PALUBA
March 28, 2024, 08:04:39 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Obavezno proverite i neželjenu (junk/spam) e-poštu da bi ste našli svoj aktivacioni link te aktivirali svoj nalog
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 9 [10] 11 12 13   Go Down
  Print  
Author Topic: Vinovnici sloma Srbije  (Read 14603 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #135 on: May 13, 2022, 08:26:54 am »

Dodje i Berlinski Kongres, na kome Rusi sasvim okrenuše ledja Srbiji i uputiše je Austro-Ugarskoj, da se za sve njoj obraća, te se tako i moglo uspeti, da se dobije četiri okruga i nezavisnost. Tek tada se i Ristiću otvoriše oči. Razočaran, on napušta i državnu službu i vodjstvo u stranci. U javnosti je izašla jedna njegova nedemantovana izjava, učinjena o tome pred jednim ličnim i načelnim prijateljem njegovim:
- Meni je oduzeta mogućnost naslona svoje politike na koju drugu veliku silu. Ne bi mi ni jedna verovala, jer sam dosad bio stalno uz Rusiju. Svu spoljnu politiku ja sam secovao na rusku kartu, a Rusija nas u odsudnom trenutku napušta. Meni više ne treba državna služba, jer neću da i dalje stvaram Rusiji mogućniost, da preko mene vara Srbiju. Srpske političare obmanjuje ona praznim nadama, a srpskom narodu zamazuje oči odeždama i crkvenim knjigama. Medjutim, ona je uvek i sistematski - što na žalost moram priznati - radila samo na našu štetu. Ja žalim, što se i naša najmladja i najveća stranka toliko udvara Rusiji. Ja predvidjam, da će se i ova stranka ako zaista srpski oseća - a ja ne mogu imati razloga da posumnjam u njene osećaje - jednoga kobnog dana strašno razočarati i pokajati za svoje slepo pristajanje uz Rusiju. Samo strahujem, da će tada nastupiti za Srbiju već sasvim crni dani.
Ali je, na žalost, ipak moralo proći još dosta godina, morale se učiniti sa ruske strane još mnoge nepravde Srbiji, - rečju, moralo je doći sve što je došlo, pa tek da se srpskim političarima zdere gusta koprena s očiju i da se srpska sveta istina uz jedan strahoviti slom, oslobodi štetne ruske hipnoze.
Tako n. pr. Rusi su u nekoliko godina kvarili posao u pogledu posvećenja Firmilijanovog za skopskog mitropolita, zbog čega se Firmlijan gorko žalio svojim intimnim prijateljima, navodeći, kako ga najviše boli to, što ga led bije baš sa strane velikog slovenskog i pravoslavnog brata.
Rusi nam oduzeše manastir Dečane, jer im ga izdadoše rusofilstvom zaslepljeni političari naši. Nezadovoljni ovim uspehom, Rusi su spletkarili, da nam otmu i Hilendar.
Zatim su se služili raznim rovanjima, samo da Visoka Porta ne dopusti Srbiji otvaranje konsulata u Skoplju, Prištini, Bitolju i Solunu. A kad je Srbija na jedvite jade ipak uspela, onda su ruski predstavnici u otomanskoj carevini javno nipodaštavali srpske konsule pred tamošnjim Srbima, govoreći, da srpski konsuli ne vrede ni koliko carsko-ruski konsularski agenti.
Kad je Srbija docnije htela da otvori konsulat u Prizrenu, Rusija je brže-bolje potrčala da popuni tamo svoje konsulsko mesto, koje je više godina bilo nepopunjeno, nastojavajući u isti mah da omete Srbiju u ostvarenju njene namere.
Pa i u pitanju železnice od srpske granice do Jadranskog mora, Rusija je Srbiji pravila smetnje. U jednom carskom listu bilo je u to vreme govora, kako je jedan ruski predstavnik - istorija će već i o tome kazati svoju reč - koji je (1898.) moljen, da Rusija pomogne Srbiji po toj stvari, pošto je dobio poruku iz Petrograda, rekao ovo:
- Mi nećemo da pomažemo novcem ostvarenje ove železnice, niti ona ima za nas interesa, pa sve i da se kroz Rumuniju veže s našim železnicama. Mi niti imamo šta da izvozimo za Srbiju, niti što da uvozimo iz Srbije. Samo bi Italija imala koristi od te železnice, da svoje fabričke proizvode brže i lakše donosi na Balkansko Poluostrvo, a i Srbija bi imala koristi, da svoje poljoprivredne proizvode donese najkraćim putem do mora. Srbija ne zauzima nikakvo važno mesto u ruskom političkom programu. Stoga Rusija i nema računa da se zalaže za njene interese. Srbija, onakva kakva je, sa probudjenom nacionalnom svešču, samo je jedna smetnja ruskim političkim planovima i ciljevima.
Rusija je vazda popreko gledala na svako, pa ma i najmanje, zbliženje Srbije s kojom drugom državom. Šta više, ona je stalno bila za to, da Crna Gora nikad ne bude u najboljim odnosima sa Srbijom.
Srbija je bila osudjena, da na svoju štetu i sramotu, podnosi bune i prevrate, za koje se zna, da im je kolevka bila u bratskoj Rusiji.
Srbija je htela da svoga kralja Aleksandra Obrenovića oženi u Petrogradu, a Rusiji to nije bilo po volji, nego upućuje Srbiju u Grčku. A kad se kralj Aleksandar toga radi krenuo za Grčku, zvanična je Rusija telegrafskim putem stavila na znanje grčkom dvoru, da se kraljeva ćerka ima smatrati kao verena s jednim ruskim velikim knezom, i kralj Aleksandar, čim je ušao u atinski dvor, bio je predusretnut objavljivanjem te veridbe. Srbija je posle toga pokušava, da svoga kralja oženi kojom nemačkom princezom, a Rusija ide na ruku kralju da se oženi unukom Nikole Lunjevice i kumuje mu na venčanju, a posle neće da je primi.
Na zahtev Rusije Srbija je pristala i dopustila, da njenog kralja Aleksandra čuva ruska tajna policija, i on gine pod svojim rodjenim krovom, iako je odmah preko puta rusko poslanstvo i ruski je poslanik mogao sprečiti pogibiju poslednjeg Obrenovića, jer bi bilo dovoljno vremena da čak i Petrograd telefonskim putem izvesti o tragediji, koja je u srpkom kraljevskom dvoru otpočela 29. maja još u 1 čas posle pola noći, a završila se ubistvom kraljevim tek pred zoru.
Ima još dosta gorkih fakata o pravim osećajima Rusije prema Srbiji, pa ipak joj se u Srbiji slepo verovalo i sva njena spoljna politika secovala se na rusku kartu, jer je fantazija bila jača od pameti, a razmetljivost od razbora.
Pa i ovaj, po Srbiju tako katastrofalan rat, u koji je postupno, a sa ukrštenih interesa, zaplivao bez malo ceo svet, došao je tek posle dobivene poruke iz Petrograda, da je 'stvar Srbije, stvar moja'.
Pada nam ovde na pamet jedna istorijska istina, koja se dugo prećutkivala od strane merodavnih faktora, a tiče se srpsko-turskog rata 1876. godine. U javnosti se - veli izvor - često puta ponavlja fraza, da je Srbija tada na svoju ruku zagazila u rat, iako su je ruski merodavni faktori odvraćali, pa je tako i nevinu Rusiju uvukla. Ova istorijska neistina obelodanjena je tek početkom poslednje decenije prošloga stoleća. Dok se, naime, tada još u Beogradu lomilo, hoće li se zagaziti u rat ili ne, došla su u igru dva istorijska telegrama ondašnjem ruskom konsulu u Beogradu, i to, tako reći, u isti čas. Jedan beše od ruskog poslanika u Beču, Novikova, a drugi od ruskog poslanika u Carigradu, grofa Ignjatijeva. Novikov poručuje: Kažite knjazu, da se nipošto ne usudjuje da preduzima ratnu akciju. Odgovornost za neuspeh pašće na samu Srbiju, koja će biti usamljena. - A Ignjatijev, tvorac San Stefanskog mira, poručuje: Kažite knjazu, neka se što brže požuri sa vojenom spremom i neka odvažno zagazi u akciju, ako želi da se uspe u oslobodjenju balkanskih Hrišćana. Za neuspeh neka se ne brine. - Ruski konsul podje knjazu, koji se bio izvezao u Košutnjak, i ponese oba telegrama. U Košutnjaku ih pokaže knjazu. - Pa ovi se protivureče; koga da poslušamo? bi konsul zapitan. - Koga nadjete za dobro! - odgovori konsul sležući ramenima.
Kako je grof Ignjatijev u srpskim krugovima važio kao veliki prijatelj Slovena i odlučujući faktor u ruskoj spoljnoj politici, a o Novikovu je postojalo suprotno mišljenje; pa kada se uzme u obzir ondašnje silno navaljivanje javnog mnenja, nije nikakvo čudo, što je poslušan Ignjatiev.
Poznate je stvar, kako je Srbija potom prošla u San Stefanu. Rusija je i za sve nepravde prema Srblji ljuto kažnjena. Ali šta je Bogu zgrešio kukavni srpski narod, da ga zadesi ovaka kob?
Ta valjda je već jednom vreme da se o prevlasti ruske hipnoze nad svešću srpskog naroda govori kao o bolesti, koja je srećno prekužena, ali - po kako skupu cenu.     Stari.
Beogradske Novine, 61/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #136 on: May 13, 2022, 08:28:37 am »

Rusija kao velika sila.


Članak 'Rusija i Srbija' koji je izišao u broju od utornika izneo je jednu poznatu istinu, pred kojom se u Srbiji poslednje decenije, zatvarale oči, na ime da Rusija nije bila niti je htela biti iskren prijatelj Srbije. Ta srpska sentimentalnost, to poverenje u Rusiju i polaganje nade u nju donelo je Srbiji vrlo teških neprilika i razočarenja. Prvi srpski ustanak se poglavito stoga svršio propašću Srbije, što su vodje ustanka imali i suviše veliko poverenje u Rusiju, te nisu na vreme napravili povoljan mir s Turcima. Takva je razočarenja Srbija imala i docnije, naročito u drugom srpsko-turskom ratu, a da se ostave na stranu bezbroj drugih manjih razočarenja. Pa ipak to nije moglo izlečili mnoge srpske političare i čitave partije u Srbiji, i oni su uvek nalazili razloge da opravdaju Rusiju, i da stave u izgled koristi od prijateljstva s Rusijom. Naravno, da ta privrženost Rusiji nije poticala samo iz sentimentalnosti i naivnosti srpskih političara, već je bilo akcije i s ruske strane. Rusija se uvek svima silama upinjala da održi i da što više ojača svoj uticaj u Srbiji, i nije birala sredstva da slomi i ukloni s puta svakog i sve ono što se protivilo tom njenom uticaju. Ona je oborila tvorca obnovljene Srbije Miloša Obrenovića, što nije hteo igrati kako mu ona svira, ona je pripomogla zbacivanju kneza Aleksandra Karagjorgjevića, što nije hteo biti pod njenim uticajem, ona je pravila smetnje knezu Mihailu Obrenoviću, ona je vodila borbu na život i smrt preko radikala protivu prvoga srpskog kralja Milana, ona je smrsila konce poslednjem Obrenoviću, kralju Aleksandru.
O svemu je ovom u Srbiji govoreno i pisano od strane pametnih ljudi i uvidjavnih političara, ali nikad nije dovoljno napominjati ove činjenice, naročito sad, kada je Srbija najstrašnije na sebi iskusila posledice svoga preteranog poverenja prema Rusiji.
Ali sem ove istine, da Rusija nije nikada bila iskreni prijatelj Srbije, nije nikad dovoljno naglašavana bila druga istina, a to je da Rusija nije bila tako moćna, kako se to spolja pričinjavalo, i da prema tome, i da je bila iskreno raspoložena prema Srbiji i srpskom narodu, ne bi mogla sve učiniti ono što se od nje očekivalo, prosto iz toga razloga, što nije bila u stanju.
Izgleda čudnovato, da jedna od prvih svetskih sila, sa takvim ogromnim prostranstvom i tolikim stanovništvom, ne bude u stanju da u politici izvede uspešno ono što naumi. Na prvi pogled to izgleda paradoksalno, ali kad se stvar izbliže promotri to nije nikakvo čudo.
Jeste Rusija po prostoru i broju stanovnika ogromna, i jedna od prvih sila, ali po svojoj kulturi, po svojoj starini, po svome ekonomskom stanju ona je toliko zaostala iza starih i konsolidovanih evropskih država, da njena veličina i brojnost ne predstavljaju onaj značaj, kakav bi predstavljali, da je Rusija stara, kulturna i konsolidovana država. Nema ni četiri stotine godina kako se Rusija oslobodila mongolskog jarma, a nema ni dvesta godina, kako ju je Petar Veliki hteo nasilno uvesti u zajednicu sa kulturnim krugom ostalih evropskih država. To je vreme i suviše kratko, da jedna takva dotle polu-azijska država dostigne isti stupanj kulture, koju imaju zapadni narodi, Nemci, Francuzi, Englezi. U pogledu ekonomskom Rusija je od prirode bogata zemlja, ali njena industrija, i njena poljoprivreda i ceo njen ekonomski život toliko je zaostao iza zapadnih zemalja, da je ona u tom pogledu malo nešto bolje stajala od jučerašnjih balkanskih država. U Rusiji je bilo početaka i rada za razvijanje, ali da je ruski narod bio još energičniji i sposobniji, nego što je, ti počeci ne bi mogli uroditi tako brzim plodom, jer za dvesta godina nemoguće je dostići one narode, koji su više od hiljadu godina izmakli unapred.
Da je i kod nas zdrav razum instinktivno prevladjivao u oceni prilika, dokaz je taj što mi našu omladinu nismo slali u Rusiju na školovanje, već na izvore kulture, u zapadne zemlje. Sem bogoslova veoma je mali broj, i to sticajem prilika (obično kakva stipendija dobrotvornog društva), išao u Rusiju da uči prava, medicinu, filosofiju i tehniku - ni dva od sto prema onima kojl su išli na iste nauke u zapadnu Evropu.
Pored zaostalosti u kulturi Rusija je i suviše brzo rasla i to na račun vrlo slabih svojih suseda - Turske, Poljske, Persije, Švedske, i u toku od 150 godina prisajedinila sebi Poljsku, Finsku, Krim i oblasti južne Rusije, Kavkaz, Turkestan i t.d. Te zemlje ona nije mogla spasiti, u toliko pre, što su te zemlje ležale ekscentrično, na periferiji. Rusija se dakle osilila i ojačala na račun slabih suseda, poglavito u ratovima s Turskom, i to kad se Turska nalazila u dobu najveće dekadencije. Pa i ratove s Turskom Rusija je vodila vrlo traljavo, ma da je na kraju krajeva ispadala kao pobedilac. Jedina velika borba sa jednom silnom državom, bila je borba protivu Napoleona I, ali je Napoleon u Rusiji propao ne usled jačine Rusije i sposobnosti njenih vojskovodja, već usled jedne svoje pogresne pretpostavke.
Kad se sve ovo zna, onda se od Rusije nije moglo očekivati ono, što je ona samo spolja predstavljala. To su uvidjali mnogi pametni Rusi, i oni su se brižljivo starali da ne uvlače Rusiju u velike evropske konflikte. Jedan od tih pametnih Rusa bio je i general Kuropatkin, dugogodišnji ministar vojni i glavnokomandujući u ratu protiv Japana. On je u svome delu, koje je izdao posle japanskog rata, izneo i sve one projekte i memoare, koje je podnosio caru Nikoli II i iz njih se vidi, kako je on lepo, znalački i rodoljubivo izneo pravo stanje stvari. On je bio svesan ruskog stupnja kulture, njene ekonomske nerazvijenosti, nedostataka u materijalnim sredstvima, a u isto doba svesan snage i vrednosti svojih jakih i kulturnih suseda, i caru stalno predočavao, da Rusija mora izbegavati još za dug i dug niz godina rat sa ma kojom evropskom silom…
I zaista rat sa tako jakim, konsolidovanim i vojnički silno organizovanim centralnim silaina iz temelja je poljuljao veliku rusku carevinu. Proboj ruskog fronta izmedju Tarnova i Gorlice zadao je smrtni udar ovome kolosu na zemljanim nogama, i sve što se sad dešava u Rusiji posledica je toga vojničkog poraza.
Vojnički poraz Rusije omogućio je revoluciji da digne glavu, i stvorio raspoloženje u svim zemljama, koje još nisu mogle biti tako tesno spojene za Rusiju da se u njima pojave separatističke težnje. Ne samo Poljska, već Ukrajina, Finska, Kavkas i ostale vlasti velike prostrane države teže da postanu zasebni državni organizmi. Takav slučaj je nemoguć kod starih i konsolidovanih država. Uzmimo za primer samo Fransusku. Izmedju severa i juga Francuske velika je protivnost ne samo po temperamentu, već može se reći i po rasi. Južna Francuska ima pretežno više latinske krvi, južni Francuzi govore provansalski, koji je zaseban jezik (čak sa svojom literaturom), pa su ipak vekovi, zajedničke tradicije i prošlost stvorili takvo jedinstvo, da se nezna koji je bolji Francuz da li Provansalac, Parižanin ili Bretonac. U Rusiji je sasvim drukčije, jer počevši od Finaca, Poljaka, Gruzina, Djurdjijanaca, Tatara do Rusima najbližih Ukrajinaca, svaki je od ovih naroda radosno dočekao katastrofu Rusije, da bi mogao dići glavu i živeti samostalnim životom…
Mi smo Srbi u svojoj odanosti prema Rusiji dvostruko grešili: prvo, što smo suviše verovali u iskrenost Rusije prema srpskom narodu i njegovim političkim cijevima, a drugo, što smo i suviše precenjivali moć Rusije, i celu svoju nadu polagali u nepobedivost Rusije. Te su pogreške naše poticale iz naše sentimentalnosti i iz našeg neznanja. Oni koji su rukovali srpskom politikom i u čijim je rukama bila sudbina Srbije učinili su takve pogreške, koje im se nikada ne mogu oprostiti. Bilo da su rusofilsku politiku zasnivali na sentimentalnosti, bilo na neznanju fakata, njihov je rad za najveću osudu i srpski narod ne može im nikada oprostiti takvo vodjenje politike.     S. P.
Beogradske Novine, 65/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #137 on: May 19, 2022, 09:57:02 am »

Pisma iz Ženeve.


VI.
Interesantno je kakav je utisak napravila ruska revolucija kod nas ovamo. U početku smo svi bili zbunjeni, jer je ona za nas, moramo priznati, došla neočekivano, ma da su nam ovdašnji Rusi još na godinu dana ranije govorili da u Rusiji mora doći do revolucije, sem jednog jedinog slučaja - ako car Nikola što pre udje sa svojom vojskom u Berlin.
Ko je imao veze sa ovdašnjim Rusima, a to su mahom protivnici carizma u Rusiji, mogao je iz njihovih razgovora saznati, da su bile pristalice rata, i to samo s toga što su držali da će rat biti neuspešan te će se tako carizam srušiti. Kad je neko od nas činio primedbe i kad im je rekao, kako oni kao Rusi mogu želeti neuspeh svojoj zemlji, oni su ladno odgovarali: 'Rusija je i suviše velika. Ona je čitav svet za sebe, da bi se mogli bojati strane vladavine. Nemci nam mogu uzeti izvesne provincije, ali ne mogu zavladati Rusijom. Osim toga mi imamo druge ideale, ni malo nacionalističke niti rasne. Mi hoćemo nov poredak stvari na prvom mestu u Rusiji, a posle u celom svetu. Mi hoćemo nov društveni porodak, bez obzira na narodnosti, državu, veru, tradicije. Nas ne mogu da pravilno razumu ni socijaliste na zapadu, a kamo li sinovi jednog malog naroda, koji nema nikakve socijalne probleme i koji živi u nacionalističkim idejama pre pedeset godina'.
Ovdašnji nam Rusi nisu bili toliko simpatični i primetili smo da pravih Rusa medju njihovom inteligencijom nema mnogo, već su većinom djurdjijanskog, maloruskog, jevrejskog, poljskog i tatarskog porekla. Ako ima i kakvog pravog Rusa on je veći fanatik u socijalizmu, nego svi ostali. Čudnovata su nacija Rusi i za nas Slovene, a još čudnija za ostalu zapadnu Evropu!
Kad se pojavio Kerenski naši su se malo umirili i napadali cara, jer su smatrali da on hoće mir protiv volje naroda, naročito su držali da je carica na njega uticala. Jedan Rus nam je ovako ocrtao caraNikolu: 'To je čovek po srcu dobar ali slabe volje i vrlo povodljiv. Kad s trojicom razgovara za svakim se povede i svakom odobrava, ali će učiniti ono što mu savetuje onaj, koji je poslednji s njim razgovarao. Car je istinski miroljubiv čovek, ali je njemu, zbog njegovog takvog karaktera, bilo sudjeno da vodi dva velika i sudbonosna rata, kakve je Rusija ikada vodila. Car Nikola je slab kao ličnost, da bude pravi autokrat, a slab je da u svoje ruke uzme reformu Rusije u smislu novih ideja i novih potreba. Da je jak kao ličnost, on bi Rusiju poveo ma u kom od ova dva suprotna pravca i - imao bi uspeha'.
Dr F-eux, jedan ugledan Švajcarac, iz francuskog dela, ovako nam je ocrtao politiku ruskih revolucionara:
'Ruskim revolucionarima ne može se sporiti čvrstina uverenja, i nešto više, što mi na zapadu nemamo, nekakav verski fanatizam za politička uverenja. Oni su tu jaki i nenadmašni. To zna svako, koji je pratio njihovu literaturu i njihov rad, a naročito mi, koji smo ih iz bliže posmatrali i poznavali. Oni su kao oni mučenici iz prvog doba hrišćanstva. Ali je sva jačina njihova u tome. Oni su jaki i silni u rušenju, negativnome. Ali sumnjam da će biti jaki u pozitivnom, u stvaranju. Ako bi u tome pak bili jaki, oni će imati protiv sebe celu Evropu. Evropa je ne samo politički, već i ekonomski silno zainteresovana i angažovana u Ruslji. Uvodjenje socijalističkog poretka, kakav žele ruski revolucionari, dovešće do takvih promena u socijalnoj i ekonomskoj strukturi Rusije, da će biti oštećeni ogromni interesi ostalih evropskli sila, i to će složiti sve sile protiv Rusa. Nemce i Francuze i Engleze. Ovi su narodi uložili i pre rata svoje milijarde u Rusiji, a za vreme rata još i više, i oni su prinudjeni da svoje interese štite. Ruski revolucionari, naročito oni krajnji, izazvaće ceo svet protiv sebe, a imaće ogromnih teškoća i u svojoj rodjenoj zemlji, jer će cela buržoazija, prislalice staroga režima, sveštenstvo, pa čak i veliki deo seljaka biti protiv njih. Oni će u početku primamiti seljake na udicu obećanjem da im podele vlastelinska imanja, ali čim seljak postane posednik biće njihov protivnik, a sa radničkom klasom oni ne će biti u stanju da na duže vreme drže u škripcu ostalu Rusiju i njome vladaju'.
Posle neuspeha Kerenskove ofanzive i sami su radikali počeli dizatl ruke od Rusije. Kad podju kola nizbrdo svaki beži, tako i naši rusofili stadoše na sva usta grditi Ruse, kako su glupaci, kukavice, nesposobni i tome podobno. Jedan je radikal čak rekao: 'Mi smo se nadali da će ovaj rat dovesti Austro-Ugarsku do raspada i da će joj baš Rusija smrsiti konce, a ono doživesmo da se Rusija raspadne'.
Ranije nije čovek smeo našim zatrovanim rusofilima ni rečice rdjavo prozboriti o Rusiji. Bili su u stanju da se pobiju s čovekom. Kakvo je stanje u Rusiji lepo nam je ocrtao jedan naš oficir, vojnosudski, koji je iz Odese, preko Arhangelska, Engleske i Parisa došao u Švajcarsku novembra meseca.
'Ruse revolucijonarne organizacije u toku rata provele su svoje organizacije po svima pukovima i samo su čekale momenat da podignu revoluciju u vojsci. Ruski oficiri bili su nemoćni da to spreče, jer većina nije imala ni pojma o tome šta se radi. Komandiri četa su ostavijali svoje čete na praporčicima i rezervnim podoficirima a ovi su rekrutovani od studenata i djaka revolucionara. Tako su revolucionari dobili vojsku u svoje šake. Kad je borba praporčik vodi četu u borbu, kad je odmor praporčik se stara gde će svoje ljudstvo skloniti i kako snabdeti hranom. Tako su ovi mladi ljudi neprestano bili u dodiru s trupom, dok su oficiri ispustili trupe iz ruku. Kad je car abdicirao revolucionarci su prešli na delo. Odmah su organizovali vojne 'sovjete' kod svake jedinice počevši od čete do armije. U 'sovјet' su ušle njihove pristalice, i sad su vojnici raspolagali oficirima. Ko im je bio po volji ili prišao na njihovu stranu toga su ponovo izbiraii za starešinu, masu su oficira degradirali, još veču masu izjurili iz vojske, a veliki je deo i sam podneo ostavke. Vojnici su se prestali javljati oficirima i ove su strašno tiranisaii. O disciplini nije bilo ni govora svaki čas su se držali mitinzi i o svakoj stvari imao je prvo da 'sovjet' reši, pa čak i za vreme borbe to se praktikovalo, i četni i bataljonski 'sovjeti' imali su pravo da za vreme same borbe rešavaju, da li je kakvo naredjenje više komande umesno ili ne.
Docnlje se vojska podelila na dva tabora, na pristalice Kerenskog i na pristalice Lenjina. Pristalice Kerenskog nosili su žute, a pristalice Lenjina crvene kokarde i ešarpe. Medju njima je nastala strašna mržnja i razdor. Na nas su Srbe podozrevaji i bojali su se da ne predjemo na stranu protivrevolucionara, jer su čuli da je veliki knez Nikolaj Nikolajević stupio u vezu sa Stevom Hadžićem. Ceo naš štab bio je nekoliko dana interniran u Odesi, i jedva su dočekali kad je veći deo nas izjavio želju da ide na solunski front. Uvidjavni Rusi strašno su zabrinuti za sudbinu zemlje. Ima ih koji čak žele da Nemci udju u Petrograd i u Moskvu, jer drže da bi se na taj način oslobodili vladavine revolucionara, pošto će inače revolucionari još dugo biti moćni sudeći po sadašnjim rastrojenim prilikama u Rusiji'.
Kako su se prilike u Rusiji menjale tako se i kod nas menjalo mišljenje o Rusima. Ljenina i Trockog su nazivali prvo izdajnicima, kad su čuli da pristaju na pregovore o miru, a kad su prekinuli pregovore počeli su ih u nebo dizati. Eto s kakvom se pameću kod nas vodi politika! Niti se znaju prilike ni ljudi, već danas ovako, sutra onako. Zato smo s takvom politikom tako lepo i doterali.  St. V. J.
Beogradske Novine, 62/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #138 on: May 19, 2022, 10:01:09 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Миленко Веснић.jpg (67.97 KB, 410x520 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #139 on: May 19, 2022, 10:02:54 am »

Pisma iz Ženeve.


VII.
Povodom dogadjaja u Rusiji i kod nas se razvila jaka republikanska struja. O formi vladavine u budućoj Srbiji diskutovalo se na široko i na dugačko, a i vrlo strasno. Potrebno je izneti razne razgovore i razna mišljenja, jer u njima ima više interesantnosti nego li pameti. Republikanska struja nije obuhvatila samo jednu stranku, (ma da jedna velika stranka teži da sad naročito istakne svoje republikansko obeležje) već je obuhvatila ljude raznih političkih stranaka.
Povodom ovog republikanskog duha, rećiće jednom u šetnji stari naš jedan književnik, lični prijatelj i poštovalac pok. Stevana Sremca:
'Sad vidim koliko je Sremac pravilno bio ocenio našu inteligenciju. Kad čujem ove razgovore, kao da ponova čitam 'Limunaciju u selu'. Samo mesto Srete, jadnog i komičnog učitelja ispod Grdovića, slušam profesore, advokate, lekare i političare. Isti način mišljenja, isti razlozi za republiku, kao kod onih nekadašnjih seoskih uča, koje je besmrtni Sremac onako tačno i divno nacrtao. Što je najlepše, svaki obrazovaniji Srbin istinski je uveren, da je republika savršenija i po narod blagoslovenija forma vladavine'.
Dr. M. koji je školovan u Švajcarskoj, bavio se ovde kratko vreme, i to je vreme upotrebio da malo proagituje za republiku. Kod mnogih je republika tako reći bila svršena stvar i čak su kandidovali predsednika. Prvi predsednik republike trebalo bi da bude Dr. Milenko Vesnić.
Povodom toga razvijena je bila živa debata, za i protiv, dok naposletku ne uze reč jedan viši stari činovnik, koji će reći: 'Samo mladi ljudu, neiskusni djaci, ili ljudi koji imaju naročitog interesa, mogu tvrditi da je republika bolja i savršenija forma vladavine. Ja nisam teoretičar, ali iz posmatranja života, dogadjaja i čitanja knjiga mogu tvrditi da nema savršenije ili nesavršenije forme vladavine, i da je to najveća glupost i laž tvrditi. Ima repubiika koje cvetaju, ima republika koje propadaju, ima monarhija koje napreduju i monarhija koje nazaduju. Isto tako ne znači, da kad bi nestalo monarhija da bi nastao opšti mir medju narodima. Narodi su ratovali i ratovaće izmedju sebe ne zbog vladaoca, već iz mnogih drugih i jačih razloga, iz rasne i nacionalne netrpeljivosti i mržnje, iz verskih razloga, najviše iz ekonomskih razloga. Da je do oblika vladavine ništa lakše na svetu, svi bi narodi uveli najbolju formu vladavine, pa bi se zacario opšti mir, ljubav medju svetom, blagostanje, jednom reči raj na zemlji. Jedna tako velika ideja i tako uzvišena nauka kao što je Hristova, pa nije za dve hiljade godina bila u stanju da ljude i narode stvori braćom i jaganjcima, a da tu čarobnu moć ima oblik vladavine, koji se zove republika. Treba znati ljudsku prirodu, pa će se videti da je ona raznovrsna i da je nemoguće sve podvesti pod jedan kalup. Svaka ideja, bilo politička, bilo verska, bilo ma kakva ima izvesnu količinu istine, ali nije cela istina, zato je svaki u pravu da sam u nešto veruje, ali nema prava tvrditi da je to apsolutna i jedina istina, u koju trebaju i moraju svi da veruju.
Što se republike tiče kao bolje forme vladavine ja imam jake razloge da iznesem protiv nje. Gospodin predgovornik je izneo kako vladaoci primaju velike civilne liste, i da je ušteda za narode, kad prestanu plaćati svoje careve, kraljeve i kneževe. To je tako ništavan razlog, da o njemu ne treba ni govoriti. U demokratskim zemljama razne sreske, okružne i druga skupštine, razni demagozi pod raznim vidovima isprazne više narodnu kesu nego deset vladalačkih civil-lista. Što jedan gospodin reče, da u republici najbolji i najsposobniji ljudi dolaze na čelo uprave i to nije istina. Baš sušta protivnost tome. Osnovna je crta demokracije zavist, i ta zavist neda da politički najjači i najtalentovaniji ljudi dodju na upravu zemlje. Po pravilu se biraju mediokriteti. Uzmite ovde u Švajcarskoj, predsednici saveznog saveta su dobri ljudi, pošteni, savesni gradjani, ali srednjih sposobnosti. U Francuskoj, gde imaju mnogo veću vlast i gde im je položaj zavidniji sve su to ljudi skroz i skroz srednjih sposobnosti, što kaže naš Njegoš, da ne beše pod onim imenom ne ščaše se bojat od uroka. Retki su izuzetci kao što je Washington, osnivač severo-američke Unije, i njemu se ima zahvaliti što je Severna Amerika u opšte i postala republikom, a ne monarhijom. Vi pomenuste maločas gospodina Vesnića kao kandidata za predsednka republike. Šta Vesnić u našoj baš Srbiji predstavlja? Ni kao naučnik, ni kao političar nije ništa osobito, i u celoj Srbiji, i u radikalnoj stranci ima kud i kamo sposobnijih i talentovanijih ljudi od njega. On je samo u toliko sposoban što je umeo da se u životu provuče i da dodje do sadanjeg položaja. Šta je on u nauci napisao tako osobito, što bi i u Srbiji napraviio utisak, kakvu je on veliku, originalnu ili jaku ideju zastupao u politici. Ništa od svega. On je bio jedan praktičan čovek za sebe, i njega su drugovi mu lepo nazvali 'Gur-gur', čovek koji je umeo da se progura u životu. Ja ni malo nisam poklonik dinastije Karagjorgjevića, a specialno kralja Petra, i smatram da je ova dinastija jedno zlo za Srbiju, i da bi srpski narod učinio najveću pogrešku po sebe, ako bi sudbinu svoju i dalje poklonio toj dinastiji, ali verujte, kad bih imao da biram izmedjn M. Vesnića i njemu podobnih, ja bih ipak pre bio za kralja Petra, jer je on sin jednog srpskog knjaza a unuk velikog vožda, za čije je ime vezano jedno sjajno delo iz srpske prošlosti, i radije bih podnosio njega i njegove nego sve naše Gur-gure. Mi imamo i suviše iskustva kako smo bili politički rastrojeni pod našim narodnim dinastijama, a kako bi tek bili kad bi svakom Srbinu bilo u izgledu da bude predsednik republike. Bili bi u stalnom haosu i trzavicama, goro nego što su južno-američke republike, i da Bog sačuva srpski narod od takvog eksperimenta'.
Pristalice republikanske ideje ovim govorom nisu bile pobedjene, ali je on na njih načinio veliki utisak, te ne mogoše ni jedan jači argumenat navesti u svoju korist. Samo je Dr. M. i dalje uvodio u borbu rezerve svojih fraza, ali su one bile više gimnazijske nego li politčki zrele.
Drugi jedan gospodin, Gj. M. dugogodišuji načelnik, koji poznaje naš narod i njegovo shvatanje, izneo je ove razoge protiv republike:
'Naš je narod skroz monarhičan, i on baš želi da na upravi zemlje ima jaku ruku, koja će ga voditi, i kojoj se može požaliti, ako što ima da se žali. Kralj Petar je, kao što znate, u narodu poglavito stoga bio neomiljen, što je izjavio da neće da se ni u šta meša, i što je ostavio ministrima da oni žare i pale'.
О ovoj temi pisaću vam ponova, a sad, da ovo pismo ne bi bilo monotono, javiću vam još nekoliko stvari. –
Jedan deo naših političara bavi se u Parizu, i ti političari gledaju da francuske merodavne krugove pridobiju protivu Pašiča. Poznato je, da je Pasić posle revolucije u Rusiji bio u vrlo velikom očajanju, jer je njegov adut u politici, koju je nekoiiko decenija vodio, bio naslon na Rusiju. Čim je pao carizam i 'stari režim', kod koga je Pašič bio sjajno zapisan, on je izgubio tačku oslonca. Trebalo mu je naći novu tačku oslonca i on je prvo pohitao u Pariz, a za tim u London, i uspeo da kod Loyda Georga učvrsti svoj uticaj. Ovaj mu je napravio takve komplimente, posle kojih su kako smo od ovdašnje grčke kolonije saznali, Venizelos našao zapostavljen i uvredjen. Ipak to nije dalo povoda nekim našim političarima da miruju, i to baš onima, koji su do skora radili s Pašićem, i oni sad rade u Parisu, da Pašića obore i da dodju na njegovo mesto. Medju ovima ima i nekoliko starijih radikala, koji su se udružili s naprednjacma i samostalcima. Rezultate toga videćemo u skupštini koja se pre neki dan imala sastati na Krfu. O tome će te vi tamo možda pre biti obavešteni, nego što stigne moje iduće pismo.
Na posletku i to da javim, da mi u poslednje doba nemamo gotovo nikaku vezu s našima na frontu. Mi misiimo da vlada tu vezu više sprečava iz političkih nego li iz vojničkih razloga.  St. V. J.
Beogradske Novine, 64/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #140 on: May 20, 2022, 09:04:45 am »

Pisma iz Ženeve.


VIII.
lz karata koje nas nekolicina dobivamo iz Beograda vidim da su prvim pismom iz Ženeve mnogi u Beogradu razočarani, naročito ženski svet. Mnogi su očekivali novosti, šta ovamo ko radi, ko se ženi, ko udaje, pa čak nam postavljaju pitanja za izvesnu gospodu, koja su ženjena, i čije su familije ostale u Srbiji, da li je istina da su se ovamo po Švajcarskoj i Francuskoj oženili. Nas su iznenadila takva pitanja, i ako znamo da se za vreme rata mnogo laže, ali šta kome treba da takve vesti širi. Osim toga mi sada imamo prečih briga, večih nevolja, nego da vodimo računa o privatnim stvarima i o našim sitnim i ličnim zadjevicama. To nas večito prati i muti nam pogled, i zbog toga smo mnogo do sada propatili. Nerado je čoveku pisati i o ovdašnjim silnim, ličnim i partijskim svadjama i gonjenju, jer smo mi Srbi ovamo partijski i lično zavadjeni kao i ranije u Srbiji. Ovamo imamo i dva lista na srpskom jeziku. Jedan je 'Ujedinjenje' koga izdaje 'crnogorski odbor za narodno ujedinjenje', a drugi je 'Srpski list', organ nezavisnih Srba kome je urednik Borislav Sl. Minić. Pašićeva vlada i njeni predstavnici u Švajcarskoj potpomažu 'Ujedinjenje' a gone 'Srpski list', što napada vladu, iznosi njen rdjav rad i njene pogreške i njeno partizanstvo. 'Ujedinjenje' napada crnogorsku dinastiju, kao da je ona smetnja ujedinjenju Srpstva. Čudnovate logike u čudno doba. Izgubismo obe slobodne srpske kraljevine, i sad se treba prepirati oko toga, da li će se Srpstvo ujediniti pod dinastijom Petrovića-Njegoša ili pod dinastijom Karadjordjevića!
Radi ilustracije ovdašnjih prilika potrebno je navesti ovaj slučaj. Početkom februara ovde je u Ženevi izvršio samoubistvo Marko Grdjić, studenat. Razlog njegovom samoubistvu navodi se, da je bio u novčanim neprilikama. Ljudi pak koji su ga bliže poznavali tvrde, da taj razlog nije tačan, jer se on kretao iskijučivo u krugovima koji se nazivaju 'zvanični', 'merodavni' ili 'vladini', a kao odlika ovih koji su u tom kolu, smatra se dobra plata, pa često dupla i trodupla, dodaci, pa pored svega, ako je potrebno, brz i lak način, doći do pozajmice od Narodne Banke.
Sve su ovo nemile stvari i sve još više zagorčavaju život nas ovamo u tudjini. K tome je došla i skupoća, jer namirnice ovamo skaču neverovatno, naročito zbog toga što su torpedovane mnoge ladje s namirnicama, koje su pošle iz Amerike specijalno za Švajcarsku. Naša je dužnost da odavde radimo, to jest, da pišemo, te da jednom za svagda prečistimo pojmove o našoj celokupnoj politici, kako spoljnoj, tako unutrašnjoj, privrednoj, prosvetnoj. Ovde u Švajcarskoj ima mnogo da se uči i da primi, samo za to treba imati volje i poštenja. Nije samo po naški navoditi već otrcanu frazu kako je Švajcarska kulturna i napredna zemlja, a ništa ne primati što je ovde valjano.
Naši radikali, odnosno tvorci radikalne stranke, pre četrdeset i nekoliko godina živili su ovde, ali nam u Srbiju ništa ne doneše švajcarskog, sem nihilističkih ideja i programa koga nisu videli i naučili od Švajcaraca, nego od Bakunina i drugih ruskih revolucionara. Tvorci radikalisma su sve stvari i sve pojmove ispremetali. Oni su tada govorili, da narod treba prvo da bude politički slobodan, pa će ostalo sve samo sobom doći. Srpski je narod bio politički slobodan i pre radikala i bez radikala. Ali, recimo, da je bio u ekonomski i politički ropskom položaju kao što je bio ruski seljak, ipak radikalno tvrdijenje nebi bilo tačno.
Što su političke slobode u Švajcarskoj osigurane, što su politički odnosi solidni i sredjeni, što narod zna i ume upotrebiti svoja gradjanska prava onako kako je za zemlju ponajbolje, nije razlog taj što su Švajcarci imali velike političke slobode, več drugi, što je narod prosvećivan i vaspitan. Pri ženidbi i udadbi, pri upotrebi gradjanskih prava, pri služenju vojske, traže se izvesni uslovi, na prvome mestu pismenost i znanje osnovnih gradjanskih dužnosti. Pomoću škole, pomoću vaspitanja i pomoću solidnosti dobiva Švajcarac sva gradjanska i politička prava.
Kako je bilo kod nas? Radikali, kao 'narodni ljudi' nisu narod u tom pogledu, po ugledu na Švajcarsku, ni trunke unapredili, već na protiv laskali su narodnim instinktima i podržavali i razvijali rdjave osobine u narodu. Oni su svojim agitacijama mnogo doprlneli rušenju zadruga, te neobično korisne i lepe srpske ustanove iz starina. Pismenost u narodu nisu unapredjivali, čak su u posljednje doba partizanskim zakonima ubili volju mladjim učiteljima zbog čega je nedostatak u učiteljskim snagama i školama. Narod nisu vaspitivali dužnostima, što je odlika svake valjane, poštene i napredne društvene zajednice, nego su mu govorili o nekim pravima, koja čak nisu nikakva prava, kao to, da narod ne plaća porezu, da zauzima državnu šumu ili utrinu i puno tome sličnog.
Kad čovek posmatra ovdašnje prilike i ovdašnji narod mora se čudom čuditi kako su naopački, nakazni i nepošteni pojmovi šireni u narod od naših radikala. Pa opet je sok našeg naroda ostao poštedjen od ovakog naopačkog političkog i gradjanskog vaspitanja. Solidna moralna konstrukcija srpskog naroda nije se dala potpuno inficirati radikalskim pojmovima. Ona je više nalazila na odziv kod poluinteligencije, kod ćata i mnogih uča, ali masa srpskog seljaka, ono što je najbolje i najjače, ostala je i dalje verna svojem predanju i onim dobrim osobinama, koje su srpskom narodu pribavljali poštovanje i od stranaca.
Da je narod istinski primio radikalna učenja i za njima se poveo, šta bi bilo od Srbije, najbolje će nam pokazati ovaj primer. Radikali su bili protivnici vojske u opšte, a napose stajaće vojske. Stajaća je vojska uvedena mimo radikala i to je zasluga kralja Milana. Srpski narod ima izvrsne ratničke osobine i sposobnosti, ali bi on te sposobnosti, po radikalima, imao upražnjavati ne u kasarni, nego u odmetanju u hajduke, u paljenju stogova i kuća u protivljenju vlastima kad su radikali u opoziciji. Čim Srbin postane vojnik odmah u njemu preovladaju one specijalno srpske osobine, koje su u protivnosti s osnovnim učenjem radikalizma. Da je duh radikalizma i onog nihilističkog učenja, koga su radikali u početku sejali u narod zaista inficirao dušu srpskog naroda, onda Srbija u balkanskim ratovima ne bi pokazala onakve sjajne uspjehe, a posle ovog poraza imali bi iste pojave - boljševističke - kao i u ruskoj vojsci.
U tome su se pravcu vodili razgovori izmedju našeg kruga i jednog umerenog radikaia M. S. M. koji je priznavao, da radikali iz Švajcarske nisu doveli ove dobre stvari - političke i gradjanske - koje su trebali propagirati i uvoditi u Srbiji, ali nije davao nama za pravo, što smo njihov rad toliko podvrgli kritici. On je tvrdio, da je naoružanje vojske delo Pašićevo, i da to najbolje demantuje, kako su radikali protivnici vojske.
Na to je odgovorio naš prijatelj D. S. R.: 'Radikali su zapustili naoružanje naše vojske kad je od njih to samo zavisilo. Tek kad su ušli u političke kombinacije s velikim silama i obavezali se, da će Srbija biti uz njih, tada su te velike sile tražile da se Srbija potpuno i moderno naoruža. Inače su radikali uvek davali dokaza da su protivnici vojske. Oni stajaću vojsku nisu mogli ukinuti, jer nisu smeli, pošto je ova počela živeti, ali su uvek gledali da je oslabe, pocepaju. Pod kraljem Milanom, kao komandantom aktivne vojske, primano je godišnje u vojnu akademiju 150 do 200 pitomaca, radikali posle 1903. svedoše na 20 – 30. Oni su razdor u vojsci sistematski i veštački održavali i zbog toga nije savezničko pitanje blagovremeno i valjano rešeno'.
U idućem pismu poslaću vam jedan opširan razgovor jednog našeg starog i iskusnog državnika o ulozi koju je pok. Hartwig igrao u Srbiji. U tome izlaganju ima dosta novih stvari, koje jasno ilustruju politiku Srbije posljednjih godina.   St. V. J.
Beogradske Novine, 72/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #141 on: May 20, 2022, 09:17:19 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Николај Хартвиг.jpg (63.51 KB, 416x544 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #142 on: May 20, 2022, 09:19:41 am »

Pisma iz Ženeve.


IX.
Jedan naš stari državnik, koji je godinama povučen od aktivne politike bavi se ovde od pre kratkog vremena. Imali smo priliku govoriti s njim o raznim pitanjima, i on nam je davao vrlo interesantna obaveštenja, zasnovana na poznavanju fakata u dugogodišnjem iskustvu.
Aktuelna je tema bila naš odnos prema Rusiji i prema Bugarima. Jedan gospodin iz našeg društva rekao je, kako je naša nesreća u ovome ratu, kad smo već propali, što ta propast nije došla 1914., za vreme Potiorekove ofenzive, jer bi Srbija tada celokupna potpala pod Austriju, ovako smo se tada spasli propasti, pa doživismo veću propast, da budemo podeljeni izmedju Austro-Ugarske i Bugarske. Najviše se prebacivalo ruskoj diplomaciji, što nije umela privući Bugarsku na svoju stranu ili što nije silom sprečila Bugarsku u njenim neprijateljskim namerama prema Srbiji.
Stari državnik povodom tlh razgovora dao nam je sledeći odgovor:
'Moram početi iz dalje, da bih vam mogao stvar što bolje i što jasnije objasniti. Kod nas su u pogledu naših odnosa sa Rusijom zastupljena dva mišljenja. Jedno je mišljenje. da Srbija mora i treba voditi politiku što tešnjeg naslona na Rusiju, da je Rusija naš prirodni zaštitnik, a druga politika se je zasnivala na uverenju i na iskustvu da Rusija nije prema Srbiji iskrena, da je ona pravim prijateljem Srbije iz sebičnih i špekulativnih razloga, i da treba tražiti naslona van Rusije. Ono je prvo mišljenje bilo ukorenjeno u Srbiji još od njenog postanka, ali je postalo dogma naše spoljne politike pod pok. Jovanom Ristićem, a u novije doba pod radikalima preovladalo i potisnulo sva ostala gledišta. Rusija je zaista u nekoliko pomagala Srbiju, naročito kad je Srbija izvojevala bila svoju autonomiju pod Turcima, ali je to Rusija činila da ima jednu tačku oslonca na Balkanu u svojoj težnjl za rušenjem Turske carevine i osvajanjem Carigrada. Ona se pri tome nije rukovodila da zadobije zahteve i težnje Srbije, koliko da upotrebi Srbiju, odnosno njenu teritoriju i njenu vojnu snagu za svoje smerove. Poznato vam je da je Srbija pod knezom Mihajlom bila žiža za balkanske Slovene, da su Bugarl sve svoje nade polagali u Srblju, da su se njihovi mladići školovali u Beogradu, i da smo se medju sobom smatrali kao jedan narod. U to doba kad se kazalo Bugarin, značilo je isto toliko koliko reći Užičanin, Crnogorac, nisu dakle smatrani kod nas kao zasebna nacija.
Ali Rusima ovaka politika nije išla u račun, ona je Bugarsku smatrala kao sferu svoga interesa, bilo da je potčini sebi, ili da je dovede u vazalski položaj. Kao posledica toga je stvaranje godine 1870. bugarske eksarhije. Tada su udareni temelji, pod vidom crkvene autonomije, onoj politici, koja je odvojila Bugare od Srba, i učinila da ova dva naroda budu smrtni neprijatelji. Granice, koje je Rusija postavila bugarskoj eksarhiji bile su tako velike, i te su granice docnije postale ideal bugarske politike. Rusija je eksarhiji dala tolike granice ne što je bila uverena, da će njima obuhvatiti ceo bugarski elemenat već stoga, što je te granice spremala za sebe. Da su te granice veštačke, i posledica čisto ruskih imperijalističkih ciijeva dokaz je, što se eksarhija proširiia na krajeve, na koje ni jedan Bugarin nije mogao ni u snu snivati. Kada u ratu 1877. i 1878. godine Rusija nije mogla zadržati Bugarsku kao svoju, ona je ipak verovala da će Bugarska biti kad tad njena provincija ili večiti vazal. Posledica stvaranja Bugarske jeste sukob izmedju državne ideje srpske i državne ideje bugarske. lako su Srbi i Bugari braća po krvi, i ako se pre toga smatrahu gotovo kao jedan narod, podeljeni u dve države, oni su postali protrvnici, a pošto su im težnje na Balkanu bile iste, to su postali rivali i krvni neprijatelji. Prirodna težnja Srbije da se širi na jug ne samo iz nacionalnih, već iz ekonomskih i strategijskih razloga, naišla je u Rusiji na odlučnu protivnost. Našu težnju na jug Rusi su svima sredstvima suzbijali i upućivali su nas na zapad. Kada sam godine 1899. razgovarao u Petrogradu sa generalom Kaulbarsom, ja sam mu izneo svoje razloge za ovu politiku.
- Vaša ekselencija, rekao sam mu, nije to politika samo kralja Milana i naprednjaka što hoćemo da debuširamo vardarskom dolinom na Solun, već to je prirodna politika koju će morati svaka srpska vlada voditi. Naši vladaoci u srednjem veku nisu upravljali svoje poglede na zapad, na pr. Bosna u kojoj žive čisti Srbi nikad nije bila u sastavu stare srpske države, čak ni pod Dušanom u dobu svoje najveće moći, već se širila na jug. Moravska i vardarska dolina prirodno se dopunjuju. Centralni položaj takozvane Makedonije daje političku i vojničku nadmoćnost onoj državi koji ju poseduje, a da su i naše nacionalne aspiracije opravdane, ništa manje nismo mi u to uvereni nego i Bugari.
Na to je General Kaulbars od reči do reči ovo rekao:
- Vaši su razlozi opravdani i ja ih vrlo dobro shvaćam ali baš zato Rusija ne će trpeti vase širenje na jug. Rusija vas smatra sferom austrijskog uticaja i ona nikad neće dopustiti da se njena uticajna sfera okrnji. Vi s tim faktom morate računati. Budite obazrivi i pametni. Kralj Milan vrlo dobro shvaća politiku i interese svoje zemlje, samo greši što suviše otvoreno ustaje protiv Rusije. Vi nesmete imati vere u Rusiju, ali se nesmete snjome ni zavadjati, neka vaša ladja uplovi malo u ruske vode, koliko da se ne zameri Rusiji, ali nikako da ulazi duboko. Vama bih iskreno savetovao Bismarkov recept: Rückversicherung. Napravite ugovor s Rusijom, kojim vam garantuje nezavisnost, a pravite posle slobodno ugovore i konvencije s Austrijom za vaše namere na jugu.
Ovaj sam razgovor saopštio odmah kralju Milanu, koji je bio tada komandant aktivne vojske, i kralj je odmah zatim odlikovao generala Kaulbarsa jednim visokim ordenom. (Da napomenem: general Kaulbars bio je velika politička ličnost i po oslobodjenju Bugarske dve godine ruski guverner u Bugarskoj). Cilj ruske politike bio je dakle da Srbiju priveže za sebe, ali da joj ne dopusti širenje na jugu. Radikali kao slepa orudja ruske politike gledali su da u Srbiji svima sredstvima otvore raspoloženje za takvu politiku. Oni su s toga rat od 1885. s Bugarima nazivali bratoubilačkim, i počeli voditi takvu bugarofilsku politiku, kojom su se odricali svakoga srpskog širenja na jug. Oni su ustupili manastir Dečane Rusima, ukinuli srpske škole u solunskom i bitoljskom vilajetu, jednom reči, odrekli se prirodne srpske politike na jugu i ka Solunu. Od njih je poteklo to da Srbiji treba pristanište na Jadranskom moru, pa su čas uzimali Drač čas San Djovani u kombinaciju, ma da ova oba mesta ni po svome položaju nisu za to zgodna ma da je put do njih zabačen, tegoban i neprirodan, kao uopšte što je neprirodno i nekorisno pretpostavljati Jadransko more Jegejskom moru. Ali to je bilo sve za ljubav ruske politike, Rusi su imali neograničeno poverenje u radikalima i izvesnost da će ispunjavati njihove želje, ali su se ipak bojali zdrave svesti srpskog naroda i onog broja političara koji nije bio rusofilski raspoložen. Zato su rešili da u Beograd pošlju jednog od svojih najsposobnijih diplomata pok. Nikolaja Henrikovića Hartwiga. Njegova je sposobnost bila u tome da je umeo predstaviti sebe i Rusiju većim prijateljem srpskog naroda nego što su u stvari bili. Srpsko-bugarski ugovor 28. februara 1912. načinjen je pod uticajem one političko struje kojoj su pripadali Izvoljski, Čarikov i Hartwig. Izvoljski u Parisu, Čarikov u Carigradu a Hartwig u Beoradu bili su predstavnici panslavističke ideje: da Rusija uzme Carigrad što pre po cenu rata s Nemačkom i Austrijom. Prva etapa bila je: slomiti Tursku na Balkanu pomoću balkanskih naroda. U tom je cilju osnovan balkanski blok, pod tim je uticajem načinjen srpsko-bugarski ugovor, koji odbija Srbiju od Soluna i gura je na Jadransko more i protivu Austrije. Kad je turski rat ispao srećno i mi besmo dobili celu Maćedoniju, zdrava narodna svest beše odnela pobedu nad radikalskim rusofilskim i bugarofilskim idejama. U narodu i u vojsci bilo je načisto s tim, da osvojene zemlje valja zadržati ne samo u prkos Bugarima već i protivu Rusije. Vojvoda Živojin Mišić pričao mi je, kad je u martu mesecu 1913. pravio inspekcije da je u svima garnizonima, u Tetovu, Bitolju, Ohridu, Djevdjeliji dobio poruke od celokupnog oficirskog kora u ime vojske, da su oficiri rešeni da po cenu svojih života ne izidju iz ovih krajeva, pa ma šta kralj, vlada i Rusija rešili.
Hartwigov je položaj bio vrio težak. Valjalo je izvesti ruske namere a ne zameriti se Srbima, kojima se pravio prijatelj i čije je poverenje bio zadobio. Bojao se naročito da pod uticajem vojske i narodne svesti ne padne radikalni režim, i zato je svuda govorio i obećavao, kako će car Nikola spor izmedju Srba i Bugara rešiti u srpsku korist. Kada sam o Uskrsu 1913. bio kod njega u poseti on mi je s neobičnom toplinom govorio, kako su nam Bugari prijatelji i kako ne treba da se s niima zavadjamo, u toliko pre, što će nam oni biti potrebni i pomoći nam u skoro, da se proširimo na račun Austro-Ugarske. Ipak se on nadao, da ćemo mi Srbi kao bujan narod prvo biti plahoviti pa posle popustiti. Ali se u tome prevario. Došao je rat s Bugarima, i njega su vodili oni isti radikali, koji su rat od 1885. nazivali bratoubilački, a koji je vodjen za istu ideju. I taj rat vodjahu radikali koji su smatrani bugarofilima. Moje je intimno uverenje, da je radikalima rat s Bugarskom bio neprijatan, naročito zbog Rusije. Znam šta mi je za vreme rata govorio Laza Paču, a sem njega Draža Pavlović, Ljuba Jovanović i još neki ugledni radikali. Oni su u duši bili protiv rata i za popuštanje Bugarima. Pa ipak nisu dali ostavku, iako su time demantovali svu svoju raniju politiku. Pitaćete zbog čega? Zbog Rusije. Hartwig je pristao da radikali vode rat, samo da ne padnu s vlasti, jer ako bi oni pali s vlasti, prema jednodušnosti vojske, a pomoću ostalih partija, Srbija bi mogla da iz osnova promeni dotadanju politiku, i da traži naslon na Austriju i Nemačku, naročito s pozivom na tajnu konvenciju od 1880. godine. Hartwiga je takodje zaplašio i telegram cara Wiljema prilikom zaključenja bukureškog mira, i samo jedan mali korak u strani, pa da se Srbija nadje u logoru centralnih sila. Valjalo je dakle na svaki način sprečiti da Srbija promeni svoju politiku. Do promene je moglo doći usled izmenjenih prilika. Dinastija Karadjordjevića, koja se iskijučivo oslanjala na radikale i na zaverenike, prestala je biti nepopularnom. Mogao je najveći protivnik dinastije misliti šta je hteo, ali posle osvećenog Kosova i posle Bregalnice nije mogao ni smeo ništa ni govoriti ni preduzimati. Ratni uspesi učinili su da se zaborave stari gresi. Osim toga rat je gotovo potpuno ublažio suprotnost izmedju zaverenika i kontrazaverenika. Vojska je sad postala odlučan faktor, i vladalac je mogao s naslonom na vojsku i na narodno raspoloženje da se lako i za svagda oslobodi radikala i njihovog isključivog utlcaja. To je Hartwig znao i savetovao Pašića da čine što veće koncesije narodnom raspoloženju, a on je svakom prilikom i svakome revnosno objašnjavao da je Rusija sasvim protiv Bugara, i da su Srbi sad njeni jedini ljubimci. Kada je posle rata došlo do sukoba izmedju radikala i vojske, on je gledao da na svaki način održi radikale. Njegovom se uticaju ima pripisati što je u maju, za vreme krize ostao i dalje na vladi čisto radikalni kabinet s Pašićem, i što je Srbjia tako brzo uvučena u sukob s Austrijom. Hartwigov i ruski plan je bio, da Srbija u toku rata, pritešnjena okolnostima učini što veće koncesije Bugarima na osnovu ugovora 1912. Hartwig istina nije doživeo evropski rat ali njegov naslednik knez Trubeckoj je otvoreno i sa manje umešnosti zastupao to gledište, koje je potpomagao u svome prolasku kroz Srbiju ruski ambasador u Rimu Giers. Pogreška je kralja Petra što se posle bukureškog mira nije oslobodio radikala i ruskog uticaja i Srbija bi sad sasvim drukčije stajala.'
Na primedbu neke gospode, da su Rusija a s njome i sporazumne sile, davale Srbiji kompenzacije na drugoj strani, na račun Austro-Ugarske, i to mnogo zamašnije i veće, odgovorio je stari državnik:
'Ovde imam da vam naglasim dve stvari: Prvo, Srbija i da je dobila prilične kompenzacije na račun Austro-Ugarske to ne bi bio ekvivalenat za Maćedoniju, jer je položaj Maćedonije za Srbiju mnogo važniji, iz razloga koje sam naveo i generalu Kaulbarsu. Čak da Srbija zadovolji svoje težnje na račun Austrije njeni nacionalni, ekonomski i vojnički interesl gurali bi je na Jug. Drugo se ima primetiti, da Srbija nije dobila precizna ni pismena obećanja od sporazumnih sila, šta i koliko ima da dobije od Austro-Ugarske. A ovo je vrlo važan momenat. Sporazumne sile su izjavile da one nemaju ništa protiv toga ako se Srbija što više uveća na račun Austro-Ugarske, naravno ako to Srbija bude mogla učiniti svojom snagom, inače one nisu dale obavezu, da će one to same i svojom snagom izdejstvovatl. A to je ogromna razlika. Pored toga Srblja nema nikakvog pismenog ugovora sa sporazumnim silama, kao što su ga imale Rumunija i Italija, a to je isto tako važno i u isti mah za Srbiju nepovoljno.'
Posle ovakog interesantnog i za nas, kao i za mnoge, poučnog razgovora sa našim starim i iskusnim državnikom, ostalo je nama, kao i svakom Srbinu, da razmišljamo kako smo varani, i kako smo se dali varati, i zašto je došlo do ove naše nesreće.   St. V. J.
Beogradske Novine, 73/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #143 on: May 20, 2022, 09:23:23 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #144 on: May 27, 2022, 06:14:41 am »

Zalutala Srbija
Pismo iz Vrnjačke Banje. - 17. III. 1918.


Čitam redovno 'Pisma iz Ženeve' i moram priznati, ne mogu se nadiviti, kako je samo mogla da se očuva i posle tolikih patnji, čitavog spleta od laži i peripetija ratnih i takva duševna samostalnost kod pisca, retka objektivnost i od svih predrasuda slobodna posmatračka moć kod jednog savremenog Srbina, koji se još i danas nalazi na vrelu i atmosferi, u kojoj boguje suluda pakost i izbezumljeni duh franko engleske štampe!...
I onda, Ženeva! Kako je kobna ta varoš za grešnu i večito lutajuću Srbiju!...
Na obalama lepog ženevskog jezera, u kakvoj skrovitoj kućici, ispisuje ojadjeni Srbin svoja opažanja i odmerava tešku narodnu nevolju.
Zamišljam toga našeg patnika, koji, kao ono stari Izrailjac sedi kod reka Vavilonskih, plače i pita se: 'Kako da pevam pesmu Gospodnju u zemlji tudjoj'?! ... Ili još bolje, kao naš narodni pesnik Djura Jakšić, kad na pešačkom putu u manastir Gornjak peva:
Sa dalekog puta umoran sam seo
Ne bi l' sanka naš'o setan, neveseo!
Povilo se cveće, polegla je trava,
Ali mene sanak davno izbegava.
Sila se je misli vrzlo po pameti:
Mnogo li sam strad'o kad se srce seti!...
Nikad dobro jutro nikad dobro veče.
Meni noćca lako nikad ne proteče!
U mislima tako zadahn'o sam lako
A suze su tekle niz obraz polako!...
lz ženevskih pisanja vidim, kako se smeona duša otima od nezgrapne vlasti ententinih propisa i progovora jezikom, kakvim se ne usudjuje da govori nijedan još bojažljivi Srbin! Kao svež povetarac sa planinskih visina kad rastura u zagušijive dolje i gusto naseljene gradove živost i izaziva novu volju za rad, tako i ovaj odvažni stradalnik svojim neobuzdanim pregnućem, vedrom razboritošću i živim ubedjenjem budi iz dugotrajne uspavanosti kažujivu kolebljivost i sitničarsko dvoumljenje gomile, zaludjenog našeg sveta, koji u varljivim očekivanjima nekakve nadzemaljske sreće i dobitka propusti tolike dragocene trenuke za uspešno rešavanje naše gorke sudbine.
Teške su brige pritisle naše glave! Znamo, da je sad dockan ma šta preduzimati za spasavanje srpskog naroda i njegove države. I kad bi htela nesrećna vlada da likvidira zasebnim mirom ovu našu pretešku nevolju, ona to ne bi mogla ni pokušati, jer su joj prijatelji zatvorili sva vrata, sve otvore i budnim okom prate svaki pokret iznemoglog i do bezdušnosti iskrvavljenog svakog Srbina. Za to smo daleko od svake nade, da ovakva pisma iz Ženeve mogu biti preteča i dobar znak za skori mir Srbije sa neprijateljima. Dokle god se ne reši sudbina Engleske, sve dotle naša zemlja neće dobiti tako željno očekivani mir. Što su Englezi tako krvnički sputali srpskoj vladi i noge i ruke, oduzeli joj svaku moć govora i rasudjivanja - to je sa svim razumljivo, jer stari nasilnici znaju samo svoje interese. Jedino je i žalosno i za plakanje, kad dobroćudni i večito lakoverni Srbi veruju i gotovi su čak i da tvrde, da Englezi tako rade s našom vladom radi naše sreće i dobra. I od ove opake zablude Srbe će, razume se, na kraju krajeva, izlečiti neumitni dogadjaji, samo će tada, avaj nama, biti sve uzaman i dockan! Za to se pisac ovoga pisma raduje u toliko samo, ako se počinje što raditi na otrežnjavanju naroda. Dogadjaji neka teku svojim redom a mi smo dužni za to vreme da pregledamo naše stvari, da ocenimo sve račune, da li smo trebali voditi izmećarsku politiku, gde smo sada, gde prijatelji i da li nam oni uopšte pomažu i mogu li nam što isposlovati! Nije to dovoljno pobeći iz zemlje sa živom snagom, staviti je tudjinu na raspoloženje da gine za maglovite interese, pa onda, zaduživati zemlju, dobro se hraniti i spavati spokojno na obadva uva a sve ostalo kako Bog da, Providjenje - sve ostalo neka brinu čitav narod da pogreši. I ako smo zaista prevareni, a to najbolje znaju oni na frontu, onda valja spremati narod za preokret u skoroj budućnosti, jer se ne može sa susedima večito živeti u kavzi i tučnjavi! Vlade i klubovi partiski prolazni su, ali narodi žive večito.
O budućim tim našim poslovima i ja sam u ovoj divnoj samoći vrlo često razmišljao. Na prvom mestu interesuje me, na primer, na koji će se način obnoviti život u Srbiji! Što se mira tiče od naše volje, zasada, ništa ne zavisi. Ali, ipak, predpostavimo, tu je, i recimo, već je i zaključen mir. Razume se, taj mir može biti loš, može biti i nešto što se najmanje želi, ali da uzmemo najbolji slučaj, kako su obeležili poodavno i Askit, i Lloyd Georges, i austrijski premiijer grof Černin: uspostava Srbije. Dobro! Mir je, zamislite već, potpisan a iz Švajcarske, odozdo od Soluna, iz raznih logora Monarhije, Nemačke i Bugarske već žure vozovi i nose nam mile i drage, i preostale vojnike, i nevojnike, izbegle familije, mladiće iz Francuske. Puni se Beograd, oživljavaju palanke i sela. Jedna nedelja, desetak dana - proteklo bi u miru. Dok bi po neka kuća plivala od radosti što je, najzad, dočekala taj srećan dan i čas, da jednom vidi i zagrli svoje mile sinove, hranitelje, žive i zdrave, dotle bi pedeset drugih kuća jadikovalo i lelekalo iz glasa!... Po selima bi se, naročito, obelodanilo kolike je žrtve podneo srpski narod u ovom ratu. Pa onda?!... Ko bi odmah, još u samom početku prihvatio vlast u zemlji za čuvanje javnih interesa i poretka? Vi ćete reći: pa, naši! Lepo! Ne ulazim u to, da li bi specijalno za tako ozbiljan posao imali na raspoloženju dovoljan broj sposobnog osoblja. Za trenutak pristajem: naša bi policija uzela zemlju u svoje ruke. Ali sad dolazi drugo, mučno pitanje: kakvo bi duševno stanje bllo kod našeg sveta još od prvih dana? Vredi li prećutati, da je izmedju seoskog sveta i gospode uopšte iskopana ovim nesrećnim ratom nepremostiva provalija?!... Sem toga, ko bi smeo tvrditi, da danas nema svaki Srbin, ma gde da je, sem uspomena na opšte stradanje, još i po koju potežu, pa i ljutu ranu na duši zadobivenu od pojedinih oholih naših ljudi, starešina, bilo zbog porodičnih stvari, apsolutne materijalne propasti, ili zbog lične ranije mržnje i osvete, ili prosto za to, što je neko vidjeniji imao presudnog uticaja na sudbinu Otadžbine i sramno predavanje srpske vojske na milost i nemilost saveznicima!?... Ovakvog materijala ima tako mnogo, da će se protiv gospode isprsilti, revoltirati i poslednji tunjko seoski. O autoritetu srpske vlasti ne bi moglo biti ni govora. U svakom Srbinu širom sveta kipi danas čitav pakao od žučnosti, ogorčenosti i osvetoljubivih raspoloženja. Jer, najzad, neko mora biti kriv i odgovoran kako za opštu narodnu nesreću, tako i za pojedinačne štete! O naknadi štete iz nekakvog medjunarodnog fonda ne treba ni misliti. Tih para nema, kojima se može zameniti propast pojedinaca i celokupnosti narodne! Šta će, dakle, biti?! Hoćemo li samo produžiti život i rad onde, gde smo stali pre četiri godine, kao kakav roman kad čitamo?!... Ko sme jamčiti, da bi naša, srpska policija bila pouzdano sposobna da prihvati tako opako stanje duhova a eventualno i da spreči u manjim ili većim razmerama krvava fizička razračunavanja, ulične borbe, pa nije nemoguće i opšti metež?!... Ne znam šta vi mislite, čitaoci, ali savesna procena za našu policiju, kakvu je znamo, ne bi smela dati takvo jemstvo. Ništa ne čini što sad u zemlji nema oružja. Strasti ljudske ne biraju sredstva, one se hvataju svega i šire se po zemlji kao i opaka zaraza.
A ako je zaista sve ovako, onda kako se može uspostaviti nov i pravilan život u Srbiji?...
Vi, svakako, računate, da će se naši otuda vratiti - ko se uopšte vrati - veseli, razdragani i neće imati ni na šta da zažale! Pogodiću vašu misao, kad kažem, da očekujete čak i trijumfalan povratak naših, uz radosno klicanje, vence i mirisno cveće, jer još računate na 'sigurnu i konačnu pobedu'!...
Kako je teško shvatiti javu, kako je malo pripremljena srpska duša za razumevanje krupnih istoriskih dogadjaja?... Prošlo je vreme, braćo draga, kad su Srbi mogli biti slepe pristalice Entente!... Naši su računi odavno otišli u arhivu i naša je dužnost jedina, da budemo savesni i objektivni posmatrači ovoga svetskog okršaja. Ako se sami ne pomognemo, niko nam ne može pomoći. Mi nismo morali ovako da padnemo, ali kad smo već pali, gledajmo, da se sami dignemo. Veliki je rizik zasnivati budući život i opstanak srpske države na sumnjivom verovanju i inadžijskom tvrdjenju: ah, pobeda mora biti na strani Engleza! Mi najmanje imamo razloga i računa da zasnivamo svoju budućnost na engleskoj pobedi. Svi vi, što volite da politizirate i vatreno branite ententinu zaveru za otimanje tudjih zemalja, uzmite i prostudirajte koliko-toliko istoriju Engleske a naročito se pozabavite geografskom kartom Evrope! Vidite lepo gde i kako koja zemlja postojava! Potražite i svoju lepu i divnu Srbiju, pa sa čistom savešću recite i presudite: može li Srbija postojati samo uz dobru volju Engleza i Francuza, ili bi bio potreban još i prijateljski odnos sa susednim zemljama?!... Pa, ocenite i to, po čijim će se željama pre srednja Evropa urediti: po nemačkim, ili engleskim? Na koju je stranu upućena naša Srbija?.. Ili, možda, držite kao u vosku, da centralne države neće niko ni pitati o sudbini i budućnosti Srbije?!...
I ranije, a naročito dok smo bili u Nišu, moglo se tvrditi, da je Srbija ušla u rat samo za tri meseca. Pristalice vladine mogle su energično predstavljati prostom svetu, da je Srbija 'napadnuta' i da se mora braniti i u isto vreme trubiti na sve strane, da Srbija hoće da se uveća na račun austro-ugarskih provincija - da je njen plan jugoslovensko carstvo! Pa se je tada moglo patriotski tvrditi, da je Carigrad osvojen a Englezi zauzeli Dardanele. Nije veliki rizik bio ni kad su šireni po zemlji neverni izveštaji o 'groznom' porazu Nemaca, kako su im Rusi zarobili čitave korpuse a pad Berlina da je u pitanju od nekoliko dana! Može se donekle oprostiti kad se u patriotskom cilju tvrdilo, da su Rusi u veliko prešli Karpate, doprli do Bele Crkve, tako, da su jednom bezazlenom doktoru i prvaku skupštinskom čak 'zujale i uši' u Požarevcu od ruskih topova. Pa, setite se one glasine o upadu Rusa u Bugarsku, revolucija, a Sofija sva u plamenu! Te grčka kraljica se posvadjala s kraljem i u borbi ubila svoga muža; te nekakav princ spustio se s aeroplana na Avalu i seljacima kazao, da su naši već tu, blizu etc, etc…
Sve je ovo moglo i biti, ma da nije dostojno jednog junačkog naroda. Ali tvrditi, da centralne sile neće biti pitane i da Srbija može postojatl mimo njihove volje i pristanka, pa onda još na takvoj groznoj zabludi zasnovati svoje držanje prema Okupantu još sada i nadu na neku lepu budućnost - to je rizik vrlo veliki i nesumnjiv predznak vrlo nesrećnih dana! Obično se poneki naš patriota oduševljava Belgijancima; imponuje mu, što se oni, i ako okupirani, drže neprijateljski prema Nemcima! Medjutim, taj primer nije za podražavanje. Izmedju nas i Belgijanaca ogromna je razlika u svemu, pa i u motivima zašto su i oni stupili u rat. I mi smo, to se mora priznati, primili rat ne da se samo odbranimo, već, otvoreno smo se izjasnili i - da osvajamo!... A ko se hvata takvih preduzeća, pa ne uspe - zar je teško pogoditi kakva ga sudbina čeka! Princip samoodredjenja i poštovanje narodnih prava ima snage samo dotle, dok se toga principa drži i onaj, koji ga ističe i poziva se na njega. Ali čim se jedna strana maša tudjih zemalja i zaboravi na taj lepo ispisan na hartiji princip - odmah gubi pravo da se njime koristi posle svršenog boja. I onda, druga su ledja kod Belgijanaca a sasvim slaba kod nas. Nema više silne i strašne Rusije!...
Da se vratimo, za časak, na ranije pitanje o uspostavi Srbije. Rećićete mi, sve ovo što sam izložio - pogrešno je i stvar naša drugojačije će se svršiti! Srbija će se povratiti ne na osnovu sporazumnog mira, već po sili oružja. Konačna pobeda mora biti! Naši će čak trijumfalno ući u Beograd. Dobro! Da primimo i to volšebno predskazanje! Otpočela je, recimo, ofanziva odozdo. Englezi i Francuzi s našima divno napreduju. Bezobzirno begstvo neprijatelja, valjda, nećete ni vi zamišljati. A u borbi, u odstupanju korak po korak, možete već misliti - šta bi bilo sa celokupnim našim zemljištem, selima i gradovima! To najbolje znaju Francuzi, kojima je prošlog proleća na taj način ustupljen jedan manji pojas. Ali - ništa to ne mari, velite vi! Dobro! Ententina vojska napreduje, dalje, sve dalje i - najzad oslobadja celu Srbiju. Ulaze u Beograd. Šta mislite, hoće li Englezi i Francuzi predati našima zemlju onako, kao na peškeš?!... Hoće li se vratiti otkud su i došli?!... Ne, velite, ići će i dalje, goniti neprijatelja i zauzeti sve nama potrebne pokrajine. Recimo, da i tako bude. Diktira se mir! Hoće li posle njega otići engleska i francuska vojska iz naših zemalja?!... E, tu je čvor, tu je veliko pitanje! I sigurno se neće ukloniti anglo-francuska vojska. Jer, komanda je u njihovim rukama. Ostaci srpske vojske nalazili su se pod francuskom komandom na solunskom frontu i onda, odmah posle naše lude propasti, dok je još i bilo nešto više srpske vojske a to li bi dali komandu srpskim oficirima danas, kada srpskih boraca ima jedva za dve divizije! Treba se samo setiti časa, kad su povraćene ruševine Bitolja, nad kojim su Francuzi htjeli da gospodare, jer da imaju na to pravo, pošto da su ga oni oslobodili!... U Beogradu i svuda vile bi se prvenstveno engleske i francuske zastave; tu bi se utrpali, sigurno, i 'simpatični' Talijani! Zemlju bi preplavila odvratna belosvetska tudjinština, vojska ljudojeda i crnaca, koja bi nam donela i svakojake boleštine (setite se samo ono malo 'kuražnih' francuskih avijatičara i artiljeraca u Beogradu). Jednom rečju: kako se danas ratuje, zemlja bi bila bukvalno razorena i onda još i okupirana a sve pod izgovorom, kako smo slabi i mali, pa da bi nas zaštitili, potrebno je, da saveznici pridrže zemlju do lepših vremena, do ratifikacije mira, pa i dalje, dok se ne obezbedi plaćanje jedno četiri milijarde franaka zlatnih uzajmjenih vladi i skupštini za vodjenje rata. Eto, to bi se dogodilo. Opet bi, dakle bila okupacija! Samo, što bi umesto Nemaca i Austijanaca došli Englezi i Francuzi. Dogodilo bi se s nama isto, što i s Belgijancima. Da nisu blagovremeno Nemci ušli kroz Belgiju, ušli bi, docnije, Englezi i Francuzi da se navale Nemcima odozgo, s glave. I u jednom i u drugom slučaju oni su, zbog dvoličnosti u poiitici, bili osudjeni da budu poprište ratno. Da su Englezi i Francuzi na vreme stigli, Belgijanci bi iste ovakve muke patili a Nemci bi bili ti, koji bi jadikovali, kako je povredjena belgijska neutralnost! Takvo, dakle, naše oslobodjenje od savezničke vojske ličilo bi još i na današnju severnu Francusku, koju drže i brane Englezi i pitanje je veliko, hoće li Englezi, na kraj-kraja, uopšte vratiti tu zemlju naročito Calais, Francuzima, koji uistini i nisu u stanju vojnički držati i braniti svoj rodjeni posed.
Eto, dakle, šta bi bilo i kakva bi nas sreća očekivala od 'konačne pobede', od diktiranoga mira! Teško svakoj zemlji, koja dospe u položaj da je drugi mora spasavati i braniti. Pa, kad se već mora stradati, ne može se, dakle, živeti tako odulareno prkoseći svakome, kako su hteli naši mudri državnici, onda, braćo moja, vraćajmo se na pravi put, prilagodimo se evropskim prilikama, pronadjimo svojom dobrom voljom i čistim namerama svoje prirodno i pravo mesto u zajednici naroda, naročito suseda i budućnost srpskoga naroda neće biti ni nesigurna, ni tako nesrećna, kakvu je namolovala grešna mašta naših Jugoslovena.
Srpski seljak, ženski svet, deca - sve što je danas živo i u Srbiji, i na frontu, i u emigraciji želi i Bogu se moli i dan i noć za separatni mir, a ko bude imao moći i dobro volje da Srblju vrati životu, on će biti najveći dobrotvor i spasilac srpskoga naroda za sva vremena! Ovo iskreno misli i prijateljski odgovor upućuje piscu iz Ženeve a isto tako i čisto srdačnu poruku svima političarama i nesrećnim državnicima srpskim u emigraciji.
N. P… ć, b. viši državni činovnik.
Beogradske Novine, 82/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #145 on: May 27, 2022, 06:18:54 am »

Pisma iz Ženeve.


XI. 
Pošto 'Beogradske Novine' dolaze ovamo i veoma se rado čitaju, to su moja pisma iz Ženeve izazvala buru negodovanja kod vladinih ljudi, a ima dosta njih, koji nisu vladine prtstajice, ali smatraju da sada ne treba ništa pisati, da tome nije vreme i siično. Na to je M. R. lepo odgovorio:
'Uvek je vreme pisati pošteno i iskreno i narodu otvarati oči. Ostaje tek posle rata da se piše još više i još energičnije, a kamo sreća da je i pre rata više pisano protivu ovakve politke i ovakoga rada, može biti da bi se mogao sprečiti rat i narodu otvoriti oči. Onaj mali deo ljudi i političara koji su pravilno shvatali politiku i predvidjali ove dogadjaje bili su ugušeni u vici i buci mnogobrojnih listova, koji su svesno ili nesvesno branili vladinu politiku.'
Jedan radikalac, koji je skoro iz Rima došao, stao je na sva usta braniti vladu, pa je tom prilikom razvio temu, da svaki Srbin, naročito obrazovan čovek, mora i treba braniti vladu, pa ma bio njen najljući protivnik, jer se samo s ovakom politikom može nešto postići, i ko drukčije radi, radi protivu interesa zemlje.
Na to je J. S. R. odgovorlo: 'Vi radikali uvek ističete patriotizam i interes zemlje, onde gde mu nije mesto. To je nešto najpodlije što se može čoveku podmetnuti, da kad ne brani rad i vladinu politiku, da radi protivu interesa zemaljskih. To je glupa i otrcana takika, koja ne može upaliti kod svesnih i ponositih ljudi. Ja znadem, da ima budala kod kojih to pali, ali nisu toliko glupi ljudi, koliko su kukavice. To su one sitne dušice, kojima je samo na jezlku reč Otadžbina i Srpstvo, a u dnu njihove duše krije se najsurovija sebičnost. Svaki od tih bednika ne misli na prvom mestu o Srbiji i o Srpstvu nego o sebi i o svojoj jadnoj eksistenciji. Svaki od njih misli u sebi, ako propadne ova politika, ako propadne Pašić i ako se ne povrati režim, ko zna šta će samnom biti, nećemo više imati naše položaje, plate i penzije, i teško nama. To je osnovna crta kojom se oni rukovode u politici. Bojazan za svoje sopstveno 'ja', za svoju eksistenciju, to njih plaši, i samo o njemu misle, samo ih sramota da to javno kažu, pa tu svoju bojazan uvijaju u patriotske omotače, brinu se, bajagi, ljudi o Srbiji i njenoj budućnosti, i kad brane vladau i režim, ne čine oni to ko bajagi iz ličnih razloga nego iz opštih i patriotskih. Takvo shvatanje je poglavito ukorenjeno kod velikog dela inteligencije, specijaino činovništva, dok nezavisni ljudi, kojima nije stalo ni do plata ni do penzija, misle otvoreno, pravilno i trezveno.'
Ovome razlogu pridružio se i S. N., pristalica konzervativne stranke, i on je izneo ove detalje:
'Kad smo početkom 1914. osnovali konservativnu stranku, bio je veći broj inteligencije, naročito činovnika, voljan da nami pristupi. Čak su mnogi dolazili na prethodne nezavisne sastanke, ali kad su prvaci stranke izneli odlučno program stranke, a kad je stranka već počela zvanično egzistirati i kad na nju stadoše napadati, veliki deo te se gospode odmah povukao, pa niti je dolazio na zborove niti se upisivao u članstvo. Nas nekoliko mladjih ljudi, koji smo imali da po kvartovima organizujemo stranku bili smo zaprepašćeni, jer nam nisu došli ljudi, na koje smo sigurno računali. Tada su nam ta gospoda objašnjavala, kako su oni voljni i dalje da ih smatramo za svoje članove, ali je njima nezgodno da pridju, jer su činovnici, nekima su opet bliski srodnici u dobrim položajima, pa se boje za njih, i tako na kraju krajeva pokazali su, da im je samo do njihovog bednog opstanka, ma da su ranije na rečima osudjivali vladinu politiku i odobravali program naše stranke. I onda, završuje S. N., kad takvi ljudi nemaju smelosi da rade ono što misle ili u užem krugu govore neka bar za svagda ćute, jer kukavice nemaju prava na javnu reč, nego neka robuju svakoj vladi i svakom režimu.'
I ovo se može reći. Dok je čovek sit i pijan on je i besan. To se opaža ovamo. Naravno da su dogadjaji veoma mnogo učinili da pristalice vladine politike popuste i pognu glavu, ali su dosta učinile i prilike za život ovamo.
Nestašica u hlebu i životnim namirnicama, nedostatak u uglju, učinili su te se teškoće rata osećaju ovamo u Švajcarskoj veoma teško, u toliko teže, što Švajcarska nije ratujuća država, a kako je u ovima može se već misliti.
Poznato će i vama biti da su ovamo uvedene hlebne karte, a od 1. marta i karte za puter i mast. Svaka opština ima svoj Ofiice Communal de la carte de graisse, u ovo je nadleštvo napravilo raspored kako će se i u kojoj količini izdavati masti ili u mesto masti zejtin. Ko dobiva puter i zejtin može mesečno dobiti samo sto grama masti na glavu.
lsto je tako velika kriza i u mleku. Usled toga što su utrošene rezerve u suvoj stočnoj hrani i nestatka naročitih konzerva (neka vrsta kolača) za hranu stoke zimi, nastupila je nestašica mleka i ona će trajati dok se stoka ne počne hraniti svežom hranom u drugoj polovini proleća. Zato direkcija policije savetuje gradjanstvu da umeri potrošnju mleka, a proizvodjačima mleka naredjuje da za pola litra umanjuje po osobi mleko svojim mušterijama.
Tako je i za ostale namirnice, naročito one koje se uvoze sa strane. Listovi francuskog dela švajcarske počeli su već napadati Ententu, što se ne  požuri i što ne omogući dovoz hrane u Švajcarsku, jer ako oni to ne učine Švajcarska će biti prinudjena da dodje u što veću zavisnost od Nemačke. Listovi donose, da je Argentina dopustila Švajcarskoj uvoz od 100.000 tona žita, a Amerika onoliku količinu, kolika je potrebna da se pokrije potreba od 8 meseci. Federalni Savet Švajcarske Republike izložio je Ententi ovu situaciju u kolektivnoj noti, čiji tekst nije poznat javnost. Listovi vadske Švajcarske drže, da će Ententa razumeti, kako je u njenom sopstvenom interesu, da Švajcarsku što pre snabde žitom i ostalim namirnicama, jer ako sporazumne sile ne bi o tome htele voditi račima učiniće pogrešku, čije posledice mogu biti do krajnosti teške.
Švajcarski listovi ovako pišu, i verovatno je, da sporazumne sile uvidjaju potrebu, da zadovolje Švajcarsku, ali su teškoće zbog oskudice u ladjama i u propasti ladja veoma veliike. Pre dve nedjelje torpedovana je jedna ladja od 3000 tona, koja je tek bila izišla iz američkih voda i nosila žito za Švajcarsku. Teškoća je sporazumnim silama da i vojsku na udaljenim frontovima lako snabdeva, a kamo li gradjanstvo. Kako list 'Popolo e Liberta' od 22. II. javlja vlasti su u Solunu smanjili dnevnu količinu hleba za gradjanstvo na 160 grama.
Francuski internirani, koji se nalaze u Švajcarskoj, kako javlja list 'Le Democrate' od 25. pr. meseca, podneli su preko francuskog poslanstva u Bernu francuskoj vladi jednu moibu, da im se šalju životne namirnice iz Francuske, pošto se ne mogu ishraniti onom količinom, koju švajcarske opštine daju narodu.
Zbog ovoga je u Švajcarskoj veliko nezadovoljstvo, naročito su ljute švajcarske pacifiste, koje misle da švajcarska vlada nije ugrabila zgodan momenat za intervenciju u korist mira, jer su oni uvereni da bi švajcarska intervencija imala bolje i sigurnije dejstvo nego svi ostali pokušaji s drugih strana, samo da je umešno i u zato zgodnom momentu bila učinjena.
Posle dogadjaja na istoku, ovde se osećaju predznaci bure koja može ubrzo da otpočne svom silinom na zapadu. U Švajcarskoj, s vrlo malim izuzetkom je opšte mišljenje da će borbe na zapadu ubrzati rat, i uskoriti zaključak mira, ma u čiju se korist ta borba svršila. Posle tih borbi neće biti jedno neodredjeno i prelazno stanje, nego će se doći do precizne forme, čija je neposredna posledica - mir. Naročito se u tome slažu vojni stručnjaci, a kao što je poznato vojni stručnjaci švajcarskih listova pokazali su se u ovome ratu kao najbolji, jer su bili objektivni, tačno informisani, sud im je bio pravilan i nikad se nisu prevarili u svojim preopostavkama. To je diglo i značaj švajcarske žunalistike, da je sada veoma cenjena u celom svetu.     St. V. J.
Beogradske Novine, 85/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #146 on: May 27, 2022, 06:22:17 am »

Pisma iz Ženeve.


X.
Od jednoga narodnog poslanika, koji je ovuda prošao, pa će preko Rima u Krf saznali smo za sledeće raspoloženje medju opozicijom:
Opozicione su stranke otpočele akciju protivu Pašićevog kabineta iz mnogobrojnih uzroka. Jedan je od glavnih uzroka vojnička afera, koja se svršila smrtnom osudom Dimitrijevića, Vulovića i Malobabića; i robijom velikog broja oficira kao i penzionisanjem i udaljenjem iz vojske vrlo velikog broja oficira. Nisu samo lične i rodbinske veze tih oficira sa narodnim poslanicima, koje su stvorile ogorčenje i neraspoloženje prema vladi, već i principijelni razlozi. Šteta je za vojsku da se vrlo veliki broj oficira iz nje udalji, a medju njima ih ima vrlo mnogo odiličnih, nije pravo što je vlada partizanski tretirala i sudila ceo taj pokret, ma da je i ranije znala za njega i kad su joj bili drugi računi, drukčijim očima na njega gledala. Osim oficirske afere ima masa zloupotreba od strane vladinih ljudi i njenih agenata u Francuskoj, Švajcarskoj i ltaliji. lnteresantno je da je broj vladinih pristalica sve manji, ali da oni koji su ostali uz nju postaju sve osioniji i bezobzirniji. Atmosfera je potpuno zagušljiva i nesnošijiva. Demagoški obziri proviruju kroz svaki postupak vladinih ljudi. Pored toga zavladala je nemarnost i nerad. Stvorena su dva odbora za pomoć, jedan je u Parisu a drugi u Nici, ali je rad u njima labav i neiskren te ti odbori ne vrše ni pravilno ni savesno dužnost, koja im je namenjena. Novčane zloupotrebe su prevršile svaku meru, i kako će se sve to raspetljati, sam Bog zna. Čujemo da je Stojan Protić zapretio opozicionim poslanicima, kako će se on s njima razračunavati, pa to je njih jako ozlojedilo, i oni njemu prete još više. Pašić i Protić nisu u stanju da sasave kabinet od jačih i solidnijih ljudi - spali su na proste kretene i prišipetlje svoje.
lsto su tako opozicioni poslanici zabrinuti politikom, koju Pašić vodi prema saveznicima. Podneće se interpelacija o tome, kako se imaju shvatiti izjave Lloyda George-a i Wilsona o uspostavljanju Srbije. Po njihovim govorima izgleda, da ova dva najglavnija čoveka u čitavom sporazumu samo daju nade, da će Srbija biti povraćena u granice koje su bile pre rata.
Jedan naprednjak, bivši poslanički kandidat izjavio je sledeće:
'Mi smo do sada pomagali Pašićevu politiku i bili smo u potpunoj saglasnosti sa njom, ali smo u Parisu sa merodavnih mesta saznali, da Pašić nije umeo eksploatisati svoj uticaj u Londonu, već zadovoljan ličnim pohvalama, propustio dobiti vrlo važne garancije od engleske vlade. Francuzima je to veoma žao, ali nam oni u tome ne mogu pomoći, pošto su vodjstvo politiike prepustili u engleske ruke, a što naša stvar u Engleskoj ne stoji bolje, krivica je, vele, do srpskih državnika i do Pašića. Pašić u poslednje doba nije sam neposredno vodio stvari s Londonom, nego je pustio da jugoslovenski odbor kao neslužbeno i neodgovorno lice uzme na sebe ceo posao. Zato ćemo tražiti da Pašić odstupi, a ako je to nemoguće izvesti, da u kabinet udju ljudi iz opozicije, koji će njegov rad kontrolisati.'
Svakako, da će u Krfu doći do jakih sukoba и burnih sednica, samo velike rezultate odatle ne možemo očekivati, jer niko ovamo nije u stanju da se emancipuje mreže u koju smo zapali.
Gospodhi Dj. M. V. koji je pre neki dan doputovao iz Francuske pričao nam je razgovor, koga je pre neki dan imao s jednim Amerikancem. Taj Amerikanac je doctor, studirao je u Parisu i Würzburgu, a poslednjih godina bio je glasovit lekar u San Francisku. Amerikanac je vrlo iskreno i otvoreno govorio, i kazao je, da to nije samo njegovo mišljenje, nego da je to u opšte američko shvatanje, jer su Američani, manje više, svi jednog gledišta. Doktor Amerikanac rekao je sledeće:
'Što se tiče dužine rata teško je unapred opredeliti rok. Mi smo Američani spremni da rat vodimo i deset godina, ako bude potrebe, i ako to naši interesi iziskuju, a u stanju smo načiniti i sutra mir, ako opet prilike to budu tražile. Pre rata u Americi je podeljeno bilo mišljenje - veliki deo je bio za mir, onoliko isto koliki je bio i za rat. Danas je velika većina, gotovo apsolutna za rat. To je potreba za nas. Nema sumnje, da nas vezuje istovetnost rase za Britance, ali je to manji, upravo sporedni razlog, prema drugim bitnim interesima Unije. Naša je država jedna od najvećih na svetu, i poslednjih decenija počela je voditi svetsku politiku u velikom stilu, naročito posle rata sa Španijom. I ako smo ušli u red imperijalističikih sila mi smo ipak od sviju sila izostali u pogledu svoje vojničke organizacije. Naša država od 100 milijona stanovnika nije imala više od 35.000 stajaćih vojnika, upravo onoliko, koliko drže najmanje evropske države. Da očuvamo i raširimo svoj položaj svetske sile, da održimo vodjstvo cele Amerike (panamerikanisam) nama je potrebno da našu unutrašnju strukturu prilagodimo novom stanju stvari, i zato nam je svetski rat dobra i jedina prilika, jer je u miru to nemoguće bilo učiniti. Uzmite za primer Englesku. U toj je zemlji odvratnost prema stalnoj vojsci i opštoj vojnoj obavezi bila tolika, da su oni kontinentalne narode sažaljevali i služenje u vojsci nazivali 'robovanjem'. Ni jedan tako popularam vojskovodja kao pokojni lord Roberts nije mogao ništa svojim agitacijama postići, da Engleze oduševi za opštu vojnu obavezu. Tek strahovita realnost rata probudila je Engleze iz njihovog tvrdoglavog predubedjenja, da su u toku rata morali preduzeti one vojničke mere, koje su u miru prezirali. I dok se Engleska militarizuje, dok Japan, inače militarna sila prvog reda, stoje oko Unije dotle ona nesme ostati u svome starom položaju i sa zastarelim ukorenjenim gledištem. Rat je potreba, da Unija organizuje svoju vojnu silu i da je dovede na onu visinu, koja je potrebna za njen položaj u svetu.
Nemci kod nas nisu baš omiljeni, ali ih naročito ne mrzimo, niti su nam interesi u takvoj suprotnosti, da se moramo boriti na smrt i život. Zato smo gotovi, kao što vam rekoh, da svakog momenta zaključimo mir, ma da, - opet ponavljam - rat može trajati i vrlo dugo.
Što se tiče intervencije Japana, kod nas je ovako shvatanje. Japan, kao azijatska sila, vodi sa svim zasebnu politiku, i ima interese, koji su čisto japanski. Japanci hoće …… (nečitko) ili hegemoniju u Aziji, u toliko pre, što su oni najsposobniji i najaktivniji azijski narod, dok su ostali azijski narodi apatični i indoletni. Japancima je cilj, da se beli narodi što više medju sobom iskrve, da se toliko oslabe i vojnički i ekonomski, da njima posle budu potpuno odrešene ruke. Japanci su u ovom ratu toliko zaradili, oni su se toliko obogatili, da sumnjam, hoće li i jednu paru potrošiti za ratne ciljeve u kojima bi morali što koristiti i svojim sadanjim saveznicima. Ovako, sačuvani finansijski i vojnički, oni će toliko biti sveži i jaki posle svršenog svetskog rata, da će bez velike muke moćl pristupiti ostvarenju svojih zamašnih planova u Aziji.'
Gospodin Dj. M. N. pričao nam je, da američki vojnici prave simpatičan utisak, ali da kod francuskog stanovništva nisu mnogo omiljeni, jer plaćaju bez pogovora najveće cene, pa je nastala grdna skupoća u mestima gde se pojave. A i francuski trgovci, sa svoje strane, preteruju u cenama toliko, da se opet Amerikanci bune, jer za jednu stvar, za koju su danas platili pet franaka posle pet dama moraju da plaćaju petnaest franaka.
Na završetku saznadoh da je Pašić pokušao da sastavi koalicioni kabinet iz sviju stranaka, ali se ta vest još nije potrvdila. Ovdašnji samostalci i ostali opozicionari misle, da je koalicioni kabinet moguć samo bez Pašića. (Medjutim je Pašić uz saradnju dosadašnjeg kabineta obrazovao svoje novo ministarstvo, pošto je bio uzaludan pokušaj sa koalicijonim kabinetom i stvaranjem sporazuma medju strankama. Op. Ur.) St. V. J.
Beogradske Novine, 84/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #147 on: May 28, 2022, 11:19:47 am »

Jedno mišljenje od pre 30 godina o Rusiji.


Godine 1887. izašla je u Beogradu knjižica pod naslovom 'Pogled na politiku Srbije posle Berlinskog Ugovora', štampana u kralj. srpskoj državnoj štampariji. U ovoj knjižici nepoznati pisac odovara na brošuru dr. Mihaila Polita-Desančića: 'Recimo koju', u kojoj se izmedju ostaloga zamera Srbiji, što ona vodi neprijateljsku (naprednjačku) politiku prema Rusiji, i u kojoj Polit veli:
'Rusija će da natkrili svet. Dok ona za nekoliko desetina godina uredi stvari u Aziji, dok krene svoju kavaljeriju, učiniće i Evropi i njenoj kulturi kraj'.
Znači, dakle, da, po dr. Politu, Srbija greši, što se ne drži Rusije, jer je ova tako silna i moćna, da će kroz koju desetinu godina, nadjačati ceo svet. Ovo mišljenje o Rusiji, bezimeni pisac 'Pogleda na politiku Srbije posle Berlinskog Ugovora', ne samo što ne deli, nego šta više predvidja i tako reći, proročki predskazuje slom ovog kolosa, o čije se prijateljstvo otimao ceo svet. To što je taj pisac rekao o Rusiji još 1887. godine, saopštićemo ovde bez ikakva komentara, jer je ovaj potpuno izlišan. Dakle evo toga rezonovanja:
'Ja ne verujem, da će Rusija u svojoj borbi sa Evropom nadmašiti Evropu. Za takav posao ne samo da joj je materijalna snaga nedovoljna, nego joj oskudeva i sve ono, što tu materijalnu snagu pokreće i što joj pravilan i koristan impuls daje. Toga u Rusiji nikad nije bilo; nema ga ni danas. Taj nedostatak nije kadra da naknadi samodržavna volja jednoga cara; ne može ga naknaditi ni patriotizam naroda, ni požrtvovanje vojske. Od kako je Rusija uzela za objekat svoje politike Balkansko poluostrvo, ona je više puta pokušavala, da oružjem ostvari svoje interese. Svima tima ratovima predsedavala je uvek gvozdena volja imperatorova, neporemećeni patriotizam naroda ruskog i svetlo požrtvovanje vojske. Ali ma kako se rat na bojnom polju svršavao, nikad na Balkanskom poluostrvu nije bilo ono, što je Rusija htela. Krimski rat završio se pariskim ugovorom i imperator Nikola, zapečatio ga je svojom smrću. Dvadeset i nekoliko godina docnije Rusija sopstvenim rukama cepa jedrenske preliminare i sanstefanski ugovor, i potpisuje, protiv svoje volje i u prkos sjajnim pobedama, berlinski ugovor, koji, na kraj kraja, imperator Aleksandar II. svojim životom isplaćuje. Nije to ni malo slučajno tako bilo.
Greše svi oni, koji o snazi Rusije presudjuju prema onome, što ona u Aziji radi. Rusija je osvajačka zemlja; to je fakt, koji se sporiti ne da. Ali uloge su njene obrnute. U Aziji Rusija ima posla sa divljačkim narodima, u Evropi sa uredjenim vojskama; u Aziji ratuje protivu fanatizma i gluposti, u Evropi protivu hladnog računa i nauke. U Aziji Rusi oduzimlju zeinlje, ali donose izvesno blagostanje i kulturu; u Evropi porušili bi države, upropastili narode i uneli divijaštvo. U Aziji je Rusija izmakla sa nekoliko vekova u napred, ali u Evropi izostala je za ceo jedan vek. Pincipi, koje je francuska revolucija prikalamila na narode, razlili su se u krv i Evropa je krizu odavno prekužila. U Rusiji se tek sad javljaju sporadični, ali opasni znaci boleštine. Nihilizam se podmuklo uzdiže i pruža do samoga prestola. Sa njim se tamo računa i računati mora, jer to nije sledstvo halucinacije, nego je to grčeviti pokret života, koji se iz mrtvila budi. To je metoda, po kojoj Rus počinje sricati u prostranom katihizisu francuske revolucije. A šta će raditi, kad ga bude na izust naučio, to je ono, od čega se u Rusiji najozbiljnijega računa vodi i što Evropi daje izvesno spokojstvo. Istina je, može se reći, da Evropa ima socializam, ako Rusija mora da strahuje od nihilizma. Ali ne treba zaboraviti, da je u Rusiji ceo poiitički život naroda koncentrisan u jednoj volji, u jednoj ruci, dok je to u Evropi decentralisano. Udari nihilizma imaju odredjeni objekat; sva snaga njegova koncentriše se u jednu tačku, dok je u Evropi objekat tako raskomadan i tako razliven kroz sve staleže društva, da to izazivlje nuždu, da i socializam svoju snagu podeli. Na svakoj tačci socializma je u Evropi slabiji, nego što je nihilizam u Rusiji. Socializam ima protiv sebe društvo, a nihilizam ima samo jednog čoveka. Istina je, da je u tom čoveku koncentrisan sav život naroda, ali baš za to svaki udar, koji ga zgodi, pogadja narod u najživotnijim uslovima njegovog opstanka. Ogromna razlika je u tome, što je Evropa već prošla kroz revoluciju, a Rusija tek sad nailazi u nju.
Medjutim ja priznajem, da u svetu ne biva uvek onako, kako to stroga logika naredjuje. Ima vrlo često iznenadjenja i vrlo velikih. Ali ne treba previdieti, da je iznenadjenje uvek kratkog veka; da na kraj kraja, opet logika ima stariju reč, i da biva ono što ona naredjuje. Može se desiti - ma da je vrlo neverovatno - da Rusija, koristeći se kakvim sticajein okolnosti, izadje izvan granica svojih i počini mnoga čudesa u Evropi. Ali je više nego verovatno, da će se uskoro vratiti onamo, gde je njen raison d'etr, isto onako kao što se posle krimskog rata vratila sa Balkana i kao što se u poslednjem ratu vratila ispred samoga Carigrada.
Rusija je sila, i vrlo velika sila, ali je sa svim bezrazložno verovati, da je Rusija svemoć. Baš u ogromnosti Rusije i jeste poglavito njena nemoć. (Dokaz: rat s Japanom, koji je izbio na mnogo godina posle pisanja ove brošure. Pr. Ured.) Ta ogromnost i čini, da ona ne može nikad imati svu materijalnu snagu zemlje koncentrisanu na jednom mestu i za jednu cel.
Rusija - zemlja centralizacije po prevashodstvu – prinudjena je da razlije svoju snagu na tako ogromne prostorije, da je u ovom pogledu kod nje možda najveća decentralizacija na svetu. I to je ono što nju čini bezopasnom za ozbiijne pokušaje protivu Evrope i stanja koje u njoj postoji.
Beogradske Novine, 86/1918.
« Last Edit: December 07, 2023, 06:33:22 pm by JASON » Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #148 on: May 28, 2022, 11:21:27 am »

Jedna epizoda iz prošlosti.


To beše 1853. godine. Turska je već sasvim bila podlegla uplivu Napoleona III. Pitanje o svetim grobovima, u Palestini, rešeno je u smislu francuskih zahteva, a suprotno ruskim uobraživanjima i interesima. Zapadne sile behu već uveliko spremne da potpišu ugovor, kojim uzimaju u zaštitu Turasku protiv Rusije - ako bi došlo do rata. Samo se još dunavska monarhija držala rezervisano i iskreno pokašavala da posreduje izmedju dve, jedne protiv druge zaostrene strane - izmedju Rusije i zapadnih sila, Francuske i Engleske.
U to vreme šef vlade u Srbiji beše Ilija Garašanin. Njega Rusija nikako nije mirisala, smatrajući ga ne samo za svoga protivnika, nego čak za svog ljutog neprijatelja. Evo zašto. Rusija je činila sve moguće, navaljivala i pretila, samo da Srbija izadje iz rezerve, t. j. da ste otvoreno odredi za Rusiju, ali nije mogla uspeti. Ilija Garašanin poznavao je i suviše dobro prave i bitne interesa svoje zemlje, pa ne htede Srbiju uvlačiti u nove komplikacije, nego je mirno očekivao rezulat dogadjaja, koji su imali da se razviju.
Medjutiin, izgleda, da je Rusija nasigurno očekivala i računala na kooperacaju Srbije i htela je, po što po to, da je privuče na svoju stranu, a i da je odvoji od Turske i od upliva zapadnih sila, koje su srpsku vladu najozbiljnije opominjale i savetovale, da ne zabada trn u zdravu nogu.
Da je Rusiji bilo mnogo stalo do toga, da Srbiju pridobije za sebe, videlo se najbolje po onoj žestini kneza Menčikova, koji je, i preko Porte, i preko generalnog ruskog konzula u Srbiji, i preko srpskog kapućehaje u Carigradu, svom parom navaljivao na tadašnjeg kneza, da Garašanina ukloni sa položaja koji je tada zauzimao.
Kad su pregovori izmedju kneza Menčikova, izvanrednog poslanika cara Nikole, i Blistatelne Porte toliko zapeli bili, da im ruski poslanik nije video druga izlaza do u pretnji, knez Menčikov nije se ustezao da Porti uputi ultimatum, u kome je, medju ostalim, zahtevao i to, da Porta energično podejstvuje na svog vazala srpskog kneza, da Ilija Garašanin bude što pre otpušten.
Porta je odbila ultimatum, ali je knez Menčikov, preko ruskog generalnog konzula u Beogradu, Tumanskog, uspeo bio bar u jednom svom zahtevu: Ilija Garašanin više nije bio ministar srpskoga kneza. Knezu je bilo i teško i neprijatno da se rastavi od svoga prvog i najboljeg savetnika, ali je pritisak, od strane Rusije, bio tako jak, da mu on nije mogao odoleti.
Po Beogradu beše već pukao glas o udaljenju Ilije Garašanina. Glas ovaj dospeo je i od Državnog Saveta baš u isto vreme, kad su mu došle do znanja i vesti, da ruski generalni konzulat, kome nije bilo dovoljno samo udaljenje llije Garašanina sa ministarskog položaja, traži sad od kneza nove ustupke. Usled toga, 19. marta 1853. godine Državni Savet šalje knezu svoga predsednika, Stefana Stefanovića-Tenku, da se izvesti je li istina što se u 'publikumu' o tom govori da 'generalno konzulstvo rusko, osim udaljenija gospodina Predstavnika sa zvanija svoga, još neke žrtve od pravlenija našeg zahteva'.
I kad sutradan, 20. marta, predsednik Državnog Saveta saopštava svojim kolegama, da je sve ono, sto se u 'publikumu' čulo, cela istina, Državni Savet u sednici svojoj od istog dana, donosi rešenje: 'Knjazu izrazi sažaljenje svoje o kom je uveren (Savet), da ga ceo narod ravnomerno deli i, budući da podobne žertve, klone se na gubitak narodnih prava i Ustava zemaljskog, premda je Savet uveren da Njegova Svetlost, po mudrosti svojoj, i sama produzima sve shodna mere k' odklonjenju svakog udara protivu narodnog prava, obojim visokim dvorovima darovana i jemstvovana, ipak, po naložućoj mu svetoj dužnosti svojoj u granicama zakonih svojih prava, i svoje mogućnosti, potkropljava Njegovu Svetlost u svakom preduzeću, koje bi se klonilo na sohranenije današnjeg narodnog blagostanja, koje narod srećno uživa i kojog održanje poverio je praviteljstvu svome, koje po Ustavu, u pretežnoj časti Sovjet i Njegova Svetlost dele'.
Na ovom rešenju su potpisi predsednika, deset savetnika i sekretara sovetskog. Jedan član Državnog Saveta (Pavle Stanišić) odvojio je svoje mišljenje utoliko, šlo 'nalazi, da bi k' srećnijem, uspešnijem i krepčijem rešenju predmeta ovog, poleznije bilo, da se Narodna Skupština sazove, i predloženje opšte narodno učini'.
Uslеd ovog rešеnјa, Državni Savet uputio je knezu adresu, u kojoj daje izraza svome žaljenju, što je Ilija Garašanin udaljen 'sa visokog mesta, na kome se odlikovao sa toliko izvrsnih svojstava' i Savet je mislio da će ovaj osetan gubitak biti ublažen i nadoknadjen drugim koristima, ali je preko svoga Predsednika, imao neprijatnost da čuje, da je generalni ruski konsulat podneo Vašoj Svetlosti druga, nova potraživanja, koja nesumnjivo vredjaju i nasrću na Ustav i na narodna prava i koja će, usled toga, učiniti najžalosniji utisak na sve Srbe'.
Dalje, 'Savet smatra, da je preka potreba da brani naš Ustav i naša narodna prava i da će i Suvereni Dvor, i Dvor Cara Zaštitnika, imati prizrenja prema narodu srpskom i održati mu prava, koja su mu dale, utvrdile i dovele do stupnja u kome se danas nalaze, velikodušnost Porte i intervenciju Rusije'.
Knez je na ovu adresu Državnog Saveta odgovorio aktom, u kome izjavijuje svoje naročito zadovoljstvo povodom Savetskih izjava o rodoljubivoj odanosti, a ujedno uverava, da 'potpuno deli mnenije Sovjeta o potrebi branenja i nepovredimosti Ustava i prava narodnih, o celi održanja i razvijanja sadašnjeg blagostanja zemaljskog', kao i da je 'već preduzeo bio nužne mere u duhu ovom, po predmetu zahtevanja Imperatorskog generalnog konsulstva'.
Medjutim, pre nego što je Savet uputio bio napred pomenutu adresu knezu, i ovaj na nju odgovorio, knez je sam, lično, pisao ruskom izvanrednom izaslaniku u Carigradu, knezu Menčikovu, izveštavajući ga o udaljenju Ilije Garašanina, koje je izvršeno ne bez 'srdačnog oskorblenija'. Knez, može biti, ne bi o tome ni pisao bio knezu Menčikovu, da ruski generalni konsul u Beogradu nije, odmah po udaljenju Ilije Garašanin tražio nove žrtve od kneza, kojima je on vrlo 'pečalno iznenadjen' bio.
To pismo njegovo ujedno je i dokaz o tome, koliko je brige i nevolje, tadanjoj vladi srpskoj, zadavalo neprestano mešanje rusko u srpske poslove, Ruski generalni konsul tražio je tada od srpske vlade, da odmah za sada udalji sa zvanja Jovana Marinovića i generala Zaha. Iz ovoga 'za sada' krila se providna namera, da se s potraživanjima i dalje nastavi. Iz svega ovoga, iz ovog malog dela iz novije diplomatske istorije kneževine Srbije, - kako primećuje Milan Hristič, koji je ta dokumemta publikovao 1893. god. - neka sam čitalački svet izvede zaključak, koji mu je ugodan. Srpskom svetu se ovim pruža jedan dokaz više o perfidnoj i nasilničkoj politici Rusije preima Srbiji.
Napred je pomenuto, u kakvirn je prilikama Rusija činila ovu presiju na tadašnju srpsku vladu. Jasno se vidi, koliko su se naši stari upinjali da odole uplivu sa strane, i da očuvaju Srbiju od svake strane mešavine. Mi se samo još pitamo: pa zar ne zaslužuju pomena i zahvalnosti oni stari veliki državnici i dobri Srbi, koji su sav svoj život založili bili za sreću i napredak Srbije?
Beogradske Novine, 90/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #149 on: May 28, 2022, 11:24:36 am »

Pisma iz Švajcarske.


XII.
Užasan neuspeh dosadašnje srpske politike. - Pitanje opstanka Srbije. - Partizanstvo i sebičnost.
Mi smo ovamo zauzeti u poslednje doba krizom Pašićevog kabineta, koja se otegla više od mesec dana. I ako velika većina pridaje ovoj krizi čisto unutrašnji karakter i značaj, kako sam u ranijem pismu razložio, opet je nesumnjivo, da i spoljna politika igra vrlo važnu ulogu. To se vidi i po tome, što je prestolonaslednik Aleksandar sa solunskog fronta prvo išao na Krf, a potom u posetu kralju Petru, koji se nalazi u Kosteli kod Pireja.
Da je skupština nezadovoljna Pašićevom spoljnom politikom nije razlog samo dosadanji neuspeh, nego i odnos našeg pitanja prema Ententi. Pre neki dan donela je 'La Serbie', koji važi kao vladin poluzvanični list jedan članak, u kome od reči do reči stoji ovo:
'Naši saveznici nisu shvatili pitanje jugoslovenskog jedinstva i čitava je stvar u pitanju'. Ovo priznanje i sa ovakog mesta pruža strahovitu sliku naše političke propasti i beznadnežnosti. Zar tolike godine rada, našeg privrženstva sporazumnim silama, more prolivene krvi, pa da sporazumne sile još pravilno ne shvate pitanje jugoslovenskog jedinstva? ili se u tome krije nešto drugo? Tu se krije nemoć sporazumnih sila da Srbiji dadu formalne garancije i potporu u jugoslovenskom pitanju, što drugim rečima znači užasan neuspeh dosadašnje naše politike. U ostalom ovo potvrdjuju govori Lloyda Georga i Wilsona, koji govore samo o uspostavljanju Srbije i ništa više.
Pitanje našeg opstanka i naše budućnosti zadaje nam najviše brige i ono je predmet gotovo isključivog razgovora i pretresanja u našem krugu. Sve se ostale pogreške i nedostatci mogu popraviti, ali ako se jednom za svagda ili za duže vreme sudbina srpskog naroda i Srbije uputi rdjavim pravcem, to se ne može ni lako ni skoro, a može biti i nikada, popraviti. Zato su ta pitanja uvek važna i važnija od sviju partijskih i ličnih pitanja.
Naš prijatelj St. P., koji češće dolazi u naš krug, slaže se u glavnom sa našim gledištem, ali misli da ne treba prenebegavati lična i pitanja unutrašnje politike, jer se, veli, na tim stvarima može oceniti kako se vodi spoljna politika i kakvi je ljudi vode. Stoga je zamolio, da se u ovaj dopis puste i ovi podaci, koji najbolje ilustruju kako se ovamo kod nas partizanski radi, i kako sebični ljudi ni u najtežim časovima po otadžbinu ne prezaju od ličnih koristi. Treba samo pogledati na Crveni Krst u Ženevi. Njega su u početku organizovali dr. Jevrem Žujović, Djordje Radojlović i Djura Paunkovlć, i to je bio tada skup ljudi od posla, koji su radili svojski, nepristrasno i bez ikakve dnevnice. Čim je pored plate uvedena dnevnica (a uveli su je partizani i lične šićardžije sebe radi) naguraše se u Crveni Krst neradnici sa sviju strana, te ova humana ustanova liči u mnogome na nekadanju beogradsku opštinu ili monopol duvana. Na čelu su mu danas dva poznata fuzionaška pandura: Obrad Blagojević i Milorad Vujičić; prvi prima dnevno 30 (trideset) a drugi 20 (dvadeset) franaka, i to švajcarskih, na ime dijurne, pored njihove plate odnosno penzije. Oba su jedva pismena čoveka - za Vujičića se zna da mu se cela biblioteka sastoji iz jedne jedne knjige 'Državnog Šematizma' - bez znanja stranog jezika, te nas pred stranim svetom sramote.
Od amalskih psovka i svadja Obrada Blagojevića svakog dana trešte svi spratovi i hodnici Crvenog Krsta. Sem njih ima podšefova, takodje s velikim dijurnama: Sava Kukić, Pera Odijević, Samokresović i t. d. Pa su izmislili i neke poslaničke odbore u kojima Uroš Lomović, Mališa Atanacković, Vitanović i dr. pored duple poslaničke dnevnice od 30 franaka, primaju još jednu dnevnicu od 15 švajcarskih franaka. Radikalski poslanici primaju dakle dnevno više nego porodice izginulih ratnika za čitav mesec.
U spisku činovnika, koji danas rade u Crvenom Krstu ima preko 450 lica svakojakih zanimanja. U mnogim su kancelarijama šefovi mehandžije i bakali: advokatima, sudijama i proresorima. Izdaci, dijurne na ovo osoblje (sem plate) prelaze mesečno 110.000 franaka švajcarskih. Medjutim ti isti izdaci za vreme starog odbora nisu prelazili mesečno 12.000 franaka, dakle sad su se udesetostručili. Pošto je po partijskim obzirima birano osoblje nesposobno, zato poslovi idu veoma rdjavo. U februaru 1918. šalju se tek pomoći za Srbiju za mesec novembar i decembar 1917. godine. U Srbiji će one biti primljene u martu, dakle bez malo pola godine docnije u to se sa 32-35% manje nego prošlih meseca, pošto je g. Blagojević oštetio primaoce pomoći samo za ta dva meseca sa milijon i po kruna, ne kupivši krune blagovremeno!
Ova fakta koja je pokupio naš prijatelj St. P., zaista su zaslužna pažnje, a potrebno je da i vi u Srbiji tamo znate, koji možda još ideališete i zamišljate, da se ovamo od nadležnih vodi briga samo o krupnim stvarima, da je prestalo partizanstvo, da su prestaii lični i sebični obziri, i da je svaki svoje skromne sile posvetio opštem dobru.
Radi bismo kazati dobre glase, što veli narodna pesma, samo kad bi mogli, ali na našu žalost, tih dobrih glasova nema. Ljudi kojima je poverena sudbina zemlje, njihova bliža i dalja okolina, njihovi privrženici i prišipetlje gledaju samo sebe i ništa drugo. Gledaju da se o tudjem znoju dobro nažive i naplate, a čemu to vodi oni ne misle i neće da misle. Ili valjda misle da tu svoju sebičnost i nemoralnost mogu pokriti samo opštom frazom: 'dobro će biti, naši saveznici moraju pobediti i mi sa njima'. I verujte, каd to govore, ne govore oni i ne misle to Srbi, već kao najgori sebičnjaci, jer oni pod neuspehom sporazuma ne vide nesreću za budučnost Srbije i srpskog naroda, već svoj lični neuspeh. Oni indentifikuju svoju ličnost sa Srbijm, ali kad bi imali da biraju izmedju Srbije i svoga 'ja', oni bi se nesumnjivо rešili na ovo poslednje, i tada bi se tek videlo da im je Srpstvo šuplja fraza.
Kad čovek vidi onu našu veselu vojsku, one junake što prolivaju krv i umiru od malarije, tifusa i drugih bolesti i vide ove koji ih vode, mora čoveka obuzeti bol, jeza i žalost. Nikada srpski narod nije više prolivao krvi pod gorim vodjstvom i za tudje račune, nego što evo, danas proliva. Ovi podaci gospodina St. P. samo su mala kitica vencu neizbrojnih rdjavština i zala, kojima su upravljači Srbije usrećili ovaj namučeni narod. O tome će biti reči u idućim pismima.  St. V. J.
Beogradske Novine, 92/1918.
Logged
Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 9 [10] 11 12 13   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.046 seconds with 23 queries.