Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 17 058
|
|
« Reply #2 on: November 14, 2021, 04:12:21 pm » |
|
Borbena grupa Pajper (Kampfgruppe Peiper)
Plan operacije „Wacht am Rhein“ je prikazan 6. oklopnoj armiji 6. decembra prilikom izvođenja vežbe na karti u Bruhlu. Pored feldmaršala Modela i njegovog načelnika štaba, bili su prisutni i komandanti korpusa sa svojim načelnicima štabova i komandanti divizija. Jedan od najbitnijih detalja plana odnosio se na mostove na Mezi koje je trebalo zauzeti neoštećene. Taj zadatak će biti poveren specijalno organizovanoj jedinici.
Zona operacije koja je dodeljena 6. oklopnoj armiji bila je neprikladna za brzi proboj. Komandant 1. SS oklopnog korpusa, SS-grupenfirer Herman Pris, nakon rata je objašnjavao da je zona operacije bila vrlo nepovoljna, ispresecana i gusto pošumljena. Per puteva je bilo dostupno za kretanje, ostali su bili većinom šumski uzani putevi.
Korpus je zahtevao da mu se dodeli zona operacije nešto južnije od planirane, gde su bili bolji putevi, ali zahtev nije odobren od strane komande armije. Nakon pažljivog proučavanja postojećih puteva i procene terena, označeno je pet pravaca dovođenja snaga, koji su trebali da za svoje kretanje upotrebe dve oklopne divizije koje bi bile angažovane u prvom borbenom ešalonu. Tri pravca, uslovno rečeno desna, dodeljena su 12. SS oklopno diviziji dok su preostala dva, leva pravca, dodeljena 10. SS oklopnoj diviziji. Uprkos činjenici da su naređenjima odredili da se Lijež zaobiđe sa juga, štab armije je prihvatio ideju o korišćenju nekih ruta prolaženjem severno od grada. Područje severno od grada bilo je pogodnije za prelazak reke, pošto su obale bile niske i ravne. Kako su Nemci procenili da bi protivudar Amerikanaca bio izveden sa tri divizije u području Elsenborna, preduzeli su sve da se nemačke oklopne divizije ne nađu u ovom potencijalnom bojištu, odnosno odredili su im pravce napredovanja van ovog područja. Time su i smanjili potencijalnu opasnost od zakrčenja puteva, pošto se na tom pravcu nisu nalazile druge jedinice.
Iz redova 1. SS oklopnog korpusa izdvojene su snage za specijalnu jedinicu, koja se sastojala iz dve borbene grupe: borbenu grupu Kulman (Kampfgruppe Kuhlmann) iz sastava 12. SS oklopne divizije, vođena majorom Herbert Kulmanom (Herbert Kuhlmann) i Borbena grupa Pajper (Kampfgruppe Peiper) iz sastava 1. SS oklopne divizije, pod komandom potpukovnika Joakimom Pajperom (Joachim Peiper). Ove borbene grupe su imale zadatak da prodru do Meze što je pre moguće i zauzmu mostove kako bi obezbedili prelazak reke i dalje napredovanje nemačkih snaga.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Joakim Pajper, SS potpukovnik
Izviđački bataljoni iz sastava divizija su trebali biti ojačani i tako nastale grupe: Borbena grupa Bremer (Kampfgruppe Bremer) predvođena majorom Gerhardom Bremerom (Gerhard Bremer) iz 12. SS oklopne divizije i Borbena grupa Knitel (Kampfgruppe Knittel) pod komando majora Gustava Knitela (Gustav Knittel) iz 1. SS oklopne divizije – imale su zadatak da izvide teren duž puteva, kao prednji odred, izbegavajući da prime borbu dok je god to moguće, te da zauzmu i drže mostove preko Meze. Glavni elementi divizije bili su po sledećem:
- na pravcu „A“ (najsevernijem) 1. bataljon 25. SS oklopnogrenadirskog puka, sa zadatkom povezivanja sa padobrancima (operacija Stosser) koji su držali raskrsnicu u šumi blizu Mont Rigija; - pravac „B“, Borbena grupa Miler, pod komandom majora Zigfrida Milera (Siegfried Muller) iz sastava 25. SS oklopnogrenadirskog puka (minus 1. bataljon koji je na pravcu „A“), 12. SS protivoklopni bataljon, artiljerijski divizion i inžinjerijska četa; - pravac „C“, prva grupa koja je trebala da nastpa ovim pravcem bila je Borbena grupa Kulman, sastavljena od 12. SS oklopnog puka, 560. protivoklopnog bataljona, oklopno-grenadirskog bataljona, diviziona samohodne artiljerije i inžinjerijske čete. Posle njih, nastupa Borbena grupa Bremer, ojačani izviđački bataljon (12. oklopno-izviđački bataljon), a kao treći nastupa Borbena grupa Kraus, sastava 26. SS oklopno-grenadirski puk (bez 3. bataljona koji je pridodat Borbenoj grupi Kulman), artiljerijski divizion, divizion višecevnih lansera raketa, gro protivavionske divizijske artiljerije i inžinjerijska četa. Ova ruta je bila predviđena i za nastupanje 12. SS oklopne divizije; - pravac „D“, prvo nastupa Borbena grupa Pajper, potom Borbena grupa Sandig, sastava 2. SS oklopno-grenadirski puk (bez 3. bataljona koji je pridodat Borbenoj grupi Pajper), artiljerijski divizion, veći deo protivavionske artiljerije 1. SS oklopne divizije i inžinjerijska četa. Ovaj pravac je bio predviđen i kretanje štabova 1. SS oklopne divizije i 1. SS oklopnog korpusa; - pravac „E“ (najjužniji pravac), prvo koristi Borbena grupa Hansen, sastava 1. SS oklopno-grenadirski puk, 1. SS protivoklopni bataljon, artiljerijski divizion i inžinjerijska četa. Nakon njih, putem nastupa Borbena grupa Knitel, ojačani 1. izviđački bataljon.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Pravci kretanja.
SS-oberfirer Vilhelm Monke (Wilhelm Monke), komandant 1. SS oklopne divizije, 14. decembra organizuje sastanak u divizijskom štabu u Torndorfu, na kome su prisutni i Hansen, Sandig, Pajper i Knitel. Skorceni je takođe bio tamo, sa nekolicinom svojih oficira, pošeto je Borbena grupa „H“ 150. oklopne brigade trebala da sadejstvuje sa Borbenom grupom Pajper. Monke je najavio sled planiranih događaja, naglašavajući značaj svake jedinice stavljene pod komandu divizije, posebno onih koje su ušle u sastav Borbene grupe Pajper.
Sastav Borbene grupe Pajper:
– 1. bataljon 1. SS oklopnog puka:
– 1. i 2. četa naoružane tenkovima Panther
– 6. i 7. četa naoružane tenkovima Panzer IV
– 9. inžinjerijska četa
– 10. četa PA topova (samohodni PA topovi Wirbelwind)
– 501. SS oklopni bataljon naoružan tenkovima Tiger
– 3. pešadijski bataljon
– 13. baterija jurišnih topova 2. SS oklopno-grenadirskog puka
– 2. divizion samohodne artiljerije
– 3. četa 1. SS ininjerijskog bataljona
– 84. divizion PA topova
Pajper je 15. decembra pozvao u svoj štab komandante jedinica koje su ušle u sastav Borbene grupe Pajper. Na sastanku ih je upoznao sa ulogama svake jedinice i kako će se organizovati za predstojeći zadatak; na čelu će nastupati dve oklopne čete naoružane tenkovima Panzer IV, iza njih dve čete naoružane tenkovima Panther, sa poluguseničarima sa panncergrenadirima između njih. Ovi elementi borbenog poretka bi bili praćeni samohodnom artiljerijom i inžinjerijom, dok bi se teški 501. oklopni bataljon sa svojim Tiger tenkovima kretao na začelju. Pajper je smatrao da ovi glomazni tenkovi ne bi doneli neku prednost na čelu borbene grupe, kojoj je manevar bio presudan.
Artiljerijska priprema, koja je počela u 05,00 časova 16. decembra, zatekla je Pajpera na komandnom mestu 12. folksgrenadirske divizije, posmatrajući napredak grenadira, kako bi odredio pravi trenutak za pokretanje svojih jedinica. Iz poruka koje su pristizale na komandno mesto, bivalo je posve jasno da se grenadiri ne kreću tako brzo kako je planirano. Pajper je napustio komandno mesto divizije u 14 časova.
Borbena grupa je u meuvremenu krenula iz svog rejona prikupljanja. Tokom marša se pomešala sa jedinicama 1. SS oklopne, 12. folksgrenadirske i 3. padobranske divizije. Put od Šejda do Lošejma je ličio na jednu saobraćajnu gužvu; most preko železničke pruge je srušen tokom povlačenja nemačkih jedinica i još uvek nije bio obnovljen. Pajper se priključio svojim jedinicama u 14,30 časova i bio je vidno iznerviran nastalom gužvom tako da je naredio svojima da grubo krenu napred, gurajući van puta sve na šta bi naišli. Postupajući na ovaj način, ubrzo su stigli do železničke pruge, koja je takođe bila neobnovljena nakon što je uništena prilikom povlačenja nemačkih snaga. Pajper je u ovom rejonu proveo nekoliko sati, pokušavajući da ponovo uspostavi neki red i poredak. Zaobilazeći uništeni most nekih par desetina metara udesno, prešli su prugu na mestu gde je teren imao manji nagib.
Borbena grupa je u kasnim večernjim časovima vraćena nazad na glavni put, a do 22,00 časova pridružili su se i elementi 501. SS oklopnog bataljona. Pajper je kod Lohejma saznao da su padobranci uspeli da probiju američku liniju južno od sela i da se sada bore zapadno od Lancerata. Odmah je krenuo da iskoristi proboj linije, ali se pojavio problem u vidu nalaženja bezbednog puta južno od Lohejma, pošto je bio postavljen veliki broj mina. Minoistraživači su se nalazili na začelju kolone, pa je i njihovo dovoženje oduzelo dosta vremena. Nešto pre ponoći je naišao na komandanta 9. padobranskog puka, koji je čekao podršku artiljerije da bi nastavio napredovanje. Pajper baš i nije bio srećan zbog toga, pošto nije imao razumevanja za predsotrožnost komandanta padobranskog puka. Kao rezultat toga, komanda 1. SS oklopnog korpusa je prvi bataljon 9. padobranskog puka prepotčinila Borbenoj grupi Pajper.
Borbena grupa Pajper je napustila Lancerat 24. decembra, nešto nakon ponoći. Noć je bila vrlo mračna, a vozila su bila zamračena i kretala su se uzanim putem, sa padobrancima koji su vozačima davali uputstva. Kolona je u ranim jutarnjim šasovima prošla kroz Buholc, selo koje su ranije zauzeli padobranci. Američki radista je uspeo da izbegne pretragu sela tako da je sada sakriven na tavanu jedne kuće javljao svojoj komandi podatke o nemačkim snagama koje su prolazile kroz selo; izbrojao je 30 tenkova i 28 poluguseničara.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Uništeni tenk Panter, „prerušen“ u američki lovac tenkova M-10
Pred samo jutro su stigli u Honsfeld. Američke snage u Honsfeldu – delovi 99. pešadijske divizije i 14. konjičke grupe, bili su iznenađeni i pružili su vrlo malo otpora; većina ih je zarobljena u očajničkom traženju izlaza iz sela. Oni koji su uspeli da izbegnu zarobljavanje otišli su u Hepšed ili čak u Born i Medel. Pajper je kasnije referisao o zarobljenom naoružanju i vojnoj opremi: 15. protivoklopnih topova, 80 kamiona, 50 izviđačkih automobila… Padobranci su se u zoru vratili svojoj komandi, ali su neki od njih, oko jedne čete, naastavili dalje sa Pajperovom grupom na zapad, sve do Stavelota i Stoumonta.
Skvadron američkih lovaca-bombardera kružio je iznad kolone koja se kretala u pravcu zapada i izvršio napad. Protivavionski topovi su otvorili vatru i uspeli da obore jedan avion, ali ne pre nego što su stradala dva protivavionska topa i još par vozila. Pajper na izlasku iz Honsfelda odlučuje da malo skrene sa pravca „D“. Uslovi na putevima zapadno od Honsfelda su bili užasni, a kako je već imao probleme sa stanjem goriva, odlučio je da se popuni na meričkoj benzinskoj pumpi Bulingenu. Selo se nalazilo na pravcu „C“, koji je bio dodeljen 12. SS oklopnoj diviziji, ali sudeći po zvucima borbe sa njegove desne strane i iz pozadine, Pajper je zaključio da je divizija još uvek daleko iza. Grenadiri su ušli u Bulingen u oko osam časova, bez otpora, sem južno od sela gde su manje snage branile malu travnatu poletno-sletnu stazu u blizini Moršneka. Aerodrom je uskoro zauzet, sa 12 uništenih lakih aviona. Pajper je pronašao skladište koje je tražio i ubrzo je pedesetak zarobljenika počelo da puni rezervoare na vozilima.
Američka artiljerija je u 09,30 časova počela da tuče selo. U oko 10,00 časova Pajperova grupa je krenula dalje. Na zaprepašćenje američkih jedinica koje su se nalazile severno od sela, nemačke snage su se kretale ka jugozapadu ka Moderšedu, umesto severno ka Elzenbornu. Pajper je nameravao da se vrati na dodeljeni mu pravac „D“, zapadno ka Lignvilu i Stavelotu. Od oficira koji je zarobljen u Honsfeldu saznao je da je štab 49. brigade protivavionske artiljerije, tako da ga je nosila ideja da zarobi ceo štab koji je brojao oko 400 ljudi. Sve što ga je sada usporavalo bilo je stanje puteva: uzani i blatnjavi. Prošavši pored šačice američkih vojnika u Moderšejdu, borbena grupa je nastavila ka Šopenu, potom Ondenvalu i na kraju ka Tirimontu, gde je prethodnica borbene grupe stigla oko podneva.
Američki 285. artiljerijski divizion je bio stacioniran u blizini američke 7. oklopne divizije u Hirlimu; skoro cela baterija „B“ – oko 140 vojnika i 30 vozila – bila je pridodata oklopnoj diviziji koja se nalazila južnije. U jutro, 17. decembra, mali konvoj je stigao do Malmedija; iako je kapetan Rodžer Mils, odgovorno lice za pokret kolone, bio upozoren na nemačke tenkove istočnije od njega, odlučio je da preuzme rizik , plašeći se da ukoliko zabasaju neće se nikada moći vratiti u stroj. Mali konvoj je stoga krenuo putem N32, u smeru Banjeza. Vojni policajac na raskrsnici im je mahao, preusmeravajući ih na pravi put. Međutim, američka kolona iznenada dolazi pod vatru nakon što je prvo vozilo prošlo raskrsnicu.
Borbena grupa Pajper, krećući se severno od Tirimonta, izašla je na glavni put kod Banjeza i napala američki konvoj. Američki konvoj je potpuno paralisan vatrom nemačkih snaga ;vozila su napuštena u panici, neki od vojnika su bacali oružje i krenuli ka raskrsnici sa podignutim rukama. Nekolicina je zalegla u jarak pored puta i pružila kakav-takav otpor, dok su ostali pokušavalid a se dočepaju šume. Situacija je bila beznadežna, te je poručnik Virdžil Leri naredio prekid vatre i ustao i krenuo da se preda. Nemci su pretresli Amerikance i saterali ih na poljanu u blizini raskrsnice. Nemačka kolona je krenula dalje, ojačana maločas zarobljenim američkim vozilima, dok su zarobljeni američki vojnici ostavljeni sa lakom stražom. Deo zarobljenih američkih vojnika je „dobrovoljno“ seo u vozila da ih oveze za Linjevil. Nešto kasnije su se začuli hici i mitraljeska vatra; nakon zatišja su se ponnovo čuli pojedinačni pucnji. Deo zarobljenika, koji su se sa prvim pucnjevima bacili na zemlju i pravili se mrtvima, uspeo je da pobegne u obližnju šumu i spasi se. Ovaj događaj će ostati zabeleže pod nazivom „Masakr u Malmediju“ i do današnjih dana je izvor kontroverzi. Napisano je više verzija nastanka ovog događaja, te je vrlo teško utvrditi pravu istinu. Činjenica je da je autopsija stradalih američkih vojnika pokazala da je dobar deo njih imao ustrelne rane iza uveta ili u potiljak. Takođe, ostaje činjenica da su Nemci pobili i osmoricu Amerikanaca koji su dovezli vozila u Linjevil. Pored američkih vojnika, Nemci su pobili i desetine civila u tom rejonu. Ostaje čudno da su se ti isti pripadnici Borbene grupe, kada su zarobili američke vojnike kod Honsfelda, Čena i Stumonta, ponašali prema njima sasvim korektno, kao i prema civilima u tim mestima. Ovo, donekle kntradiktorno ponašanje, možda bi se moglo pripisati reakciji mlađih vojnika koji su izgubili kontrolu kada su se suočili sa realnostima bojišta.
Ubistvo vojnika koji su se predali u svakom slučaju je ratni zločin, tu nema dileme. I taj zločin su činile sve zaraćene strane u Drugom svetskom ratu, među njima i Amerikanci. Paradoks je da tužioci nakon Drugog svetskog rata nisu uspeli da nađu naređenje nemačkim jedinicama da strelja zarobljenike, dok je slično naređenje bilo izdavano nekim američkim jedinicama.
Komandant 49. PA artiljerijske brigade, general Timberlejk sa štabom, je napustio Linjevil neposredno pre ulaska nemačkih tenkova, ne više od desetak minuta. Na južnoj ivici sela, tenkovi prethodnice borbene grupe su se susreli sa začelnim osiguranjem 7. oklopne divizije, koja se kretala ka Sen Vitu. Ipak, glavni otpor je došao od tenkova Šerman iz sastava brigadnog borbenog tima američke 9. oklopne divizije, koja se takođe kretala ka jugu kako bi se spojila sa svojim jedinicama kod Sen Vita. Jureći ka mostu u Amblevu, vodeći Panter je dobio pogodak od Šermana koji se nalazio u zasedi, nakon čega se zapalio. Iza Pantera se nalazilo oklopno vozilo sa komandantom borbene grupe Pajperom, koji je uočio Šermana da okreće top ka njemu, te se brzo sakrio iza kuće. Bez obzira, Šerman je našao drugo oklopno vozilo za cilj i uništio ga. U ovom sukobu nemačke snage su ostale bez jednog Pantera i dva oklopna vozila, dok su Amerikanci izgubili dva Šermana i lovac tenkova M-10.
Trka ka zapadu se nastavila nakon dvosatnog zadržavanja kod Linjevila, koliko je trebalo za reorganizaciju. Prethodnica se u 7,30 časova naveče približila Stavelotu. Pripadnici američkog 291. inžinjerijskog bataljona su na putu izradili blokadu. Kako su se nemački tenkovi približavali, na zaustavljanja američkih vojnika su odgovorili vatrom. Inžinjerci su uzvratili vatru, kroisteći ručne raketne bacače. U potpunom mraku, nemački tenkovi su se vratili uz bro, dok su se Amerikanci povukli ka Stavelotu, ostavivši minsku prepreku na putu. Napredovanje nemačke borbene grupe privremeno je zaustavljeno.
Sutradan, 18. decembra u 6,30 časova ujutur, Pajper je sa svojom prethodnicom, otpočeo napad artiljerijskim baražem koji se prolamao dolinom reke Amblev sve dok se nije dovoljno razdanilo. Tenkovi su krenuli niz brdo, sve dok po njima nije otvorena vatra iz topova kalibra 76 mm, koji su se nalazili na položajima 825. bataljona lovaca tenkova. Borbena grupa je nastavila napredovanje i došla do dna doline; prišli su još uvek netaknutom mostu, kratko izmanevrisali i krenuli preko mosta. Ništa se nije desilo. Iako je most bio pripermljen za rušenje, nešto je krenulo po zlu, da li zbog konfuzije među američkim inžinjercima ili zbog nemačkog specijalnog tima koji je bio angažovan na uklanjanju eksplozivnih punjenja.
Kada su nemački tenkovi izašli sa mosta na čistinu, došli su pod udar topa 76 mm sa vatrenog položaja na raskrsnici. Tenkovi su skrenuli u bočnu ulicu, kako bi zaobišli top. Kada su američki artiljerci uočili da su ih nemački tenkovi zaobišli, uištili su top ručnim granatama i povukli se, prepustivši nebranjeni put ostatku nemačke borbene grupe. Nemački grenadiri nisu gubili vreme na čišćenje mesta od američkih vojnika; Borbena grupa je do 10,00 već prošla kroz Stavelot, kontrolišući samo onaj deo grada koji im je trebao da prođu kroz njega.
Komandant 526. pešadijskog bataljona, major Pol Solis, koji je stigao u Stavelot noć ranije, naredio je svojim vojnicima da se povuku kada nemački tenkovi pređu preko mosta i većina je izašla putem ka Malmediju. Solis je sa dva streljačka odeljenja krenuo severno, ka Frankoršampsu. U šumi, severno od Stavelota, nalazilo se skladište goriva; Solis je terao belgijske vojnike koji su čuvali gorivo da ga zapale, kako bi time blokirali put, ali i uskratili ga Nemcima za dopunu svojih tenkova i vozila. Sve ovo se pokazalo kao nepotrebno, pošto Pajper nije čak ni izvidnicu poslao u tom pravcu. Gorivo će zapaliti pripadnici 117. puka američke 30. pešadijske divizije, koji su kasnije tog istog jutra prišli Stavelotu iz tog pravca.
Izašavši na severnu obalu Ambleva, Paper se suočio sa sledećim prelaskom preke reke kod Trua-Pona, gde su se putevi „D“ i „E“ spajali kako bi prešli preko reka Salm i Amblev. Činilo se da je Paper odlučio da ostavi pravac „D“ i krene prohodnijim pravcem „E“, kroz Verbomon i Hamor, ka Hju. kako bi obezbedio zauzimanje krucijalnih mostova u Trua-Ponu, Pajper je organizovao napad iz dva pravca: dok tenkovi budu napadali pravcem „D“, severnom obalom reke Amblev, manje snage će napadati duž pravca „E“ ka Trua-Ponu.
Prethodnica borbene grupe je u oko 10,45 časova uočena na prilazu Trua-Ponu, gde se nalazio vatreni položaj jednog protivoklopnog topa kalibra 76 mm; jedan tenk je pogođen i zaustavljen, ali su top i posluga uništena vatrom iz drugog tenka. Most preko reke Amblev je dignut u vazduh u 11.15 časova, blokirajući borbenu grupu na severnoj obali reke. Snage koje su trebale da napadnu na pomoćnom pravcu, čekale su na uzvišenju iznad mosta preko reke Salm, spremne za napad. Tenkovi su morali da naprave veliki zaobilazak da bi stigli do grada, dok su se grenadiri na južnoj obali samo spustili niz brdo ka reci. U oko 1 čas posle podne, samo što su došli do mosta, američki inžinjerci su digli most u vazduh. Nemci nisu mogli da urade ništa drugo do da tu ostave mali deo snaga, a da se ostatak vrati za Stavelot i priključi glavnini.
Sa uništenjem mosta preko reke Amblev, Pajper nije imao drugih opcija nego da krene putem ka La Glejzu, koja je nosila oznaku pravac „D“. Između Trua-Pona i La Glejza nije bilo nikakvog otpora, te su istog poslepodneva jedinice iz prethodnice javljale o zauzimanju mosta preko reke Amblev kod Šenea; američki inžinjerci nisu dobili naređenje da unište most, te je time ostavljen prolaz u odbrani, koji je Pajper u potpunosti iskoristio. Nešto oko 2 časa posle podne, nakon što je glavnina snaga prešla most, nad bojištem su se pojavili američki lovci-bombarderi i napali kolonu. Nemci su uzvratili, ali su grenadiri morali da zauzmu zaklone i šumama između mosta i Šenoa, tako da borbena grupa nije mogla nastaviti dalje sve dok se svi nisu prikupili, a to sed esilo oko 4 časa posle podne, kda je pagla magla i sakrila ih od dejstva iz vazduha. Od dejstava iz vazdušnog prostora, u par navrata, Pajper je izgubio dvanaest vozila, među kojima su bila i dva Pantera; ipak, najveći gubitak je vreme, Pajper je izgubio dva sata zbog prvog napada iz vazduha, a nije raspolagao viškom vremena.
Pajper je nameravao da se domogne pravca „E“ što je pre moguće, pošto će njime doći do puta N32, sve do Hjua, grada koji je ležao na reci Mezi. Između Pajpera i cilja nalazila su se dva mosta: jedan u Hamoru preko reke Urte i drugi u Nojfmulinu, preko reke Lijene. Vozila iz prethodnice su u 16,30 časova izašli na put N32, nešto južnije od Fridvila i skrenula desno; gore uz put, američki inžinjerci tek što su završili miniranje mosta, tako da su ga digli u vazduh čim su se pojavili prvi nemački tenkovi. Pajper je poslao izvidnicu da pronađe drugi most, dovoljno jak da izdrži prelazak tenkova; međutim, čak i da neka od oklopnih vozila pređu na zapadnu obalu Lijene, mostovi u Šovhedu i Mulen de Rahieru su bili daleko manje nosivosti i ne bi mogli da izdrže prelazak tenkova, te je stoga morao da naredi borbenoj grupi povratak u La Glejz i izlazak na pravac „D“, obezbedivši most u Šeonu jakim odredom. Borbena grupa se u 23,00 časova zaustavila u šumama između La Glejza i Stoumnonta.
Iza njih, pošto borbena grupa Hansen nije uspela da sotvari nikakav uspeh duž pravca „E“, SS-oberfirer Monke naređuje borbenoj grupi Knitel, koja se nalazila u drugom ešelonu, da krene na sever i podrži borbenu grupu Pajper. Jedinica je prešla most u Stavelotu u oko 7 časova uveče, iza jedinica koje su se vraćale iz Vena, sa zadatkom priključivanja glavnini. Kada je Knitel stigao u Stavelot, situacija je bila rizična: američke pešadijske jedinice iz sastava 117. puka su napadale grad, da bi u oko 8 časova uveče jedno nemačko vozilo bilo pogođeno iz lovca tenkova koji se nalazio na trgu, ni 50 metara od glavnog puta za Trua-Pon. Kako bilo, Knitel je nedugo nakon ponoći bio u La Glejzu. Smatralo se da je Stavelot pao u ruke Amerikanaca, što je značilo da je Pajperova borbena grupa bila u opasnosti da bude odsečena.
Nakon što su se prikupili u jutro 19. decembra, Pajper je napao Stoumont. Levo od puta se nalazila litica koja je znatno ograničavala kretanje tenkova. Ipak, desno su se nalazila polja tako da su tenkovi pod zaštitom jutarnje magle mogli da dođu do sela i pre nego što su uočeni od strane Amerikanaca. Prvi tek koji je ušao u selo, krenuo je ka crkvi ali je ubrzo uništen dejstvom protivavionskog topa kalibra 90 mm. Borba se trajala skoro dva časa, sa pešadijom koja je napadala sa juga i tenkovima duž puta, sve dok linija odbrane nije konačno probijena. Branioc, 3. bataljon 119. puka, je imao gubitke od 250 vojnika, dok je 100 vojnika zarobljeno.
Pajper nije želeo da gubi vreme i pošalje izvidnicu, već je umesto toga uputio nekoliko tenkova i poluguseničara ka železničkoj stanici, koja se nalazila van sela. Međutim, ova grupa je naišla na četu iz sastava 740. tenkovskog bataljona, četu iz sastava 119. pešadijskog puka i dve baterije protivavionskih topova (110. i 143. baterija), koji su organizovali odbranu, čekajući nemačke oklopnjake. Nemački tenkovi i oklopna vozila su se pojavili odmah nakon američkih vozila koja su se povlačila. Posade nemačkih tenkova su reagovale vrlo sporo, tak oda su američke snage prve otvorile vatru. Sa ove daljine, nemački tenkovi nisu imali šanse; granata se rikošetirala od čela kupole i skrenula na dole, ubivši vozača. Par sekundi kasnije, pogođen je drugi tenk, potom treći. Ova akcija je bila ujedno i poslednji napad Pajperove borbene grupe.
Dalje napredovanje je bilo ograničeno snabdevanjem, tako da su nemačke snage mogle samo da organizuju odbranu i da čekaju snabdevanje; tako je 1. četa 1. oklopnog puka zauzela položaje na železničkoj stanici Stoumont, dok je 2. četa obezbedila La Glejz od napada sa severa i severoistoka. Jedinice 84. bataljona protivavionskih topova je raspoređena u rejonu oko Šenoa, sa zadatkom zaštite prelaza preko reke Amblev. Grenadiri iz sastava 3. bataljona 2. SS-oklopnog puka su dobili zadatak da ojačaju oklopnjake u Stoumontu i Šenou. Pajper je oko podneva uputio jednu patrolu severno od La Glejza koja je ubrzo naišla na američke snage koje su obezbeđivale skladište goriva, te se nakon razmene vatre povukla.
Stoumnont je još od podneva bio pod snažnom artiljerijskom i minobacačkom vatrom, tako da je Pajper pred veče shvatio da njegove slabe snage neće moći da drže položaj u dužini od 3 km, koliko je bila udaljenost između sela i železničke stanice. Shodno tome, naredio je svojim vojnicima da se po padu mraka povuku , prvo na nasip pored puta, a u 9 časova uveče na ivicu Stoumonta.
U jutarnjim časovima sutrašnjeg dana, Pris je komandno mesto 1. SS oklopnog korpusa prebacio napred u Holchajm, dok je Monke komandno mesto 1. SS oklopne divizije prebacio i Vejn. Pres je razumeo da mu pokret ka zapadu zavisi od Pajpera, tako da je naredio da cela 1. SS oklopna divizija podrži Pajperovu borbenu grupu. Borbena grupa Sandig je dobila zadatak da zauzme Stavelot, borbena grupa Hansen da nastupa pravcem „E“ kroz Longbirm i Vena, dok je borbena grupa Knitel dobila zadatak da se iz La Glejza vrati u Trua-Pon i obezbedi komunikaciju koja je bila važna za snabdevanje nemačkih jedinica. Knitel je uspeo da napravi neki uspeh na visovima zapadno od Stavelota, dok se Hansen suočio sa velikim poteškoćama južno od reke, i to u vidu loših puteva. Sandig nije uspeo da pređe Amblev kod Stavelota, tako da je poslao svoj 11. bataljon kroz Vejn ka Petit-Spaju, gde je prešao most i pridružio se Pajperu.
Situacija za 1. SS oklopni korpus, koji se borio da podrži avanturističku borbenu grupu Pajper, situacija je tog 20. decembra bila na prekretnici. Borbena grupa je prodrla duboko, ali je sada blokirana. Postavlja se pitanje da li može biti popunjena, ojačana, ili uništena?
Odluka Amerikanaca da provere i eliminišu ovaj opasan proboj nemačkih snaga rezultirao je reorganizovanjem snaga u zoni. Tako su 119. pešadijski puk i 740. tenkovski bataljon, koji su bili u sastavu Borbene grupe Harison, potpali pod operativnu komandu 18. vazdušnodesantnog korpusa; istovremeno, korpus je uzeo nazad 82. vazdušnodesantnu diviziju i primio delove 3. oklopne divizije. Borbena rgupa Harison je dobila zadatak da napreduje ka Stoumontu; 504. padobranski puk je angažovan ka Šenou, 505. padobranski puk ka Trua-Ponu, dok je brigadna borbena grupa 3. oklopne divizije prikupljena u blizini Tea.
Iz sastava brigadne borbene grupe 3. oklopne divizije su u jutro 20. decembra upućene tri borbene grupe: borbena grupa Džonson ka Stoumontu, borbena grupa MekDžordž ka Bomontu i La Glejzu i borbena grupa Lavlejdi ka Kou. Borbena grupa Džordan nije imala neki naročiti uspeh, pošto se kretala putem koji je imao visoki teren sa obe strane, te su nemački tenkovi na prilazu Stoumontu uništili prva dva tenka iz američke kolone. Slično tome, borbena grupa MekDžordž je oko podneva zaustavljena na barikadi južno od Bomonta. Na istoku, borbena grpa Lavlejdi je bila nešto uspešnija: napredujući ka jugum bez nailaska na otpor, uspela je da izbije na put N23 između La Glejza i Koa i iskoristivši iznenađenje zauzme kamuflirani konvoj koji je prešao most u Petit-Spa, pokušavajući da izvrši popunu Pajpeerove borbene grupe kod La Glejza. Dalje na jugu, borbena grupa ulazi u Trua-Pon i skreće levo ka Stavelotu; na prilazu Petit-Spa, prvih šest Šermana biva uništeno preciznom vatrom iz nemačkih tenkova i protivtenkovskih topova koji su zauzeli položaje na obali reke i branili most, čime su potisnuli američku borbenu grupu nazad. Borbena grupa Pajper je bila upotpunosti odsečena.
U kasnim poslepodnevnim časovima, 504. padobranski puk je napao Šeno. Pajper, svestan važnosti ove komunikacije, ojačava mostobran elementima 2. bataljona 2. SS oklopnogrenadirskog puka. Paadobranci su napali preko polja prekrivenog preprekama od bodljikave žice, što ih je koštalo velikih gubitaka. Nakon tri pokušaja, uspevaju da dopru do prvih kuća, ali se deo sela još uvek nalazio u nemačkim rukama. Na zapadnom kraju Pajperovih snaga, borbena grupa Harison se probijala pod borbom i napala sanatorijum, veliku zgradu na zapadnom kraju sela. Unutar zgrade je nastala ogorčena borba, u kojoj će brojnije američke snage odneti pobedu, ali tek u 8 časova uveče. Grenadiri su oko ponoći izvršili protivnapad i ponovo zauzeli zgradu sanatorijuma. Tokom borbi su zarobili 30 američkih vojnika i uništili pet tenkova Šerman. U pozadini, situacija je bivala sve gora i gora; Knitel je morao da se povuče do Petit-Spa; Sandig je pokušao još jedan neuspešan napad na Stavelot, a američki inžinjerci iz 105. inžinjerijskog bataljona su u 5 časova ujutru digli most u vazduh.
Mogućnost da se Pajperova borbena grupa izvuče iz ćorsokaka, koju je predložio 1. SS oklopni korpus, odbačena je od strane 6. oklopne armije, a 1. SS oklopnoj diviziji je naređeno da intenzivira napore i da se probije do borbene grupe.
Borbena grupa kod La Glejza nije bila više u poziciji da se suprotstavi američkoj inicijativi; našla se u zamci, bez adekvatne popune, u uzanom džepu. Potreba za konsolidovanjem snaga bila je sve izraženija.
Pajper je u podne pozvao svoje komandante i izneo odluku da se snage koncentrišu oko La Glejza, sa zadatkom da pokušaju da drže most kod Šenoa otvorenim. Povlačenje snaga sa položaja kod Stoumonta ostavila je dvorac Frojd-Kur van zone odbrane. Dvorac je bio bitan, pošto su se u njemu nalazili zarobljenici i ranjenici. Pre nego što je izvršeno povlačenje, svi ranjenici koji su mogli da hodaju, zajedno sa zarobljenicima, dovedeni su u La Glejz. U dvorcu je ostao nemački hirurg sa dva američka bolničara – zarobljenika, koji su vodil iračuna o oko 80 nemačkih i brojnih američkih zarobljenika. Povlačenje iz područja Stoumonta, prelazak preko Ambleva kod Šenoa na odbrambene položaje odmah iza mosta proteklo je bez problema. Unutar Šenoa su vođene borbe između 504. padobranskog puka i nemačke zaštitnice koja je obezbeđivala skraćivanje mostobrana.
Veći deo jedinica 1. SS oklopne divizije je u jutro 21. decembra bio skoncentrisan na visovima između Trua-Pona i Vejna. Tenkovi su krenuli niz brdo ka mostu u Peti Spa, ali je most popustio pod težinom prvog lovca tenkova Jagdpanzer IV/70. Inžinjerci su se angažovali na popravci mosta i tek što su postavili prvi nosač, zasule ih granate američke artiljerije, čime je završen posao oko popravke mosta. Pešadija je prelazila preko ostataka mosta, dok su elementi 1. SS oklopnogrenadirskog puka prešli most tokom noći i nastavili ka severu. Par kilometara južnije, grenadiri su obnovili napade na Trua-Pon i duž pravca „E“. Dve čete iz sastava američkog 505. padobranskog puka, koje su se nalazile na položajima istočno od Salma, bile su primorane na povlačenje, te je most Salm, koji je bio koristan u podršci mostobrana istočno od reke, morao biti dignut u vazduh, po drugi put za četiri dana.
Situacija borbene grupe Pajper je tog 22. decembra bila beznadežna. Američka artiljerija je dejstvovala čitavu noć; borbena grupa MekDžordž i 119. puk su u jutarnjim časovima zauzele područje Frojd-Kura. Na ivici La Glejza su započele ogorčene borbe za svaku kuću, ali kada su se u posleodnevnim časvima sumirali rezultati, grenadiri su uspeli da održe liniju odbrane. Zalihe goriva i municije su bile praktično iscrpljene, a hrana nijie stizala još od prvog dana napada. Snabdevaanje vazdušnim putem nije bilo baš uspešno, pošto je veći deo kontejnera sa zalihama završio u američkim rukama; svega 10% zaliha je završilo kod Nemaca. Goriva je bilo tek toliko da par tenkova promeni vatreni položaj. Prvi SS oklopni korpus je ponovo zatražio dozvolu da se borbenoj grupi Pajper dozvoli da se pod borbom probije nazad i povuče, ali je 6. oklopna armija ponovo odbila zahtev i naredila 1. SS oklopnoj diviziji da pojača napore za povezivanje sa Pajperovom borbenom grupom.
U poručju Trua-Pona, Knitelove snage su se povukle iz borbi za Stavalot i sa ovim pojačanjem, borbena grupa Hansen je pojačala dejstva duž puta N33, te je u podne zauzela Bister; deo borbene grupe Lavlejdi je time odsečen od svoje glavnine; ovo je bio kratkotrajni uspeh pošt su se grenadiri borili bez tepškog naoružanja i bili onemogućeni da se priibliže La Glejzu.
Selo La Glejz, grupa farmi Verimont i zaseok La Ven, sada su bili jedino područje koje je borbena grupa držala pod svojom konstrolom. Toom poslepodneva, američka artiljeria je pojačala dejstva, pretvarajući La Glejz u pakao. Borbena grupa Džordan se probijala od Frojd-Kura ka La Venu, ali su je zaustavili dejstvom nemačkih tenkova, koji su bili skriveni u šumi. Pajper je tog jutra poslao poruku komandi, u kojoj ih izveštava da je „situacija znatno pogoršana; zalihe streljačke municije su oskudne; primorani su da u toku noći prepuste Stoumont i Šeno“, jer je to njihova poslednja šansa da se izvuku. Komanda konačno donosi odluku da se ljudi i vozila probiju na istok; Pajper je naređenje dobio u 5 časova posle podne. Pajper je bio svestan da je to naređenje nemoguće izvršiti, pošto nije raspolagao gorivom za pokret vozila i da je jedino što mogu da učine to da se povuku, ostavivši svo teško naoružanje, ranjenike i zarobljenike. Pozvao je komandire na sastanak, kako bi usaglasili plan povlačenja.
Borba između borbene grupe Lavlejdi i nemačke borbene grupe Hansen, koja je još uvek pokušavala da proširi mostobran severno od Troa-Pona, duž N33, produžila se okom čitavog dana, ali grrenadiri nisu uspeli da se probiju.
Pajper je ono što je preostalo od njegove borbene grupe – manje od 1000 ljudi, poveo pešice nazad, u oko 2 časa u jutro 24. decembra. Mala zaštitnica je ostavljena kako bi zadržala američke snage i pokušala da uništi teško naoružanje koje je ostalo iza njih u selu. Zarobljenici i ranjenici su ostavljeni ali, shodno dogovoru koji je Pajper sa najstarijem američkom oficiru, majoru MekKaunom, nemački ranjenici su nakon tretmana u bolnici trebali biti oslobođeni, kao revanš za amerčke zarobljenike koji su oslobođeni. MekKaun je ostao sa Pajperom kao zalog i trebao je biti pušten na slobodu čim Ameikanci oslobode nemačke ranjenike. Nemci su u La Venu pretražili podrume kuća, ne bi li pronašli vodiča da iih sprovede kroz seoski atar tokom noći. Pronašli su dva lokalna vodiča, te je kolona uspešno prešla reku i nastavila dalje.
Pajper je pre zore stigao u Brum, gde im se priključila mala nemačka prethodnica, te su zajedno nastavili severno, sa namerom da se probiju do Hansenovih položaja, koji su se nalazili u blizini Bistera, ali pošto je most u Kou bio porušen, morali su da odustanu od tog plana. Ostatak dana su proveli skriveni u šumi, kako bi izbegli da budu otkriveni od strane čestih američkih izviđačkih aviona; u kasno posle podne su nastavili dalje, ka jugu. Nešto nakon pada mraka, grupa prelazi put N32, a ubrzo nakon ponoći nailaze na američku predstražu. Tokom kratkog sukoba sa predstražom, major MekKaun krši datu reč i beži. Pajperova grupa prelazi reku Salm gazom kod Rošelinvala, nakon čega ponovo nailazi na američku predstražu, a uskoro dolazi i pod udar mitraljeskog gnezda.
Ostaci borbene grupe Pajper pred zoru nailaze na glavninu svoje divizije. Od 800 ljudi, sa koliko se krenulo u proboj, na odredište je stiglo njih 770.
U međuvremenu, američke snage su ušle u La Ven; oslobođeno je 170 američkih ratnih zarobljenika, a oko 300 nemačkih ranjenika je zarobljeno. Kroz celo selo su se nalazili nemački tenkovi i oklopna vozila, od kojih je svega nekolik ouništeno od strane nemačke zaštitnice. U La Glejzu je nađeno 25 tenkova i 50 oklopnih vozila, tako da su ukupni gubici nemačke borbene grupe Pajper bili oko 45 tenkova, više od 60 oklopnih vozila, artiljerijska oruđa dve baterije
|