Opsada Sigeta 1566.Opsada Sigeta trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. godine. Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Turcima - i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Oton Iveković: Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta (ulje na platnu, 1890.).Utvrda Siget imala je u drugoj polovici 16. stoljeća izuzetni geostrateški značaj za obranu Kraljevstva krune sv. Stjepana, a sprječavala je prodor Turaka prema Budimu i Beču.
Nakon mjesec dana opsade Nikola Zrinski s manjim brojem preživjelih vojnika iz utvrde, provalio je iz nje, te zajedno s braniteljima utvrde poginuo u boju. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman I. zvani Veličanstveni.
PovijestNikola Zrinski došao je na čelo sigetske utvrde 1561. godine nakon smrti Marka Stančića Horvata, branitelja Sigeta od deset godine prije, u prvoj osmanskoj opsadi 1556. godine, i to na vlastiti zahtjev, postavši glavnim kapetanom Sigeta. Godine 1563. postao je generalom i zapovjednikom obrane cijeloga Prekodunavlja i time je pod svoju neposrednu kontrolu stavio graničnu obranu između Blatnoga jezera i rijeke Drave. Car i kralj Nikoli Zrinskome ostavio je mogućnost u slučaju osmanske opsade ostati u Sigetu ili ga prepustiti drugome zapovjedniku, a kada se je osmanska vojska približila Sigetu on je odlučio ostati sa svojim vojnicima.
Godine 1566., sultan Sulejman I. kreće s 90.000 - 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Nikola Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad u koji je dovezeno i oko 100.000 litara pšenice i druga hrana, te je po procjenama hrane bilo dovoljno za oko 4 mjeseca. Prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima:
„Ja Nikola, knez Zrinski, obećajem najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
U sigetskoj utvrdi bila su 24 topa, 2 katapulta, 2.400 topovskih zrna i 80 tona baruta.
Nadmoćni Turci su nastojali opsadu okončati što prije, kako bi mogli udariti na Beču. Sa svojih 300 topova neprestano su tukli Siget, te su izvodili uzastopne pješačke napade na utvrdu. Na upit izmorenih suboraca o pomoći kojoj se mogu nadati, Nikola Zrinski je odgovorio "Bog je visoko, a kralj daleko". Nakon što su zadnjeg dana opsade napadači uspjeli zapaliti tvrđavu koju malobrojni preživjeli branitelji nisu više mogli ugasiti, krenuo je Nikola Zrinski sa svojim vojnicima u proboj: u teškoj borbi s daleko nadmoćnijim neprijateljem skoro su svi izginuli.
Makar je posada Sigeta od 2.500 ljudi izginula praktično do zadnjega (od Turaka su poslije otkupljena samo 4 zarobljenika), Turci su izgubili - računa se - čak do 30.000 ljudi.
Strateško okružje Cilj vojne Sulejmana I. bio je Beč, no kako je car Sulejman Veličanstveni tijekom opsade umro, uzimajući u obzir velike gubitke reda veličine trećine do četvrtine vojske, osmanska vojska sad pod zapovjedništvom vezira Mehmeda Sokolovića odustala je od plana, te je ova Pirova pobjeda kod Sigeta bila kraj jednog od brojnih osmanskih prodora u Europu.
Osmanske akcije Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.
Hrvatske akcije Zrinski je radi oslabljivanja Turaka poduzimao taktiku ugriza da bi time na prijepad uništio nadmoćne osmanske snage. Tako je u jednoj akciji nanio veliku štetu Osmanlijama iznenadnim upadom na jedan ogranak osmanskih snaga kod Šikloša.
Obrana utvrde u starom SigetuTako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 5. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci - njih oko 600 - provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić.
Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu". Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu Podsjedanje i osvojenje Sigeta. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego odustati od invazije na Beč i Europu.
Nikola Zrinski mlađi (1620.-1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, u svoju je zbirku pjesama Jadranskoga mora sirena uvrstio i ep "Opsada Sigeta" u kojem je opisao herojsku smrt svog pradjeda 1566. godine, koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuti ep, kao i preostali dio zbirke, napisan je na mađarskom jeziku, a na hrvatski jezik ih je preveo njegov brat Petar Zrinski. Iako ga je pisao Hrvat, taj se ep smatra jednim od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.
Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći ne će biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko".
https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Opsada_Sigeta
