Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
Offline
Posts: 69 456
|
|
« on: February 25, 2009, 06:06:22 pm » |
|
Za jedno od najočuvanijih srednjovekovnih utvrđenja, smešteno između Kraljeva i Ušća na Ibru, vezane su mnoge legende, ali se pouzdano ne zna ni kada je građeno, ni za kakve namene, niti ko je bio njegov prvi gospodar.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] U narodu poznata kao Jerinin grad: tvrđava u Magliču Foto M. Dugalić
Kraljevo – U ibarskoj dolini, u mestu Maglič, negde na sredokraći puta između Kraljeva i Ušća na Ibru, nalazi se velika i dobro očuvana srednjovekovna tvrđava. Nju je i danas teško „osvojiti”, jer se do utvrđenja dolazi preko nesigurnog visećeg mosta na Ibru, a zatim uzanim putem, bolje rečeno, kozjom stazom. Tako je to godinama, a krivicu snosi više „garnitura” opštinske vlasti u Kraljevu, osim one iz 2001, koja je oko tvrđave barem ugradila reflektore, pa zdanje noću izgleda kao svetleća kula pod samim nebom.
Ovde se svakog, pa i ovog proleća okuplja nekoliko stotina ljudi povodom „Dana jorgovana”, koji nikako da od poluprivatne priredbe, pod okriljem društva okupljenog radi širenja srpsko-francuskog prijateljstva, prerastu u ozbiljnu opštinsku manifestaciju. Pomenuto društvo podseća na vreme moćnog srpskog kralja Uroša Prvog, Jelenu Anžujsku i jorgovane. No, ni oni ne znaju da li tvrđava sa tim događajima ima neposredne veze, jer ni stručnjaci nisu sigurni da li je sagrađena pre 13. veka ili kasnije, u koje svrhe i ko je njome najpre gospodario. Ponegde se u knjigama pominje de je, možda, građena još u vreme Stefana Nemanje, radi odbrane severa srpske države i manastira, ali ima pretpostavki da je za iste potrebe podignuta kasnije. Sigurno je jedino, jer o tome svedoči očuvani zapis, da je arhiepiskop Danilo u njoj sagradio „prekrasne palate, ćelije i crkvu Svetog Đorđa”, ali je to bilo tek sredinom 16. veka.
U narodu od davnina postoji legenda da je ovaj grad podigla Jerina, žena despota Đurđa Brankovića, omražena u narodu i nazvana prokletom. Zato se zdanje i danas naziva Jerinin grad, ali to bi, takođe, moralo biti u prvoj polovini 15. veka, što stručnjaci odbacuju. Ova tvrđava je, dakle, i danas čuvar mnogih tajni. Stručnjacima je još nedokučiva istina o belim i plavim jorgovanima koji svakog proleća cvetaju u okolini tvrđave i duž ibarske doline. Prema jednom predanju, njih su sredinom 13. veka zasadili podanici srpskog kralja Uroša Prvog, koji se oženio Jelenom, katolikinjom, anžujskog roda. Želeo je, kaže to predanje, da svojoj nevesti podari ambijent sličan predelima iz kojih je potekla. Ona je kasnije i u narodu bila poštovana, bila i vladarka nekih srpskih zemalja, a podigla je i pravoslavni manastir Gradac, učestvovala je i u nekim diplomatskim misijama, naročito u zemljama katoličkih vladara. Nekoliko pokušaja da se odgonetne čija je, odnosno koje je koleno bila u dinastiji Anžujaca, nije urodilo plodom. Od takvog istraživanja, zbog oskudnih podataka, odustala je svojevremeno i Engleskinja Marija Rul, koja je, prelaskom iz anglikanske u pravoslavnu veru, devedesetih godina prošlog veka bila igumanija manastira Gradac.
No, o jorgovanima postoji i drugo predanje, prema kome ih nije sadio kralj Uroš već njegov i Jelenin sin, kasnije kralj Milutin. Pošto se ženio više puta, njegova treća supruga Simonida, maloletna kći vizantijskog cara Andronika, došla je na srpski dvor kao devojčica i tu odrastala do spremnosti za brak. Stoga, kaže to predanje, da ne bi rasla u kršu, tuzi i suzama, kralj je činio sve za svoju premladu nevestu, pa je predele ulepšavao ovim cvećem, pa otuda u klisuri sada toliko rascvetalih jorgovana.
Miroljub Dugalić [objavljeno: 19.05.2008]
|