Takva oklopna zastita od 8 mm bila je u stanju da zastiti posadu od pešadijskog oružja. Pored toga, za bolju vidljivost i snagu, telo je bilo "bath-tub” stila bez pristupnih vrata i potpuno otvorenog vrha. Ovo je ostavilo posadu nezaštićenom protiv šrapnela.

Vozilo je pokretao vodeno hlađeni šestocilindrični inline motor iz Adler "Standard 6" snage 51 KS i zapreminom od 2.916 cm³ sa pogonom na sva četiri točka za off-road vožnje. Težina vozila: 2,1 tona. Dužina 4,2 m, sirina 1,7 m, visina 1,46 m. Menjac je bio petostepeni (4+R). Brzina kretanja 70 km/h. Zapremina rezervoara 70 litara, radijus kretanja 300-380 km.

  
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Posadu su sacinjavala 3 lica (vozac+2 vojnika). Vozilo je bilo naoruzano mitraljezom MG 13 zaštićenim kratkim kosim štitom. ovo oružje kontrolisano je korišćenjem pedale koja je pokretala platformu koja se okretala unutar otvorene kupole. Nisanjenje mitraljezom je bilo direktno. Vozač je imao jedan otvor za pogled napred, Drugih otvora u trupu nije bilo.

Misljenja su da i sami Nemci nisu računali na neku veliku borbenu upotrebu Kfz 13/14. Njihova glavna uloga bila je obuka posade za buduće naprednije oklopne automobile. Bez obzira na to, ova vozila ucestvovala su u borbama 1939. i 1940. protiv Poljske i Francuske jer savremenije tehnike jednostavno nije bilo dostupno u potrebnom broju. Zbog loših performansi na terenu, 1941. godine, vozilo je povuceno iz upotrebe i koristilo se kao oklopno vozilo opste namene i za potrebe obuke.





Ukupno je 147 automobila napustilo fabriku do 1935.g. Tokom proizvodnje nije bilo modernizacije, iako je original mitraljez MG 13 zamijenjen novim MG 34.

[vitez koja]

Kfz. 14 (1932-1035)

   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Nenaoružana komandno-telekomunikaciona verzija, Funkkraftwagen (Kfz. 14), bila je opremljena velikom antenom na četiri nosaca unutar borbenog prostora. Nosaci su bili opremljene zglobovima kako bi se omogućilo sklapanje antene i radio uređajem Fu 9 umesto mitraljeza.  Posadu su cinili tri vojnika-vozač, komandir i radio operater. Zbog odsustva mitraljeza, posada je imala samo lično naoružanje.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Proizvedeno je 40 primeraka (od čega su 4 vozila izgrađena na šasiji Mercedes-Benza) paralelno sa serijskim modelom Kfz.13.

Kao što se očekivalo, mašine nisu pokazivale neke sjajne borbene performanse. Dizajn vozila i pogon na samo jednoj osovini značili su značajno ograničenje za kretanje van terena, a nivo pasivne zaštite posade je bio veoma nizak. Zbog toga su, u najkraćem mogućem roku, ova vozila povučena iz borbenih jedinica i zamenjena naprednijim SdKfz mašinama 221.