PALUBA
March 28, 2024, 10:07:49 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno, dopuna Pravilnika foruma PALUBAinfo, tačka 22
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Odbrana Japana 1945. godine  (Read 3034 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« on: November 27, 2021, 09:54:56 pm »

Uvod

Početak 1945. godine zatekao je Japan na ivici ambisa. Nakon početnog talasa pobeda tokom prvih godina rata, japanske oružane snage su krenule da nižu poraz za porazom. Krajem 1944. godine japanska carska mornarica je ostala bez većeg dela svojih kapitalnih brodova, koji su potonuli u bitkama u zalivu Lejte i u Filipinskom moru. Carska japanska vojska, još uvek značajne veličine, nije mogla da se odupre američkim napadima u pacifičkim kampanjama tokom 1943. i 1944. godine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Odbrana Japana, 1945.

Japan je bio nespreman za neizbežnu konačnu bitku za domovinska ostrva (Hokaido, Honšu, Šikoku i Kjušu). Još od pobede u rusko-japanskom ratu 1904-05. godine, japanska veština ratovanja je favorizovala ofanzivne operacije, dok se prema pitanju priprema za odbranu ponašala vrlo nadmeno. Rat bi se vodio na neprijateljskoj teritoriji tako da su se radovi na pripremama odbrane na teritoriji Japana činile nepotrebnim. Tek su tokom 1944. godine japanski vojni rukovodioci prikazali program za sprečavanje poraza Japana. Tada je i dat prioritet preduzimanju defanzivnih mera na tlu Japana. Međutim, u drugoj polovini 1944. godine je bilo kasno da se isprave godine nemara.

Početkom 1945. godine japanskim ostrvima su pretili napadi teških bombardera i desant savezničkih snaga. Počevši od juna 1944. godine, američki bombarderi tipa B-29 su započeli napade iz udaljenih baza u Kini, ali su u početku bili neefikasni. Pretnja Japanu je intenzivirana u novembru iste godine kada je 21. bombarderska komanda započela napade istim tipom bombardera iz baza sa tek zauzetih Marijanskih ostrva. Japanska protivavionska artiljerija i lovački avioni nisu mogli ozbiljnije da se suprotstave napadima bombardera jer su imali zastarela sredstva i slab sistem ranog upozoravanja. Unutrašnji prsten japanske odbrane je odlučno narušen američkim desantima na Filipine, Ivo Džimu i Okinavu početkom 1945. godine.

Car je 1945. godine konačno odobrio plan i priznao da će se sveto japansko tlo ipak morati pripremiti za odbranu u poslednjoj, odlučujućoj bici. Ovaj pomak je kulminirao u “Planu odlučujuće operacije”, koji je aktiviran početkom aprila 1945. godine. Ovaj plan je dao korake koje je potrebno izvršiti da bi se ostrva odbranila od američkog desanta. Glavni odbrambeni kapaciteti bili su usmereni na Kjušu i ravnicu Kanto oko Tokija.

Plan odbrane je inicirao ubrzane napore Japanaca na izgradnji snaga obalske i protivavionske odbrane, kao i na jačanju garnizona unutar ostrva. Pre 1945. godine, obalska odbrana je bila umerena i usmerena primarno na odbranu ključnih luka i prolaza od dejstva neprijateljskih pomorskih snaga. Međutim, Plan odbrane se preusmerio na protivdesantnu misiju, koja je zahtevala daleko obimniju odbranu. Svesni neuspeha nemačkog Atlantskog zida, Japanci su bili skeptični po pitanju borbene vrednosti teških obalskih fortifikacija. Iz sopstvenog iskustva iz borbi protiv američkih desanata u prethodne dve godine rata, bili su ubeđeni da je odbrana jedino moguća upotrebom formacija kamikaze koji bi naneli ogromne gubitke američkom transportnom brodovlju pre početka same invazije. Japanci su počeli da čuvaju svoje resurse za odlučujuću bitku…

Na kraju, polovično izvedena priprema ostavila je Japan ranjivim na napade američkih bombardera. gard po grad je uništavan napadima iz vazduha, spaljivan napalm bombama. japanska ratna privreda je bila uništena. Polaganje minskih prepreka iz vazduha u teritorijalnim vodama Japana učinilo je da se dobar deo preostalog brodovlja potopi i tako Japan odseče od vitalnih izvora hrane i goriva. Japan je bio na ivici gladi i ekonomskog kolapsa kada je jedan bombarder B-29 bacio atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki avgusta 1945. godine i time izbegao japanski Plan odbrane.


* japan1.jpg (274.48 KB, 1556x1120 - viewed 2 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:22:23 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #1 on: November 27, 2021, 09:58:00 pm »

Razvoj

Japanska vojna politika početkom dvadesetog veka je bila ofanzivno orijentisana, namenjena proširivanju japanske vladavine van japanskih ostrva, na Kinu, jugoistočnu Aziju i Pacifik. Kao rezultat toga, pripremama japanske teritorije za odbranu dat je nizak prioritet. Glavna odbrambena komanda je aktivirana 12. jula 1941. godine. Na čelo te komande postavljen je general (princ) Naruhiko Higašikuni. Njemu je u zadatak data odbrana japanskih ostrva kao i neposredna odbrana Koreje, Tajvana, Karafutoa, kao i Bonina, Rjukjua i Kurilskih ostrva. Kopnena vojska na japanskim ostrvima je bila organizovana pod 4 oblasne komande. Marta 1944. godine, odgovornost Glavne odbrambene komande sužena je samo na japanska ostrva. Ova komanda nije imala direktnu komandu nad jedinicama, ali je uvežbavala svoje funkcije kroz postojeće oblasne komande i štabove, koji su komandovali jedinicama na terenu. Carska mornarica je imala u potpunosti odvojen lanac komandovanja. Između kopnene vojske i mornarice je vladao patološki rivalitet. Tako je avgusta 1943. godine postignut dogovor između kopnene vojske i mornarice kojim je sva odbrana japanskih ostrva pala u nadležnost kopnene vojske, sa izuzetkom određenih pomorskih oblasti. Početkom 1945. godine je sprovedena reorganizacija kopnene vojske, kojom je izvršen prelazak sa mirnodopskih administrativnih formacija na borbene formacije. Formirane su dve armije, ekvivalenta evropske grupe armija, koje sui male zadatak da koordinišu vojne operacije, dok je broj vojnih oblasti sa četiri povećan na šest i reorganizovan u armije ekvivalenta evropskih armija.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Tokijski zaliv je bio jedna od prvih utvrđenih zona, utvrđena krajem devetnaestog veka. U odbrani Tokijskog zaliva nalazila se i baterija kalibra 150 mm u čeličnim kupolama, ugrađenim na poluostrvu Fucu, nasuprot Jokohame. Ove kupole su obično bile naoružane uveženim Krupovim ili Sent Šamond topovima M1890. Neki od njih su još uvek bili u naoružanju 1945. godine

Japanska obalska odbrana, 1944. godine

Kraj japanske izolacije koji je označen posetom eskadre američke mornarice kojom je komandovao komodor Peri, 1855. godine, inicirao je japansko interesovanje za moderne sisteme obalske odbrane. Tokijski zaliv je bila prva lokacija gde je 1880. godine uređena odbrana luke, prema iskustvima evropske prakse. Zadatak obalske odbrane je bio dat u nadležnost kopnene vojske. Nakon Tokijskog zaliva, obalska odbrana je uređena u Šimonosekiju (koji je kontrolisao ulazak u Unutrašnje more) i na ostrvu Cušima, koje je pokrivalo južni prilaz Japanskom moru. Do kraja veka utvrđeno je još nekoliko luka. Obalska artiljerija je postala jedan od najprestižnijih rodova carske vojske. Neke od teških haubica iz sastava obalske odbrane bile su konfigurisane i za opsadno ratovanje, tako da su korišćene i u napadu na Port Artur u ratu 1904-1905. godine. Nakon početne faze izgradnje sistema obalske odbrane tokom osamdesetih i devedesetih godina devetnaestog veka, sledeću veliku fazu u izgradnji je zaustavio zemljotres iz 1923. godine koji je uništio “morske tvrđave” u tokijskoj luci. Krajem dvadesetih godina pokrenut je program utvrđivanja tesnaca Hojo, koji je predstavljao južni prilaz Unutrašnjem moru. Nakon završetka ove faze, na red je došao tesnac Cugaru (između ostrva Honšu i Hokaido) koji je dobio moderne artiljerijske baterije. Sistemu obalske odbrane na raspolaganju su stajali topovi koji su u ratnoj mornarici postali višak na osnovu Pomorske konferencije o razoružanju iz 1922. godine. Krajem tridesetih godina su učinjeni izvesni napori na modernizaciji najvažnijih utvrđenja okrenutih ka Korejskom moreuzu i Japanskom moru, uključujući i Šimonoseki, Iki, Cušimu i Pusan.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Pomorski sporazum iz 1922. je za posledicu imao i dobijanje velikih viškova brodskih artiljerijskih oruđa, koje su upotrebljene u modernizaciji baterija obalske odbrane. Na slici je kupola sa topovima kalibra 200 mm, ugrađena u obalsku odbranu Tokijskog zaliva.

Uprkos proširenjima i modernizaciji obalske fortifikacije tokom tridesetih godina, važnost obalske artiljerije u japanskoj odbrambenoj politici strmoglavo je opala sa slavne pozicije koju je držala na kraju devetnaestog veka. rastuće japansko samopouzdanje u sopstvenu vojnu silu protiv regionalnih rivala kao što su Kina i Sovjetski Savez doveo je do orijentacije na više ofanzivnu strategiju. Do 1939. godine brojno stanje roda obalske artiljerije je opao na svega 3341 pripadnika.

Osnovnu formu obalske odbrane činila je tvrđava. Ovaj termin nije se odnosio samo na tvrđavu kao fortifikaciju, već i na celokupnu prateću odbrambenu infrastrukturu kao i na pridružene pešadijske jedinice. Tvrđave su se kategorisale u tri ranga: A, B i C – u zavisnosti od komande jedinice koja je posedala tu liniju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Obalska artiljerija je zadržala zastarela oruža u svom naoružanju sve do 1945. Na slici je stara haubica M1890, kalibra 280 mm na tipično uređenom vatrenom položaju u blizini Odavare

Vojne operacije na azijskom kopnu su dovele obalska područja pod kontrolu Japanaca, tako da su morali da započnu da uređuju i obale Kine i Koreje. Ova utvrđenja su bila orijentisana ka tome da kontrolišu akvatoriju kojom se dolazilo do japanskih ostrva. Sem Pusana, koji je bio tvrđava A ranga, sve ostale su bile nižeg ranga.

Pre otpočinjanja borbenih dejstava na Pacifiku decembra 1941. godine, obalska artiljerija je bila organizovana u 13 pukova: šest u Japanu, po dva na Tajvanu i u Koreji i četiri u Mandžuriji. Veliki broj ovih pukova u Mandžuriji je imao ulogu opsadne artiljerije za potrebe kopnene vojske. Sve do 1941. pukovi obalske artiljerije su imali “hibridnu” formaciju: divizion obalske artiljerije i dva diviziona teške artiljerije. Tokom 1941. godine je izvršena racionalizacija formacije tako da su pukovi klasifikovani ili kao pukovi obalske artiljerije  ili kao pukovi teške artiljerije koji su se nalazili pod komandom kopnene vojske. Do 1945. godine obalska artiljerija je narasla na 11 tvrđavskih pukova teške artiljerije i jedan samostalni divizion, kao i na 11 samostalnih pukova teške artiljerije i 13 samostalnih diviziona.

Oruđa obalske artiljerije u Japanu nisu bili predmet nekog razvoja u periodu nakon Prvog svetskog rata. Najimpresivniji napori su učinjeni 1926. godine sa haubicama kalibra 410 mm. Kada je mornarica u periodu 1922-27. godine nekoliko teških topova brodske artiljerije prebacila u obalsku artiljeriju projekat haubice kalibra 410 mm je napušten, ali je prototip haubice postavljen u tvrđavu Kotou u Mandžuriji. Upotrebljen je 1945. godine protiv jedinica Crvene armije.

Carska vojska je nabavila i nemački mornarički top Rheinmetall 15cm SK C/28 radi potencijalne upotrebe u sistemu obalske odbrane ali taj top nikada nije ušao u proizvodnju. Japanci nikada nisu pokazali interesovanje za korišćenje železničkih topova za obalsku odbranu. tako je 1930. godine iz Francuske nabavljen top Šnajder kalibra 240 mm radi ispitivanja, i potom poslat u Mandžuriju. Uništen je prilikom povlačenja 1945. godine.

Carska vojska je retko povlačila iz naoružanja zastarele tipove naoružanja, tako da su se topovi i minobacači iz devetnaestog veka zadržali u upotrebi tokom celog Drugog svetskog rata. Najčešće upotrebljavani topovi 1945. godine bili su topovi Tip 7 kalibra 100 mm iz 1918. godine, top Tip 45 kalibra 150 mm iz 1912. godine i poljski top Tip 96 kalibra 150 mm  iz 1936. godine. U upotrebi je bilo i nekoliko tipova starih teških haubica, iako su se prema evropskim i američkim standardima mogli klasifikovati kao minobacači. Među njima su se nalazili haubica 1890 kalibra 280 mm (proizvedeno 220 oruđa), haubica Tip 45 kalibra 240 mm (proizvedeno 80 oruđa) iz 1912. godine i Tip 7 kalibra 305 mm iz 1918. godine (10 sa kratkom i 20 sa dugom cevi). Većina oruđa obalske artiljerije bila je na otvorenim položajima, retko uređenim u nižem stepenu. Japanci su često upotrebljavali kamuflažu preko fortifikacija. Mnogi topovi ugrađeni na kružnim lafetima su iznad sebe dobili konstrukciju od drveta na koju bi se postavljali elementi za kamuflažu topa.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Još jedan primer zadržavanja arhaičnih ali snažnih oruđa u naoružanju, u ovom slučaju haubice Tip 7 kalibra 300 mm. Ova oruđa su obično bila smeštana u duboke artiljerijske položaje i prekrivani kamuflažom.

Sa povećanjem verovatnoće invazije na japanska ostrva nakon 1944. godine, narastao je broj obalskih topova. Proces disperzije starih teških obalskih oruđa iz utvrđenja je nastavljen. Preostala oruđa obalske artiljerije koja nisu ugrađena u sistem, čuvana su u arsenalima, dok je divizijska artiljerija upotrebljavana u ulozi oruđa obalske odbrane.


* baterija_150_mm.jpg (48.7 KB, 679x264 - viewed 1 times.)

* mornaricka_kupola_200_mm.jpg (53.63 KB, 470x335 - viewed 1 times.)

* haubica_m_1890.jpg (54.58 KB, 448x364 - viewed 1 times.)

* haubica_300_mm_tip_7.jpg (54.71 KB, 447x364 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:22:39 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #2 on: November 27, 2021, 10:03:55 pm »

Obalska odbrana japanske carske mornarice

Japanska carska mornarica je tradicionalno bila odgovorna za odbranu obale od napada sa mora. Ministarstvo mornarice je organizovalo japanska ostrva u četiri administrativna pomorska okruga (Jokosuka, Kure, Maizuru i Sasebo) sa šest operativnih sektora (Jokosuka, Kure, Maizuru, Sasebo, Osaka i Ominato). Do pred kraj 1944. godine, svaki sektor je dobio pridruženu Komandu obalske odbrane, koja je obuhvatala Vazduhoplovnu flotilu, Mobilne snage odbrane, Komandu pomorske odbrane i Komandu odbrane kopna.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Obalska odbrana u nadležnosti japanske carske mornarice obično se oslanjala na višenamenske topove nalik ovom na slici, topu kalibra 120 mm ugrađenom u sistem odbrane u blizini Kagošime na južnom delu ostrva Kjušu.

Komanda pomorske odbrane se obično sastojala iz regionalnih Grupa pomorske odbrane. Na primer, Komanda pomorske odbrane Jokosuke se sastojala iz grupa pomorske odbrane Čičijime, Ise, Jokosuke i Onajave. Svaka od njih je imala flotilu za protivpodmorničko ratovanje, tvrđavsku jedinicu, osmatrački odred i bataljon za održavanje. Flotila za protivpodmorničko ratovanje je pod komandom imala sve patrolne brodove, lovce podmornica, minopolagače i minolovce koji su bili pridruženi toj zoni. Tvrđavska jedinica je bila zadužena za aktiviranje podvodnih mina u zoni. Osmatrački odred se sastojao iz posednutih osmatračnica koje su imale za cilj pravovremeno otkrivanje neprijateljskih brodova i aviona.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Brodski top kalibra 120 mm u sastavu baterije na ostrvu Saišu. Prikazan je uobičajeni način ugradnje topa na vatreni položaj, sa municijskim nišama u obodu.

Iako je kopnena vojska tokom rata ostala odgovorna za obalsku artiljeriju, japanska carska mornarica je razmeštala obalske topove unutar Grupa pomorske odbrane, naročito nakon dogovora o zaštiti pomorskih okruga postignutog 1943. godine između kopnene vojske i mornarice. Topovi su najčešće poticali sa oštećenih brodova, mada se dešavalo da potiču i iz magacina gde su čekali na ugradnju u nove brodove. Kalibar se kretao od 120 do 150 mm.

Iako je carska mornarica imala marginalnu ulogu u obalskoj odbrani japanskih ostrva, znatno veću ulogu je imala u odbrani osvojenih ostrva u Pacifiku.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Japanska carska mornarica je ojačavala odbranu oko glavnih pomorskih baza. Ova kupola brodske artiljerije kalibra 150 mm ugrađena je u blizini Jokosuke, iako je prvobitno bila namenjena za obuku posluga brodskih topova

Japan nikada nije gradio obalske fortifikacije slične nemačkom Atlantskom bedemu. Japan nije imao ni približno obalskih topova koliko ih je imala Nemačka. Poređenja radi, nemačka obalska artiljerija u Francuskoj 1944. godine bila je više od 30 puta brojnija od japanske. Japanci su bili upućeni u nemački sistem obalske odbrane, jer su imali oficira za vezu kome je detaljno pokazan sistem obalske odbrane. U jesen 1944. godine, kada je ubrzan program odbrane japanskih ostrva – nemački Atlantski bedem je probijen od strane Saveznika.

Neohrabrujuće performanse Atlantskog bedema, kao i ograničena vrednost obalske artiljerije u bitkama za pacifička ostrva Tarava, Sajpna, Guam i Peleliu nije ohrabrila Japance da ulažu u obalske fortifikacije u odbrani japanskih ostrva tokom 1945. godine.

Strateška PVO japanskih ostrva do 1944. godine

Kopnena vojska je bila vrlo spora u razmeštanju strateške protivavionske artiljerijske odbrane. Prvi protivavionski puk je formiran tek 1924. godine, dok je do kraja 1939. godine na raspolaganju imala svega četiri puka protivavionske artiljerije. Razlog tome leži u tome da im od susedne Kine i Sovjetskog Saveza nije pretila opasnost od napada iz vazduha, kao i u ubeđenju da je lovačka avijacija bolje rešenje od protivavionske artiljerije. Početak borbenih dejstava na Pacifiku decembra 1941. godine doveo je do ekspanzije oružanih snaga japanske carevine, sa omasovljavanjem roda protivavionske artiljerije sa 12 500 pripadnika 12939. godine na 68 500 pripadnika 1941. godine.

Protivvazdušne jedinice su bile organizovane po regionima i bile su pod komandom Komande opšte obrane i vojnih okruga. U periodu od 1941. do 1942. godine, svaki od četiri glavna vojna okruga je imao svoje formacije pod taktičkom komandom komandi armija, a svaka od ovih komandi je obično raspolagala lovačkim pukom, pukom protivavionske artiljerije i jedinicom za rano upozoravanje. Kako su izvori bili ograničeni, prioritet je dat na odbranu velikih naseljenih područja. Na početku rata na Pacifiku snage za protivvazdušnu odbranu nisu bile posebno velike. Raspolagale su sa po oko 300 protivavionskih topova i po oko 100 zastarelih lovačkih aviona Tip 97. Mreža upozoravanja je bila osnovna, ali razgranata, i sadržala je mrežu civilnih i vojnih osmatrača kao i patrolu ranog upozoravanja carske mornarice. Japanci su tokom 1941. godine započeli postavljanje lanca radara Tip A, ali su oni bili prevashodno orijentisani ka Japanskom moru a ne Pacifiku, jer je prema japanskim procenama glavna opasnost pretila od aviona sovjetskog ratnog vazduhoplovstva.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Top Tip 3 kalibra 120 mm je bio najbolje protivavionsko oruđe, ali je proizveden u premalom broju da bi imao veći uticaj. Top sa slike je pripadao odbrani Tokija.

Dulitlov napad, izveden 18. aprila 1942. godine, otkrio je propuste u japanskoj protivvazdušnoj odbrani. Iako je američka borbena grupa otkrivena patrolama japanske mornarice na poziciji oko 600 milja istočno od Japana, pretpostavljeno je da će sa američkih nosača aviona poleteti avioni malog doleta, oko 300 milja. Napad nije očekivan pre 19. aprila. Dolazeći bombarderi B-25 su prvo otkriveni sa osmatračke stanice 70 milja severoistočno od Tokija. Upozorenje je stiglo sa zakašnjenjem, tako da adekvatan odgovor nije mogao biti organizovan. Sirene u Tokiju su se faktički oglasile sa samim početkom napada. Mitraljezima naoružani lovački avioni Tip 97 su se pokazali kao neefikasni protiv američkih bombardera, dok protivavionske baterije nisu ni bile uzbunjene na vreme. Kao odgovor na Dulitlov napad, komandant Komande opšte odbrane, general (princ) Naruhiko Higašikuni je insistirao na reformi protivvazdušne odbrane. kao produkt insistiranja, pokrenuto je proširenje i modernizacija lovačkih pukova, koji su narasli sa tri puka na tri brigade. U proizvodnju su ušli novi protivavionski topovi kalibra 88 i 120 mm i kvalitetniji radari. Japanci su uspeli da reformom gotovo udvostruče brojno stanje ljudstva u protivvazdušnoj odbrani, sa 91 540 pripadnika 1942. godine na 171 000 pripadnika 1944. godine.

Protivvazdušne brigade vojnih okruga su u leto 1944. godine preimenovane u komande protivavionske artiljerije, da bi do kraja 1944. godine narasle na protivavionske artiljerijske divizije. Divizije nisu bile koncentrisane na jednoj lokaciji i imale su i administrativnu i taktičku ulogu. Prva protivavionska artiljerijska divizija, bazirana u Tokiju, je bila daleko najveća i u svom sastavu je imala 8 protivavionskih artiljerijskih pukova i reflektorski puk. Svaki puk je u svom sastavu obično imao dve protivavionske artiljerijske baterije i dve baterije reflektora, dok je sama divizija brojala 93 protivavionskih artiljerijskih baterija. U leto 1944. godine su postojali planovi za konsolidaciju protivavionskih artiljerijskih jedinica iz sastava kopnene vojske i jedinica lovačke avijacije pod komandom Kombinovane protivvazduhoplovne komande, ali je plan napušten usled otpora birokratije. Početkom 1945. godine kopnena vojska je raspolagala sa 569 artiljerijskih baterija sa ukupno 1794 teških topova i 860 automatskih topova malog kalibra.

Osnovno protivavionsko oruđe za stratešku odbranu bio je top Tip  88 kalibra 75 mm, koji je uveden u naoružanje 1928. godine u fiksnoj i mobilnoj verziji. Maksimalna daljina gađanja bila je 8 900 m dok je praktična daljina gađanja bila svega 4 500 m. Pored korišćenja za odbranu domovinskih ostrva, ovo oruđe se nalazilo i u jedinicama kopnene vojske širom japanskih osvojenih teritorija. Za odbranu domovinskih ostrva razmešteno je svega 869 oruđa ovog tipa. Prvo novo oruđe koje se pojavilo tokom rata bio je top Tip 99 kalibra 85 mm. Iako je kalibar topa upućivao na vezu sa Nemačkom, oruđe je bilo u potpunosti japanske konstrukcije. Razvoj topa je završen 1939. godine, ali njegova proizvodnja nije započela sve do juna 1942. godine, nakon Dulitlovog napada. Top je bio osrednjih performansi, sa dometom od 9 750 m, što je omogućavalo dejstvo na američke bombardere tipa B-29.

Nedostaci topa Tip 88 doveli su do podnošenja zahteva za moćnijim oruđem protivavionske artiljerije. Tako je razvijen top Tip  4 kalibra 75 mm, koji je bio baziran na Boforsovom modelu 29, kalibra 75 mm, koji su Japanci zarobili u Kini. Proizvodnja je započela oktobra 1944. godine. Do kraja rata je proizvedeno svega 65 oruđa ovog tipa.

Zabrinutost u vezi strategijskog bombardovanja sa velikih visina dovela je do rada na razvoju snažnijeg oružja, protivavionskom topu Tip 3, kalibra 120 mm koji je imao efikasni domet od 14 500 m. Kao osnov za top uzet je mornarički top Tip 89 kalibra 127 mm. Prva dva oruđa su proizvedena decembra 1942. godine ali njihova serijska proizvodnja nije započela sve do 1943. godine. Tokom rata proizvedeno je ukupno 154 oruđa ovog tipa. To je bio jedan od retkih topova koji se mogao suprotstaviti bombarderima tipa B-29. Obaveštajni podaci o američkom superteškom bombarderu doveli su do radova na uvećanju topa Tip 3 kalibra 120 mm na kalibar 150 mm. Efikasni domet ovog topa iznosio je 19 000 m, ali je do av gusta 1945. godine proizvedeno svega dva oruđa. Nalazili su se u sistemu odbrane Tokija, na položajima neposredno uz carsku palatu.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Protivvazdušna odbrana u nadležnosti mornarice je nekad koristila oruđa sa nedovršenih ili oštećenih brodova, kao što je ovaj standardni brodski protivavionski dvocevni top Tip 98 kalibra 100 mm

Pored baterija iz sastava kopnene vojske, japanska mornarica je branila glavne luke sa oko 981 topova velikog kalibra. Težište protivavionske odbrane iz nadležnosti japanske mornarice nije bilo na glavnim ostrvima, već na zauzetoj teritoriji. Manje od 15% efektive mornarice je bilo angažovano na odbrani glavnih ostrva. Mnogi od ovih topova su bile kopnene verzije brodskih topova, ali je bilo i klasičnih modela, kakve je koristila kopnena vojska.

Upravljanje vatrom i rano upozoravanje

Osnovni problem sa kojim su se suočavale japanske jedinice protivvazdušne odbrane nije bio osrednji kvalitet i broj oruđa, već slab kvalitet opreme za upravljanje vatrom. Proizvodnjom direktora za protivavionsku artiljeriju tokom rata nastojalo se da se zameni komplikovani i skup direktor Tip 97 jeftinijim i jednostavnijim direktorom tipa Tip 2. Za dejstva noću pukovi protivavionske artiljerije su zavisili od dva reflektorska bataljona, opremljenih sa po 18 reflektorima Tip 93. Pored njih, u ovim bataljonima se nalazila i zvukomeračka aparatura Tip 95, vrlo zastarela.

Najvažniji napredak na polju protivvazdušne odbrane u Drugom svetskom ratu bio je radar. Radari za rano upozoravanje bili su od suštinske važnosti jer su omogućavali pravovremeno angažovanje lovačkih aviona za presretanje neprijateljskih bombardera, kao i da pruže potrebne podatke za njihovo navođenje. Radari za upravljanje vatrom su bili neophodni jer su obezbeđivali protivavionskoj artiljeriji podatke za gađanje tako da je protivavionska artiljerija mogla da dejstvuje u svim meteo uslovima i noću. Tehnologija razvoja radara u Japanu nije bila napredna na početku rata. Prema američkim izvorima, japanska radarska tehnologija je 1945. godine bila na nivou američke tehnologije iz 1941. godine.

Razvoj radara za rano upozoravanje potakla je kopnena vojska sredinom tridesetih godina, u kooperaciji sa kompanijom Nippon Electric Company (NEC). Kao rezultat ove saradnje konstruisan je radar Tip A. Bio je primitivne konstrukcije, zasnovan na posebnim predajnim i prijemnim antenama razmeštenim na lokacijama međusobno udaljenim desetinama kilometara. Proizvodnja je odobrena maja 1940. godine, nakon čega je proizvedeno 120 kompleta uređaja. Prvi komplet je uveden u naoružanje 1941. godine. Ovaj tip radara pokazao se kao beskorisan u periodu 1944-45. godine, jer nije davao ni upozorenje, niti preciznu poziciju neprijateljskih aviona.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Mapa pokazuje raspored radara za rano upozoravanje 1945. godine

Japanske vojne misije koje su boravile u Nemačkoj tokom 1941. godine stekli su određena znanja iz oblasti VHF radara, što je pomoglo u projektovanju nove generacije radara za rano upozoravanje, uključujući i NEC-ov radar Tip B, kasnije nazvan Tachi-6 za stacionarnu verziju, odnosno Tachi-7 za mobilnu verziju. Ovaj radar je bio značajan korak napred u konstrukciji radara, jer je imao mogućnost određivanja azimuta i daljine do cilja. Za potrebe japanske kopnene vojske i mornarice proizvedeno je ukupno 825 radara ovog tipa i oni su predstavljali najmasovniji radar za rano upozoravcanje u naoružanju japanskih oružanih snaga i osnovu japanske mreže protivvazdušne odbrane. Glavni nedostatak ovog radara bio je efikasni domet od oko 250 do 300 km.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Radar NEC Tachi 1 na Muroranu, 1945.To je jedan od najranijih tipova za upravljanje vatrom.

Japanski konstruktori su dobili “vetar u leđa” početkom 1942. godine kada su zarobili britanski radar GL Mk.II radar  u Singapuru i američki radar za upravljanje vatrom SCR-268 i radar za rano upozoravanje SCR-270 na Filipinima.

Značajan pritisak za unapređenja protivvazdušne odbrane Japana načinjen je aprila 1942. godine, tako da su već juna iste godine NEC i Tošiba dobili zadatak da počnu rad na radarima za upravljanje reflektorima, a sve pod uticajem zarobljene tehnologije. Ova klasa radara nije bila dovoljno precizna da bi se koristila za upravljanje vatrom, ali je bila adekvatna za usmeravanje reflektora noću. Ispitivanje oba modela radara su započeta januara 1943. godine, ali nijedan od proizvedenih kompleta radara nije bio dovoljno efikasan tako da su zadržani za upotrebu u Japanu. Tošibin radar Tachi-4 bio je rezultat usavršavanja radara Tachi-2. Tehnologija britanskog GL Mk.II bila je iskorišćena kod modela Tachi-3, prvi japanski radar dovoljno precizan za usmerenje artiljerijskih oruđa. Tehnologija korišćena u proizvodnji američkog radara SCR-270 iskorišćena je za radar za rano upozoravanje Tip B, kasnije oznake Tachi-18.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Radar Taichi 2, zasnovan na britanskom radaru zarobljenom u Singapuru

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Radar Taichi 3, kopija britanskog radara GL Mk. II

U jednom od retkih slučajeva nemačko-japanske kooperacije, Nemačka je obezbedila tehnologiju za jedan od radara za upravljanje vatrom, model Wurzburg. Prvi radar je ukrcan na japansku podmornicu I-30, koja je 22. avgusta 1942. godine napustila Francusku. Međutim, ova podmornica je u singapurskoj luci naletela na britansku minu i potonula. Sledeći pokušaj je izveden u leto 1943. godine, sa radarom ukrcanim na dve italijanske podmornice. Međutim, jedna od ovih podmornica je potonula u vodama Španije. Treći pokušaj je bio sa japanskom podmornicom, krajem 1943. godine, na koju je ukrcana tehnička i radionička dokumentacija radara. Proizvodnja kopije radara Wurzburg, sa japanskom oznakom Tachi-24, bila je pred pokretanjem, kada je rat završen. Međutim, deo tehnologije nemačkog radara inkorporiran je u japanske radare Tachi-4-kai i Tachi-31, koji je poslednji i najbolji serijski proizveden radar za upravljanje vatrom u Japanu tokom Drugog svetskog rata.

U periodu od 1943. do 1945. godine proizvedeno je svega 249 radara za upravljanje vatrom. Najopremljeniji deo PVO bila je 1. protivavionska divizija koja je pokrivala Tokijo i centralni Honšu; imao je 75 radara za 127 baterija. Nasuprot njemu, 2. protivavionska divizija koja je branila područje oko Nagoje je imala svega 6 radara za 48 baterija. Slab kvalitet i neadekvatna količina radara za upravljanje vatrom  primorala je japanske jedinice protivvazdušne odbrane da se oslanjaju na zvukomeračku aparaturu i reflektore.


* top_120_mm.jpg (64.18 KB, 680x364 - viewed 1 times.)

* mornaricki_top_120_mm.jpg (45.22 KB, 477x334 - viewed 1 times.)

* dvocevni_brodski_top_kalibra_150_mm.jpg (71.98 KB, 679x366 - viewed 1 times.)

* top_tip_3_kalibra_120_mm.jpg (51.46 KB, 679x339 - viewed 1 times.)

* dvocevni_pat_mornaricki.jpg (75.81 KB, 680x339 - viewed 1 times.)

* raspored_radara_za_rano_upozoravanje.jpg (61.52 KB, 667x415 - viewed 1 times.)

* nec_tachi_1.jpg (50.41 KB, 605x439 - viewed 1 times.)

* taichi_2.jpg (104.37 KB, 680x559 - viewed 1 times.)

* taichi_3.jpg (58.92 KB, 561x412 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:22:53 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #3 on: November 27, 2021, 10:05:51 pm »

Pasivna PVO

Pre 1944. godine, malo pažnje je obraćano na PVO civila i industrije. Bila su izgrađena skloništa za organe komandi i vlasti u Tokiju. Tako su u periodu od 1941. do 1942. godine izrađena podzemna skloništa za potrebe komandi vidova. Posebna skloništa su konstruisana za japanskog cara, kao što je sklonište Obynko unutar dvorskog kompleksa.

Dulitlov napad je podigao svest u smislu shvatanja postojanja potrebe za izgradnjom skloništa za civile, ali je Ministarstvo unutrašnjih poslova tu obavezu prenela na lokalne prefekture, koje su morale da grade skloništa upotrebom sopstvenih kapaciteta i resursa. Vojska je imala potpunu kontrolu nad zalihama cementa i čelika, tako da je ministarstvo jula 1942. godine izdalo uputstvo za izradu otvorenih rovovskih skloništa, a septembra sledeće godine i uputstvo za pokriveno rovovsko sklonište. Oktobra iste godine Ministarstvo je izdalo naredbu kojom je obavezala domaćinstva da izrađuju skloništa za sopstvene potrebe, koja su u stvarnosti bila retko nešto više od običnog rova.

Kada su započeli napadi bombardera B-29, Japanci prave zaokret po pitanju skloništa i kreću da koriste tunele i pećine dovoljno velike da prime veći broj civila. Posleratni američki pristup arhivama pokazao je da su Japanci  kasno shvatili značaj disperzije i otpornosti na bombe. Takođe su uvideli i da kada su Japanci imali dovoljno materijala i radne snage, rezultati nisu izostajali. Skloništa su bila kvalitetna i svrsishodna. Podatak koji poražava je taj da je manje od  2 % stanovništva imalo pristupa uređenim skloništima, s tim da je veći procenat bio u gradovima.

Neki od administrativnih centara su bili zaštićeni skloništima otpornim na udar bombi. Gradski štabovi protivvazdušne odbrane i kontrolni centri su imali konstrukcije ojačane betonom. Dulitlov napad je demonstrirao ranjivost japanske telefonske mreže, tako da su neke ključne telefonske linije bile ojačavane. Početni napadi američkih bombardera bili su usredsređeni na dejstvo po kapacitetima japanske avio industrije. Iako su Japanci bili neodlučni u odobravanju plana disperzije sve do kraja 1944. godine, početkom 1945. godine je situacija postala toliko teška da je pokrenut veliki program odbrane avio industrije od udara iz vazduha. Kako tada nisu na raspolaganju imali ni resursa ni vremena da izrade podzemne ni nadzemne objekte, pribegli su tradicionalnom japanskom metodu sklanjanja u pećine i tunele. Oko 70% japanskih podzemnih građevina 1945. godine je bilo usmereno na zbrinjavanju avio industrije, dok je ostatak bio usmeren ka vojnim i civilnim ustanovama. Februara 1945. godine japanska Vlada je donela “Hitan akt o disperziji fabrika” sa prioritetom na avio industriji, Početa je izgradnja 100 podzemnih fabrika aviona, ali je do kraja rata završena svega polovina planiranih objekata. Od izgrađenih, svega nekoliko je i stavljeno u pogon.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Vazdušni napadi B-29 doveli su do programa disperzije avio industrije korišćenjem tunela i ojačanih hangara za sklapanje aviona. Na slici hangar u kome se vrši finalno sklapanje Micubišijevog aviona J2M3 Raiden

Jula 1944. godine je formirana jedinica inžinjerije koja je imala zadatak da gradi podzemna skloništa za ključne vladine organizacije. Najbitniji objekat je bio novi Carski generalštab, izgrađen u dubini planina blizu sela Macuhiro u području Nagoja. Gradnja je započeta novembra 1944. godine. Planirano je da se organi vojne i civilne vlasti prebace u novi objekat kako bi odatle upravljali odsudnom odbranom japanskih ostrva.

Druga kritična potreba japanske vojske bila je zaštita aviona iz sastava kopnene vojske i mornarice koji su bazirali u Japanu. Jedna od glavnih osnova Kecu-Go (Ketsu-Go) plana bila je očuvanje velikog broja aviona koji bi se koristile kao poslednji talas napada kamikaza protiv nadirućih američkih invazionih snaga. Do 1944. godine praktično da nije bilo radova na izgradnji vazduhoplovnih baza sa ojačan im objektima. Ova “praksa” je promenjena marta 1944. godine, a nakon pojavljivanja američkih nosača u japanskim vodama, kao i sa izvršenjem napada američkih aviona koji su upućivani sa baza sa Aleutskih ostrva.

Pojedinačna skloništa za avione su bila izrađena, ali manji broj, koji je bio ograničen cenom i manjkom materijala. Umesto toga, programom su predvideli izgradnju 15 “vazduhoplovnih tvrđava” na Kurilskim ostrvima, ostrvu Hokaidu, Rjukju i Tajvanu. One bi štitile avione trojako: povećanim brojem protivavionskog oružja, individualnim skloništima sa potpornim zidovima i korišćenjem udaljenih područja disperzije.

U praksi, vazduhoplovne tvrđave nisu bile adekvatne kada su u pitanju bili napadi mitraljezima sa male visine ili napadi bombama sa velike visine. To je krajem 1944. godine dovelo do ponovnog razmatranja podzemnih skloništa i individualnih ojačanih hangara, ali je smetnja ponovo ležala u manjku raspoloživih resursa. Kao rezultat, vazduhoplovstvo je odlučilo da poradi na kamuflaži umesto na ojačavanju skloništa. Avioni su izvučeni miljama daleko od vazduhoplovnih baza i pažljivo su kamuflirani. Na japanskim ostrvima je izrađeno 41 kamufliranih aerodroma, sa posebnom pažnjom na aerodromima na ostrvu Kjušu na kome se nalazilo devet aerodroma. Iako su se kamuflirani aerodromi pokazali kao korisni po pitanju čuvanja aviona od uništenja, njihovu upotrebu su ometali svakodnevni napadi Amerikanaca. Bili su potrebni sati za uklanjanje kamuflaže i vraćanje aviona na aerodrome. Kao rezultat, u leto 1945. godine je došlo do ponovnog talasa izgradnje aerodroma upotrebom civilne radne snage.

Japanska mornarica se suočila sa istim dilemama sa kojima se suočavalo vazduhoplovstvo. Njihovih 70 vazduhoplovnih baza i 24 hidrobaza bile su blizu obale, te je 1944. godine započet rad na njihovom utvrđivanju povećanjem broja ojačanih skloništa. Međutim, resursi jednostavno nisu bili na raspolaganju tako da je početkom 1945. godine započet rad na izgradnji 55 novih “pašnjaka”, što je bilo kodirano ime za nove vazduhoplovne baze, izgrađenih na principima disperzije i kamuflaže. Dodatno je izgrađeno još skladišta u pećinama, naročito za kamikaze.

Finalni zaokret: Kecu-Go plan

Tok rata na Pacifiku je poprimio dramatični zaokret u drugoj polovini 1944. godine. U centralnom Pacifiku, američka invazija na Marijanska ostrva 15. juna 1944. godine je probila unutrašnju liniju japanske odbrane. To je američkoj avijaciji omogućilo pristup aerodromima čijom upotrebom su bombarderi tipa B-29 mogli da dosegnu japansku teritoriju. Japanska mornarica je odgovorila planom nazvanim A-Go, šaljući većinu svojih nosača aviona ka Filipinima gde ih je 19. juna 1944. godine presrela američka mornarica i većinu uništila. To je primoralo japanski generalštab da 21. jula 1944. godine pokrene revidirani strategijski plan za pacifičko ratište nazvan Šo-Go (Sho-Go Pobednička operacija). Ovaj plan se sastojao iz četiri dela: prvi deo je pokrivao odbrambene operacije na Filipinima; drugi deo odbranu Tajvana i Rjukjua; treći deo je pokrivao glavna japanska ostrva, dok je četvrti deo pokrivao odbrambene operacije na severnom delu glavnih ostrva kao odgovor na potencijalni napad Sovjetskog Saveza.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Promena u taktici za Kecu-Go dovela je do prekida gradnje masivnih fortifikacija na plažama. Na slici je uobičajeni tip bunkera na plaži, artiljerijska osmatračnica, građen tokom poslednjeg programa izgradnje

Kao što je predviđeno prvim delom plana “Šo-Go”, snage generala Mekartura su proširile svoja dejstva na Filipine, iskrcavši se na Lejte oktobra 1944. godine. Japanska mornarica se nadala da će poraz pretvoriti u pobedu udarom pomorskih snaga na američke desantne snage, ali je tokom bitke u zalivu Lejte došlo do potapanja većine preostalog dela japanske površinske flote.

Desetkovanje japanske flote nosača aviona 1944. godine je dovelo do očajničkih mera. Shvatajući da njihovi nosači aviona više nisu pandan američkim nosačima, japanska mornarica je pribegla samoubilačkim napadima. Zahvaljujući ambivalentnom stavu japanskog cara prema ovoj taktici, eufemizam “tokko” (skraćeno od “tokubecu kogeki” – specijalna taktika) je u vojsci korišćen za sve samoubilačke napade, iako su bili poznati pod poularnijim nazivom “kamikaze” (božanski vetar). Konvencionalni lovci, bombarderi i torpedni bombarderi  bili su naoružavani bombama i slati u samoubilačke napade protiv američkih ratnih brodova.

Prvi zadatak, poveren 201. vazduhoplovnoj grupi japanske mornarice, krenuo je iz Manile 21. oktobra 1944. godine. Kada su jednom uspeli da pređu prag u bici u zalivu Lejte, mornarica je počela sa proširenjem koncepta tokko taktike kako bi uključili torpeda sa ljudskom posadom (Kaiten) i eksplozivne čamce (Šinyo). Kopnena vojska je počela sa planiranjem primene tokko taktike upotrebom samoubilačkih letelica i asortimana neobičnog pešadijskog oružja.

Pored vojnih poraza 1944. godine, Japan je bio suočen i sa ekonomskom bedom prouzrokovanom napadima američkih podmornica i minskim ratovanjem protiv japanskih teretnih brodova. Japan je zavisio od dopremanja hrane i goriva, što je bilo otežano jer je januara 1945. godine oko 70% japanskog teretnog brodovlja bilo potopljeno. Kao rezultat toga, japanska vojna idustrija je bila paralizovana.

Carski generalštab je 19. januara 1945. godine podneo novi stategijski plan caru, poznat pod imenom Kecu-Go. Ovim planom je konačno priznato da će se odlučujuća bitka voditi na japanskoj teritoriji. Plan je odobren već 20. januara i postao osnovna šema za krajnju odbranu japanskih ostrva. Ovim planom se predviđalo ispravljanje greške u pogledu dugogodišnjeg zanemarivanja potrebe formiranja novih jedinica u Japanu. U to vreme kopnena vojska je raspolagala sa svega devet divizija na japanskim ostrvima. Još uvek je postojao otpor ideji prebacivanja divizija iz Kine, Mandžurije ili jugoistočne Azije jer je postojao strah da će se time izgubiti kontrola okupiranih teritorija. Ovaj plan je takođe pokazao i nedostatke opreme, kao i opadanje vojne moći konvencionalnih japanskih jedinica, tako da se krenulo sa pojačavanjem uticaja tokko taktike. Nije bilo iluzija o sposobnosti kopnene vojske i mornarice da spreče američko iskrcavanje na japansku obalu, tako da je strateški cilj plana bio nanošenje što većih gubitaka Amerikancima koji bi ih eventualno naterali na pregovore i time doneli povoljnije rešenje po Japan za prekid rata, izbegavši tako bezuslovnu kapitulaciju.

Operacije vođene početkom 1945. godine poslužile su samo za pojačavanje potreba za ubrzavanjem realizacije Kecu-Go plana. Američke snage su se 19. februara iskrcale na Ivo Džimu, što je bio još jedan korak bliže japanskim ostrvima. Sa novom fazom napada bombarderima B-29 započelo se u noći 9./10. marta kada je taktika izvođenja napada promenjena sa dnevnih napada sa velike visine na noćne napade sa male visine. U tim napadima je poginulo oko 85 000 Japanaca i uništena polovina Tokija. Kasnije se krenulo sa napadima na druge japanske gradove: Osaka, Kobe i Nagoja. Japanska mornarica još uvek nije u potpunosti prihvatila Kecu-Go plan i 20. marta je podnela nacrt plana za hitne operacije, izdvojivši Rjukju kao “centralnu tačku za odlučujuću bitku za odbranu japanskih ostrva”. kao da su dobili znak, Amerikanci su već 25. marta započeli sa iskrcavanjem na Okinavu, došavši time na sam prag japanskih ostrva. Japanska mornarica više nije imala dovoljno snaga da utiče na iskrcavanje na Okinavu, ali je pokrenula “Ten-Go”, vazdušnu operaciju koja se oslanjala na tokko taktiku protiv američke flote oko Okinave.


* disperzija_proizvodnih_linija.jpg (76.66 KB, 680x489 - viewed 1 times.)

* bunker.jpg (77.46 KB, 680x464 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:23:11 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #4 on: November 27, 2021, 10:08:27 pm »

Ojačavanje odbrane japanskih ostrva

Prvi koraci na ojačanju odbrane japanskih ostrva poticali su iz ranijeg Šo-Go plana. Napori su bili usmereni na odbranu “nacionalne odbrambene sfere” koja je obuhvatala japanska ostrva, ali i kritične prilazne sektore koji su vodili od Ivo Džime do Tajvana i istočnokineske obale i na sever do Korejskog poluostrva. Osnovna namera plana bila je ojačanje protivvazdušne odbrane japanskih ostrva, posebno eskadrila lovaca presretača kako bi se suprotstavili američkim bombarderima. Međutim, plan je obuhvatao i prve velike napore na  ojačanju objekata obalske odbrane izgradnjom pešadijskih i artiljerijskih objekata za dejstvo. Bilo je potrebno izgraditi odbrambene položaje za 45 pešadijskih bataljona i 110 poljskih topova u Japanu, uz dodatak objekata u susednoj Koreji. Japanci su se pri realizaciji plana suočili sa nedostatkom cementa ali i sa nedostatkom iskustva u izgradnji obalskih fortifikacija. Istraživanja u sektoru odbrane iz 1944. godine su pokazala da je manje od polovine položaj bilo izrađeno u najranjivijem Zapadnom vojnom okrugu, dok su ostali okruzi bili daleko slabije pokriveni. Fortifikacije na Rjukjuu, uključujući i Okinavu, su dostigle svega 25% od planiranog uređenja. Principijelna promena sa 3. faze plana Šo-Go na Kecu-Go plan iz januara 1945. godine sastojala se u tome da je težište sa protivvazdušne prebačeno na protivdesantnu odbranu. Plan je aktiviran aprila 1945. godine zahvaljujući pogoršanju japanskih strateških pozicija. Vazduhoplovne baze na Okinavi dovele su Japan u domet američkih lovačkih aviona. Moskva je 5. aprila 1945. godine odbacila rusko-japanski pakt o neutralnosti a japanski obaveštajci su prikupili podatke o početku prebacivanja sovjetskih jedinica sa evropskog ratišta na Pacifik. Najverovatniju pretnju je predstavljao sovjetski napad u Mandžuriji, ali se kao varijanta nije odbacivao ni desant na Hokaido, koji bi bio pokrenut sa Sahalina. Dan kasnije, 6. aprila, poslednji plovni sastav japanske carske mornarice, na čelu sa bojnim brodom Jamato, krenuo je iz unutrašnjeg mora, ali su ga američki avioni desetkovali u vodama oko Kjušua.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Nedostatak vremena i resursa naterao je japanske oružane snage da naglase kamuflažu nad fortifikacijom. Na slici je vatreni položaj haubice kalibra 280 mm kamufliran kao seoska kuća.

Kecu-Go plan je sadržao i plan mobilizacije koji je trebao biti realizovan u tri faze, zajedno sa planom za dovođenje dve oklopne divizije iz Mandžurije u Japan. Cilj Japanaca je bio stvaranje jakih snaga za odbranu japanske teritorije, jačine 26 pešadijskih divizija prve linije, 22 divizije obalske odbrane, dve oklopne divizije, 21 samostalnih mešovitih brigada i 6 samostalnih oklopnih brigada.

Divizije obalske odbrane su imale manje brojno stanje, ali veću vatrenu moć od regularnih pešadijskih divizija. Nisu imale sredstva za transport tako da im je bila namenjena statična uloga, za pozicionu odbranu; njihove brojčane oznake počinjale su sa 100 i 300. Pešadijske divizije prve linije bile su konvencionalne pešadijske divizije i trebale su da budu čuvane u rezervi, da bi se angažovale sa stvaranjem uslova za kontranapad na američke mostobrane. Njihove brojčane oznake počinjale su od 200. Jedinice brojčanih oznaka ispod 100 su bile postojeće pešadijske divizije. Stokovi naoružanja i vojne opreme u Japanu bili su nedovoljni za opremanje svih jedinica, jer planeri nisu predviđali narastanje brojnog stanja divizija kakvo je predvideo Kecu-Go plan.

Poslednja bitka je prema japanskom planu trebala da se odvija u četiri faze. Tokom prve faze, japanske snage su trebale da pokušaju da ometu pripreme Amerikanaca napadajući na sidrišta sa američkim brodovima. Druga faza bi trebala da počne sa pokretom američkih snaga ka Japanu. Tokom te faze, japanske snage bi pokušale da potope što je više brodova moguće, upotrebom podmornica i bombardera. Sa prilaskom američkih snaga japanskoj obali na 1800 do 2000 milja, uputili bi se napadi kamikaza. Bile bi poslate i podmornice Koryo koje bi izvele bilo konvencionalne bilo samoubilačke napade. Na japanskim  obaveštajcima je ležala obaveza da otkrije vreme američkog napada, jer je tada trebalo pokrenuti napade na američke baze na Ivo Džimi, Okinavi i Marijanskim ostrvima, u cilju ometanja američke vazduhoplovne podrške iskrcavanju.

Treća faza bi otpočela neposredno pred iskrcavanje Amerikanaca. Prvi talas bi bio upućen protiv brodova koji su trebali da pružaju vatrenu podršku iskrcavanja i transportnih brodova, a izvele bi ih male podmornice klase Koryu, praćene Kaitenima. Sa početkom iskrcavanja, usledio bi napad eksplozivnih čamaca, kao i dalekometne artiljerije. Svo vreme bi bili izvođeni samoubilački napadi iz vazduha.

Sa trenutkom iskrcavanja Amerikanaca na japansku obalu bila bi pokrenuta četvrta faza. Tokko napadi bi se produžili, a artiljerijska vatra dalekometnih topova bila bi preneta sa sidrišta na obalu. Divizije obalske odbrane bi započele napad na mostobran, dok bi se pešadijske divizije iz rezerve započele marš ka obali, u cilju pripreme za protivnapad. Poslednja stavka plana bila je ta da, ukoliko Amerikanci uspeju da oforme mostobran, i nastave sa borbenim dejstvima ka unutrašnjosti, japanske snage bi prešle na gerilsko ratovanje.

Uzevši u obzir da Amerikanci drže Okinavu, japanski planeri su prilikom procenjivanja verovatnog pravca dejstva američkih snaga, zaključili da bi najverovatnija lokacija za početno iskrcavanje bio jugozapadni deo ostrva Kjušu. Pretpostavljali su da će Amerikanci želeti da izvode operaciju unutar dometa avijacije sa aerodroma na kopnu. Kao datum početka dejstava procenjena je jesen 1945. godine. Procene su govorile i da bi početkom 1946. godine kada ovladaju ostrvom i formiraju nove vazduhoplovne baze u tom području, Amerikanci krenuli ka Kanto zaravni. Cenili su da je Tokijo konačni cilj američke operacije. Shodno tome, ova područja su ojačavana japanskim snagama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Neke od fortifikacija izgrađene duž obale služile su kao artiljerijske osmatračnice i prikupljale podatke za artiljerijske baterije iza obalnog ruba

Kecu-Go je trebao i da predloži taktiku kojom bi se japanske oružane snage uspešno suprotstavili američkoj taktici. Tokom 1943. godine japanska odbrambena doktrina je favorizovala uspostavljanje glavne linije odbrane na samoj obalskoj liniji, što je obeležilo odbranu Tarave i ostalih malih ostrva i atola. Ova taktika se pokazala kao neuspešna jer je sistem odbrane bio vidljiv sa brodova koji su vršili artiljerijsku podršku iskrcavanja, i samim tim je odbrana bila desetkovana pred iskrcavanje. Japanci su grešku ispravili 1944. godine kada su liniju odbrane pomerili unazad, dalje od obale. Takva taktika je korišćena na Sajpanu i Guamu u leto 1944. godine, ali je bila podrivena korišćenjem masivnih protivnapada koji su dovodili do velikih gubitaka i preranog kolapsa sopstvenog sistema odbrane. kao rezultat, početkom 1945. godine na Ivo Džimi i Okinavi se pokazala potreba da se izbegavaju skupi banzai juriši, a u korist neprimetnog, raširenog napada kojim se se povećali gubici američkih snaga. Iako se ova taktika pokazala kao uspešnija od ranijih insistiranja na herojskim jurišima, i Ivo Džima i Okinava su bili izloženi rastućem američkom poverenju u tenkove i tenkove-bacače plamena kao centru gravitacije u ratovanju na kopnu.

Nakon Okinave, postojale su dve vrste mišljenja o budućoj taktici odbrane. Jedna grupa je imala stav da su radovi na fortifikacijskom uređenju zemlje bili neadekvatni i da su novoformirane divizije nedovoljno obučene za izvođenje odbrambenih operacija u obalskom pojasu. Oni su predlagali borbena dejstva koja bi odložila konačnu bitku, gde bi jedinice sačuvale svoju snagu u pokušajima da nanesu Amerikancima što veće gubitke. Druga grupa se snažno suprotstavljala ovom predlogu, tvrdeći da će se time dozvoliti Amerikancima da brzo osiguraju osnovicu za dalje napredovanje ka Tokiju. Na kraju je postignut kompromis koji nije zadovoljio ni jednu stranu. Nova taktika je predlagala da se linija odbrane ne nalazi na oblsakoj liniji, ali ni predaleko od nje, jer je praksa pokazala da je izuzetno teško, čak gotovo nemoguće, izbaciti Amerikance sa ostrva kada se jednom iskrcaju.

Kecu-Go je obuhvatao i mere za fortifikacijsko uređenje, ali ništa slično nemačkom Atlantskom bedemu koji je dočekao savezničke snage u Normandiji. Japanci su izradili priručnik koji je sadržao tri osnovne instrukcije- pravila:
1. Položaji treba da budu izrađeni iza efikasnog dometa neprijateljske brodske artiljerije;
2. Potrebno je izgraditi skloništa unutar pećina kako bi se zaštitili od napada iz vazduha,
3. Nepristupačne terene na većim nadmorskim visinama treba iskoristiti za zaštitu od neprijateljskih tenkova bacača plamena.

Odbrambena doktrina je predviđala pet pojaseva odbrane. Pošto se nova doktrina suprotstavljala uspostavljanju glavne linije odbrane na obalskoj liniji, broj bunkera i ostalih fortifikacija na samoj obali bio je skroman i služili su kao osmatračnice. Iako je broj fortifikacija na obali bio minimalan, neke od njih su bile uključene u sistem odbrane, kako bi izazvale što je moguće veće gubitke američkim snagama. Među njima su se nalazila sredstva za napad samoubica.

Drugi pojas se nalazio odmah iza obalske linije i sastojao se od minskih prepreka  kao i tunela za napade, kroz koje se dozvoljavao napad na neprijatelja po izvršenom iskrcavanju. Glavna linija odbrane se sastojala iz bataljonskih otpornih tačaka prilagođenih za vođenje protivoklopne borbe (bunkeri, položaji protivtenkovskih topova i sklonište za pešadiju koja bi izvela samoubilačke napade naoružana pt minama). Ova linija je trebala da zadrži neprijatelja dovoljno dugo dok iz dubine teritorije ne pristignu snage za protivnapad. Rezervna linija odbrane je posedana u slučajevima probijanja glavne linije odbrane, jer je taktika iz 1945. godine izričito zabranjivala banzai juriše desetkovanih jedinica na bojištu. Umesto juriša, Japanci bi se povlačili na rezervne položaje. I na kraju, peta linija je bila izrađena od fortifikacija koje su prvobitno bile namenjene za smeštaj velikih sredstava, kao što su kamioni i tenkovi, ali i zalihe goriva i raznog materijala.

Nesigurne ekonomske prilike u Japanu tokom proleća i leta 1944. godine takođe su onemogućavale intenzivne radove na fortifikacijskom uređenju teritorije. Zbog uvođenja štednje hrane, porcija je pala na svega 60% od prihvatljivog nivoa, tako da civili često nisu bili u stanju da rade teške fizičke poslove na terenu.  Umesto toga, Kecu-Go je prevideo da se u što većoj meri iskoristi prednost terena , posebno pećine. “Tri principa” su u mnogim slučajevima shvatani doslovce, naročito u jedinicama koje nisu imale iskustva sa utvrđivanjem. Kršenje elementarnih načela u utvrđivanju navelo je mnoge štabne oficire da zaključe da tako organizovana odbrana neće zaustaviti Amerikance. Javile su se ozbiljne sumnje da će fortifikacije i nova taktika sprečiti Amerikance u formiranju mostobrana. Ivo Džima i Okinava su pokazali da takav sistem odbrane ne može da nanese katastrofalne gubitke napadaču. Da bi se pojačao odbrambeni potencijal zemlje, Kecu-Go plan je uveo i “Program nacionalnog otpora”. Ovaj program je predviđao da se svaki japanski građanin, sem dece i starih, žrtvuje u borbi protiv Amerikanaca. Civili su bili naoružani raznim oružjem, među kojima i zaoštrenim štapovima i noževima. Dobrovoljačke snage su brojale 28 miliona ljudi, ali u stvarnosti nisu imali obuku ni oružja. Nije verovatno da bi ove snage nanele odlučujuće gubitke Amerikancima, ali bi tako svakog civila proglasili za vojni cilj.

Trezveniji japanski planeri su shvatali da masovna mobilizacija i pešadijska tokko taktika neće imati odlučujući efekat na odbranu Japana. Jedino oružje koje bi moglo da napravi čudo, bili su vazduhoplovna i pomorska tokko taktika. Jedan kamikaza koji bi uspeo da avionom pogodi transportni brod imao bi potencijal da ubije stotine neprijateljskih vojnika. Kao rezultat, Kecu-Go je očekivao da tokko operacije imaju apsolutno vitalni značaj u konačnoj odbrani Japana.

Tokko odbrana

Dok su japanske oružane snage pokušavale da prikažu tokko taktiku kao tradicionalni način borbe Japanca, samoubilački napadi su u početku dočekani sa neodobravanjem. Šire je prihvaćena 1944. godine kao jedini izlaz iz očajničkih situacija. Početni plan za razvoj tokko oružja delom je rađen zbog nemogućnosti japanske industrije tog vremena da razvije napredna precizna oružja. Pokušaji da razvije vođenu protivbrodsku raketu, sličnu nemačkoj Hs.293 ili Fritz-X, došli su prekasno. Stoga je u leto 1944. godine predložen razvoj protivbrodske rakete sa ljudskim vođenjem, koja je kasnije evoluirala u MXY7 Okha (Trešnjin cvet). Neuspeh u razvoju vođenog torpeda doveo je 1943. godine do predloga da se razvije torpedo „sa posadom“, ali je u početku odbijen jer operater nije imao mogućnosti da izbegne smrt prilikom upotrebe ovog sredstva. Događaji iz 1944. godine uklonili su ovo „ograničenje“ i doveli do razvoja samoubilačkog torpeda Kaiten. Katalizator za primenu tokko napada bila je bitka u Filipinskom moru (19. jun 1944. godine) koja je završena uništenjem većine preostalog kadra mornaričkih pilota, koji su u bici naneli malo štete američkoj mornarici. Viceadmiral Takiđiro Oniši, komandant 1. vazduhoplovne flote, imao je stav da dok god piloti idu da ginu u borbenim operacijama, njihova smrt se ne treba smatrati uzaludnom.

Iako je veliki trud ulagan u razvoj specijalnog oružja za samoubilačke napade, većina uspešnih projekata su u stvari bili konvencionalni avioni pretvoreni u samoubilačke letelice jednostavnim naoružavanjem bombama sa modifikovanim upaljačima koji bi se aktivirali prilikom udara samog aviona u metu. Oniši je formirao prvu jedinicu samoubica – kamikaza na Filipinima. Prvi napad ovom jedinicom je izveden 25. oktobra 1944. godine tokom bitke u zalivu Lejte. Svega 12 angažovanih aviona uspelo je da potopi nosač aviona St. Lo i da ošteti još dva. Ovi rani, spektakularni uspesi, uspeli su da uklone sve protivnike samoubilačkih napada tako da je tokom proleća 1945. godine porastao broj samoubilačkih misija. U toku borbenih dejstava u bici za Okinavu, aprila 1945. godine, izvršeno je preko hiljadu letova. U periodu od oktobra 1944. do avgusta 1945. godine izvršeno je oko 3000 samoubilačkih misija japanskih pilota kamikaza.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Prvo sredstvo za izvođenje tokko napada iz vazduha bila je Oka. Nakon upotrebe početkom 1945, Oke su čuvane za konačni obračun u ojačanim skloništima nalik ovome na slici

Japanci su na osnovu izveštaja mornarice i avijacije doneli pogrešne zaključke o efikasnosti napada. Japanci su cenili da su potopili šest nosača aviona, jedan eskortni nosač aviona i deset bojnih brodova, uz veći broj manjih brodova, što je ukupno dalo cifru od 81 potopljenih ratnih brodova američke mornarice. Verovali su da su tokom bitke za Okinavu potopili polovinu američkih nosača aviona. U stvari, nisu potopili ni bojne brodove, niti nosače aviona. Ukupno je potopljeno 34 brodova, među kojima najviše razarača koji su se nalazili u zaštiti plovnih sastava.

Uprkos nanetoj šteti, samoubilačke misije su omogućile retku priliku za japansku kopnenu vojsku da nanese ozbiljnu štetu američkim snagama u trenutku kada se konvencionalna taktika vođenja rata pokazala i kao skupa i kao neefikasna. Kao rezultat toga, tokko taktika je zauzela centralno mesto u Kecu-Go planu i proširena je značajno izvan improvizovanih vazdušnih napada u bitkama za Filipine, Ivo Džimu i Okinavu. Široki dijapazon samoubilačkih oružja i taktike bile su uključene u planiranje borbenih dejstava u vazduhu, na moru i na kopnu. Sastanak u komandi 6. vazduhoplovne armije održan jula 1945. godine imao je kao zaključak da će samoubilačke misije imati odlučujući uticaj na odbijanje američke invazije, te da se može očekivati da će se ovakvim borbenim dejstvima uništiti između jedne trećine i jedne polovine desantnih snaga.

U leto 1944. godine japanska mornarica je raspolagala sa oko 4300 školskih aviona koji su mogli biti konvertovani u samoubilačke letelice. U ovu cifru su uračunati ne samo školski avioni za osnovnu i naprednu obuku pilota već i zastareli lovački avioni. Ovom broju treba dodati i 700 bombardera različitih tipova. Najmoderniji lovački avioni, poput Raidena i Šidena u početku nisu bili planirani za konverziju, jer su procene govorile da će biti angažovani u sastavu lovačke pratnje. Kasnije su i ti avioni stavljeni na listu za konverziju. Konferencija održana u julu mesecu donela je zaključak da će oko 60% raspoloživih snaga biti operativno u vreme američkog iskrcavanja, te da će od 2400 aviona, koliko će učestvovati u dejstvima, njih 400 postići pogotke.

Japanci su smatrali, dosta optimistično, da će jedan od tri angažovanih aviona postići pogodak u pretrpanoj formaciji transporta, a ne u raširenoj formaciji sa jakom protivavionskom odbranom – kakv je bio slučaj u borbenim dejstvima tokom 1944-45. godine. Ovi napadi će po njima biti efikasniji jer će u samom napadu učestvovati i eksplozivni čamci i torpeda. Ova pomorska komponenta napada bi trebala da, prema procenama, uništi još oko 70 američkih brodova. Ovakve projekcije su ukazivale da će savezničko brodovlje sa pet ukrcanih divizija biti potopljeno u početnoj fazi operacije, što je predstavljalo trećinu desantnih snaga. Kako je cilj bio potapanje 500 američkih transportnih brodova, napravljeni su planovi na povećanju broja aviona – kamikaza tipa Oka i Curugi. Do kraja godine je trebalo proizvesti preko 2000 aviona.

Novi tipovi samoubilačkih aviona bili su mešavina naprednih aviona sa pogonom na mlazni i raketni pogon, kao i jeftinih aviona sa konvencionalnim pogonom. Avion na raketni pogon Oka Tip  11 ušao je u proizvodnju oktobra 1944. godine i po prvi put je upotrebljen marta 1945. godine. Ovi mali avioni su otpuštani sa bombardera tipa G4M2, koji se pokazao kao prespor i ranjiv na dejstvo lovaca presretača. Nakon borbene upotrebe u proleće 1945. godine, u zalihama je u julu 1945. godine ostalo oko 230  aviona ovog tipa.

Avioni Tip  11 trebali su biti zamenjeni avionima na mlazni pogon Oka Tip  22, koji bi se podvešavali na brži bombarder tipa P1Y i lansirani sa veće udaljenosti od objekta napada, čime bi imali veće šanse da izbegnu avione iz lovačke zaštite plovnog sastava. Najintrigantnija verzija samoubilačkog aviona bila je verzije Ohka Tip  43, preteča modernih protivbrodskih raketa lansiranih sa kopna. Ova verzija je imala povećani raspon krila i turbomlazni pogon. Konstrukcijski su bile predviđene za lansiranje sa obalskih lansera. Svaka „baza“ bi se sastojala od nekoliko katapulta – lansera, u blizini pećina u kojima bi bile smeštene letelice do neposredno pred lansiranje. Proizvodnja prve letelice ovog tipa započeta je jula 1945. godine na poluostrvu Miura. Planirana je proizvodnja 41 lansera i 245 skloništa, na ukupno sedam lokacija. Rok za završetak proizvodnje bio je oktobar 1945. godine.  Iako je nekoliko lokacija bilo izgrađeno, a katapulti provereni, proizvodnja samih letelica nije počela sve do pred sam kraj rata.


* kamuflaza_fortifikacije.jpg (61.82 KB, 478x363 - viewed 1 times.)

* osmatracnica.jpg (73.15 KB, 569x386 - viewed 1 times.)

* oka_u_ojacanom_sklonistu.jpg (79.6 KB, 572x438 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:23:25 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #5 on: November 27, 2021, 10:13:14 pm »

Tokko plovila

Prva samoubilačka plovila delo su pripadnika kopnene vojske zaduženog za logistiku u Pacifiku. Aprila 1944. godine general potpukovnik Jošiaburo Suzuki je predložio da se mali čamci naoružaju eksplozivom i drugim vrstama naoružanja i da se njima izvedu napadi na američki desant. Izgradnja čamaca, kao i uporedo formiranje prvih jedinica naoružanih ovim čamcima, započelo je septembra 1944. godine. U vreme početka projekta postojala je izvesna odbojnost prema samoubilačkim napadima, tako da su čamci mogli da vrše napad na dva načina: prvi, da u prolasku pored neprijateljskog broda odbace dve dubinske bombe koje bi detonirale ispod broda i tako da uništile, i drugi, da čamac udari u neprijateljski brod, što bi aktiviralo eksplozivno punjenje smešteno u pramcu čamca. Posade čamaca su činili pitomci starosti 16-17 godina, koji bi nakon izvršene akcije posthumno bili unapređeni u čin poručnika. Čamci su dobili ime Renraku-tai.  Puk naoružan ovim čamcima imao je kodirano ime „puk Akatsuki“. Puk se sastojao od tri čete čamaca, sa po 18 čamaca. Ove jedinice su po prvi put upotrebljene u bici za Okinavu, kada je sedam pukova sa više od 700 čamaca bilo razmešteno na Kerama Retto i okolnim ostrvima. Predstavljali su veliku opasnost za neprijatelja ali nisu bili posebno efikasni jer je veći deo njih bio presretan patrolama i uništavan. Potopili su jedan desantni čamac i oštetili dva razarača i jedan desantni čamac.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Renraku čamac je na krmi imao rampu pod uglom koja je služila da se sa nje u vodu, u neposrednoj blizini američkih desantnih plovila, obore dubinske bombe. Na slici: pripadnik američkih oružanih snaga testira zaplenjeni Renraku čamac.

Japanska mornarica je postala svesna ideje japanske kopnene vojske u leto 1944. godine. Kako nije želela da bude nadmašena, formirala je sopstvene odrede eksplozivnih čamaca. Čamci klase Šinyo bili su vrlo slični čamcima Renraku-tai, s tom razlikom da ovi nisu imali opciju napada dubinskim bombama, jer su od samog početka razvijani za izvođenje napada udarcem o cilj. Kako bi se razlikovali od čamaca izgrađenih po projektu kopnene vojske, čamci klase Šinyo su imali i pomoćno naoružanje koje se sastojalo od dva raketna bacača kalibra 120mm na krmi, a koji su služili za ometanje nišandžija na brodu-meti, ili bi se lansirali na metu neposredno pred sam udar. Izgrađena je i veća verzija, oznake Tip  5, koja je imala dvočlanu posadu. Ovaj tip čamaca je imao funkciju vođe diviziona. Kao sekundarno naoružanje imao je teški mitraljez, kojim je odbijao napade torpednih čamaca. Posade čamaca su regrutovane među srednjoškolskom omladinom, starosti 15-16 godina. Prve jedinice su formirane u Sasebou krajem 1944. godine odakle su prebazirale na Koregidor (Filipini), gde nisu bili angažovani u većem obimu. Japanska mornarica je planirala da do septembra 1945. godine izgradi oko 7000 čamaca ovog tipa. Par hiljada je bilo izgrađeno pre kraja rata, ne samo u Japanu, već i u Singapuru, Kini i holandskoj Istočnoj Indiji.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Samoubilački čamac Šinjo japanske mornarice. Razlikuje se od čamca istog tipa kojim su bile naoružane jedinice kopnene vojske po lansirnoj šini na krmi čamca.

Pored samoubilačkih eksplozivnih čamaca, japanska mornarica je izgradila i više tipova džepnih podmornica i jahaćih torpeda. Najpoznatije je bilo jahaće torpedo Kaiten. Razvoj Kaitena je započet marta 1944. godine. To je bio derivativ torpeda Tip  93 Model 3, sa uvećanom centralnom sekcijom trupa i sekcijom bojeve glave. Torpeda su mogla da se lansiraju sa različitih tipova platformi, uključujući podmornice i specijalno prilagođene brodove, ali i sa kopna. najuobičajeniji sistem lansiranja bio je sa podmornice koja je na palubi nosila između dva i šest torpeda, zavisno od gabarita same podmornice – nosača. Proizvodnja Kaitena pokrenuta je avgusta 1944. godine. Prvi put su upotrebljena u početnoj fazi Kecu-Go plana, kada su u vodama Ulithi atola napali sidrište američke mornarice. Nakon mnogih pokušaja, Kaiten torpeda su se pokazala kao neefikasna, potopivši svega dva broda. Ipak, ova torpeda nisu izbačena iz naoružanja, već su dobila svoje mesto u sistemu odsudne odbrane japanskih ostrva. Do kraja rata proizvedeno je više od 400 torpeda, uglavnom u verziji Tip  1.

Kada je reč o džepnim podmornicama, razvijena su dva modela: Korju i Kairju, koje su mogle da nose po dva torpeda. Koryu ih je nosila jedno iznad drugog, u pramčanim torpednim cevima, dok su podmornice klase Kairyu nosile torpeda u torpednim cevima montiranim na spoljnoj strani oplate. Iako su mogle da izvrše napad lansiranjem torpeda i izvlačenjem, od njih se očekivalo da izvrše napad udarom u brod-metu, kako bi se osiguralo potapanje pogođenog broda. Koryu se smatra najefikasnijom samoubilačkom podmornicom. Za potapanje dva broda bilo je potrebno upotrebiti tri podmornice. Do kraja rata je izgrađeno 110 podmornica klase Kuryu i 250 podmornica klase Kairyu, ali se ne može reći da su u dovoljnoj meri angažovane u borbenim dejstvima. Japanska mornarica je samoubilačke jedinice namenjene odbrani obale organizovala u jurišne grupe, koja se sastojala iz mešovitih jedinica podmornica, jahaćih torpeda i eksplozivnih čamaca. Eksplozivni čamci iz sastava kopnene vojske takođe su potpali pod komandu ovih jurišnih grupa.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Jedna od najčešćih modela samoubilačkih podmornica, model Korju. Do septembra 1945. trebalo je proizvesti 570 podmornica ovog tipa. Imala je petočlanu posadu i bila naoružana sa dva torpeda kalibra 450 mm.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Podmornica Kairju je bila mala podmornica sa dvočlanom posadom i mogla je poneti dva torpeda na spoljnim nosačima ili sa eksplozivnim punjenjem sa kontaktniim upaljačem na pramcu. Podmornica je bila jeftina za proizvodnju, za pogon je korišćen automobilski motor Isuzu.

Pored samoubilačkih plovila, japanska mornarica je pripremala i samoubilačke jedinice za blisku borbu, koje bi uništavale američka desantna sredstva pri njihovom prilasku obali. Podvodne jurišne jedinice, zvane Fukuryu, bile su neobičan pokušaj pomorskog okruga Jokosuka na razvoju metoda za napad na brodove upotrebom ronilaca – ljudi žaba. Projektovano je ronilačko odelo koje je do avgusta 1944. godine proizvedeno u ukupnoj količini od 1000 kompleta, a sa planom da se do septembra 1945. godine proizvede još 7000 kompleta. Njihovo osnovno oružje je bila mina Tip  5, mase 10 kg, koja je imala formu eksplozivnog punjenja na kraju dugačke motke, na čijem vrhu se nalazio kontaktni upaljač. Uobičajena taktika se sastojala da se ronioci razmeste u rejonu očekivanog nailaska neprijateljskih brodova. Tipični položaj odbrane se sastojao iz reda kontaktnih mina, na dubini od 10 – 15 m koje bi ronioci u pogodnom trenutku otpustili ka površini. Bliže obali se nalazio pojas sastavljen od tri reda ronioca, međusobno udaljenih po 60 m. Smaknuti poredak ronioca u redovima omogućio je da maksimalni slobodni prolaz bude ne veći od 20 m. Zadatak ronioca je bio da minom pogode dno desantnih brodova u trenutku njihovog prelaska preko pozicije ronioca. Iza pojasa sa roniocima nalazio se red magnetnih mina na dubini od 3 m, i na kraju red kontaktnih mina na dubini od svega 90 cm.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Ovaj crtež američke obaveštajne službe prikazuje japanskog ronioca sa aparaturom za disanje pod vodom. Na desnoj strani crteža se vidi presek mine Tip 5 sa 10 kg eksploziva

U cilju obezbeđivanja zaštite ronioca od kontramera Amerikanaca izvršeni su razni eksperimenti koji su rezultirali gradnjom betonskih podvodnih skloništa. Ta skloništa ne samo da su trebala da pruže zaštitu od američkih kontramera već su trebale i da ih zaštite od eksplozija prouzrokovanih dejstvom susednih ronioca. Osnovna formacija ronioca bilo je ronilačko odeljenje od 6 pripadnika, sa pet odeljenja u vodu, pet vodova u četi i tri čete u bataljonu. Prvoformirana jedinica ronioca bila je 71. Totsugekitai Arashi iz Jokosuke, koja se sastojala od dva bataljona. Još četiri bataljona je trebalo da se pridruži jedinici nakon završene obuke. Prema planovima Japanaca, ova jedinica je trebala da naraste na oko 4000 pripadnika, koji bi imali osnovni zadatak da brane tokijsku luku i obližnja mesta desanata na ostrvu Honšu. Još dve jedinice (81. Arashi u Kureu i Kawatana Arashi u Sasebu) su trebale da broje po oko 1000 pripadnika. Komanda mornarice je blagonaklono gledala na ovakav načini organizovanja odbrane tako da je želela da za realizaciju Kecu-Go plana obezbedi oko 40 000 ronioca, ali su bili osujećeni u planovima zbog nedostatka opreme.

Razrađenija šema odbrana glavnih luka, kao što je Tokijo, bila je odbrana upotrebom podvodnih bunkera. Kao preliminarni plan, neki od rashodovanih teretnih brodova su modifikovani ugradnjom vodonepropusnih odseka i spremišta vazduha i naoružani torpednim cevima. Brodovi su potopljeni, a voda izbačena iz komora. Posada bi potom prešla u bunkere upotrebom ronilačkih odela i posela podvodne baterije. Smena bi trajala deset dana. Postojali su izveštaji da su na ulazu u Tokijski zaliv bila izgrađena tri bunkera, ali su japanski oficiri nakon rata demantovali te izveštaje.

Kopnena vojska je takođe razvijala nekonvencionalna oružja za odbranu obale. Razvoj novih taktika i oružja za odbranu obale bio je poveren 10. vojnoj eksperimantalnoj stanici u Murotsu. Jedan od projekata je bio “potapajući top”. Potapajući top Model 1 je bio u vidu usidrene čelične plutače koja je mogla da se potopi ili izroni na površinu pomoću balasnih tankova. Plutača je imala dve varijante naoružanja. Prva varijanta je imala top kalibra 20 mm, a druga top kalibra 37mm. Posadu su sačinjavala dva ronioca koji su mogli da borave unutar plutače. Smena je trajala 48 sati za varijantu u zaronjenom stanju, odnosno nedelju dana u površinskom stanju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Ilustracija potopive plutače Tip 1, naoružane topom kalibra 37 mm

Taktika upotrebe se sastojala u tome da u prilasku američkih desantnih sredstava obali, formacija plutača izroni na površinu, nakon čega bi bila otvorena vatra iz topova. Izrađene su dve plutače i maja 1945. su podvrgnute testiranju. Brzo je usledio model Tip  2, koji je u stvari bila jednostavna konstrukcija podmornice u vidu cilindra koja je imala ugrađen motor snage 15 KS kojim su pokretani kompresori, pumpe za vodu i punjene baterije za pogon elektromotora snage 10KS.. Posada ovog tipa plovila je brojala dva do tri člana, a pomoću elektromotora je mogla ploviti brzinom od 3 čv u površinskoj, odnosno 2 čv u podvodnoj vožnji. Od naoružanja je raspolagala topom kalibra 75 mm. Prototip je konstruisan u kompaniji Mitsui jula 1944. godine, ali su probne vožnje otkrile mnoge probleme. Uočeni problemi su otklonjeni do 8. avgusta, kada su izvršene probne vožnje, tako da je podmornica bila spremna za proizvodnju.

Ovi potapajući topovi bili bi podržani potapajućim bunkerima Model 3. Oni su bili uvećana verzija bunkera Tip  2, ali namenjeni za smeštaj mina. Naime, u njima se moglo smestiti 115 malih plutajućih mina mase po 5 kg, kao i municija za potapajuće topove. Prototip je izrađen u kompaniji Micubiši u Nagasakiju sredinom jula 1945. godine. Testirani su u luci do 9. avgusta iste godine.

Odbrana Kjušua

Japanski obaveštajci su procenili da će početno iskrcavanje američkih snaga biti izvedeno na ostrvu Kjušu, tak oda su najintenzivniji radovi na organizovanju odbranu bili upravo tamo. Odbrana Kjušua je bila u odgovornosti 16. oblasne armije, koja je u leto 1945. godine imala u svom sastavu dve armije, 15 divizija, sedam samostalnih mešovitih brigada, tri oklopne brigade i dve tvrđave. Zahvaljujući važnosti Kjušua, razvijen je deo operativnog plana kodnog imena Mutsu-Go, koji je obeležio taktičke ciljeve različitih jedinica koje su bile na raspolaganju na Kjušuu.  Zahvaljujući datom prioritetu, radovi na organizovanju odbrane na Kjušuu su prema planovima trebali da budu završeni do kraja maja ili početka juna u južnom delu ostrva, odnosno do kraja jula na ostatku ostrva. U stvarnosti, manjak resursa odložio je inžinjerijske radove tako da kada je komandant 2. armije, feldmaršal Šunroku Hata izvršio smotru krajem juna i početkom jula našao da je odbrana zaliva Ariake, jednog od najverovatnijeg poprišta predstojeće bitke, završeno u stepenu 30%. Za uređenje položaja u ovom rejonu Japanci su na raspolaganju imali skromne količine materijala: 21200 tona cementa i 1000 tona gvožđa. Upoređenja radi, Nemci su za svoj Atlantski zid u vrhuncu radova imali na raspolaganju 2,02 miliona tona cementa. Dalje, nemački program izgradnje trajao je nesrazmerno duže, 3 godine. Zahvaljujući već rečenoj nestašici cementa i gvožđa, japanski program fortifikacijskog uređenja morao je da se okrene pećinama i tunelima. Za tu svrhu, Kjušuu je dodeljeno 3,4 miliona kubika drvene građe. Jedna od najznačajnijih nedostatak u leto 1945. godine bile su neadekvatne zalihe municije na japanskim ostrvima, jer je veći deo bio odaslat u zauzete teritorije.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Odbrana Kjušua, avgust 1945.

Japanski uspeh na ojačavanju ostrva Kjušu uticao je na američke planove za operaciju Olympic, koja je bila planirana za 1. novembar 1945. godine. Prvobitni plan je bio odobren aprila 1945. godine, kada su američki obaveštajci procenili da se Japanci mogu suprotstaviti sa 229000 ljudi.  Jula 1945. godine su postali svesni da je prednost Amerikanaca sa 3:1 u pogledu brojnog stanja ljudi pala na 1:1, što bi verovatno dovelo do veoma velikih žrtava na strani Amerikanaca. Japanci su na ostrvu Kjušu mogli da angažuju oko 657000 ljudi, što je ekvivalent 17 divizija. Dodatno, mogli su da angažuju i 300 000 civila, starosti od 17 do 44 godina koji bi bili pripadnici Nacionalnih dobrovoljačkih snaga.

Položaji u borbi

Američki plan u proleće 1945. godine bio je da pokrene napad na japanska ostrva iz dva pravca. Prvo iskrcavanje, operacija Olympic, bi bilo na južni deo ostrva Kjušu, na dan „X“ – 1. novembra 1945. godine sa 14 divizija. To bi bilo najveće iskrcavanje, s obzirom da se na Normandiju iskrcalo 12 divizija. Po zauzimanju južnog dela ostrva, i njegovog osiguranja, pokrenula bi se operacija Coronet, iskrcavanje 25 divizija na Kanto zaravan kod Tokija, na dan „Y“ – 1. mart 1946. godine.

Studije koje su napravljene devedesetih godina pokazale su da bi iskrcavanje na Kjušu bila najveća klanica američkih oružanih snaga. Procenjeno je da bi Amerikanci pretrpeli gubitke između 1,7 i 4 miliona ljudi, od kojih 400 000 do 800 000 poginulih. Japanski gubici u ljudstvu procenjivani su na oko 5 do 10 miliona, sa velikim procentom civilnog stanovništva. Pokolj američkih vojnika je izbegnut. Američko vazduhoplovstvo je bacilo atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, Sovjeti su napali Mandžuriju. Ovaj dvostruki udarac dao je japanskom caru izgovor za predaju, iako se većina vojnog rukovodstva protivila tome i nadala se da će doći do konačne bitke. Odbrambena infrastruktura japanskih ostrva nije stavljena na probu, ali su neki od njenih elemenata bile subjekt ispitivanja u mesecima koji su prethodili kraju rata.

Kiša ruševina: japanska strategijska PVO 1944–45

Jedan od najvećih problema Japanaca tokom Drugog svetskog rata bio je manjak adekvatne PVO kojom bi branila japanska ostrva od napada savezničkih bombardera. Operacija Mattehorn, početna kampanja 20. bombarderske komande iz udaljenih baza na teritoriji Kine, počela je 15. juna 1944. godine, napadom bombardera tipa B-29 na čeličanu Javata na ostrvu Kjušu. Bombardere su presreli lovci Ki-45 iz sastava 4. vazduhoplovnog puka. Oni su tvrdili da su oborili sedam bombardera, iako su oborili svega jedan. Učinak 131. puka protivavionske artiljerije bio je toliko slab, da je komandant puka prekomandovan u Mandžuriju.

Situacija se nije popravila ni nakon promene taktike i opreme. Mornaričke jedinice lovaca iz Jokosuke, Kurea i Saseba su 19. jula 1944. godine stavljena pod komandu Komande odbrane, a tri vazduhoplovne brigade dodeljene odbrani japanskih ostrva prerasle su u divizije. Osnovni problem je bio nedostatak mreže ranog upozoravanja. Radari Tip A su bili beskorisni, a radari Tip B su mogli da otkriju dolazeće formacije aviona na daljinama od svega 300 km. Kako su radari retko bili više od 150 km ispred ciljeva bombardera čija je brzina leta bila oko 450 km/h, to mreža ranog upozoravanja nije mogla da uzbuni lovačke jedinice više od sat vremena pred napad. Obično je bilo potrebno oko tri minuta od trenutka otkrivanja neprijateljske formacije do javljanja, i još sedam minuta je bilo potrebno lokalnoj komandi da naredi uzletanje. Prvom lovcu je trebalo oko 40 minuta da uzleti i da se popne na visinu od 10 000 m, odeljenju je za to trebalo oko 50 minuta, grupi sat vremena, diviziji 75-85 minuta. Kao rezultat svega navedenog, šačica lovačkih aviona bi napadala na bombardere – što je bilo više nego nedovoljno. Bombarderi B-29 su za razliku od japanskih lovaca, bili konstruisani za let na velikim visinama. Takođe su imali i prednost u pogledu brzine nad japanskim lovcima.

Plovila koja su se nalazili u sistemu ranog upozoravanja bili su 600 nautičkih milja daleko od obale, ali ih je dejstvo američkih podmornica tokom 1944. godine primoralo da se približe teritorijalnim vodama. Nedostatak radara ih je onemogućavalo u uočavanju formacija bombardera na velikim visinama.

Učinak japanskih protivavionskih jedinica bio je slab. Topovi kalibra 70 mm bil isu neefikasni protiv ciljeva na visinama iznad 4500 m. Topovi kalibra 80 mm jedva su mogli doseći američke bombardere tipa B-29. Masovnije naoružavanje jedinica topovima kalibra 120 mm počelo je tek u novembru 1944. godine.

Američka 20. bombarderska komanda je imala svoje probleme, među kojima je najveći bio delovanje bez udaljenih kineskih baza i precizno bombardovanje sa velikih visina koje se pokazalo mnogo većim izazovom nego što se činilo da će biti. Spori tempo američkog bombardovanja promenio se 24. novembra 1944. godine kada je 21. bombarderska komanda započela sa bombardovanjem sa bližih Marijanskih ostrva.

Sa usvajanjem tokko taktike, došlo je i do prve upotrebe samoubica, 7. avgusta 1944. godine. 10. vazduhoplovna divizija u području Tokija je oformila To-Go jedinicu (Specijalnu jurišnu jedinicu) oktobra 1944. godine. Njihova misija je bila toliko uspešna da je svim jedinicama, sem 17. i 18. vazduhoplovnom puku, naređeno da 3 do 4 aviona dodele specijalnoj To-Go jedinici. Amerikanci su izbrojali 9 uništenih i 13 oštećenih bombardera B-29, dok su Japanci na svojoj strani izbrojali gubitke od svega 21 lovačkog aviona.

Pokušano je i sa uspostavom sistema upravljanja presretačima korišćenjem radara za rano upozoravanje, kakvi su bili radari Tachi 6 i Tachi 18, gde je jedan radar pratio bombardere a drugi lovačke aviona. Ipak, radari nisu bili dovoljno precizni. Ova mreža je bila inferiornija u odnosu na mrežu koju su koristili Britanci pet godina ranije u bici za Britaniju.

Prvi napadi zapaljivim bombama na Tokijo od 30. novembra doneli su talas poboljšanja i unapređenja. Mornarica je ojačala snage za protivvazdušnu odbranu sa oko 140 lovaca u junu 1944. godine na 630 lovaca na kraju rata. Ove lovačke jedinice su bile ograničene na dejstva u okolini baze, tako da je jedino 302. mornarička vazduhoplovna grupa koja je bazirala pored Tokija videla akciju protiv američkih B-29. Novi topovi kalibra 120 mm su bili skoncentrisani oko Tokija i do kraja rata ih je isporučeno 84 oruđa – što je kompletna proizvodnja od 1942. do 1944. godine. Potpomognuti disproporcijom u pogledu opremanja jedinica radarima, ova jedinica je konačno u proleće 1945. godine počela da postiže više pogodaka. Najsnažnije borbe u vazduhu odigrale su se od novembra 1944. do februara 1945. godine. Sredinom februara 1945. godine situacija sa protivvazdušnom odbranom ponovo je krenula na gore, zahvaljujući pokretanju vazdušnih napada sa američkih nosača aviona iz sastava Namenskih snaga 58. Misije iz ovog sastava bile su usmerene na japanske aerodrome na zaravni Kanto. Sve u svemu, američki lovci su tvrdili da su oborili 341 japanskih aviona u vazduhu i uništili još 190 aviona na zemlji, izgubivši tokom ovih borbenih dejstava svega 60 aviona. Postepeni kolaps japanske ratne privrede takođe je uticao na snabdevanje municijom protivavionske artiljerije, tako da je borbeni komplet pao sa 200 projektila na svega 30 do 40 projektila po cevi.

Dok su se Japanci trudili da se uhvate u koštac sa bombarderima B-29 na velikim visinama, američka 21. bombarderska komanda je nastojala da prevaziđe lošu preciznost u bombardovanjima. Analitičari su bili ubeđeni da su japanske snage protivvazdušne odbrane toliko slabe da bi američko vazduhoplovstvo trebalo da dnevne napde sa velikih visina zameni noćnim napadima zapaljivim bombama sa malih visina. Prvi noćni napad je izveden 9. marta 1945. godine. Izazvani su požari u istočnom Tokiju, koji je uništio skoro polovinu grada i usmrtio oko 85 000 ljudi. Japanci su u borbu poslali svih 90 noćnih lovaca iz 10. vazduhoplovne divizije i tvrdili da su oborili 15 američkih bombardera. Amerikanci su, nasuprot njima, tvrdili da nisu imali niti jedan gubitak od lovaca, već da su izgubili 7 bombardera usled nepoznatih razloga. Za razliku od lovaca, japanska 1. protivavionska artiljerijska divizija je tvrdila da je oborila 18, a oštetila 66 bombardera B-29; američki izveštaji govore o jednom bombarderu oborenom protivavionskom artiljerijom. Kako su Japancima bili potrebni žrtveni jarci, većina komandanata iz 10. vazduhoplovne divizije je smenjeno ili prekomandovano. Osaka i Kobe su bili meta napada par dana kasnije, dok su ostali japanski gradovi uživali u kratkom predahu, jer su krajem marta bombarderi B-29 dobili zadatak da bombarduju aerodrome na kojima su bazirale kamikaze. Kamikaze su nanosile teške gubitke američkoj mornarici tokom bitke za Okinavu, stoga su aerodromi na ostrvu Kjušu sa kojih su poletale kamikaze morali biti uništeni.

Ozbiljnost situacije aprila 1945. godine, kao i odobrenje cara za Kecu-Go plan, primorao je japansko vazduhoplovstvo i mornaricu da prevaziđu rivalitet i da unificiraju vazduhoplovne jedinice na japanskim ostrvima, sada pod jedinstvenom komandom generala Masakazu Kavabea, komandanta Vazduhoplovne armije.Uprkos pokušajima unificiranja, nova komanda se suočila sa velikim gubicima lovačke avijacije, delom zbog dejstva američke avijacije, a delom i zbog slanja neiskusnih pilota u noćne misije. Mornarica je doprinela noćnim vazdušnim bitkama angažovanjem prvog noćnog lovca opremljenog radarom FD-2, lovcem J1N3 Geko. Performanse radara su bile loše tako da je uklonjen sa mnogih aviona u cilju postizanja veće brzine. U isto vreme, američko vazduhoplovstvo počinje sa angažovanjem lovačkih aviona P-51 Mustang na pratnji bombardera. U ovoj fazi kvalitet japanskih pilota je naglo opao, dok je pretnja od američkih lovaca toliko porasla da su Japanci odlučili da sačuvaju avione i pilote za konačnu bitku koja je predstojala. Tako je napad pokrenut sa TF38 bio iznenađen mlakom odbranom, koja je bila u potpunoj suprotnosti sa osinjim gnezdom koje je dočekalo napad sa TF58, iz marta meseca.

Deseta vazduhoplovna divizija, odgovorna za odbranu Tokija i Kanto zaravni, pala je sa 400 lovačkih aviona na svega 95 lovačkih aviona, koliko je imala u julu 1945. godine; Jedanaesta vazduhoplovna divizija, u centralnom delu ostrva Honšu, pala je sa200 na 130 lovačkih aviona. Tokom rata, mitraljesci sa bombardera B-29 tvrdili su da su oborili ukupno 914 japanskih lovaca, 456 verovatno uništenih i 770 oštećenih. Iako su ove cifre preterane, japanski lovački avioni su ipak pretrpeli velike gubitke. Japanski izvori govore o oko 4000 izgubljenih lovačkih aviona u odbrani Japana, od kojih je 1450 uništeno u borbi i 2750 od ostalih uzroka. Ne postoje precizni podaci o vazdušnim pobedama Japanaca, iako su piloti japanskog vazduhoplovstva tvrdili da su oborili najmanje 470 bombardera B-29. Najaktivnija mornarička jedinica, 302. vazduhoplovna grupa tvrdila je da je oborila 300 američkih aviona.

Kada je reč o učinku japanske protivavionske artiljerije u obaranju američkih aviona, već je rečeno da su imali slab učinak zbog nemanja kvalitetnog naoružanja i opreme. Ipak, 1. divizija protivavionske artiljerije je tvrdila da je oborila193 i oštetila 454 bombardera B-29. Od preostale tri divizije, samo je druga divizija tvrdila da je oborila 10 i oštetila 323 bombardera. Prema američkim izvorima, ukupni gubici u bombarderima u periodu 1944-45. godine iznosili su 424 aviona, od kojih je 147 oboreno u borbenim dejstvima.

Dva napada atomskim bombama u avgustu 1945. godine nisu osujećena ni japanskim lovcima ni protivavionskim topovima. Do leta 1945. godine japanska protivavionska odbrana je navikla na pojedinačne izviđačke letove američkog B-29, tako da su izbegavali da ga presreću avionima kako bi sačuvali preko potrebno gorivo. Hirošimu su branile 5 baterija topova kalibra 70 mm i 80 mm. Nagasaki je branjen sa četiri baterije kalibra 80 mm i 2 čete reflektora. Rezultati napada široko su poznati.

Japanska obalska artiljerija

Bilo je brojnih slučajeva artiljerijskih duela između japanske obalske artiljerije na pacifičkim ostrvima i američkih ratnih brodova, najčešće razaračima naoružanim topovima kalibra 127 mm, što ih je dovodilo u sličnu kategoriju sa japanskim topovima na obali. Međutim, obalska artiljerija na japanskim ostrvima je videla malo, ili čak ni malo akcije. Jula 1945. godine bojni brodovi iz sastava TF38 su bombardovali nekoliko japanskih industrijskih postrojenja duž obale, od kojiih je nekoliko imalo baterije obalske artiljerije. Ove obalske baterije nisu bile u stanju da se nose sa teškim topovima američkih bojnih brodova, ni po kalibru, ni po dometu.

Neefikasnost obalske artiljerije u ovim incidentima sugeriše da je Japan bio mudar kada je odlučio da ne ulaže previše resursa u ovaj arhaični vid odbrane.

Položaji danas

Japan nije učinio mnogo na čuvanju ostataka položaja i objekata odbrane iz 1945. godine. Japanske oružane snage su se potrudile da obave što više poslova u skladu sa američkim instrukcijama za demilitarizaciju pre pristizanja američkih okupacionih snaga septembra 1945. godine. Kao rezultat toga, veći deo obalske artiljerije i položaja protivavionske artiljerije je ostao bez oruđa, koje je demontirano i dopremljeno u centralni depo na uništenje. Izuzetak su bila velika i utvrđena oruđa, kao i neke artiljerijske baterije koje su bile na udaljenim lokacijama. One su demilitarizovane kasnije, krajem 1945. i početkom 1946. godine.

U današnje vreme, javlja se interes da se sačuvaju artefakti iz Drugog svetskog rata. Neki to vide kao nameru da se sačuva japanska vojna tradicija i uspomena na žrtvovanje pripadnika japanske carske vojske u ratu, ostali vide kao sredstvo za podsećanje na japanske ratne zločine. Nekoliko artiljerijskih baterija je preživelo na udaljenim ostrvima, ali su vrlo lošem stanju i ne mogu se reparirati. Ipak, šačica topova je preživela rat i period nakon rata kada je to oružje uništavano. Izloženi su u muzejima. Tako je svetlost dana ugledala stara haubica kalibra 280 mm, obalski top kalibra 140 mm.

Pored oruđa, rat su preživele mnoge pećine koje su uređene kao skladišta  i zakloni. Neke od njih su pretvorene u turističke atrakcije.


* renraku.jpg (65.35 KB, 698x277 - viewed 1 times.)

* shinyo.jpg (51.78 KB, 539x412 - viewed 1 times.)

* korju.jpg (48.84 KB, 427x315 - viewed 1 times.)

* kairyu.jpg (71.02 KB, 681x384 - viewed 1 times.)

* mina_tip_5.jpg (96.1 KB, 680x565 - viewed 1 times.)

* potopiva_plutaca_tip_1.jpg (59.36 KB, 629x456 - viewed 1 times.)

* odbrana_kjusua.jpg (102.17 KB, 484x657 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:23:38 pm by Rade » Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.037 seconds with 23 queries.