PALUBA
March 28, 2024, 08:31:14 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Za sve probleme prilikom registracije obratite se mailom na brok@paluba.info
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Operacija Judgement – Napad na Taranto  (Read 1296 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« on: November 13, 2021, 03:07:04 pm »

Ono što je za britansku flotu pobeda u bici kod Trafalgara, to je za britansku mornaričku avijaciju pobeda u napadu na italijansku bazu Taranto. Dve grupe već zastarelih dvokrilaca, poletelo je u veče 11. novembra 1940. sa britanskog nosača aviona i izvelo iznenadni napad na italijanske ratne brodove, koji su se nalazili na sidrištu italijanske luke Taranto, na jugu Italije. Italijanski brodovi su ležali na sidrištu, pod zaštitom protivtorpednih mreža i baražnih balona. Stotine protivavionskih topova različitih kalibara okruživalo je luku, zajedno sa pretečama radara – uređajima za prisluškivanje. U blizini, moderni lovački avioni italijanskog ratnog vazduhoplovstva, takođe spremni da zaštite luku od britanskih bombardera, dok se patrola nalazila u vazduhu, tragajući za britanskim brodovima koji bi mogli ugroziti luku. Italijanski admirali su smatrali da je Taranto neprobojna luka, otporna na udar iz vazduha…

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Položaj luke Taranto u Sredozemnom moru

Mornarička avijacija britanske kraljevske mornarice je krajem 1940. viđena kao nešto beznačajno, neprovereno u praksi, a uz to i skupo trošenje resursa na račun brodova flote. Pomorske bitke su još uvek rešavane topovima a ne avionima, te je shodno tome posao pilota mornaričke avijacije bio da pronađu neprijateljske brodove, uoče pogotke sopstvene artiljerije i ukoliko sve ide po planu, da upotrebe svoje bombe i torpeda u gonjenju neprijateljske flote.

Ovakvi stavovi su se održali sve dok mornarička avijacija nije u Tarantu pokazala da se može koristiti i u napadnim dejstvima. Na sreću mornaričke avijacije, admiral Kaningam je bio na njihovoj strani, verujući da će mornarička avijacija imati ključnu ulogu u njegovoj borbi protiv italijanske flote, kao i u dejstvima na Sredozemlju uopšte.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Admiral Andrew Cunningham

Italijani su u jesen 1939. raspolagali sa oko 3700 aviona, od kojih je bilo 1213 lovačkih aviona i 1510 bombardera. Među njima se nalazilo i 417 zastarelih dvokrilaca Fiat CR.32, u procesu zamene modernijim lovcima, kao što je Fiat G.50 Freccia. Kada su u pitanju bombarderi, najbojniji su bili avioni Savoia-Marchetti SM.79 Sparviero, kojih je bilo 413. Nasuprot njima, Britanci su na Sredozemlju imali svega 171 aviona, raspoređenih od Gibraltara do Palestine; od 171 aviona, bilo je 75 lovaca, dok su ostali bili bombarderi. Ovim avionima treba dodati i francuskih 152 lovaca i 191 bombardera, koji na veliku žalost admirala Kaningema, nisu učestvovali u ovoj operaciji. Mesec dana nakon što su nemačke jedinice stupile na francusku teritoriju, Musolinijeva Italija je objavila rat i Britaniji i Francuskoj. Nedelju dana kasnije, nakon što su Nemci okupirali Pariz, Francuska je otvorila pregovore sa Italijom. Kapitulacija sa Nemačkom je potpisana 22. juna 1940, a tri dana kasnije sličan dokument je potpisan i sa Italijom. To je značilo da ja Britanija ostala sama, iako je prošlo tek dve nedelje od početka rata na Sredozemlju. Poslednje britanske jedinice su evakuisane iz Francuske, a nemačke snage su se spremale za prelazak preko La Manša.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Fiat G.50 Freccia, lovac kojim su zamenjeni zastareli dvokrilci Fiat CR.32

Svi britanski resursi – brodovi, vojnici i avioni – bili su potrebni za odbranu od potencijalnog napada nemačkih snaga na britanska ostrva. Shodno tome, Kaningem je morao da se bori sa ograničenim resursima.

Mnogi skvadroni britanske kraljevske avijacije u Sredozemlju su bili angažovani u odbrani Egipta, uz čiju granicu se nagomilavala italijanska vojska; tako je za odbranu Malte, koju je Kaningem zbog svog položaja između Gibralatara i Aleksandrije smatrao ključnom za Sredozemlje, ostalo premalo aviona.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Britanski nosač aviona HMS Furious

Mornarička avijacija je kao rod vojske formirana jula 1914, da bi do kraja Prvog svetskog rata narasla na 2500 aviona i 55 000 ljudi. Tokom ovih godina, mornarica je uvođenjem prvg tendera za hidroavione, a potom i prvog nosača aviona, HMS Furious, napravila velike korake po pitanju svoje avijacije. Prvo sletanje na palubu nosača izvedeno je avgusta 1917, da bi jula 1918. godine avioni sa nosača HMS Furious izveli uspešan napad na bazu nemačkih cepelina u Tondernu. Ovaj napad je demonstrirao potencijal mornaričke avijacije kao sredstva za ofanzivne operacije. Ipak, mornarička avijacija je aprila 1918. godine spojena sa Kraljevskim letačkim korpusom, čime je nastala Kraljevsko vazduhoplovstvo – RAF. Britanska mornarica je jednim potezom pera praktično ostala bez kontrole nad mornaričkom avijacijom, a do kraja rata svo letačko osoblje je prešlo u novoformirani sastav. To je značilo da, tokom dvadesetih godina, da iako je britanska mornarica posedovala nosače aviona, predstavljala je samo ploveće aerodrome za RAF-ove avione. Ovo se poklopilo sa dramatičnim smanjenjem RAF, tako da je nastao nedostatak vazduhoplovaca sa iskustvom u upotrebi aviona sa nosača. RAF je 1923. godine formirao novu mornaričku avijaciju, te je situacija počela postepeno da se popravlja. Obuka pilota je obavljana na nosačima Furious i Argus, kojima se 1930. pridružuju još četiri nosača: Glorious, Courageous, Eagle i Hermes. Uvođenje parnih katapulta i opreme za hvatanje aviona učinila je upotrebu aviona sa nosača daleko efikasnijom, omogućivši krcanje većeg broja aviona. Mornarička avijacija je 1930. godine brojala nešto preko 300 aviona.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Nosač aviona HMS Ark Royal

Floti se 1938. priključuje i nosač aviona Ark Royal, dok se u fazi izgradnje nalazila nova klasa nosača aviona, Illustrious, sa oklopljenom letnom palubom. HMS Illustrious, prvi iz ove klase nosača, učestvovao je u napadu na Taranto. Politčka klima se promenila. Nazirao se novi rat u Evropi, a škrtarenje između ratova je došlo do kraja; iznađena su finansijska rešenja za nove brodove, avione i vojnike. Nosači klase Illustrious bili su zamišljeni kao zamena za prvu generaciju britanskih nosača aviona – Furious, Argus, Hermes i Eagle – ali je narastajuća opasnost od rata primorala Britance da ih ostave u operativi. Ova ekspanzija je izazvala novu bitku za kontrolu mornaričke avijacije. Admiralitet je smatrao da je modernoj floti potrebna sopstvena mornarička avijacija, što je britanska vlada smatrala za ispravno i shodno tome i odlučila.

Mada je Admiralitet 24. maja 1939. stekao formalnu kontrolu nad mornaričkom avijacijom, politička odluka je bila doneta skoro dve godine ranije, jula 1937. U međuvremenu, britanska mornarica je četvorostruko uvećala broj aviona, a primila je i 1500 dobrovoljaca iz redova RAF, koji su se odlučili da stupe u redove mornaričke avijacije.

Dugogodišnje zanemarivanje mornaričke avijacije u Britaniji imalo je za posledicu da  je britanska mornarička avijacija raspolagala zastarelim avionima, po karakteristikama ispod kvaliteta mornaričke avijacije ostalih zemalja. Osnovni mornarički lovački avion bio je dvokrilac Sea Gladiator, koji je još 1937, kada je uveden u naoružanje, smatran zastarelim. Ovaj avion je praćen sa još dva modela, Blackburn Roc i Fairey Fulmar, koji su u naoružanje uvedeni 1939, odnosno 1940. godine. Ni jedan od ova dva modela aviona nije bio posebno efikasan, ali je Fulmar ostao u naoružanju sve do 1942, dok je Roc dosta ranije tiho izbačen iz naoružanja. Kao višenamenski avion, namenjen za zadatke izviđanja, bombardovanja i napadima torpedima, jula 1936. je uveden  Fairey Swordfish.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Swordfish

Ovaj dvokrilac je u odnosu na američke i japanske bombardere monoplane, izgledao kao muzejski primerak. Ipak, britanski piloti su ga voleli zbog svoje robustnosti i on će ostati u naoružanju do kraja rata, pri čemu će nadživeti i modele koji su uvedeni u operativu da bi ga zamenili. Kako je ovaj avion bio nepodesan za bombardovanje iz obrušavanja, uveden je derivativ aviona Blackburn Roc, oznake Blackburn Skua. Uveden 1938, Skua ostaje u naoružanju do 1941. godine. Možemo zaključiti da je Britanija  u rat protiv Italije ušla sa prilično lošim avionima.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Blackburn Skua

Kada je Italija 10. juna 1940. objavila rat Britaniji, jedini britanski nosač aviona u Sredozemlju bio je HMS Eagle, koji je nosio 18 aviona Swordfish i tri aviona Sea Gladiator. Ove snage su bile dovoljne za vršenje izviđanja za potrebe Sredozemne flote, ali nedovoljno za nanošenje udara po italijanskim brodovima. Admiral Kaningem je imao plan za vazdušni napad na italijansku pomorsku bazu Taranto – ali bez dovoljno aviona, ovaj plan je bio nepraktičan. Kapitulacija Francuske je narušila strategijski balans snaga u Sredozemlju u korist Italijana, ali je Kaningem zadržao inicijativu slanjem brodova u centralni deo Sredozemlja, izazivajući Italijane. Do prvog većeg sukoba dolazi 9. jula, mesec dana nakon početka operacija. Ovaj sukob, poznat kao bitka kod rta Stilo, bila je nerešena, ali su Italijani bili ti koji su se povukli sa bojišta, nakon što je bojni brod Giulio Cesare pogođen projektilom kalibra 381 mm sa britansokg bojnog broda HMS Warspite. Tokom bitke, avioni Swordfish su poletali sa nosača HMS Eagle u nekoliko navrata, napadajući sastav italijanskih teških krstarica, ali su bili neprecizni u torpednim napadima. Bitka je vođena između zaštitnica konvoja, koji su snabdevali, svako svoje snage u Africi. Italijanska flota je štitila svoj konvoj na ruti Napulj – Bengazi dok su Britanci štitili konvoj koji je plovio između Aleksandrije i Malte. Oba konvoja su stigla na svoja odredišta bez posledica, ali je operacija jasno pokazala dinamiku u centralnom Sredozemlju. Britanci su morali da koriste sistem konvoja duž celog Sredozemnog mora, od Egipta do Malte i od Malte do Gibraltara. Zapadno od Malte, konvoji su morali da plove unutar dometa aviona iz baza na Siciliji, dok su dalje na zapadu dolazili pod udar aviona iz baza sa juga Italije. Takođe je bitno naglasiti da su konvoji koji su plovili zapadno od Malte bili izloženi italijanskim ratnim brodovima iz baze Taranto, što je primoravalo Kaningema da veći deo svojih brodova angažuje u zaštiti konvoja, za slučaj da italijanski brodovi krenu u napad. Slično tome, ruta konvoja istok-zapad je presecala italijansku liniju snabdevanja između Italije i Libije, što je značilo da će Italijani morati da obezbede i vazdušnu i pomorsku pratnju svojih konvoja. Vode južno od Taranta i zapadno od Malte predstavljale su rejon od strategijskog značaja, gde su sukobi pomorskih snaga bili vrlo verovatni, i gde je prisustvo italijanske flote primoravalo Kaningema da svojim ratnim brodovima podrži pokret konvoja kroz ove opasne vode. Malta je za Britance bila vrlo korisna baza, ali nije imala adekvatnu protivavionsku zaštitu, te je samim tim bila česta meta bombardovanja italijanskih vazdušnih snaga. Ipak, Malta je bila trn u oku Italije, pošto su izviđački avioni koji su poletali sa Malte mogli da uoče sve pokrete italijanskih brodova, čime je Kaningem bio u maloj prednosti u pogledu prikupljanju podataka o neprijatelju; to će biti od neprocenjive vrednosti u dugo planiranom napadu na Taranto.

Prilika za napad se pojavila avgusta 1940, kada su pristigla pojačanja iz Britanije; bojni brod Valiant i dve lake protivavionske krstarice su bile korisne za Kaningema, ali je važniji bio nosač aviona Illustrious. Prisustvo nosača aviona je značilo da Kaningem konačno ima potrebnu snagu za nanošenje udara italijanskoj floti.


* Relief_Map_of_Mediterranean_Sea-768x377.jpg (56.08 KB, 768x377 - viewed 2 times.)

* Andrew_Cunningham_1947.jpg (37.83 KB, 375x500 - viewed 2 times.)

* g50-freccia-768x515.jpg (77.38 KB, 768x515 - viewed 2 times.)

* furious-konacni-izgled.jpg (220.88 KB, 689x374 - viewed 2 times.)

* HMS_Ark_Royal_h85716.jpg (57.95 KB, 650x433 - viewed 2 times.)

* swordfish1.jpg (51.22 KB, 699x524 - viewed 2 times.)

* skua-2883.jpg (32.73 KB, 699x400 - viewed 2 times.)
« Last Edit: August 11, 2022, 05:43:44 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #1 on: November 13, 2021, 03:08:10 pm »

Snage

Britanska kraljevska mornarica

Napad na Taranto u veče 11. novembra 1940. označio je vrhunac jedne mnogo veće britanske pomorske operacije. Kodnog imena MB8, ova operacija se sastojala iz šest manjih operacija, gde je sam napad na Taranto bila glavni element. U ovoj velikoj i kompleksnoj operaciji učestvovao je veliki deo Kaningemove Sredozmene flote, kao i Samervilove flote H (Force H), koja je bazirala u Gibraltaru. Okosnicu Sredozemne flote činila je grupa bojnih brodova koju su sačinjavala tri bojna broda zastarele klase Queen Elizabeth i jedan bojni brod klase Royal Sovereign. U pojačanju iz Velike Britanije nalazio se još jedan bojni brod klase Queen Elizabeth – HMS Barham. Ovi bojni brodovi su učestvovali i u Prvom svetskom ratu. Najveći deo britanske flote drednota izrezana je po završetku Prvog svetskog rata, dok je devet bojnih brodova u dve klase pošteđeno pošto Britanci nisu želeli da se tek tako odreknu snažnih topova ovih brodova. Stoga su ovi brodovi činili jezgro britanske flote u periodu između dva svetska rata; u ovom periodu će se pojačati sa još dva bojna broda klase Nelson. Tokom ovog perioda svi ovi bojni brodovi su prošli kroz procese remonta i modernizacije različitog stepena, te su stoga Drugi svetski rat dočekali u upotrebljivom stanju. Ipak, ovi bojni brodovi se nisu mogli meriti sa svojim suparnicima po pitanju brzine plovljenja. Ovo se posebno odnosilo na bojne brodove klase Royal Sovereign, koji se više nisu smatrali dovoljno brzim da bi bili upotrebljavani zajedno sa ostalim bojnim brodovima admirala Kaningema.

Kaningemov drugi adut je bio nosač aviona Illustrious, prvoizgrađeni nosač iz istoimene klase. Illustrious se priključio Sredozemnoj floti avgusta 1940, a Kaningem ga odmah ubacuje u vatru, napavši italijanske aerodrome na severu Afrike. Teoretski, Kaningem je mogao da upotrebi i manji nosač aviona HMS Eagle, ali je ovaj početkom novembra morao biti upućen u Aleksandriju na remont, te je samim tim bio nedostupan za operaciju MB8. Oba nosača su raspolagala avionima Swordfish, dok je nosač Illustrious krcao i eksadrilu aviona Fulmar, koji su činili lovačku zaštitu. Illustrious je krcao 36 aviona – tri eskadrile po 12 aviona .Tako je, u novembru 1941, krcao 24 aviona Swordfish (815. i 819. eskadrila) i 12 aviona Fulmar (806. eskadrila). Pet aviona Swordfish je sa nosača Eagle (iz sastava 813. i 824. eskadrile) popunilo izgubljene i oštećene avione na nosaču Illustrious. U napadu na Taranto učešće će uzeti 21 avion Swordfish. Zvanične oznake Fairey Swordfish TSR Mark I, ovi avioni su bili projektovani za tročlanu posadu: pilot, osmatrač i nišandžija. Međutim, za napad na Taranto – posada je brojala dva člana (pilot i osmatrač), a umesto trećeg člana posade ugrađen je dodatni rezervoar goriva. Prema britanskim procenama, očekivalo se da će u operaciji biti postignuto iznenađenje, odnosno da neće biti potrebe za odbranom od italijanskih lovaca. Ukoliko i dođe do toga, osmatrač bi preuzeo ulogu nišandžije mitraljeza. Avion je bio projektovan da nosi jedno torpedo, oznake Mark XII. Pored torpeda, mogao je da ponese i bombe na potkrilnim nosačima. Ipak, ove bombe su se zbog nemogućnosti izvođenja napada iz obrušavanja izbacivale iz pravolinijskog leta. Slično tome, torpedo se lansiralo tokom leta na relativno maloj visini, leteći direktno ka cilju ili malo ispred njega, ukoliko se radilo o pokretnom cilju. Pored svega, avioni Swordfish su bili izuzetno spori. Naime, prema rečima pilota, avioni su bili sporiji za petinu od deklarisane brzine leta aviona. Iako je bio glomazan avion, i samim tim velika meta za gađanje, bio je izuzetno upravljiv, a zbog svoje konstrukcije – vrlo otporan na oštećenja. Pored svojih pozitivnih strana, avion je u svakom slučaju tehnički i tehnološki bio zastareo.

Italijanska kraljevska ratna mornarica

Nalik britanskoj Sredozemnoj floti, i borbeni potencijal italijanske flote je bio skoncentrisan oko bojnih brodova. Početkom 1940. godine Italijani su raspolagali sa dva bojna broda klase Conte di Cavour (Conte di Cavour i Giulio Cesare) i dva bojna broda klase Adrea Doria (Andrea Doria i Caio Diulio). Ovi bojni brodovi su datirali iz vremena Prvog svetskog rata. Dva bojna broda klase Conte di Cavour su bili drednoti, uvedeni u naoružanje 1914-1915, naoružani sa 13 topova kalibra 305 mm u tri trocevne i dve dvocevne artiljerijske kupole. Tokom međuratnog perioda ovi drednoti su sveobuhvatno modernizovani, a srednje kupole uklonjene, dok su preostali topovi prekalibrisani na 320 mm. Dva bojna brodova klase Caio Dulio su u operativu uvedena u periodu 1915-1916. godine i bili su naoružani slično bojnim brodovima klase Conte di Cavour. U stvari, ovi brodovi su bili slični prethodnoj klasi bojnih brodova, ali sa inkorporiranim modernijim rešenjima. Kada je Italija ušla u Drugi svetski rat, ovi bojni brodovi su se nalazili u sastavu 1. skvadrona bojnih brodova italijanske flote, bazirani u luci Taranto. Podršku ovom divizionu činili su teške krstarice i flotila razarača, koji su takođe bazirali u luci Taranto. Italijanima je definitivno nedostajao nosač aviona. Jedini avioni koji su mu bili dostupni, pored hidroaviona sa bojnih brodova  i teških krstarica, bili su avioni sa malog nosača hidroaviona Giuseppi Miraglia, koji je krcao 17 izviđačkih aviona. Musolini je smatrao Italiju nosačem aviona, aludirajući na njen centralni položaj u Sredozemnom moru. Ipak, juna 1940. je odobrio kupovinu putničkog broda Roma, koji je rekonstruisan u nosač aviona Aquila. Radovi na konverziji su započeti krajem 1941, te nisu bili završeni do italijanske kapitulacije septembra 1943.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Bojni brod Conte di Cavour nakon izvršene sveobuhvatne rekonstrukcije i modernizacije

Iz napred navedenog proizilazi da bi Kampioni, ukoliko želi podršku iz vazduha, morao da je zatraži od italijanskog ratnog vazduhoplovstva. Dok je na papiru to bila respektivna sila, politički, logistički ali i birokratski razlozi su činili da podrška iz vazduha ne bude uvek dostupna. Čak i tada, prvi meseci rata su pokazali da italijanski bombarderi tipa S-79 Sparviero, SM-981 Pipistrello i BR-20 Cicogna nisu bili posebno dobri u izvođenju protivbrodskih dejstava. Brojni napadi na Kaningemove brodove, izvedeni sa velikih visina, imali su za rezultat mali broj pogodaka. Tokom 1939. godine bombarder S-79 je rekonstruisan kako bi mogao da ponese i torpeda, ali konstruktori nisu uspeli da se izbore sa problemima koji su se javili na mehanizmu za otpuštanje torpeda, što će značiti da su torpedni bombarderi počeli da dokazuju svoju vrednost tek tokom 1941. godine.

Tako je Kaningemova flota, iako pod rizikom od snažnih napada iz vazduha tokom plovljenja vodama centralnog Sredozemlja, ipak bila pod relativno malim rizikom. Glavna opasnost je dolazila od Kampionijevih kapitalnih brodova, posebno nakon ojačanja sa dva moderna i dobro naoružana bojna broda. Sve dok se italijanska flota nalazila u Tarantu, opasnost po britanske brodove je bila realna i ozbiljna. Svaki konvoj koji je plovio u dometu brodova iz Taranta, morao je da ima pratnju, tako da su veliki pokreti snabdevačkih brodova (Kaningemova operacija „MB“) morali biti pokriveni velikim brojem brodova Sredozemne flote. To je bio i glavni razlog Kaningemove namere da izvede vazdušni udar na italijansku luku, bez obzira na rizik.


* yWJOUfa-768x510.jpg (88.53 KB, 768x510 - viewed 2 times.)
« Last Edit: August 11, 2022, 05:43:56 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #2 on: November 13, 2021, 03:09:14 pm »

Luka Taranto

Luka Taranto je bila izuzetno dobro branjena luka, pošto je predstavljala bazu italijanske ratne flote. Luka je imala spoljni deo (tzv. Mar Grande) i unutrašnji deo (tzv. Mar Piccolo), podeljene malim kanalom, koji je prolazio između dva dela grada. Srce pomorske luke tradicionalno je bio i najstariji deo luke, istočno od kanala, na južnom obodu unutrašnjeg dela luke.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Šema luke Taranto

Privez, zajedno sa molom za vez čamaca, činio je zaštićeno sidrište za lake jedinice flote, uključujući i zastarelu krstaricu. Ratni brodovi veličine teške krstarice su takođe mogle da sidre u unutrašnjem delu luke. Glavno sidrište se nalazilo na istočnoj strani spoljnog dela luke; na njemu su se nalazili bojni brodovi, zaštićeni zakrivljenim molom nazvanim Diga di Tarantola. Brojne krstarice i razarači su često koristili sidrište u spoljnom delu luke. Istočno od sidrišta su se nalazili logistički kapaciteti luke, koji su obuhvatali spremišta pogonskog materijala i  remontne kapacitete.

Spoljni deo luke je bio zaštićen od mora drugim molom, nazvanim Diga di San Vito, i parom podvodnih lukobrana, koji su se protezali u luku oko sidrišta, spajajući mala ostrva Izoleto San Paolo i San Pijetro sa kopnom. Artiljerijske baterije na dva ostrva i na samoj obali, pružale su zaštitu od napada površinskih brodova, mada je rizik od ovakve vrste napada bio prilično nizak, pošto su iznad luke stalno bile angažovane vazdušne patrole i time bi bilo sprečeno iznenađenje. Najveća opasnost po brodove u luci predstavljao su napad iz vazduha ili ispod površine mora.

U slučaju da italijanski lovci ne otkriju neprijateljske bombardere, oko luke je bilo raspoređeno 13 zvukomeračkih stanica, namenjenih da otkriju zvuk aviona na daljinama od 25 nautičkih milja od luke; time bi Italijani dobili dovoljno vremena da odreaguju i spreme se za odbranu. Iako ovo nije obezbeđivalo dovoljno vremena za obezbeđenje  vazdušne zaštite luke, barem su italijanski lovci mogli da stignu na vreme da preduzmu gonjenje neprijateljskih bombardera. Protivvazdušna zaštita luke se sastojala od 21 bateriju topova kalibra 102 mm, od kojih se 13 nalazilo na obali, a osam na baržama usidrenim oko spoljnog dela luke. Ovi topovi su bili dvostruke namene, tako da se njima moglo dejstvovati i po neprijateljskim površinskim brodovima, kao što su razarači i torpedni čamci. Njihova mana bila je ta da su poticali iz Prvog svetskog rata, te nisu imali potrebnu kadencu za pravljenje efikasne vatrene zavese. Njihovo dejstvo je stoga bilo pojačavano automatskim topovima i mitraljezima: Bredinim topovima kalibra 20 mm (84 oruđa) i takođe Bredinim, mitraljezima kalibra 13,2 mm (109 komada). Iako su ovo bila efikasna sredstva, njihov nedostatak bio je mali domet. Oko luke su ugrađena 22 reflektora, koji su pomagali u otkrivanju i dejstvu po otkrivenim ciljevima. Ipak, izgleda da Italijani nisu imali razrađeni sistem vatre za slučaj napada na luku, kao ni sistem sadejstva između baterija na vodi i baterija na kopnu. Pasivna forma zaštite luke bila je obezbeđena ugradnjom hidrofonske stanice na ostrvu San Pijetro, projektovane za osluškivanje potencijalnih podmornica neprijatelja, kao i nizom protivtorpednih mreža, namenjenih za zaštitu najbitnijih elemenata italijanske ratne flote; procene su govorile da je za zaštitu luke bilo potrebno više od 12 600 metara protivtorpedne mreže, dok je u trenutku britanskog napada na luku bilo ugrađeno svega 4 000 metara. Na obali se nalazilo još 2 800 metara mreže, spremne za ugradnju. Nedostatak mreža je delom bio uslovljen lošim snabdevanjem, ali je kašnjenje u postavljanju već nabavljene mreže bilo isključiva krivica italijanskog komandanta, rezultat kompromisa.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Postavljanje protivtorpednih mreža u luci Taranto.

Naime, otvaranje i zatvaranje mreža upotrebom remorkera i pomoćnih brodova, dovodilo je do produžetka vremena potrebnog za isplovljenje brodova iz luke. Kampioni je naredio da se postave četiri linije mreža; između njih su se nalazili otvori koji su omogućavali manevar brodova. Tako su tri linije mreža bile postavljene od vrha mola Diga di Tarantola, zatim ka centralnom delu spoljnog dela luke, i potom severno ka obali, nešto zapadno od grada. Četvrta linija mreža bila je postavljena od tačke zapadno od mola, ka kanalu, deleći zaštićeno sidrište na dva dela. Bojni brodovi su se nalazili istočno od ove mreže. Ova vrsta zaštite bila je dovoljna, i pružala je praktično rešenje za Kampionijev problem manevrisanja flote. Međutim, iako adekvatna, ova zaštita se nije mogla smatrati i dovoljnom. Za njeno probijanje bio je dovoljan samo jedan smeli podmorničar, ili pilot spreman da se izloži vatri protivavionskih topova i mitraljeza, i udari po istočnom delu luke.

I konačno, deo zaštite luke činili su i baražni baloni, koji su okruživali sidrište sa bojnim brodovima. Italijani su postavili oko 90 balona, ali je nedostatak vodonika značio da je istovremeno u vazduhu uvek bilo manje od 90 balona. Pored toga, u prvoj nedelji novembra, usled oluje, oštećeno je nekoliko balona,zajedno sa užadima za vezivanje. U vreme napada Britanaca, luku je štitilo svega 27 balona.


* taranto-sema.jpg (38.9 KB, 1024x758 - viewed 4 times.)

* pt-mreza-taranto.jpg (120.82 KB, 960x693 - viewed 2 times.)
« Last Edit: August 11, 2022, 05:44:07 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #3 on: November 13, 2021, 03:10:48 pm »

Planiranje

Početni plan za napad na Taranto razvijan je 1935. godine. Kao rezultat italijanskog napada na Abisiniju, admiral Fišer, komandant britanske Sredozemne flote, osećao je da bi se Italija i Britanija uskoro mogle zaratiti. Stoga je zatražio da se izrade planovi za napad na sidrište italijanske ratne flote, koristeći avione sa nosača aviona HMS Glorious. Ipak, Britanci nisu bili voljni da intervenišu, te je izrada plana ubrzo napuštena. Tri godine kasnije, nacistička Nemačka je anektirala Austriju, što je izazvalo veliku međunarodnu krizu; tenzije između Britanije i Nemačke su narasle. Ideološke veze između Nemačke i Italije, i narastajuće prijateljstvo između Musolinija i Hitlera značili su da bi u slučaju izbijanja rata u Evropi, bilo verovatno formiranje saveza dve fašističke zemlje. Admiral Paund, koji je zamenio admirala Fišera, smatrao je za potrebno da vaskrsne plan napada na Taranto, te je stoga na svoj komandni brod pozvao kapetana Listera.

Plan napada

Svega nekoliko nedelja ranije, narastajuće međunarodne tenzije dovele su do toga da je Paund prebazirao Sredozemnu flotu sa Malte u manje eksponiranu bazu u Aleksandriji; tu je i naredio izradu plana napada na Taranto – preventivni udar, sa ciljem smanjenja sposobnosti italijanske flote da vodi pomorske operacije u Sredozemlju. Paund nije očekivao da nosač Glorious i njegovi avioni prežive napad, pošto je bio upoznat sa tim da Italijani mogu da obezbede nadmoć u broju i kvalitetu aviona. Nakon povratka Listera na nosač, započeo je izradu plana, uz pomoć dvojice starešina, od kojih je jedan bio Gaj Viloubi, a drugi Lahlan Mekintoš. Ova trojica su izvukli plan iz 1935. I započeli njegovu adaptaciju kako bi ga izradili u skladu sa smernicama admirala Paunda.

Ukoliko bi želeli da postignu iznenađenje i samim tim smanje potencijalne gubitke, Britanci su napad morali da izvrše noću. Na sreću po Britance, na nosaču aviona Glorious je često praktikovano noćno letenje, tako da im nije bio problem da izvedu napad u noćnim uslovima. Ipak, Lister je inicirao intenzivni period noćnog letenja i uvežbavanja napada, koristeći bojne brodove Sredozemne flote kao mete. Dok su avioni Swordfish naoružani torpedima bili namenjeni za nanošenje udara po bojnim brodovima na sidrištu, avioni Swordfish naoružani bombama bi izveli napad na instalacije na obali i prikladne mete u unutrašnjem delu luke. Kako bi osvetlili područje, avioni bi izbacili i baklje oko sidrišta, i potom se pridružili napadu, napadajući ciljeve bombama, po slobodnom izboru. Viloubi je cenio da će napadač pretrpeti gubitke od oko 10%. Ovaj smeli plan je kasnije odobren od strane admirala Paunda. Ipak, ostalo je i nerešenih pitanja, koja admiral nije podelio sa ostalima, čak ni sa svojim pretpostavljenim u Admiralitetu. Na kraju, kriza je prošla a plan je završio u arhivi. Čule su se ocene da je Paund bio sumnjičav u pogledu uspeha napada avionima sa nosača aviona, te da bi se plan izveo avionima koji bi poleteli sa Malte. Ova verzija je zahtevala prikladne avione, koje RAF nije bio voljan da obezbedi. Maja 1939, Paund je premešten u Admiralitet. Na njegovo mesto dolazi admiral Kaningem, čovek koji je shvatao ozbiljnost pretnje koju su predstavljali italijanski kapitalni brodovi, kao i napadnu moć mornaričke avijacije.

U trenutku ulaska Italije u rat, admiral Kaningem je raspolagao sa svega jednim lakim nosačem aviona – HMS Eagle. Maksimalnog kapaciteta od 24 aviona, Eagle je bio jedva dovoljno veliki da iznese napad na Taranto. Nosač Glorious se u aprilu vratio u Britaniju, da bi već u junu bio potopljen. Kao zamena, Kaningemu je obećan novi nosač aviona, HMS Illustrious, koji se tom trenutku nalazio u procesu obučavanja tek ukrcane posade. Po ulasku nosača Illustrious u sastav Sredozemne flote, 2. septembra, Kaninigem je konačno imao potrebnu snagu za nanošenje udara.

Pre napada je bilo potrebno pribaviti sveža podatke o sistemu obezbeđenja luke, ali i o prisustvu i rasporedu brodova na sidrištu. Kaningem je zatražio od RAF da izvrši izviđanje luke svojim avionima sa Malte. Sve dok na Maltu nisu pristigla tri izviđačka aviona Martin Maryland, izviđanje se sprovodilo angažovanjem letećih čamaca Short Sunderland. Ovi avioni su bili prespori i ranjivi za zadatke izviđanja dobro branjene luke. Suprotno njima, avioni Martin Maryland su bili brži i sa većim plafonom leta, te su mogli i da izbegnu eventualnoj poteri neprijateljskih aviona. Ova tri izviđačka aviona su od 6. septembra izvodili redovne izviđačke letove iznad Taranta, ali i iznad drugih važnih italijanskih aerodroma i luka. Britanski planeri su kraj septembra dočekali sa podacima dovoljnim za planiranje operacije. Za datum napada izabran je 21. oktobar – godišnjica Trafalgarske bitke iz 1805. godine. Listerov tim je polako određivao lokacije artiljerijskih baterija i reflektora oko luke, kao i pozicije protivtorpednih mreža i splavova sa topovima i reflektorima. Planeri su morali da u planiranje operacije uvrste i dubinu vode, koju su očitali sa predratnih karata – i pozicije prepreka koje su napravili ljudi, kao što su molovi, ostrva i podvodni molovi koji su okruživali luku. Niz čudnih odraza je zbunjivala planere, sve dok nisu otkrili da se radi o baražnim balonima. Ovi baloni su predstavljali poseban rizik za pilote, pošto su torpedni avioni leteli  na visinama ispod visine balona, te samim tim nisu mogli dobro da uoče užad kojom su baloni vezivani.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Aerofoto snimak dela luke Taranto (Mar Grande)

Kako se dan Trafalgarske bitke približavao, u hangaru nosača aviona Illustrious je vrilo kao u košnici; mehaničari su žurili da pripreme 30 aviona Swordfish. Međutim, dva dana pred operaciju, jedan od mehaničara se okliznuo i izazvao varnicu, koja je pak izazvala manju eksploziju. Avion na kome je radio bio je raznet eksplozijom, a požar je zahvatio i susedni avion. Nakon gašenja požara, moglo se konstatovati da su dva aviona uništena, a ostatak oštećen slanom vodom koja je korišćena za gašenje požara. Britanci nisu imali drugog rešenja, do da odlože početak operacije. Italija je 28. oktobra napala Grčku, koja je zatražila britansku pomoć. Za početak operacije je predložen 30. oktobar, ali je ubrzo i odbijen, pošto je trebalo angažovati brodove na zadacima pratnje konvoja za Grčku, koji su nosili gorivo i municiju. I konačno, određeno je i vreme za napad – noć 11. novembra. Napad je dobio i svoje kodno ime: operacija Judgemenet (Presuda); sam napad je dobio ulogu u jednoj operaciji širih razmera.


* outer-harbour-Mar-Grande-at-Taranto-Italy.jpg (98.44 KB, 1200x1193 - viewed 2 times.)
« Last Edit: August 11, 2022, 05:44:19 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #4 on: November 13, 2021, 03:11:54 pm »

Raspored italijanskih snaga

Admiral Kampioni, komandant italijanske flote, nije želeo da koncentriše svoje bojne brodove na jednom mestu. Iako je odbrana luke Taranto bila impresivna, shvatao je prisustvo britanskih nosača u Sredozemnom moru kao opasnost. Luka je bila i 300 nautičkih milja daleko od Malte i 420 milja daleko od nove britanske vazdušne baze na Kritu. Ipak, rizik od vazdušnih napada činio se niskim, pošto bi svaki od napada koji bi bio pokrenut sa ostrva bio na vreme otkriven, pre nego što bi stigli do Taranta, tako da bi italijanski lovci koji su bazirali u Apulji i Kalabriji, imali dovoljno vremena za reagovanje. Prisustvo britanskih nosača aviona bio je zabrinjavajući, ali se kombinacija podmoričkih patrola i izviđanja iz vazduha pokazala efikasnom u otkrivanju pokreta britanskih pomorskih snaga u centralnom Sredozemlju. Shodno tome, Kampioni je bio uveren da bi bilo koji prilazak britanskih nosača bio otkriven i pre nego što bi sa njih poleteli avioni u napad. Iako je Taranto bio izložen napadu sa juga, bio je bliži Malti od Napulja, te samim tim uticao da se smanji rizik da snage bude uhvaćene u zatvorenim vodama, kao što je Mesinski prolaz. Drugim rečima, Taranto je bio idealno mesto odakle se mogu napasti britanski pomorski konvoji. Stoga je to bilo mesto gde treba skoncentrisati ratnu flotu.

Drugi razlog zbog koga je luka Taranto bila od velike važnosti za italijansku ratnu mornaricu leži u zalihama goriva. Zalihe pogonskog materijala u Italiji bile su limitirane, dok je transport nafte iz Afrike bio problematičan, zahvaljujući Malti. Tako posmatrano, floti koja bi bazirala u Tarantu treba manje pogonskog materijala od one koja bi bazirala dalje ka severu. Baza je bila pogodna i za podršku italijanskih dejstava u Grčkoj, kao i za podršku transporta trupa u Jadranu. Iz ovih razloga proizilazi Kampionija odluka da svoje brodove ostavi u Tarantu. Odbrana luke bila je sveobuhvatna, a u slučaju ozbiljnog razvoja situacije, Kampioni je očekivao da će imati dovoljno upozorenja da izađe na more, bilo radi prihvatanja bitke sa britanskom flotom, bilo radi izbegavanja napada iz vazduha dok su brodovi u luci.

Teško je odrediti ko je kriv što je italijanska flota ipak bila zatečena britanskim napadom iz vazduha. Nakon svega, napad sa nosača aviona na dobro branjenu luku nikada ranije nije bio pokušan. Shodno tome, nije ni bilo razloga da se očekuje da se jedan ovakav napad i dogodi, naročito ne bez ikakvog upozorenja.

Operacija MB8

U doba jedrenjaka, komandant Sredozemne flote je bio najdinamičniji posao u britanskoj mornarici. Komandant flote je morao da se izbori sa pomorskim, vojnim i diplomatskim faktorima u regionu, od istočnih prilaza Gibraltara do obale Sirije. Isti pritisak bio je i te 1940. na admiralu Kaningemu, pošto se suočavao sa sličnim faktorima, u istom geografskom području. Početkom novembra, odvijale su se brojne operacije manjeg obima, ali velikog značaja, među kojima su bili konvoji, tranzit snaga ojačanja i snabdevanja baza, koje su sve zahtevale angažovanje njegove flote. Operacija Judgement – napad na Taranto – bila je samo jedna od njih. Tako su sa ciljem najboljeg iskorišćenja raspoloživih resursa,  britanski planeri razvili jednu sveobuhvatnu operaciju, kodnog imena MB8, trajanja osam dana, od 5. do 11. novembra. Kompleksna operacija je zahtevala koordinaciju aktivnosti sa viceadmiralom Somervilom u Gibraltaru, Admiralitetom u Londonu i grčkim vlastima u Atini. Sama operacija je bila podeljena na osam zasebnih operacija, manjeg obima.

Operacija Coat

Iz Brianije je Sredozemnoj floti poslato pojačanje, u vidu teške krstarice Berwick, lake krstarice Glasgow i tri razarača, kojima se u Gibraltaru pridružio bojni brod Barham, nedavno angažovan protiv snaga Višijevske Fracuske. Na bojnom brodu se nalazio ukrcan puk, namenjen za pojačanje odbrane Malte. Ovaj puk je trebao biti iskrcan u Valeti pre nego se ovaj sastav, označen sa Force F, priključi Sredozemnoj floti. Četvrti razarač se priključio snagama pred polazak iz Gibraltara. Na brodovima je bilo ukrcano 2150 vojnika.

Za bezbedan dolazak do Malte, za eskort brodova Force F bili su angažovani brodovi sastava Force H, viceadmirala Somervila. Force H je bio sastavljen od nosača aviona Ark Royal, lake krstarice Sheffield i osam razarača. Prema planu, Somervil je trebao da obezbedi pratnju za brodove iz sastava Force F do tačke 165 nautičkih milja zapadno od Sicilije. Pre nego su doplovili do ove pozicije, oko podneva 9. novembra, krstarica HMS Glasgow i jedan razarač su privremeno ušli u sastav Force H. Umesto njih, tri razarača iz sastava Force H je detašovano radi eskorta ostatka Force H do Malte. Nakon izvršene popune gorivom, pratnja bi se vratila u Gibraltar. Pre njihovog odlaska, sa nosača Ark Royal bi za Maltu poletela tri aviona Fairey Fulmar; ovi avioni bi bili ojačanje za nosač aviona Illustrious. Pre nego detašuje sastav, Somervil bi izveo još jednu manju operaciju, kodnog imena Crack.

Operacija Crack

Pre susreta sa Force F, Force H (Ark Royal, Sheffield, Glasgow i šest razarača) bi izveli vazdušni udar po italijanskoj bazi u Kaljariju, na jugu Sardinije. Ovaj napad, u jutarnjim časovima 9. novembra, trebao je da nanese udar po eskadrilama bombardera koje su tamo bazirale i tako obezbedi bezbedan prolaz ostatku snaga koje su učestvovale u operaciji Coat. Brodovi Force H su zbog toga morali da naprave kratko skretanje sa glavnog kursa tokom noći 8/9. novembra, ali je Somervil očekivao da se vrati u zaštitu brodova Force F pre nego italijansko ratno vazduhoplovstvo krene u napad na britanske brodove. Krstarica Glasgow i razarač iz pratnje bi tada bili vraćeni u sastav Force F.

Konvoj MW3

Konvoj MW3 (Mediterranean Westbound 3) od pet teretnih brodova plovio je od Aleksandrije ka Malti. Konvoj je trebao da prođe severno od Krita; za potrebe snabdevanja novoformirane britanske baze na Kritu, konvoju su se pridružila još dva teretna broda. Pratnju konvoja je sačinjavala protivavionska krstarica Coventry i tri razarača. Ovi brodovi su bili namenjeni i za zaštitu konvoja AN6 (Aegean Northbound 6).

Konvoj AN6

Konvoj od tri tankera i teretna broda bi plovio uz konvoj MW3 sve do severozapadno od Krita, gde se odvaja i plovi na sever, ka svojoj odredišnoj luci – Pireju. Nakon iskrcavanja tereta, brodovi bi se vratili u zaliv Suda, a kasnije nastavili za Aleksandriju. Njihovu zaštitu su činile PVO krstarica Calcutta i dva naoružana trolera.

Konvoj ME3

Četiri prazna teretna broda su u luci Valeta formirala konvoj ME3 (Mediterranean Eastbound 3) i krenula ka Aleksandriji. Pratnju konvoja su činili bojni brod Ramillies i razarač (detašovani iz sastava Kaningemovih glavnih snaga), kao i PVO krstarica Coventry, koja je trebala da izvrši popunu gorivom i nakon pristizanja konvoja MW3 da ponovo izađe na more.

Force B i C

Konvoj MW3 je do Krita pratio sastav Force B – lake krstarice Sydney (australijske kraljevske mornarice) i Ayax, sa još dva razarača. Ovi brodovi su bili nakrcani vojnicima i zalihama iz egipatskog garnizona, koje je trebalo iskrcati u zalivu Suda. U međuvremenu, sastav Force C – laka krstarica Orion – sa ukrcanim zalihama i opremom britanskog RAF, plovio bi ka zalivu Suda, gde bi pod okriljem mraka iskrcao teret. Laka krstarica Orion bi se nakon toga spojila sa sasavom Force B, čime bi nastao sasav Force X, pod komandom viceadmirala Pridam-Vipela. Ovaj sastav je 11. novembra trebao da oplovi oko Peloponeza i dalje ka severu, ka Otrantskim vratima; tu bi izvršio noćni napad na italijanske konvoje koji su se kretali između Italije i Grčke.

Force A

Admiral Kaningem bi u međuvremenu na svom komandnom brodu Warspite, u pratnji bojnih brodova Valiant, Malaya i Ramillies, formirao jezgro snaga za podršku ove operacije. Sastav bi plovio Mediteranom, ka zapadu, i zauzeo postavište jugoistočno od Malte. Na ovoj poziciji bi mogao da štiti konvoje od napada glavnine italijanske flote, ukoliko bi ova izašla na more. Bojni brodovi bi bili praćeni nosačem aviona Illustrious, teškom krstaricom York, lakom krstaricom Gloucester i osam razarača. Bojni brod Ramillies i jedan razarač bili bi detašovani radi pratnje konvoja MW3 do Malte, odakle bi potom pratili konvoj ME3. Nakon što bi sastav Force F dospela do Malte, ljudstvo i zalihe bi bili iskrcani, nakon čega bi ponovo isplovili. Nakon susreta sa sastavom Force A, jugoistočno od Malte, nosač aviona Illustrious bi bio detašovan, zajedno sa teškim krstaricama Berwick i York, lakim krstaricama Gloucester i Glasgow, i četiri razarača. Illustrious bi tada izveo operaciju Judgement – napad na Taranto. Force A bi se tada povukla istočno, prateći konvoj ME3, dok bi snage kontraadmirala Listera i Pridam-Vipela bile u mogućnosti da se pridruže Kaningemu. Kombinovani sasav bi se potom vratio u Aleksandriju.
« Last Edit: August 11, 2022, 05:44:30 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #5 on: November 13, 2021, 03:14:08 pm »

Operacija Judgement

Detašovan iz sastava Flote A,  nosač aviona Illustrious bi sa pratnjom plovio ka severoistoku, kako bi zauzeo postavište jugoistočno od Kefalonije. Sa te pozicije bi bio lansiran napad na Taranto. Prvobitno, u napadu je trebao da učestvuje i Eagle, ali je on morao 5. novembra da otplovi u Aleksandriju na popravke. Ipak, njegovih pet aviona i osam posada aviona je prebaziralo na nosač Illustrious kako bi se dobilo na masovnosti napada. Tokom napada, nosač i pratnja bi lagao promenili poziciju, sa ciljem smanjenja rizika da ih narednog jutra uoče izviđački avioni neprijatelja. Nakon prihvata aviona, Illustrious bi se priključio glavnini Kaningemove flote.

Listerov početni plan za napad na Taranto predviđao je upotrebu 24 aviona; međutim, sada je na raspolaganju bilo svega 21 aviona, uključujući i one sa nosača Eagle. Napad je trebao biti izveden u dva talasa sa po 12 aviona. Zbog gubitaka, drugi talas bi se sastojao od svega devet aviona. Po šest aviona u svakom talasu bi bila naoružana torpedima, dok bi ostali imali bombe i baklje. Avion naoružani bombama bi služili kao diverzija, za zbunjivanje branioca i odvlačenje pažnje od aviona naoružanih torpedima. Ovo je bilo od velike važnosti, s obzirom da je britanskim pilotima na raspolaganju bio vrlo skroman broj mesta za uspešan torpedni napad, imajući u vidu raspored protivtorpednih mreža i molova. Vreme prvog udara je planirano za 22,00 časova, pošto je Lister želeo da obezbedi što je moguće više vremena za izvlačenje brodova sa bojišta nakon napada, odnosno da do jutra izađe iz dometa italijanskih bombardera.

Ključ uspešnog napada bilo je iznenađenje. Sve do par sati pred napad, Illustrious se kretao iza glavnine Kaningemove flote. Italijani nisu bili svesni da je Taranto u dometu britanskog nosača aviona, sve dok nije bilo prekasno. Najsvežije fotografije luke stigle su dan pred napad; pokazale su da su svih šest italijanskih bojnih brodova na sidrištu Mar Grande. Luka je bila puna visoko vrednih meta, te se može reći da je došlo i pravo vreme za napad na luku.

Operacija

 Admiral Kaningem je u jutro 11. novembra verovatno bio vrlo zadovoljan. Uprkos svojoj kompleksnosti, operacija MB8 se odvijala kao po loju. Upotreba dva nosača aviona, pet bojnih brodova, deset krstarica i 30 razarača, kao i tri konvoja,  precizno je isplanirana, ali je uvek bilo prostora da se pretvori u katastrofu.

Odvijanje operacije MB8

Operacija je započeta 5. novembra, kada su konvoji MW3 i AN6 isplovili iz Aleksandrije, svaki sa svojom pratnjom. Dva dana kasnije, brodovi su stigli u zaliv Suda, na severozapadnom delu Krita. Konvoj AN6 se tu odvojio i nastavio ka severu, u pratnji lake krstarice Calcutta. Laka krstarica Orion je već plovila ispred, iskrcala zalihe za bazu RAF u Akrotiri, i čekala nailazak konvoja. Krstarice Ajax i Sydney su iskrcale svoj teret i priključile se Pridam-Vipelovom komandom brodu koji je patrolirao u vodama severnije; tri krstarice sada čine sastav Force X i plove ka zapadu, ka tački susreta sa Kaningemovim snagama. Kaningem 6. novembra isplovljava sa bojnim brodom Warspite iz Aleksandrije, u pratnji bojnih brodova Malaya, Valiant i Ramillies, nosačem aviona Illustrious, krstaricama York i Gloucester i 12 razarača (Decoy, Defender, Hasty, Havoc, Hereward, Hero, Hyperion, Ilex, Janis, Jervis, Juno i Mohawk). Ovaj sastav – Force A – plovi ka severozapadu, i do podneva 7. novembra stiže na poziciju 80 milja južno od Krita. Dan kasnije, sastav dolazi na sledeću tačku okreta, 200 milja istočno od Malte. Kaningem je sada južno od Taranta, na idealnoj poziciji da blokira bilo kakav pokušaj Italijana da preseku konvojsku rutu ka Kritu i Grčkoj. Konvoji MW3 i AN6 dolaze na odredište bez incidenta, sastav Force A kreće ka jugozapadu. U međuvremenu, preostalih pet teretnih brodova iz konvoja MW3 prati Pridam-Vipelove krstarice i kreće ka Malti.

U jutro 7. novembra Somervilov sastav Force H isplovljava iz Gibraltara, u pratnji sastava Force F. Preduzete su bile sve mere kako bi se prikrila činjenica da je sastav Force F u stvari konvoj sa britanskim jedinicama, kako bi se izbegla pažnja italijanskog ratnog vazduhoplovstva. Uveče 8. novembra, nosač aviona Ark Royal je detašovan od ostatka kombinovanih snaga, i krenuo ka severu, u pratnji krstarica Glasgow i Sheffield i šest razarača. Nešto pred svitanje 9. novembra, devet aviona Swordfish, naoružani bombama, napadaju bazu italijanskog ratnog vaduhoplovstva u Kaljariju; u napadu su oštećeni hangari i PVO položaji i sredstva. Treba napomenuti da jena ovom aerodromu bazirala izviđačka eskadrila. U napadu nije bilo gubitaka na britanskoj strani.

Samervil se priključio sastavu Force F pre zore i njegovi brodovi su formirali prtvvazdušnu zaštitu nosača aviona Ark Royal i bojnog broda Barham. Prilikom približavanja tački odvajanja sastava Force F, brodovi su bili napadnuti od strane grupe od 20 italijanskih bombardera SM-79. Bombe su otpuštene sa visine od oko 4000 metara, tako da nisu bile precizne. Britanski brodovi su nastavili svojim putem, i kasnije 9. novembra, na poziciji zapadno od Sicilijanskog kanala, dolazi do uspešnog detašovanja sastava Force F. Sastav pod okriljem mraka prolazi ovu opasnu deonicu i uz malo sreće dolazi do Malte. Nakon toga, sastav Force H okreće i vraća se u Gibraltar, takođe bez incidenata.

Za razliku od Somervilovih snaga, sastav Force A je prošao neopažen, i sada se nalazio na nekih 100 milja jugoistočno od Malte. Italijani su davali sve od sebe. Linija podmornica južno od Sardinije, i patroliranje razaračima u Sicilijanskom kanalu nisu uspele da otkriju britanske brodove. Ako se uzme u obzir da je napad aviona italijanskog ratnog vazduhoplovstva na brodove admriala Somervila izvršen na osnovu podataka koje su pribavili izviđački avioni, može se doneti ispravan zaključak da između italijanske mornarice i ratnog vazduhoplovstva nije bilo saradnje, koja je u uslovima rata bila neophodna. Jedna italijanska podmornica, istočno od Malte, uočila je brodove sastava Force A i lansirala tri torpeda na bojni brod Ramillies. Uprkos tvrdnjama komandanta italijanske podmornice Capponi, ni jedno od torpeda nije pogodilo svoj cilj. Podmornica je nakon izvedenog napada morala da krene u bekstvo, pošto su joj se približavali britanski razarači. U međuvremenu, krstarice Pridam-Vipela su se priključile Kaningemu, i time u naredna dva dana dodatno osnažile sastav Force A.

Posade aviona sa nosača Illustrious bile su spremne da presretnu italijanske bomabrdere, ali na radaru nije bilo nikakvih naznaka o nadolazećim avionima. U međuvremenu su vršene pripreme za operaciju Judgement – napad na luku Taranto, koja će se odigrati dva dana kasnije. Tri aviona su ispala iz stroja, te je za napad ostalo njih 21. Zaštićeni Kaningemovima brodovima, konvoj MW3 je plovio ka Malti. Tokom večeri 9. novembra, Kaningemova Force A je prošla 25 milja od ostrva, ploveći ka tački susreta sa Force F. Brodovi iz sastava Force F su tokom noći ušli u Sicilijanski kanal, a u podne 10. novembra, u blizini italijanskog ostrva Pantelerija, susreli se sa sastavom Force A.

Tokom noći između 10. i 11. novembra, sastav Force F se ponovo odvojio od sastava Force A i otplovio za Maltu kako bi iskrcao vojnike. Sa izuzetkom tri razarača, pozajmljenih iz sastava Force H, brodovi su ponovo isplovili u rano jutro 11. novembra i do podneva se pridružili Kaningemu. Konvoj MW3 je u međuvremenu stigao na Maltu, dok je konvoj ME3 isplovio. Ramillies i dva razarača su se izdvojila iz Force A, kako bi ispratili konvoj MW3 u Valetu. Ramillies, Coventry i dva razarača su na brzinu popunjeni gorivom i nakon što su ušli u luku sa jednim, izašli su iz luke sa drugim konvojem. Zahvaljujući svojoj maloj brzini, Ramillies je korišćen za pratnje konvoja, a i samo prisustvo ovako snažnog bojnog broda podizalo je moral na Malti.

Za razliku od konvoja MW3, konvoj ME3 je trebao da plovi ka Aleksandriji direktnijom rutom, ploveći južno od Krita. Stoga je plovio ka jugoistoku, pre nego što je promenio kurs na istok. I konvoji i sastav Force F bili su dovoljno srećni da ih ne uoče tokom plovidbe. To nije bilo u potpunosti podređeno sreći; lovci sa nosača Illustrious i sa Malte bili su angažovani u patroliranju, štiteći ove vode od italijanskih izviđačkih aviona.

Oko podneva 11. novembra sastav Force A se vratio na svoju staru poziciju, 200 milja istočno od Malte. U to vreme Pridam-Vipelov Force X bio je detašovan sastav i plovio ka Otrantu. Sa nosača Ark Royal su poslata tri aviona Fulmar, i oni su bezbedno sleleteli na nosač Illustrious; kontraadmiral Lister i njegovi ljudi pripremali su se za glavni događaj. Kaningemovi brodovi su u 1800 časova bili u Jonskom moru, 175 milja južno-jugoistočno od luke Taranto; nosač aviona Illustrious bio je detašovan iz sastava Force A i plovio je na severoistok, u pratnji malog sastava sačinjenog od krstarica i razarača. Kaningemovi preostali brodovi tadda okreću nazad, plove na jugoistok, van dometa italijanskih bombardera. Nakon što se Listerov sastav detašovao, Kaningem šalje poruku: „Sretno, onda, momcima na njihovom poslu. Njihov uspeh će možda imati najveći uticaj na tok rata u Mediteranu.“ To je momenat početka operacije Judgement.

Polazak u napad

Nakon što se izdvojio, nosač aviona Illustrious je nastavio da plovi ka poziciji koju je Lister odredio za tačku poletanja aviona. Označena kao „Point X for X-Ray“, ova pozicija se nalazila 40 nautičkih milja zapadno od rta Kabo na ostrvu Kefalonija, i 170 milja od luke Taranto. Nakon što su avioni popunjeni gorivom i ubojnim sredstvima, posade su pozvane na poslednje referisanje. Ponovo su svi učsnici provedeni kroz plan operacije. Prvi talas od 12 aviona vodio je poručnik bojnog broda Vilijamson; poletanje je zakazano za 2030 časova. Avioni bi poletali u razmaku od deset sekundi, nakon čega bi se prikupili oko Vilijamsonovog aviona. Ovaj talas aviona bi potom leteo direktno ka luci Taranto. Šest aviona je bilo naoružano torpedima, dok su četiri nosila bombe. Poslednja dva aviona su nosila mešavinu bombi i osvetljavajućih baklji. U grupi, prvi su leteli avioni sa bakljama, i njihov zadatak je bio da ih otpuste iznad istočne strane sidrišta Mar Grande. Baklje su trebale da osvetle bojne brodove u luci i time označe ciljeve za dejstvo aviona naoružanih torpedima, koji su se luci približavali iz pravca zapada. Nakon odvbacivanja baklji, avioni su trebali da bombama izvrše udar po lučkim instalacijama oko sidrišta, dok bi preostali avioni naoružani bombama trebali da napadnu ciljeve na sidrišu Mar Piccolo.

Drugi talas od devet aviona Swordfish predvodi proučnik bojnog broda Hejl; vrme poletanja aviona zakazano je za 2120 časova. Pet aviona naoružanih torpedima prišli bi luci iz pravca severozapada, u letu preko grada, a nakon što bi dva aviona izbacila baklje i osvetlila luku. U međuvremenu, avioni naoružani bombama bi napali brodove na sidrištu Mar Piccolo.

Torpeda su bila opremljena novim, duplex upaljačima, projektovanim da se aktiviraju bilo da udare u trup ili prođu ispod brodskog trupa. Torpeda su podešena za dubinu tako da prođu ispod torpednih mreža.

Naređeno je radio ćutanje, koje je moglo da prekine samo izveštavanje da je napad završen.

Uskoro su se posade našle u svojim avionima, a komandant nosača aviona Illustrious okrenuo je brod u vetar i povećao brzinu plovljenja, kako bi potpomogao uzletanje aviona. U 2030 časova je dat signal za poletanje. Avioni Swordfish su uzletali jedan za drugim, prvo L4A, L4K… svih dvanaest.

Avioni su se prikupili na osam milja od nosača i organizovali u četiri grupe po tri aviona. Kako je na snazi bilo radio ćutanje, piloti su se međusobno sporazumevali ručnim signalima i Morzeovom azbukom, koristeći baterijske lampe.

Avioni su nakon oko sat vremena leta upali u maglu, kada se izdvaja grupa od četiri aviona. Piloti koji su izdvojili iz grupe stigli su do luke Taranto samostalno, slušajući instrukcije svojih osmatrača. Jedan od njih je stigao do luke dobrano pre drugih, te je morao da ih sačeka nekih petnaestak minuta. Iako se dejstvo italijanske protivavionske artiljerije pripisivalo izviđačkom letu britanskog Short Sunderland iz sastava 228. Eskadrile, vrlo je verovatno da su italijanski protivavionci uočili prvi avion iz grupe za napad, pošto je izviđački let izveden nešto pre 20,00 časova.

Italijanske prislušne stanice su dobro radile te večeri, te su u oko 22,45 časova oglasili uzbunu. Nekih pet minuta kasnije, protivavionski topovi su krenuli sa pravljenjem zavese, bez obzira što nisu uočavali cilj; baražna vatra je svakako pomogla ostalim britanskim avionima da lakše uoče luku. Vođa grupe je u 22,56 uočio cilj, nakon čega je signalizirao ostalim avionima da zauzmu formaciju za napad. Avioni su se podelili u dve grupe, zavisno od zadatka koji su dobili tokom planiranja napada. U akciju su prvo krenula dva aviona sa bakljama, oznaka L4P i L5B, dok su ostali čekali na njihov učinak. Baklje su ubrzo izbačene, te su i ostali avioni mogli da izvrše svoj zadatak. Nakon što su izbacili baklje, dva aviona su krenula da izaberu prikladne ciljeve za svoj napad bombama. Oba aviona su izabrala slagališta goriva, koja su se nalazila par kilometara od obale. Nakon što su odbacili po četiri bombe, okrenuli su se i izvukli iz područja luke; njihov zadatak bio je završen. Iza njih, instalacije goriva su gorele. U vreme njihovog izvlačenja nakon napada, avioni naoružani torpedima su kretali u napad.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prva tri aviona naoružana torpedima, oznaka L4A, L4R i L4C, smanjila su visinu tokom prilaska luci i preletala iznad ostrva San Pjetro, koji je označavao spoljnu granicu sidrišta Mar Grande. Da bi stigli do cilja, avioni su morali da prođu i preko lukobrana Diga di Tarantola na kome se nalazila linija baražnih balona. Pretnju po avione nisu predstavljali sami baloni, već užad koja je držala balone. Ove sajle su u mraku bile potpuno nevidljive. Piloti su u svojim sećanjima nakon rata, izjavili da nisu videli niti jedno od užadi, već da su jednostavno proleteli uzdajući se u sreću.  Nakon prolaska kroz liniju baražnih balona, ispred L4A su se pojavili italijanski bojni brodovi. Između aviona i bojnih brodova su se nalazila dva razarača, Lampo i Fulmine. Sa brodova je otvorena vatra iz protivavionskog naoružanja. Iza razarača je ležao bojni brod Conte di Cavour, a L4A mu je prišao iz idealnog smera. Nakon otpuštanja torpeda, L4A je oboren. Sećajući se obaranja, piloti Williamson i Scarlett se sećaju da je more ključalo od neprijateljske vatre, te da nisu bili svesni učinka svog torpeda. Njihovo torpedo je pogodilo italijanski bojni brod po sredini trupa i brod je odmah počeo da tone.

Macaulay i Wray, koji su leteli na L4R, prišli su bojnim brodovima leteći iza aviona L4C, u kome su se nalazili piloti Sparke i Neale; nadali su se da će tako smanjiti rizik od udara u užad baražnih balona. Oba aviona su spretno prošla kroz liniju baražnih balona, nakon čega su se našli nešto severnije od Vilijamsona. Prošli su između razarača Lampo i Belena i videli eksploziju torpeda sa L4A. Oba pilota su nameravala da napadnu italijanski komandni brod – bojni brod Vittorio Veneto, ali im ugao nije bio pogodan za izvođenje torpednog napada. Umesto toga, lansirali su torpeda na bojni brod Conte di Cavour. Oba torpeda su promašila cilj, i  u svom prolasku kroz akvatoriju luke eksplodirali su u blizini bojnog broda  Andrea Doria. Ova torpeda nisu uspela da oštete brod. Nakon odbacivanja torpeda, oba aviona su uspešno napustila područje luke.

Nakon izvršenja napada prve grupe, na red su došli avioni druge grupe, takođe naoružani torpedima, koje je predvodio avion L4K sa pilotima Kemp i Bailey. Kao i ostala dva aviona iz te grupe, oznake E4F i L4M, napadali su bojne brodove iz pravca severozapada. L4K je nisko preleteo lukobran i nastavio da leti uz liniju protezanja luke, nastojeći da zaobiđe krstarice i razarače, koje su ležale između njega i bojnih brodova. Linija baražnih balona, koji su bili privezani za splavove, uspešno je zaobiđena. Avioni su preleteli severnije od teških krstarica Fiume i Zara, čija su protivavionska oruđa već dejstvovala. Ubrzo su uočeni i bojni brodovi: Caio Dulio levo i novi bojni brod Littorio desno. Avioni su se nalazili u pogodnom položaju za izvršenje napada. Kemp je napao bojni brod Littorio, lansirao torpedo i krenuo u izvlačenje. Torpedo je pogodilo bojni brod u desni bok, nakon čega je krenuo brzo da se naginje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Za razliku od L4K, piloti Swayne i Buscall u L4M su odlučili da zaobiđu baražne balone, razarače i krstarice sa južne strane, leteći preko centralnog dela sidrišta Mar Grande.

Swordfish je preleteo preko lukobrana leteći na visini od 300 metara, nakon čega je naglo smanjio visinu. Dok je leteo iznad luke, Svejn je uočio dve stvari. Prvo, da je najvećideo projektila protivavionske artiljerije išao visoko iznad njih, i drugo, da nisu koristili reflektore za traženje ciljeva. Jer da jesu, teško da bi se bilo ko od britanskih pilota vratio kući. Avioni su na sidrište psistigli leteći na visini od oko 30 metara. Proleteli su severno od mola, nakon čega su oštro okrenuli u levo. Ispred njega je stajao bojni brod Littorio.

U suštini, Svejn i Buskal su bojnim brodovima prilazili iz suprotnog pravca u odnosu na Kempa i Bejlija. Odbacili su torpedo na daljini od 350 metara od desnog boka bojnog broda, nakon čega su oštro skrenuli u levo. Ipak, tokom manevra su preleteli između komandnih mostova bojnih brodova, a potom i u neposrednoj blizini teške krstarice Gorizia.

Swordfish E4F, sa posadom Maund i Bull, bio je poslednji avion naoružan torpedom. Ovaj avion je do sidrišta doleteo preko Capo Rondinello, odakle je počinjao veliki lukobran. Putanja leta ovog aviona prolazila je neposredno pored kuća zapadnog dela samog grada. Nakon što se spustio na visinu od nekih tridesetak metara, proverio je poziciju u odnosu na odličan orijentir – veliki fabrički dimnjak. I ovaj avion je prvo uočio bojni brod Littorio. Vatra sa obližnjih krstarica ga je naterala da se spusti još niže. Zbog snažne vatre, Maund odlučuje da odbaci torpedo što je pre moguće. Odbacuje ga sa daljine od oko 1200 metara, ali ostaje na kursu sve dok se iza torpeda nisu pojavili mehurići, što je bio siguran znak da je torpedo ispravno i da ide ka svom cilju. Nakon toga, pilot oštro skreće u desno, prolazi kraj italijanskih krstarica i napušta poprište bitke.

Istovremeno sa podilaženjem aviona naoružanih torpedima cilju, i avioni naoružani bombama su podilazili svom cilju – sidrištu Mar Piccolo. Bombama je trebalo napasti neposredno nakon što su prvi avioni odbracili baklje, ali pre nego što avioni naoružani torpedima izvedu svoj napad, čime bi se postiglo maksimalno iznenađenje. U ovoj grupi se nalazilo četiri aviona, predvođeni avionom E5A, na kome su leteli piloti Patch i Goodwin. Preostala tri aviona su bili L4L, sa pilotima Sarra i Barker, L4H na kome su leteli Forde i Mardel-Ferreira i poslednji E5Q sa pilotima Murray i Paine.

Ovi avioni su imali poteškoće da odrede svoj cilj, te su oko dva minuta kružili iznad grada. Uspevaju da uoče dva broda na svojim vezovima, dok je treći izgledao vezan uz ponton. Iza njih se nalazio niz manjih brodova. Ipak, avioni nisu prošli neopaženo, te je ubrzo po njima otvorena žestoka vatra.

Kako avioni Swordfish i nisu najprikladniji za bombardovanje iz obrušavanja, napad je više ičio na neko plitko poniranje. E5A je napao liniju manjih brodova; odbacio je svojih šest bombi, a na jednoj od njih bila je prikačena i crna vojnička čizma – poklon Kraljevskih marinaca.

Sarra i Barker sa svojim L4L su prišli Tarantu iz pravca zapada, leteći iznad kopna na visini od oko 2400 metara. Kao i njihovi prethodnici, ni oni nisu uspeli da uoče krstarice, te su preleteli preko brodogradilišta i istresli svoj tovar bombi na hidroavionsku bazu.

Tokom leta za Taranto, piloti Forde i Mardel-Ferreira u svom L4H gube kontakt sa ostatkom grupe, ali uspevaju da se povežu sa Vilijamsonom i njegovom grupom aviona koji su bili naoružani torpedima. Pratili su ih sve do luke i stigli iznad južnog dela luke u trenutku kada su Kiggell i Janvrin započeli da izbacuju baklje iz svog L4P. Nakon što je uočio luku, preleteo je preko sidrišta sa bojnim brodovima i uputio se ka unutrašnjem delu luke. Svoje bombe je izbacio na grupu većih brodova, za koje je mislio da su lake krstarice i razarač. Posada aviona nije bila sigurna za učinak bombi, te je pilot preleteo luku još jednom. Ovaj potez se može smatrati velikom hrabrošću, s obzirom da je dejstvovalo svo protivavionsko naoružanje sa brodova i obale.

U poslednjem bombarderu, oznake E5Q, nalazili su se Murray i Paine. Oni su leteli iza L4H i kao i ostali, nisu mogli da uoče teške krstarice. Iz tog razloga su, kao i ostali, odlučili da napadnu po nahođenju. Nanišanili su razarač Libeccio, ali su ga pogodili samo jednom bombom. Da ironija bude veća, ni ta bomba nije eksplodirala.

Uzevši sve u obzir, rezultati bombardovanja su bili poražavajući. Primarne mete – tri teške krstarice Trento, Trieste and Bolzano – nisu bile uočene, pošto su njihovi komandanti odlučili da ne dejstvuju i ne privlače pažnju na sebe. Bombama su tako napadnuti manje vredni ciljevi, a i tu je učinak bio gotovo neznatan. Nasuprot njima, torpeda su postigla znatnu štetu. Napad je završen u 23,35 časova, što znači da je ceo napad prvog talasa trajao ne više od 23 minuta. Ipak, dejstvo protivavionskih oruđa je nastavljeno nekih deset minuta nakon što su britanski avioni odleteli.


* Swordfish-from-Illustrious-Cripple-the-Italian-Fleet-768x460.jpg (83.2 KB, 768x460 - viewed 2 times.)

* taranto-attack-768x376.jpg (60.16 KB, 768x376 - viewed 2 times.)
« Last Edit: August 11, 2022, 05:44:43 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #6 on: November 13, 2021, 03:16:58 pm »

Drugi talas

Dok su se avioni iz prvog talasa još uvek nalazili na putu za Taranto, nosač aviona Illustrious je smanjio brzinu plovljenja na 30 čvorova i krenuo u zaokret prečnika 30 milja, kako bi se na vreme našao na istoj poziciji sa koje je poslao i prvi talas aviona. Avioni su do 21,00 časova dopremljeni na palubu i pripremljeni za let. Piloti su se verovatno pitali kolika im je šansa da prežive, pošto nemaju element iznenađenja na svojoj strani.

Nosač je u 21,15 časova bio na početnoj poziciji, te ga je komandant okrenuo u vetar i povećao brzinu plovljenja. Odobrenje za poletanje je dato u 21,20 časova. Poletali su jedan po jedan, u inervalima od po deset sekundi. Prvih sedam aviona je uspešno poletelo, da bi osmi avion zapao u teškoće. Piloti Clifford i Going su sa L5F krenuli napred, kada se odmah pokrenuo i deveti avion, L5Q, u kome su se nalazili Morford i Greene. Avioni su se sudarili krilima i upetljali. Oba pilota su pogasila motore, dok su mehaničari pokušavali da razdvoje dva aviona. Nakon raspetljavanja, pokazuje se da je platno na L5F oštećeno, kako na trupu, tako i na krilu, što je značilo da taj avion neće učestvovati u napadu. Za razliku od njega, L5Q je bio neoštećen. U međuvremenu, šest aviona je bilo u vazduhu, napravilo formaciju oko vođe u L5A, pet milja ispred nosača aviona. Čekalo se na poslednja dva aviona. Konačno, u 21,45 časova L5Q stiže u grupu i prenosi naređenje komandanta nosača aviona da nastave sa akcijom.

Dvanaest minuta kasnije grupa ostaje bez još jednog aviona. Avion L5Q, poslednji preostali bombarder, odjednom je osetio potres, izazvan pucanjem jednog od kaiševa koji su držali rezervoar goriva. Za razliku od aviona naoružanih torpedima, kod kojih je dopunski rezervoar bio pričvršćen iznad zadnjeg kokpita, kod aviona naoružanih bombama i mešavionom bombi i baklji za osvetljavanje bojišta je bio pričvršćen ispod trupa. Ovaj „kvar“ je verovatno bio posledica sudara na palubi nosača. Par trenutaka kasnije, pukao je i drugi kaiš, što je značilo da avion ostaje bez dopunskog rezervoara goriva. Motor je prestao sa radom, a avion je počeo naglo da gubi visinu. Pilot je hitro prebacio napajanje motora gorivom na glavni rezervoar, uspevši da ponovo uputi motor. Ovaj avion nije imao drugog rešenja do da se vrati na nosač, pošto nije imao dovoljno goriva za izvršenje zadatka. Prilikom prilaska nosaču, avion je zasut protivavionskom vatrom, sve dok se pilot nije legitimisao ugovorenim signalom. Preostalih sedam aviona je nastavilo svoj let ka Tarantu.

Grupa aviona je u 23,10 časova uočila cilj, koji se u tom trenutku nalazio 60 milja ispred njih. Luka je bila osvetljena traserima protivavionske municije. Italijanske zvukomeračke stanice su uhvatile zvuk motora drugog talasa aviona, te je dosta protivavionaca još uvek dejstvovalo.

Grupa je u 23,50 časova okrenula ka severoistoku i započela prilazak sidrištu. Pet minuta kasnije, iz grupe se izdvajaju dva aviona sa bakljama, koji su uspeli da se probiju ka istočnoj strani sidrišta Mar Grande. Protivavionska vatra je tokom poslednjih 20 minuta nešto oslabila, pošto je prvi talas aviona napustio zonu sidrišta; ipak, još uvek je bilo sporadične vatre iznad luke. Ostali avioni iz grupe su kružili izvan luke. Nakon što su se dva aviona pojavila nad jugoistočnom stranom luke, vatra protivavionskih oruđa se pojačala, ali su avioni ostali neoštećeni. Baklje su izbačene na približno istom mestu gde su ih izbacili i avioni iz prvog talasa; drugi talas je izbacio ukupno 24 baklji. Bojni brodovi na sidrištu Mar Grande postali su vidljivi; ponoć tek što je prošla. Pet aviona, svi naoružani torpedima, krenulo je u napad na sidrište sa severozapadne strane. Britanski piloti su bili nošeni idejom da izbegnu baražne balone, po cenu da se izlože i snažnoj vatri protivavionskih oruđa.

Avioni su postepeno sa prilaskom cilju smanjivali visinu. L5A uočava bojni brod Littorio ispred sebe; smanjuje brzinu leta na svega desetak metara i sa daljine od oko 650 metara otpušta torpedo, nakon čega napušta sidrište, preletevši preko lukobrana. Nešto iza njega nailazi E4H, koji se postavlja u idealni smer za napad na bojne brodove Andrea Doria ili Vittorio Veneto; međutim, avion dobija iznenadni pogodak. Svedok pogađanja, L5C, posmatra kako avion bez kontrole pada u blizinu splavova sa baražnim balonima, između teške krstarice Gorizia i razarača Gioberti; oba pilota E4H, i Bayley i Slaughter ginu.

Piloti Lea i Jones u avionu Swordfish L5H leteli su iza L5A, ali su napustili usled snažne vatre protivavionskih oruđa napustili letnu formaciju. Nakon što su preleteli preko severne strane sidrišta, okrenuli su ka bojnim brodovima. Bili su previsoko da bi lansirali torpeda, te su krenuli u lagani zaokret u desno, sve dok nije ugledao bojni brod Caio Diulio ispred sebe. Izravnao je avion na nekih desetak metara i otpustio torpedo. Bojni brod Caio Diulio je uskoro potresla snažna eksplozija; topedo je pogodilo u bok, u visini kupole „B“. Nakon uspešnog napada, L5H je krenuo u izvlačenje, pokušavajući da se podigne na veću visinu, kako bi izbegao udarac u neki od jarbola u luci.

Torrens–Spence i Sutton u L5C su do sidrišta stigli letom preko Punto Rondella i krenuli da smanjuju visinu leta, pokušavajući da lete paralelno sa snjevernom ivicom sidrišta, sve dok nisu uočili kanal koji vodi ka Mar Piccolo. To je bio orijentir da pilot krene u zaokret ka bojnim brodovima. Iznenada su uočili E4H u brzom prilasku sa leve strane – skoro na kursu sudara. Nakon što ih je izbegao, Torrens–Spence shvata da je uleteo u užad baražnih balona; avion se nalazio nešto severnije od sidrišta sa teškim krstaricama. Nakon toga uočava kanal sa leve strane i kreće u desni zaokret; uočava bojni brod Littorio. Ugao prilaska cilju nije bio baš najpogodniji, ali je pilot doneo odluku da ipak izvrši napad. Torpedo je usled kvara na mehanizmu otpušteno iz drugog pokušaja. Torpedo je otpušteno sa daljine od oko 650 metara, na brod koji je ležao pod uglom od 45°, te je torpedo promašilo i završilo u lučkom mulju.

Poslednji avion iz grupe, oznake E5H, sa pilotima Wellham i Humphreys, preleteo je preko Mar Piccolo i istočnog dela grada, spuštajući se lagano ka vodi. Avion je prošao oko istočne strane sidrišta Mar Grande pre nego je okrenuo ka bojnim brodovima. Celo područje je bilo isprepletano traserima protivavionske municije i prekriveno mirisom kordita. Posada aviona je začuđujuće zaključila da oruđa ne otvaraju vatru na njih, što će se ubrzo promeniti. Kada se pojavio iznad sidrišta, pilot je video veliki izbor ciljeva. Četiri bojna broda su ležala u dometu njegovog torpeda. Kružio je, na visini od oko deset metara, i odlučio da napadne bojni brod Vittorio Veneto. Torpedo je lansirano sa daljine od oko 450 metara i potom hitro krenuli da se udaljavaju.

Torpedo koje su lansirali prošlo je pored bojnog broda Vittorio Veneto ali je srećom pogodilo veš oštečeni bojni brod Conte di Cavour, koji se nalazio iza njega. Avion je tokom izvlačenja iz vazdušnog prostora luke pogođen u krilo, ali je pilot uspeo da zadrži kontrolu nad avionom.

Nakon što su izbacili baklje, Hamilton i Weekes u E5B i Skelton i Perkins u L4F su okrenuli u desno i smanjili visinu, nakon čega su leteli paralelno sa linijom izbačenih baklji, pola milje unutar kopna, sve dok nisu naišli na skladište goriva italijanske mornarice. Skladište je bilo veoma lako uočljivo, zahvaljujući bombama koje su izbačene iz aviona u prvom talasu. Skladište je uspešno napadnuto bombama sa visine od oko 750 metara.

Avion koji je bio oštećen tokom poletanja sa nosača aviona, Swordfish L5F, vraćen je u hangar, gde je pokušana popravka platna. Mehaničari su iznenađujuće brzo uspeli da zakrpe avion, te je pilot otišao da moli za dozvolu za poletanje. Tako je L5F poleteo nekih pola sata nakon što je poletela glavnina aviona iz drugog talasa. Oni su bili svesni da su im male šanse da pristignu grupu, što je značilo da će biti prepušteni sami sebi u izvođenju napada.

Kao i ostatak aviona drugog talasa, i posada L5F se orijentisala zahvaljujući snopovima protivavionske vatre iznad luke. Iako su relativno brzo stigli do luke, stigli su u vreme kada su se ostali avioni izvlačili nakon izvršenog napada. Vatra protivavionskih oruđa je upravo jenjavala. Za razliku od ostalih aviona, L5F je bio naoružan isključivo bombama, i to sa njih šest. Prema prvobitnom planu, avion je trebao da napadne brodove na sidrištu Mar Piccolo. Kružio je nad istonim delom luke, tražeći pogodnu metu. Za razliku od bombardera iz prvog talasa, L5F je uočio italijanske teške krstarice, osvetljene plamenom skladišta pogonskog goriva. Bombardovao je krstaricu Trento, nakon čega se udaljio ka severu. Kako nije došlo do eksplozija, pilot je pomislio da je promašio krstaricu. U stvari, jedna od bombi je probila palubu broda, ali nije eksplodirala. Nakon što se udaljio od luke, avion je skrenuo na istok, a potom na jug. Iza aviona je ostala luka u plamenu, te se moglo zaključiti da je napad bio uspešan. U 00,35 časova poslednji avion druge grupe je napustio područje luke, nakon čega je utihnula i protivavionska vatra. To nikako ne znači da je bilo tiho; oštećeni bojni brodovi Littorio, Conti di Cavour i Caio Duilio su sedali na dno, a vatrogasne ekipe su se borile sa požarima, kako na bojnim brodovima, tako i na obali, u hidroplanskoj bazi iskladištu goriva.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Bojni brod Conte di Cavour nakon britanskog napada

Povratak na Illustrious

Nakon što je drugi talas aviona poleteo u napad, komandant nosača Illustrious se vratio na svoj kurs, nakon čega je ponovo okrenuo u vetar, kako bi poleteo i Swordfish L5F. Kada je i ovaj avion poleteo, nosač je smanjio brzinu i ušao u kurs jug-jugozapad, čime se malo približavao Kefaloniji. U 23,15 časova, odnosno u vreme nanošenja prvog udara na luku, nosač je sa pratnjom okrenuo u protivkurs i kretao ka naređenoj poziciji „Point Y for Yorker“, 25 milja istočno od pozicije sa koje su avioni krenuli u napad.

Prema planu, nosač je na toj poziciji trebao da bude u 01,00 časa, što je bilo procenjeno vreme povratka preživelih aviona iz napada. Pozicija je bila na nekih 185 milja od taranta, nešto više od dva časa leta. Na nosaču su bili pdoeljenih mišljenja po pitanju očekivanih gubitaka. Illustrious je u 01,00 časa došao na naređenu poziciju i okrenuo u vetar. Radar je u 01,12 uočio prvi avion, 40 milja severozapadno. Ubrzo je letna paluba bila puna vatrogasaca i mehaničara; očekivalo se da se avioni vrate u teškom stanju, oštećeni. Prvi je sleteo L4C, u 01,40, a za njim i ostali. Avioni druge grupe su započeli sletanje u 01,35 dok je poslednji avion iz grupe, zakasneli L5F, koji je sleteo na nosač u 02,50.

Od dvadeset aviona koji su angažovani u napadu, nisu se vratila dva. Gubici u visini od 10% su bili predviđeni u procenama tokom planiranja operacije.

Debrifing sa pilotima nije mogao dati pouzdane podatke o efektima napada, te se moralo sačekati na izveštaje izviđačke avijacije. Ipak, sve je ukazivalo da je napad bio uspešan. Na kraju, stigle su i fotografije izviđača, koje su pokazivala tri potopljena ili nasukana italijanska bojna broda, koji će definitivno biti van stroja za izvesno vreme. Kako više nije hteo da rizikuje živote svojih pilota, Lister odlučuje da prekiine operaciju i pridruži se ostatku Sredozemne flote.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Potopljeni Conte di Cavour

U Otrantskim vratima, nešto nakon ponoći 12. novembra, Pridam-Vipelova Force X (Orion, Ajax, Sydney i razarači Mohawk i Nubian) stigli su u zonu italijanske konvojske rute Bari-Drač i započeli traganje za italijanskim brodovima. Britanci su imali prednost radara, te su u jedan čas ujutru otkrili mali italijanski konvoj od četiri teretna broda, sa pratnjom u vidu pomoćne krstarice Ramb III i torpednog čamca Fabrizi. Pola časa kasnije, britanski brodovi su otvorili vatru na konvoj. Britanci su u svakom pogledu bili nadmoćniji u odnosu na Italijane. Nakon kraćeg artiljerijskog duela, sva četiri teretna broda su potopljena, dok je torpedni čamac bio teško oštećen. Britanski brodovi su bili neoštećeni; torpedo lansirano sa torpednog čamca Fabrizi je promašilo krstaricu Sydney. Nakon toga, britanski brodovi su se uputili na jug, kako bi se sreli sa snagama admirala Kaningema.

Za vreme trajanja operacije Judgement, Kaningemova Force A se nalazila 100 milja južnije i obezbeđivala konvoj ME3, kao i Pridam-Vipelovu Force X i Listerov sastav sa nosačem aviona. Oba detašovana sastava su se u kasno jutro 12. novembra vratila u sastav flote. Sa Kaningemovog komandnog broda Warspite je signalizirano: „Illustrious: Manevar dobro izveden“. Ovo je donekle bio nepotpun signal, pošto je Kaningem u stvari bio oduševljen postignutim rezultatom. Kasnije istog dana, Kaningem šalje ostatku Sredozemne flote poruku: „Nosač aviona Illustrious je izveo najuspešniji napad na Taranto. Procena je da su torpedovani jedan Littorio i dva Cavoura, a da su bombe izazvale dosta požara. Vratili su se svi, sem dva aviona.“

 U Londonu, dva dana kasnije, Čerčil ističe da je napad na Taranto, u borbi za kontrolu nad Sredozemljem, dramatično prevagnuo situaciju u korist Britanaca.

Šteta

Prvo upozorenje o nadolazećem napadu braniocima je stiglo sa zvukomeračkih stanica na obali. Oglašena je uzbuna, posednuta su protivavionska oruđa i pripremljena za dejstvo. Kada je započeo napad, admiral Kampioni je dobio hrpu izveštaja, koji su govorili o oštećenjima bojnog broda Conte di Cavour, koji je pogođen i ima prodor vode. Potom su dva torpeda pogodila bojni brod Littorio. Dolazili su zbunjujući izveštaji o oštećenjima krstarica na sidrištu Mar Piccolo, na hidroplanskoj bazi i skladištu goriva. Požari na obe ove lokacije na obali uskoro su stavljeni pod kontrolu i ugašeni. U hidrplanskoj bazi ozbiljnu štetu je pretrpeo jedan hangar, dok su dva hidroaviona bila potpuno uništena. Kada je reč o skladištu goriva, prvi izveštaji o divljim požarima bili su neprecizni; bio je oštećen sekundarni cevovod. Nepreciznost izveštaja ne čudi, s obzirom da je u trenutku požara sve izgledalo dosta dramatičnije.

Tokom drugog napada, bojni brod Caio Duilio je pogođen u desni bok, kao i Littorio. Što se tiče krstarica na sidrištu Mar Piccolo, palube teške krstarice Trento i razarača Libeccio probijene su sa po jednom bombom, ali ni jedna od njih nije eksplodirala; shodno tome, nije izazvana velika šteta. Ipak, tri bojna broda su bila u ozbiljnim problemima, zahvaljujući pogodcima pet britanskih torpeda – tri u prvom i dva u drugom napadu.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Oštećeni bojni brod Ciaio Dulio.

Kampioni je tek izjutra mogao da sagleda pravi stepen oštećenja brodova. Spasavanje brodova je organizovano tokom iste noći; remorkeri i pomoćni brodovi su angažovani da dva bojna broda odvuku u plitke vode i tako spreče njihovo potapanje, kao i da evakuišu povređene mornare. Nafta je prekrivala površinu oba sidrišta. Za mornare i civile, stanovnike Taranta, scena je bila poražavajuća. Italijanski radio je jevljao o oštećenju jednog bojnog broda, o gubitku šest aviona u luci i još tri na putu ka bazi na Kritu. Čak i nakon ispitivanja dva zarobljena britanska pilota, Vilijamsona i Skarleta, Italijani nisu mogli da prihvate činjenicu da je napad izvršena sa nosača aviona, već su i dalje smatrali da je napad izvršena sa baze na ostrvu Krit.

Od šest bojnih brodova koji su činili jezgro italijanske ratne flote, tri su bila izbačena iz stroja. Jedan od njih nije mogao biti vraćen u stroj. Musolini je ovaj dan nazvao crnim za italijansku flotu.

Pogovor

U odlučujućem trenutku za bitku za Sredozemlje, moć italijanske ratne flote je prepolovljena. Moral Britanaca je osnažen, a duh italijanske komande poljuljan. Kao rezultat toga, delimično, može se posmatrati i loš učinak italijanske flote u bici kod rta Spartivento, koja se odigrala dve nedelje kasnije, kada je Kampioni imao odličnu priliku da uništi Somerivolovu Force H. Umesto toga, italijanska flota se povukla, pošto je Kampioni imao striktno naređenje da ne rizikuje preostale bojne brodove. Italijanska štampa je proglasila pobedu, kako bi demonstrirala da moral i napadački duh flote nisu slomljeni u Tarantu, ali kada je to demantovano, Kampioni je smenjen sa dužnosti.

Ipak, odgovornost za poraz u Tarantu ne leži samo na mornarici. Italijansko ratno vazduhoplovstvo nije uspelo da otkrije prisustvo nosača aviona Illustrious, čak mu je svojim nečinjenjem dozvolila da se približi luci, dovoljno blizu da izvede napad. Ovo se, pak, može pripisati nedostatku adekvatnih aviona, slaboj obuci za izviđačke leove, ali i lošoj saradnji italijanske mornarice i avijacije. Italijanska avijacija je pretrpela kritike zbog toga što nakon napada nije poletela i potopila britanski nosač aviona. U jutro 12. novembra, dva ili tri leteća čamca Cant Z.01 Gabbiano su poletela u potragu za britanskim nosačem aviona, ali su ih britanski lovci Fulmar oborili. Kombinacija radara i veštih lovaca bila je neprobojna barijera za italijansku avijaciju.

Nakon poraza u Tarantu, Nemci su procenili da Italijani više nisu sposobni da dobiju rat u Sredozemnom moru bez pomoći sa strane. To je gotovo odmah dovelo do prebaziranja nemačkog 10. vazduhoplovnog korpusa na Sredozemlje. Ovaj korpus je brojao 80 obrušavajućih bombardera Ju-88 Stuka, 92 srednja bombardera Ju-88, 27 torpednih bombardera He-111 i 38 lovačkih aviona Bf-110. Ovi avioni će 10. januara u vodama između Sicilije i Tunisa teško oštetiti i izbaciti iz stroja britanski nosač Illustrious.

Napad na Taranto bio je prvi napad te vrste. Ima puno špekulacija oko uticaja ovog napada na japansku carsku mornaricu i planiranje njihovog napada na Perl Harbur. Ipak, treba napomenuti da je japanski pomorski ataše u Berlinu dobio zadatak da poseti luku Taranto i izvesti sve što može o načinu na koji je izvršen napad na luku. Izveštaj je završio u rukama admirala Jamamotoa, tadašnjeg komandanta Kombinovane flote i glavnog planera napada na američku pomorsku bazu na Perl Harburu. Takođe, japanski pomorski ataše u Berlinu je po povratku u Japan lično izvestio kapetana korvete Fušidu o napadu na Taranto. Fušida će predvoditi prvi talas napada na Perl Harbur.

Maja 1941, japanska vojna i pomorska delegacija posetila je Italiju i obišla admirala Jakina na njegovom komandnom brodu Littorio, koji samo što se priključio floti. Tokom posete, japanska delegacija je postavila brojna pitanja o napadu i intevjuisala veliki broj očevidaca. Može se zaključiti da su Japanci bili svesni operacije Judgement  i načina na koji je izvedena. Ipak, koliko je ova operacija uticala na planiranje napada na Perl Harbur još uvek je predmet rasprave.


* conte-di-cavour-taranto-ostecenje.jpg (54.09 KB, 485x326 - viewed 1 times.)

* CONTE-DI-CAVOUR-1024x695.jpg (70.04 KB, 1024x695 - viewed 1 times.)

* ciaio-dulio-taranto.jpg (34.48 KB, 534x262 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 11, 2022, 05:44:57 pm by Rade » Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #7 on: November 13, 2021, 06:03:42 pm »

U osnovi ovi mali prepotopski Swordfish aviončići su odigrali popriličnu ulogu.
Ako se dobro sjećam oni su i Bizmarka dotukli ili tako nešto.

poz.
Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #8 on: November 13, 2021, 06:07:11 pm »

Swordfish mu je zadao odlučujući udarac, torpedom u kormilo.
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.037 seconds with 22 queries.