PALUBA
July 15, 2019, 09:38:53 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.
Did you miss your activation email?

Login with username, password and session length
News: If you are experiencing problems during registration process, please contact us on flushroyal75@gmail.com or miodrag.radojkovic@paluba.info
 
   Home   Help Search Calendar Login Register  
Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Prije 30 godina završena je sovjetska intervencija u Afganistanu  (Read 486 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 914



« on: February 04, 2019, 05:50:43 pm »

AVANTURA KOJU SU ŽIVOTIMA PLATILI MILIJUNI

Prije 30 godina završena je sovjetska intervencija u Afganistanu koja se s pravom naziva 'ruskim Vijetnamom'

Autor: Vanja Majetić 03.02.2019

Prije točno 30 godina sovjetska vojska napustila je Afganistan povlačeći se preko Mosta prijateljstva na afganistansko-uzbekistanskoj granici. Među posljednjima zemlju u kojoj je tijekom devetogodišnjeg rata poginulo 14.000, a ranjeno 50.000 sovjetskih vojnika, napustio je general Boris Gromov kazavši: 'Iza mojih leđa više nema sovjetskih vojnika.' Bio je to i službeni kraj avanture koju su mnogi prozvali 'ruskim Vijetnamom' te koja i danas podjednako izaziva rasprave povjesničara i veterana rata
Afganistan kao raskrižje središnje Azije i zemlja koja je stoljećima bila meta interesa velikih sila u drugoj polovici prošlog stoljeća našao se u žarištu Hladnog rata. Potpuno neprohodne afganistanske planine i pustinjski teren odrazili su se na etnički i jezično jedinstveno većinski paštunsko stanovništvo, dok s druge strane, ponajviše zbog razjedinjenog i nerazvijenog društva te važnog geostrateškog položaja, Afganistan nije mogao proći neopaženo utjecaju Sjedinjenih Država i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza koji je 1979. godine intervenirao u strahu od mogućeg pada komunističke vlade te jačanja utjecaja radikalnih muslimanskih pokreta.

Šest godina prije sovjetske intervencije bivši afganistanski premijer Mohamed Daud iz marksističke Narodne demokratske stranke Afganistana (NDSA) u srpnju 1973. preuzima vlast vojnim udarom, optužujući svog rođaka i kralja Mohameda Zahira za korupciju i lošu gospodarsku situaciju. Daud vrlo brzo svrgava kralja, no njegovi pokušaji društvenih i ekonomskih promjena bili su potpuno neuspješni.

Dio stranke NDSA se izdvaja te kao jaka oporba počinje izazivati represiju Daudova režima. Oporbi se priključuju ostali dijelovi NDSA te zbacuju Dauda, kao i članove njegove obitelji. Na vlast dolazi Nur Muhamed Taraki, glavni tajnik NDSA, koji postaje predsjednikom Revolucionarnog vijeća i premijerom novouspostavljene Demokratske Republike Afganistan.

Tijekom prve godine i pol vladavine NDSA započinje s marksističkim promjenama, no tradicionalno afganistansko društvo loše prihvaća zakon o promjenama bračnih običaja i agrarnu reformu, a dodatne probleme stvara progon tradicionalne elite, osobito vjerskih poglavara i intelektualaca.

Američko uplitanje
Već u ljeto 1978. počinje pobuna u regiji Nuristan na istoku zemlje te poprima oblik građanskog rata. Godinu kasnije zamjenik premijera Hafizula Amin preuzima vlast nakon ubojstva svog prethodnika Tarakija.

Zbog blizine sovjetskog utjecaja i dobrih odnosa Moskve i Kabula u sukob se uključuje i američka tajna služba te počinje pružati pomoć protivničkim frakcijama. Američki predsjednik Jimmy Carter početkom srpnja 1979. potpisuje direktivu kojom je CIA dobila ovlaštenje za širenje prikrivenih propagandnih operacija protiv revolucionarnog Tarakijeva režima. Širenje te propagande, prema nekim analitičarima i povjesničarima, bio je unaprijed smišljen potez kojim je Washington namjerno dao Moskvi povod za intervenciju kako bi je uveo u sukob koji ne bi bio dobiven zbog velikih troškova i neprohodnog terena.

KGB-ova izvješća
Valja napomenuti kako je u to vrijeme Moskva s Kabulom, pored diplomatskih, održavala vojnu suradnju te je na Aminov zahtjev u Afganistan poslan sovjetski padobranski bataljun. Dolazak tih trupa samo je raspirio nemire i prijetio destabilizacijom Aminove vlade pa je u zemlju stigla sovjetska 40. armija koja se sastojala od dvije motorizirane divizije, padobranske divizije, jurišne brigade te dva motorizirana puka. Sovjetska vojska je, naime, trebala pomoći regularnoj afganistanskoj vojsci u borbama s islamskim gerilcima u neprohodnim planinskim dijelovima zemlje.

Moskva se odlučila na pružanje pomoći kako bi se očuvala afganistanska komunistička revolucija, no istodobno je vjerovala kako Amin nije sposoban izvršiti tu zadaću, ponajviše stoga što je KGB tadašnje vođe SSSR-a uvjeravao da upravo Amin destabilizira situaciju u zemlji. Kao konačni razlog za njegovo uklanjanje bila je informacija agenata KGB-a da su dvojica Aminovih tjelohranitelja jastukom ugušila bivšeg predsjednika Tarakija i da je on agent CIA-e.

U vrhu sovjetske vojske pojavila se sumnja u tu priču pa je sovjetski politički savjetnik, general Vasilij Zaplatin, označio četvoricu Tarakijevih ministara kao pokretače destabilizacije, a priču da su Amin i njegova dvojica kasnije pogubljenih sinova američki agenti opovrgla je i Aminova supruga koja je napustila Kabul i otišla živjeti u Sovjetski Savez.

Upad u palaču
Zbog narušene sigurnosne situacije 27. prosinca 1979. oko 700 pripadnika sovjetske vojske, uključujući 54 pripadnika specijalnih snaga KGB-a iz odreda Alfa i Zenit preobučenih u afganistanske uniforme, zauzimaju vladine, vojne i medijske zgrade u Kabulu, kao i primarni cilj – Tadžbegovu palaču u kojoj se skrio Amin.

Operacija je počela predvečer, kada odred Zenit uništava glavne komunikacijske čvorove paralizirajući afganistansko vojno zapovjedništvo. Nekoliko minuta kasnije sovjetski specijalci na juriš osvajaju Tadžbegovu palaču i zgrade ministarstava, a već ujutro idućeg dana sovjetsko vojno zapovjedništvo objavljuje na Radio Kabulu da je Afganistan oslobođen Aminove vladavine. Istovremeno, sovjetski Politbiro ističe kako se službena Moskva pridržavala sporazuma o prijateljstvu, suradnji i dobrosusjedskim odnosima koji je potpisao prethodni predsjednik Taraki, računajući da će Aminov pad okončati borbe za vlast u stranci NDSA i smanjiti nezadovoljstvo u zemlji.

Pored toga, Sovjeti izjavljuju da je Aminovo pogubljenje obavio Afganistanski revolucionarni središnji odbor koji je za predsjednika vlade izabrao bivšeg zamjenika premijera Babraka Karmala, a kojem je tadašnji predsjednik Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev čestitao na pobjedi.

Operacija bez legalnog temelja
Iako je Brežnjev odbio 18 službenih zahtjeva afganistanske vlade za vojnu pomoć prije nego što je naredio slanje vojske, Moskva je smatrala kako operacija nije imala legalni temelj te je tvrdila da je Karmalovo ustoličenje bilo rezultat američke antisovjetske propagande.

Sovjetske kopnene snage ulaze u Afganistan 27. prosinca sa sjevera, a razmještanje trupa započelo je tek nakon što je padobranska divizija iz Vitebska sletjela i osigurala zračnu luku u Bagramu. Nakon razmještanja sovjetsko zapovjedništvo nije uspjelo uspostaviti vlast izvan Kabula. Budući da je više od 80 posto države bilo izvan vladine kontrole, početna ruska taktika da se brane gradovi i vojne instalacije proširena je na borbu s antikomunističkim mudžahedinima u kojoj su sudjelovali većinom sovjetski rezervisti.

Ta se odluka pokazala pogubnom jer sovjetski rezervisti nisu bili dovoljno obučeni i opremljeni za antigerilsku borbu u planinskim uvjetima. S druge pak strane, afganistanske gerilce financirale su i obučavale Sjedinjene Države i njeni saveznici koji su mudžahedinima donirali protuavionske sustave Stinger, kojima su lako mogli obarati sovjetske avione prilikom polijetanja i slijetanja. Sovjetski vojnici često su bili u situaciji da se bore protiv civila zbog lukave taktike gerilaca, a operacije uništenja pobunjenika redom su završavale propašću jer su mudžahedini na svojoj strani imali lokalno stanovništvo i zaštitu planina koje sovjetska vojska nije dobro poznavala.

Politika pomirenja
Sredinom 1985. godine sedam glavnih pobunjeničkih organizacija osniva savez radi koordinacije vojnih operacija protiv sovjetske vojske, a već krajem iste godine približavaju se Kabulu pokrenuvši raketne napade protiv komunističke vlade. Stoga je nemogućnost Sovjetskog Saveza da uguši pobunu, pridobije značajniji broj afganistanskih pristaša i obnovi afganistansku vojsku zahtijevala povećanje izravne upotrebe snaga, što nije dobro odjeknulo među građanima.

Ne mogavši vojno poraziti pobunjenike, Moskva 1986. zamjenjuje Karmala Mohamedom Nadžibulahom, bivšim šefom afganistanske tajne policije (KHAD) koji pod kontrolom Sovjeta donosi novi ustav što jamči višestranačje, slobodu govora i islamski pravni sustav u neovisnom pravosuđu. Godinu kasnije Nadžibulah predstavlja politiku nacionalnog pomirenja koju su razvili stručnjaci iz Komunističke partije SSSR-a, no unatoč velikim očekivanjima, nova politika nije učinila popularnijim režim koji je podržavala Moskva niti je potakla pobunjenike na pregovore s vladom.

Iako su neslužbeni pregovori oko sovjetskog povlačenja počeli još 1982., vlade Afganistana i američkog saveznika Pakistana su 1988., uz jamstva Moskve i Washingtona, potpisale Ženevski mirovni sporazum, čime je Nadžibulah stabilizirao svoju političku poziciju kako bi podržao sovjetsko povlačenje. Prema sporazumu, povlačenje sovjetskih snaga započelo je u srpnju 1987., a dovršeno je početkom veljače 1989. U desetogodišnjem ratu na afganistanskom tlu poginulo je više od 15.000 sovjetskih vojnika, a gotovo milijun Afganistanaca umrlo je kao rezultat desetljeća nemira.

Sovjetsko okretanje glave
Rat u Afganistanu imao je jak utjecaj na vanjsku politiku Sovjetskog Saveza, a sam sukob bio je jedan od ključnih razloga za prekid vladavine sovjetske Komunističke partije. Rat je, naime, pokrenuo vjerske, nacionalne i etničke pokrete u većinskoj islamskoj populaciji središnjih sovjetskih republika blizu Afganistana, a vojska je bila demoralizirana kao rezultat stalnih optužbi za agresiju.

Građanski rat u Afganistanu nastavio se i nakon povlačenja sovjetskih snaga. Nadžibulahov režim, iako bez značajne podrške i međunarodnog priznanja, uspijeva ostati na vlasti do 1992., ali i on pada nakon što general Abdul Rašid Dostan sa svojom uzbečkom policijom prelazi na talibansku stranu. Zemlja je gospodarski bila potpuno uništena, a nova trvenja dovela su do sukoba koji još uvijek traju.

Afganistan je postao Moskvin najduži rat u 20. stoljeću, a izvješća o zločinima i okrutnostima naštetila su sovjetskom ugledu. Sovjetski mediji su isprva odbacivali ta izvješća navodeći kako je riječ o antisovjetskoj propagandi i dezinformacijama. U rijetkim prilikama kada je priznao zločine, SSSR je tvrdio da se radilo o 'vojnicima koji su izmakli kontroli'. Do 1989. režim u Moskvi nije dopuštao da na grobnicama piše kako je netko poginuo u Afganistanu, a mirovine palih sovjetskih vojnika bile su neprimjerene u tolikoj mjeri da nisu pokrivale troškove pogreba.

Takozvani afganistanski sindrom doveo je do priznanja Vrhovnog Sovjeta koji 1989. navodi da je intervencija bila moralna i politička pogreška, a do kraja iste godine pritvoreno je čak 3000 sovjetskih veterana koji su ogrezli u kriminal, dok je većina pripadnika invazijskih snaga trebala stručnu psihološku pomoć.

https://www.tportal.hr/
Logged
MOTORISTA
Writer Palube
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 32 784



« Reply #1 on: June 05, 2019, 03:31:56 pm »

Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.015 seconds with 25 queries.