Riječka bitka, april-maj 1945.

[nyupnik]

Ovaj se tekst uglavnom tiče opisa i uloge fortifikacija stare talijansko-jugoslavenske granice u njemačko/talijansko/kvislinškoj obrani linije oko Rijeke, kao vjerojatno zadnje jake obrambene linije u WW2 uopće. U činjeničnom dijelu, ovo što slijedi bazira se na članku Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije".
...

IV. armija JA, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, osnovana u ožujku 1945. godine, nezadrživo je napredovala prema svom krajnjem odredištu rijeci Soči, a potom i Julijskim alpama kako bi zatvaranjem lijevog kraka ogromnih »kliješta«, spajajući se na rijeci Dravi sa snagama III. i I. armije JA, zatvorila obruč oko okupatorskih snaga. Već ranije izgubljenim bitkama na sjeveroistoku, na zapadu te na talijanskom poluotoku, ni Von Löhrova grupa armija »E« nije mogla opstati i povlačila se pod borbom prema matičnom teritoriju, a s njima i ostaci kvislinških formacija. Razbijanjem njemačkog 15. planinskog korpusa u Lici postrojbe IV. armije, 19., 26. i 13. udarna divizija te 43. divizija dolaze u početne postave za napad na Rijeku, na liniju Šmrika–Križišće–Plase–Fužine. Tu obrambenu crtu brani njemački 1048. puk, dok na potezu Mrzle Vodice–Lokve pristiže 237. divizija iz sastava njemačkog 97. armijskog korpusa. Prethodno, na tom dijelu ne uspijeva prodor 1046. puka prema Delnicama.
Spomenuta linija Šmrika - Križišće - Plase dijelom se naslanjala na utvrđenja tzv. Rupnikove linije na dijelu Križišće - Plase, ali ih nije mogla u potpunosti iskoristi zbog djelomično "pogrešne" orijentacije sektora vatre bunkera - prvenstveno prema Zapadu. Osim toga, dosta objekata je bilo ranije oštećeno od strane talijanskih okupacijskih vlasti, koji su za svoje potrebe "čupali" oklopne štitove puškarnica, što je drastično smanjivalo bilo kakvu preostalu borbenu vrijednost bunkera.
Na potezu Šmrika - Križišće, dolina Veli Dol bila je pregrađena linijom najsuvremenijih talijanskih utvrđenja (bunkera - "objekata" tipa "15.000", predviđenih za teške strojnice i PT topove). Međutim, radilo se o nedovršenim objektima, bez sredstava za vezu i elektroinstalacija, te bez PT naoružanja.
Bez obzira na to, bili su korišteni u njemačkom sustavu obrane, o čemu svjedoče još i danas postojeće oznake "W.St" ("Waffenstellung" - položaj za naoružanje).
Zapovjednik njemačke obrane, iskusni general Ludwig Kuebler shvaćao je svoj položaj nakon što mu je zapovijeđeno braniti utvrđenu liniju Ingrid po svaku cijenu i do posljednjeg vojnika. Naime, prodorom IV. armije u Istru i na Soču bio je ozbiljno ugrožen plan njemačkih snaga da se anglo-američkim snagama omogući zaposjedanje jugoslavenskog etničkog prostora i da se predaju njima, a ne partizanima.
"Linija Ingrid" je pojam koji se u krugovima naših povjesničara koji se time bave koristi za opisivanje njemačkih obrambenih položaja koji su se dijelom preklapali sa starom talijansko/jugoslavenskom granicom na području od Rijeke, preko Klane do slovenskog Snežnika. Navodno je trebala predstavljati dio znatno većeg obrambenog sustava "Alpenfestung" (Alpska utvrda) koju su Nijemci prema izravnom Adolfovom naređenju počeli graditi 1944. godine. Na kraju, cijela je priča o "Alpenfestungu" ispala prenapuhana od strane njem. propagande. U knjigama o "Alpenfestungu" spominju se radovi na utvrđivanju u području Istre i Trsta, ali je zanimljivo da nema niti riječi ni o kakvoj "Liniji Ingrid".
Uostalom, "Ingridstellung" označava "položaj Ingrid" i, iako se radi o teritorijalno manjem dijelu, nema sumnje da je riječ o "state of the art" obrambenom položaju: Nijemci su iskoristili već postojeće i uglavnom u najvećoj tajnosti čuvane talijanske podzemne utvrde, oko kojih su pojačali zapreke, ali i dodali dosta svojih obrambenih objekata.
Za izgradnju njemačkih fortifikacija, u Rijeci je postojao posebni projektni ured "Organizacije Todt" zadužen za projektiranje i nadzor izgradnje obrambene infrastrukture, dok se kao radna snaga koristilo lokalno stanovništvo prema načelu "radne obveze".
U nekoliko dana snage IV. armije razbijaju vanjsku obranu Rijeke i oslobodivši Bakar, Krasicu, Hreljin, Grobinšćinu, Škrljevo, Kostrenu 19. udarna divizija otpočinje u rano jutro 20. travnja napad na Sušak. Ali, ni nakon cjelodnevnih krvavih borbi, ne uspijevaju ostvariti u potpunosti cilj zbog jake zaprečne vatre njemačkog topništva sa Sv. Ane i Sv. Katarine.
Njemačka se obrana u ovom području dosta koristila postojećim starojugoslavenskim utvrđenjima na brdu Kamenjak iznad Grobničkog polja. Iako su branili smjer prema staroj talijanskoj granici, položaji su imali i određenu mogućnost kružne obrane. Partizanske snage se nisu okoristile trenutkom komešanja u njemačkim redovima nakon razbijanja njem. snaga iznad Bakra i prema Gorskom kotaru, te nisu odmah udarili na Kamenjak i Grobničko polje. To ih je koštalo dosta gubitaka i 2 dodatna dana, koliko su Nijemci držali položaje na Kamenjaku.
...

[nyupnik]

Izbijanjem na Grobničko polje, partizanske snage su prvi puta došle na teren gdje su mogle koristiti tenkove (američke "Stewarte"), koji su imali otvoren put praktično do Sušaka, budući da između nije bilo jačih njemačkih položaja. Ali, upali su u područje već spomenute "zaprečne vatre" sa Sv. Katarine iznad Rijeke, te Sv. Ane iznad Sušaka. Samo se nije radilo samo o njemačkim topnicima, već i o Talijanima iz fašističke milicije "Decima MAS" te topničkog divizijuna "Julia". Talijani su držali položaje na teško utvrđenom brdu Sv. Katarina (zbog čega se Rijeku općenito smatralo najutvrđenijom točkom "Rapalske granice"), dok su Nijemci bili na Sv. Ani iznad Vežice na Sušaku.

U noći, koristeći zaštitu mraka i vremenskih neprilika, manje grupice partizanskih boraca napadaju topničke bitnice na Sv. Ani, što kod ostalih njemačkih posada izaziva paniku. U toj zbrci, ujutro 21. travnja 1945. godine 5. brigada i borci 26. divizije kreću u opći napad s Trsata, Vežice i Martinšćice.

Za Nijemce se sve događalo prebrzo, osim toga, nisu očekivali noćni napad. Međutim, nisu svi podlegli panici: komandir jedne od bitnica na Sv. Ani povezao se sa talijanskim "kolegama", i zamolio ih da, budući da je potpuno okružen i nalazi se u bezizlaznoj situaciji, počnu "dejstvovati" po njegovoj bitnici. Komandir "Julie", kapetan F. Geja ga je teška srca poslušao, te sasuo vatru svojih topova na njemačku bitnicu, uništavajući i branitelje i napadače.
Zanimljivo je da "službena" povijest s "naše" strane veli da su u situaciji zbunjenosti koja je zavladala nakon brzog partizanskog prodora njemačke bitnice sa Sv. Katarine i Sv. Ane greškom pucale jedne na druge...tako da o tome događaju očigledno postoje dvije verzije.
Nijemci su se uglavnom branili sa kote 206 iznad Martinšćice. To je brdo, imenom Sv. Križ, trebalo biti osloncem talijanske obrane okupiranog Sušaka, tako da se započelo s radovima na njegovom intenzivnom utvrđivanju, ali niti jedna od nekoliko podzemnih utvrda nija bila dovršena. Ostale podzemne utvrde, talijanske na Strmici iznad Trsata i njemačke kod samog trsatskog samostana nisu daleko odmakle u izgradnji, tako da se nisu mogle dovoljno iskoristiti za obranu. Bilo kako bilo, Nijemci na Sv. Križu su se držali do posljednjeg (čitaj: "nije bilo zarobljenika"), ali njihov otpor nije trajao dulje od dva dana.
Na ovo zadnje se nadovezuje u zadnje vrijeme vrlo popularan slijed slika strijeljanja njem. ratnih zarobljenika na brdu Sv. Kriz prema Dragi...

Nakon žestokih uličnih borbi oko 14 sati, partizanske snage izbijaju na Rječinu gdje su Nijemci za sobom porušili sve mostove. Trinaesta divizija istovremeno odbacuje Nijemce iz Podhuma i pred kraj dana izbijaju pred nekadašnju granicu, veoma utvrđenu liniju s gusto postavljenim otpornim točkama, betoniranim utvrđenjima i podzemnim opskrbnim prilazima i kavernama, tzv. Ingridstellung, koju su branile 237. divizija, borbene grupe »Reindal« (Marčelji–Drenova) i »Fiume« (Rijeka–Drenova) s oko 12.500 vojnika i 15 topničkih bitnica, te 188. divizija (Marčelji–Klana–Gumanac–Ilirska Bistrica) s oko 13.000 vojnika i 3 topničke bitnice. Nastavak linije Ingrid sjeverno od Klane branile su razne manje SS-postrojbe, Srpski dobrovoljački korpus, Primorski četnički korpus te Dinarska divizija.

Iako su se osnovni obrambeni položaji njem. snaga nalazili na Sv. Katarini iznad Rijeke, činjenica je da se linija talijanskih utvrđenja protezala cijelom linijom stare granice, gdje su bili jako utvrđeni svi cestovni granični prijelazi, ali i mnoga mjesta koja su jednostavno bila povoljna za eventualni prodor na Zapad. Klana, Studena, Mlaka, visoravan Gomance, dolina Ravno prema Platku, te niz mjesta prema Snežniku i dalje, prema Postojni preko Il. Bistrice - sve su to bile točke predviđene i uređene za držanje obrane u tzv. 1. pojasu utvrđenja talijanskog obrambenog sustava "Vallo Alpino" (Alpski bedem). Iza njega, na udaljenosti desetak kilometara nalazile su se mnogo jače utvrde tzv. drugog pojasa, uglavnom zadužene za topničku podršku utvrda neposredno uz granicu (Zvoneća, Pasjak, Milanja iznad Ilirske Bistrice, Pivka, Razdrto...).
Samo, problem je bio raspad talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. Talijani više nisu bili zainteresirani za obranu "svetih granica", već su napustili cijelu obrambenu infrastrukturu. Normalno, lokalno je stanovništvo uredno poskidalo svu opremu koju je moglo iskoristiti. Osim toga, radilo se redom o šumovitim i zabačenim područjima, gdje su vladali partizani. Oni su omastili brk gomilom ratnog materijala i municije, spalivši neke kasarne, ali nisu imali neke veće praktične koristi od fortifikacijskih objekata. Bez obzira na to, njemački su okupatori bili zabrinuti činjenicom da se bilo kakve fortifikacije nalaze na partizanskom području, tako da su napravili brzu akciju demoliranja/zarušavanja ulaza u sve podzemne utvrde do kojih su mogli doći, tako da ne dođe do mogućeg stvaranja utvrđenih partizanskih položaja. Očigledno nisu razmišljali da bi im te utvrde kasnije mogle dobro doći: npr. u samoj Pivki (na brdu Primož) bili su dignuti u zrak topnički položaji najjače talijanske podzemne topničke utvrde na staroj jugo-granici...sigurno su kasnije požalili za mogućnošću top. podrške koju im je ta dobro zaštićena bitnica mogla pružati prilikom povlačenja prema Il. Bistrici...
Anyway, partizanska je tenkovska kolona na putu prema Klani prošla liniju stare granice u inače dobro utvrđenom području doline Mlake (3 podzemne utvrde sa PT topovima i teškim strojnicama, PT rov i zid, niz PT, minobacačkih i strojničkih položaja poljskog tipa) - bez ikakvog otpora. Utvrde su bile razoružane, prazne i demolirane - posljedica straha Nijemaca od partizanske aktivnosti, i nedostatka ljudstva za čuvanje "granice" koja ionako više nije imala smisla.

[nyupnik]

Nakon žestokih borbi na sektoru Rijeka–Klana i nakon što su u noći 20./21. travnja dijelovi 19. divizije forsirali Rječinu kod Martinova Sela, Zoretića i Lukeža te formirali mostobran i na juriš zauzeli kotu 499-Luban, Kuebler, shvaćajući važnost tog uzvišenja za obranu grada, zapovijeda protuudar i Nijemci ga ponovo zauzimaju.

Prvi partizanski "Stewart" koji se bio probio na mostobran bio je uništen parsto metara dalje iz njemačkog "Panzerfausta" (tadašnja "zolja", jel'te). I sada se na tom mjestu nalazi spomen ploča poginulom komandiru tenka.
Nakon zauzimanja Lubana od strane partizana, neki tenkovi su se pokušali probiti dalje, ali su bili zaustavljeni snažnom njemačkom vatrom. Još gore, zbog strmog terena nisu se mogli izvući, tako da su ih posade morale ostaviti na par dana, kada se situacija za partizanske snage poboljšala.

Lukavi Kuebler sa svježom 188. divizijom, nakon proučavanja situacije, odlučuje izvršiti protuudar kod Klane i općim pravcem Klana–Grobnik–Sv. Kuzam izbiti na Bakar, te tako dovesti u okruženje glavninu snaga IV. armije koje su napadale Rijeku. Istovremeno, ne znajući da se Nijemci koncentriraju u rajonu Klane, štab IV. armije planira za 24. travnja zauzeće Klane, okruženje 97. planinskog korpusa te napredovanje prema Trstu. Tako je tijekom jutra došlo do strahovitog sraza dvije najjače formacije na našem prostoru, njemačke 188. brdsko-lovačke divizije i 26. dalmatinske udarne divizije, s velikim obostranim gubicima. Ni jedna strana nije nadjačala, iako su sve do 26. travnja vođene iznimno teške borbe.

Klana se na početku 24. travnja nalazila u "zrakopraznom prostoru" - Nijemci su svoju koncentraciju vršili zapadnije, tako da je sama Klana bila praktično bez obrane. Tri partizanska tenka su se probila u središte Klane, ali ih je njemački protunapad zatekao upravo usred popunjavanja streljivom i gorivom, tako da su bili uništeni s većinom članova posada.
Iznad Klane, odnosno na visoravni Gomance, Nijemci su već danima držali čvrstu obranu, prisiljavajući partizanske snage na široki obuhvatni manevar, ispod Snežnika prema Mašunu i Il. Bistrici. Zapravo je cijeli taj zaobilazni manevar bio uvjetovan nepovoljnim razvojem situacije pred Rijekom: Sušak je bio oslobođen, ali plan zauzimanja Rijeke je udario glavom o beton riječkih utvrda...

26. travnja ostvarena je najsnažnija topnička vatra u završnim operacijama za oslobođenje zemlje, šest topničkih divizija koncentriranom paljbom podržavalo je napad 14. brigade 19. udarne divizije, ali njemačka obrana kote 499 (Luban) nije bila razbijena. S druge strane u to vrijeme snage 9. divizije desantiraju s Cresa u Istru i kreću preko Brseča, Mošćeničke drage, Ičića i Opatije, gdje uništavaju njemačke garnizone. Namjera je bila zatvarati lijevi krak oko poluokruženog protivnika s ciljem da izbiju na Matulje i spoje se s desnokrilnim formacijama IV. armije. Po kiši, magli i nevremenu 2. bataljon 14, brigade uspijeva se 27. travnja privući koti 499 i na juriš osvaja Luban, koji je do tada bio trn u oku napadačima: iako na njemu nisu bila građena teška betonska utvrđenja kao na Sv. Katarini, brdo je bilo dobro "pokriveno" vatrom s okolnih njemačkih položaja. Partizani su pokušavali zauzeti Luban nizom juriša "u glavu", uz velike gubitke: naročito su stradavali "disciplinski" odredi.

U trenutku zauzimanja Lubana bila je ozbiljno ugrožena obrana Rijeke i jako otežan položaj njemačkim vojnicima, već izmorenim višednevnim borbama. Istovremeno 20. divizija oslobađa Ilirsku Bistricu i po zapovijedi generalštaba zajedno s 9. divizijom hita prema Trstu kako bi preduhitrile savezničke snage koje su već bez ikakvih ozbiljnijih borbi nadirale kroz Furlaniju.

Same borbe za Ilirsku Bistricu nisu bile samo "piece of cake". Već spomenuta utvrđenja na brdu Milanja, cca 12 km od grada, predstavljala su dobru osnovu za njemačku obranu. Devet podzemnih utvrda, iako prethodno oštećenih od strane samih Nijemaca, bilo je zaposjednuto i pružale su jak otpor nadirućim partizanskim snagama, koje su se zapravo prvi put susrele (na ovom pravcu prodora) sa sličnom infrastrukturom. To je kasnije dalo povoda za legende o njihovoj nevjerojatnoj veličini i svojstvima...ali, i one su se održale samo dva dana.

Već 1. svibnja dijelovi 9., 20., 29. i 43. divizije vodili su ulične borbe u Trstu. U to vrijeme riječka operativna grupa zatvorila je obruč oko 97. korpusa na prostoru Klana–Rijeka–Lipa. Kuebleru stiže zapovijed da organizira kružnu obranu i pokuša se probiti preko Ljubljane u Austriju i on u noći 2./3. svibnja kreće u proboj i istovremeno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U ranim jutarnjim satima 3. svibnja borbena grupa »Reindal« zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje i Kastav, a oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade oslobađa Rijeku.

[nyupnik]

Jutro 3. svibnja svanulo je mirno (nakon grmljavine eksplozija rušenja svega od čega je Rijeka prije živjela). Osim toga, budući da je težište operacije bilo prebačeno u područje Klane, a partizanske snage nisu više pokušavale na "hura" osvojiti neosvojiva utvrđenja na Sv. Katarini, osim sporadičnog puškaranja sama Rijeka nije jače osjećala borbena djelovanja (rušenje lučkih postrojenja, brodogradilišta i ostalog ne bi nazvao borbenim djelovanjem, već zlobnim terorističkim uništavanjem).
Po sjećanju tadašnjih stanovnika, partizansku kolonu koja je prva organizirano ušla u grad (uz patrole koje su se probile u grad još ranije) predvodio je...violinist, koračajući i svirajući svoj instrument. Apstraktan prizor...

Istog dana oslobođeni su Volosko i Matulji te se predvečer ostvaruje kontakt lijevih i desnih krila partizanskih formacija kod Permana. Tijekom 5. svibnja glavnina 97. njemačkog korpusa uspijeva se probiti do Ilirske Bistrice, ali izostankom pomoći na koju je računao general Kuebler (obećano mu je da će u pomoć stići 7.SS divizija), i unakrsnoj paljbi postrojbi IV. armije koje su 6. svibnja krenule u opći napad, zatraženo je predvečer primirje. U rano jutro 7. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju korpusa, bolje rečeno onog što je od njega ostalo, potpisao je u selu Zagorje pukovnik Reindl. Za IV. armiju, koja se već prilično iscrpila bitkom za Rijeku, bilo je dobrodošlo zarobljeno naoružanje i streljivo jer je njena zadaća bila napredovati prema Koruškoj i potpuno osloboditi sve krajeve bivše Jugoslavije.

Stih partizanske pjesme:
"Sveta Katarina
Prokleta je bila
Tu je život dao
Mnogi partizan."
Uglavnom nedovoljno izviđanje (i nepostojanje informacija o stvarnoj snazi utvrđenja oko Rijeke), te nepripremljenost snaga IV. armije JA (koja se prvi put susrela s zahtjevom napada ovako dobro utvrđenih položaja) uzrokom su izuzetno velikih gubitaka partizanskih snaga, i to u zadnjim tjednima 2. svjetskog rata. Na znanstvenom skupu organiziranom u povodu 60. godišnjice Riječke bitke jedna od tema bili su i partizanski gubici. Podaci sa skupa mi nisu poznati, a lokalno stanovništvo, svako iz svojih razloga, broji partizanske mrtve od 2000 (hrvatski izvori) do 6000 (talijanski izvori). Veći dio poginulih sahranjen je u kosturnici u parku na Trsatu u Rijeci. Njemačke snage su navodno imale još veće gubitke. U narodu se govorilo "da se moglo od Rijeke do Ilirske Bistrice doći koračajući po leševima"...

[nyupnik]

O Riječko-tršćanskoj operaciji IV Armije NOVJ uglavnom znamo podosta toga s "naše" strane.

Ali, i poražena strana ima svoju priču.

Koju ću sada prenijeti.

Tekst sam pronašao kod "susjeda", na jednom talijanskom profašističkom sajtu. Autor je Nino Arena, radi se o dijelu knjige o oružanim snagama "Socijalne Republike Italije", nastale nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine. Problem je, naravno, njegova izražena ideološko/nacionalna obojenost, ali ću tome pokušati doskočiti. (Uostalom, kao da toga fali s "naše" strane...).
Stavljat ću "opaske prevoditelja", također, neću prevoditi čistu fašističku propagandu, niti jadikovanje nad jadnim talijanskim domoljubima kontra ljudožderski nastrojenih Slavena, uz stavljanje hrvatskih i slovenskih naziva mjesta te poneku stilsku izmjenu.

Događaji na riječkom području

Iskrcavanje partizana na istočnu obalu Istre, potpomognuto od strane Engleza, kao i pritisak što su ga snage 4. Armije NOVJ vršile u unutrašnjosti, na potezu Kraljevica – Hreljin – Meja – Krasica s ciljem okruživanja Rijeke i sa juga, stvorile su nemalo briga braniteljima Rijeke, imajući u vidu da su partizanske snage nadirale i sa sjevera, prema Grobniku, Kamenjaku, Podhumu, Jelenju, uz prodore koji su ugrožavale Rijeku i sa sjeveroistoka. U ovako složenoj situaciji general Kuebler se našao pred problemom "uštimavanja" rasporeda svojih snaga, ne bi li ograničio i zaustavio prodor snaga NOVJ u zoni obrane grada Rijeke. Pogledajmo kronološki tijek događaja u području neposredno uz granicu Italije (Rapalska granica na Rječini, op. prev.).

Dok je riječki garnizon s lakoćom zadržavao pritisak neprijatelja iz smjera istočne obale Istre, nova opasnost se pojavila na jugoistočnoj bojišnici, s preliminarnim napadom na crtu obrane «Ingrid», na liniji Draga – Čavle – Grobnik – Luban – Viškovo. Branitelji su odgovorili slanjem postrojbi 1047. pukovnije u Novi Vinodolski, s ciljem pojačavanja sektora Fužine – Tribalj, te jedne bojne 1046. pukovnije u zonu Lokvi, ostavivši tako bez obrane sektor unutrašnjosti Istre, gdje je preostala tek borbena grupa «Volkel», smještena u Pazinu. U sjevernom dijelu Istre još su bili raspoređene postrojbe mitraljezaca, kao i bojne za osiguranje, poslani od strane zapovjedništva 237. divizije, kao i postrojbe milicije teritorijalne obrane (Milizia Difesa Territoriale), zadužene za zaštitu državnih cesta br. 60 i 61, koje su bile od životnog značaja za zaštitu Julijske Venecije, kao glavne prometnice prema Trstu. U ovom se osjetljivom trenutku zbio i zabrinjavajući događaj, koji je doveo do raspuštanja 16. bojne obalne obrane (Difesa Costiera), dijelom i zbog sigurnosnih razloga."

Radilo se o pobuni koja se dogodila u postrojbi pod zapovjedništvom potporučnika Raoula Sperbera, koji se tajno priključio jednoj riječkoj pseudo antifašističkoj/antinjemačkoj grupi, koja je zapravo bila inspirirana filoslavenskim komunizmom, i kojoj su se uz njega priključila još dva časnika 16. bojne, potporučnici Campestrini i Marcon. Namjera im je bila uhititi zapovjednika bojne satnika Manza , časnika suprotnih nazora i dokazane vjernosti, i tako s cijelom postrojbom prijeći u redove riječkog pokreta otpora. Razotkriven od strane njemačke službe sigurnosti (SD, dio SS-a) i uhićen zajedno sa svojim saučesnicima, Sperber je hrabro preuzeo na sebe svu krivnju pred prijekim sudom, koji je svu trojicu osudio na smrt. Campestrini i Marcon su, međutim, tražili i dobili pomilovanje od zapovjednika 97. korpusa, ali je Sperber odbio tu mogućnost, te je 18. travnja bio strijeljan u vojarni «Diaz».

Nastavak slijedi...

[nyupnik]

Razotkrivanje Sperberove zavjere dovelo je do raspuštanja dijela 16. bojne Alpinaca «Julia», nakon čega je njih dvjestotinjak iz sigurnosnih razloga bilo razoružano i prebačeno u Trst, u logor «Rižarna». Njihov dotadašnji sektor obrane bio je predan drugim postrojbama, ali je ovime bio maknut jedan cijeli položaj minobacača kalibra 81 mm, pa je 37. baterija «Julia» morala izvanredno prilagoditi svoj raspored i snabdjevanje municijom.

Istog dana kad je bio strijeljan potporučnik Sperber, 4. armija NOVJ započela je s napadima na vanjsku obranu utvrđenog područja Rijeke, putem prodora izvidnica prema Jelenju i Studeni, koji su bili odbijeni od strane borbene grupe «Raindl» i 392. lake hrvatske divizije, dok je zapovjedništvo 97. korpusa obavljalo stanovite modifikacije linije bojišnice, koristeći uspješne napade 34. i 91. korpusa protiv snaga 2. armije NOVJ, što je natjeralo partizanske snage na veću opreznost.

97. brdski korpus je dovršio svoje raspoređivanje, smjestivši svoje zapovjedništvo u Podgradu (poslije u Kastvu), 188. divizija je sa zapovjedništvom bila u Sežani, sa jednom bojnom 901. pukovnije u toj zoni, a jednom oko Gorice; 903. pukovnija je bila u Rijeci; 902. (puk. Schulze) s dvije bojne između Opičine i Podgrada; 904. (puk. Christl) na području Postojne, dok je bojna «Heine» bila u svojem uobičajenom sjedištu u Istri.

Već je bilo riječi o tome da je 237. divizija bila raspoređena na riječkom području, dok su ostale postrojbe bile raspršene između sjevernog Krasa i jugoistočnog dijela Istre. Obalni položaji u Istri, koje je prethodno držala 237. grenadirska divizija, bili su upravo popunjeni drugim postrojbama, slabijih operativnih i borbenih osobina, a spomenutoj su diviziji bili pridodane postrojbe slavenskih kolaboracionista, među kojima ostaci 392. (u tekstu pogrešno stoji 292., op. prev.) hrvatske divizije (gen. Mickl – u tekstu stoji pogrešno Misch, uostalom, on je 10. travnja umro od rana zadobivenih dan prije, op prev.), domobrani pod zapovjedništvom Ob.Stu.Ba. Fuehrer Perterer i srpski četnici (Ob.Stu.Ba.F. Rexeisen). Posebni odjel njemačke obavještajne službe SD/Gestapa bio je zadužen za politički nadzor slavenskih postrojbi raspoređenih na lijevoj obali Rječine, koje se nisu smatrali pretjerano pouzdanim, kao i nadzor nad talijanskim postrojbama, s ciljem izbjegavanja incidenata sličnih onome s potporučnikom Sperberom.

Zapovjedništvu 97. korpusa, odnosno gen. Kuebleru bila je povjerena talijanska postrojba za vezu pod zapovjedništvom bojnika Faccinija, koja je nadzirala topničke bitnice u Rijeci, Puli i Trstu, bojne obalne obrane u Rijeci i Puli, inžinjerijske i logističke postrojbe. Nadalje, tu je bila i jedna oklopna postrojba, kojoj će se kasnije pridružiti i servisne i graditeljske postrojbe koje su pristigle s jugoslavenskog teritorija, i administrativno pridodane 516. grupi Talijanske Republikanske Vojske, koja se sastojala od dragovoljaca koji su se spontano priklonili Nijemcima u Jugoslaviji nakon kapitulacije Italije 1943. godine. Daljnjih 5 bojni (5., 118., 40., 57. i 234.) nisu bile prvenstveno borbene namjene, već se radilo o postrojbama servisnih djelatnosti i pionira («Nachschub») i graditelja («Bau»).

Brojne druge talijanske postrojbe, s brojnim stanjem od cca 25.000 ljudi bile su pod izravnim zapovjedništvom Grupe Armija E, uz 8 bojni crnokošuljaša, koje su se u Sloveniji borile rame uz rame sa spomenutom Grupom Armija E gen. Loehra.
Primjera radi, u sklopu 392. hrvatske divizije nalazila se 362. talijanska graditeljska bojna.
Kao rezervu, 97. korpus je mogao koristiti 4. bojnu Luftwaffe i 8. streljačku bojnu, dok je nadzor nad željezničkom prugom Rijeka-Trst bio povjeren 1218. inžinjerijskoj bojni.
Sastav i kvaliteta postrojbi uključenih u 97. korpus nije se mogao nazvati zadovoljavajućim, imajući u vidu raznovrsne operativne zahtjeve (nužno je uzeti u obzir antipartizansku borbu u sektorima IX i VII Korpusa NOVJ), te je vjerojatno bila neophodna još jedna veća postrojba, ali je za zadovoljavanje operativnih potreba bilo moguće računati samo s gore nabrojenim postrojbama. Dodatne otežavajuće okolnosti za njemačko/talijansku/kvislinšku stranu predstavljala je činjenica da je Kueblerov korpus u sklopu Grupe Armija E trebao uzeti u obzir veliki pojas gdje nije postojala stabilna kontrola (polu-oslobođeni teritorij, rekao bih, op. prev.), a koji se protezao polukružno od Ribnice do Logatca, odnosno od Trebije do Škofje Loke – «tampon zona» širine 30-60 km, koja je praktično odvajala postrojbe 97. korpusa od onih u Sloveniji – Kranjskoj.
Mostobran koje su partizanske snage uspostavile na istočnoj obali Istre podijelio se na dvije izražene udarne skupine: dio 9. divizije i Odred mornaričkog pješaštva krenuo je prema Rijeci, dok je drugi dio 9. divizije i 43. divizija, potpomognute 5. bojnom mornaričkog pješaštva krenule prema Puli. Grupe Kvarnerskog i Istarskog odreda započele su s akcijama u unutrašnjosti Istre, cilj kojih je bilo ometanje komunikacija snaga branitelja i sprječavanje dolaska pojačanja u najugroženija područja pulskog i riječkog područja.

...

[nyupnik]

U stvarnosti, iako su zabilježeni upadi i sabotaže, prekidi komunikacija i zasjede, Nijemci su učinkovito zadržavali napredovanje 43. divizije i mornara, koje je u međuvremenu doseglo Plomina, uvukavši u borbe posade 2. pukovnije Teritorijalne Milicije iz Plomina, Sv. Nedjelje, Labina, Barbana te unutrašnjosti, koje su zajedno s njemačkim snagama provodile operacije čišćenja područja od partizana. Njemačko je zapovjedništvo zatražilo veće sudjelovanje talijanskih snaga u Istri, nakon čega je zapovjedništvo 2. pukovnije TM prebacilo zapovjedništvo 111/2. bojne (satnik Possa) iz Aurisine do Buzeta i Podgorja kod Kopra, s dvije satnije za obranu državne ceste br. 14 Rijeka –Trst, dodijelivši joj potez Buzet – Lupoglav.


Zakašnjeli dolazak njemačkih pojačanja s ciljem zadržavanja prvog vala iskrcavanja u Brseču, te borbe na području Labina s dijelovima 1048. grenadirske pukovnije, nakon koje se potonja morala povući u zonu Krnice i Marčane, doveo je do prvog dodira napadača s vanjskom linijom obrane utvrđenog područja Pula.
Stisnuta između dva polukruga, Rijeka se tjednima borila za svoj opstanak, ovisan prvenstveno o koridoru prema Trstu, toj «pupčanoj vrpci» južne bojišnice. Važnost tog koridora nije promakla napadačima, koji nisu štedjeli sredstava i pojačanja za njegov prekid, uvodeći u borbu čak i novu oklopnu diviziju, s jednom brigadom teškog samohodnog topništva, uglavnom iz njemačkog ratnog plijena, te rezervnih postrojbi: 7. i 8. proleterske udarne divizije, te 34. slovenačke divizije, poslane od strane IV Korpusa. U strateškoj rezervi NOVJ je držala postrojbe iz Srbije, Kosova, Metohije i Makedonije (7 postrojbi). Bile su uzbunjene i postrojbe IX Korpusa (30. i 31. slovenačke), 14. dalmatinska iz Primorja, te 14., 156. i 157. talijanske brigade «Garibaldi».

Novi Drapšinov plan, nakon što je bila utvrđena ograničenost prethodnog, uključivao je slijedeće zadaće:
- skršiti u suradnji s 2. Armijom otpor njemačkog 15. brdskog korpusa i domaćih izdajnika u Lici;
- probiti liniju Snježnik – Rijeka i osloboditi Istru i Slovensko Primorje, te nastaviti do oslobođenja Trsta i Pule.
Tito je bio mišljenja da će pad Trsta i Pule automatski otvoriti NOVJ vrata Istre kako na sjeveru, tako i na jugu. Usred ove složene, ali još uvijek dobro kontrolirane situacije od strane 97. Korpusa, dogodila se epizoda koja je teško pogodila Julijsku Veneciju: zapovjednik Operativne Zone Jadransko Primorje, SS-ovac Odilo Globočnik, odlučio je napustiti povjerenu mu teritoriju zbog političkih i osobnih razloga, zanemarivši stratešku potrebu obrane južne granice Reicha, koja je sada ovom izdajom samog vrha SS-a u Italiji postala još ranjivijom.

[nyupnik]

Tako je, nakon ove zlosretne odluke o napuštanju Operativne Zone Jadransko Primorje (OZJP), naročito bila pogođena psihološka osnova na kojoj se bazirao moral, odnosno otpor 97. Armijskog korpusa, koji je na ovaj način praktički ostao bez zaleđa. Ubrzano se raspadao veliki protupartizanski sustav, koji je brojio najmanje 60.000 ljudi triju nacionalnosti, prepušteni su na milost i nemilost sudbine deseci tisuća antikomunističkih boraca, čiji je politički izbor ujedno bio i izbor za golo preživljavanje. Također, neizravno su potpomognuti i planovi NOVJ, koja je ovom odlukom postigla neizmjernu psihološku i stratešku korist.

1. pukovnija Milicije Teritorijalne Obrane (MTO) stavila je svoje posade na tršćanskom Krasu u stanje pripravnosti u noći između 24. i 25. travnja. Nije bilo nikakve najave onog što se imalo zbiti za nekoliko dana (između ostalog, to je bilo zanemareno i od strane Nijemaca u OZJP), ali je bilo spriječeno točnim informacijama doušnika, u svezi eskalacije partizanskih napada na širem području, koji su imali biti dočekani povećanom budnošću. (Kužite li vi što je autor želio reći? Ja ne!, op. prev.)

Moguće je da je ova pojačana (partizanska) aktivnost bila izazvana najavama misija SOE o prekidu neprijateljstava u Italiji. Uporišta Ležeče, Vreme, Komen, Rifemberg, Divača i Lupoglav bili su podvrgnuti opetovanim napadima, koji su također zahvatili i legionare 5. pukovnije MTO «Friuli», poslane kao pojačanje, kao i pukovniju «Tagliamento» na tršćanskom Krasu.

Napadima su bile podvrgnute i četničke posade, ali su ih sve uspjele odbiti. U nekim su slučajevima partizanski pregovarači bili izravniji, nudeći u zamjenu za polaganje oružja garanciju očuvanja života i slobodan prolaz. Naročito zanimljiv događaj zbio se s posadom uporišta Auremio di Sotto (Donje Vreme), pod zapovjedništvom potporučnika Oberdan Fusaroli, a koja je imala zadatak čuvanja ulaza u željeznički tunnel Vremščice, gdje je već mjesecima bio sklonjen ogroman željeznički top kalibra 280/56 (Grosse Braun), koji je ispaljivao projektile od 300 kg na udaljenost 50 km. Top bi izlazio iz skloništa 4-5 puta dnevno, otvarao vatru na ciljeve preko granice (u Gorenjskoj, u Sloveniji), teritorij koji je bio zauzet od strane partizana, izazivajući kaos i teška razaranja, nakon čega bi se povlačio u sigurnost tunela.

Savezničko zrakoplovstvo imalo je namjeru pronaći i uništiti taj top, ali nisu uspjeli u tome, izgubivši 2 bombardera od djelovanja PZ bitnica koje su branile zonu. Top je 30 travnja bio premješten u Sagrado, i tamo uništen eksplozivom početkom svibnja, da ne padne u ruke neprijatelju. Posada potporučnika Fusarolija pretrpjela je 2 napada u tri dana, a u bombaškom napadu jedan je vojnik poginuo, dok je komandir bio ranjen, pa željeznicom prebačen u Trst, kamo su ga u svibnju zarobile partizanske snage.

Naređenje za napuštanje položaja na Krasu izdano je 28. travnja, i započelo se s postupnim i urednim povlačenjem, počevši od najudaljenijih i najugroženijih položaja, koristeći najraznovrsnija prijevozna sredstva: kamione, bicikle, konjske zaprege, željezničke vagone. Ovako su se povukle posade uporišta Nabrežina, Gabrovica, Sežana, Cattinara, Draga S. Elia i Mocco, koje su se sada koncentrirale dijelom u Divači i željezničkoj stanici u Opčinama. Tamo je sve do 28. travnja bilo posve mirno, i mjesne su posade sada imale zadaću prihvata legionara koji su se povlačili s Krasa. Tako je posada Opčina (satnik A. Marega) prihvatio i posade iz Rijeke, uključivo i vojnike 3. pukovnije «Fiume», koji su pristigli željeznicom, i bili prepraćeni u vojarne u Trstu. Svim vojnicima u povlačenju priopćavale su se lozinke, zadnja od kojih je vrijedila u noći 28/29 travnja i koja je, kurioziteta radi, glasila "Segen Arbeit".

3. riječka pukovnja MTO, koja je bila najangažiranija i najizloženija u obrani grada, započela je povlačenje što željeznicom, što cestom, pravcem Podgrad – Materija, a sve u pravcu vojarne «Muti» u Trstu, kamo je dospjela bez posebnih poteškoća, ostavivši dvije satnije u Šapjanama, na zahtjev zapovjedništva 97. korpusa.

[nyupnik]

Bitka za Rijeku ulazi u svoju najintenzivniju fazu 17. travnja, iako su se linije obrane pokazale tako čvrstima, da su partizanske snage bile primorane usporiti tempo napredovanja, te poduzeti neizravan napad sjevernije, te u konačnici pokušati oslabiti otpor branitelja opsadom, djelujući tako na njegov moral.

Operacije su se tako pomakle u Gorski kotar, gdje je bila primijećena manja obrambena sposobnost njemačkih snaga, što je bilo djelomično popravljeno dolaskom 237. divizije, dok je samoj 392. hrvatskoj diviziji bila povjerena vanjska obrana Rijeke na liniji Sušak – Draga, mijenjajući obrambeni raspored koristeći malobrojne dostupne postrojbe: 1048. i 1047. pukovnije (puk. Baur), dio 237. topničke pukovnije (puk. Koppke) s tri grupe, od kojih jedna teška te, u ulozi taktičke rezerve, tek jedna borbena grupa "Hoppenstedt", uz manje postrojbe za unutrašnju obranu grada.

Jugoslavenska 4. Armija je, dakle, uputila na područje Klane 26. dalmatinsku diviziju, kao pojačanje 13. i 20. divizijama, koje su već djelovale u pozadini njemačkog rasporeda. Te su snage konačno uspjele probiti obrambenu liniju, prodirući između Mašuna i Snežnika preko linije talijanske granice i dopirući skoro do Ilirske Bistrice. Još jedan su taktički uspjeh partizanske snage uspjele ostvariti na području Bakra, nakon popuštanja otpora 392. divizije, što je dovelo do napuštanja Sušaka i zauizimanja njemačke PZ bitnice na Trsatu (bojnik Lenard), koja je ostala izolirana nakon iznenadnog pogoršanja situacije. Međutim, napadačima nije uspio prodor na desnu obalu Rječine, zbog precizne i snažne vatre njemačkih i talijanskih bitnica, koja je prouzročila velike gubitke partizanskih snaga i dovela do napuštanja prvobitnog plana napada. U ovoj se situaciji dogodila dramatična epizoda, koja je tragično zahvatila ex-talijansku bitnicu 90/53 mm, zarobljeni poslužitelji koje su bili pod prijetnjom smrti primorani od strane partizana da otvore vatru svojih topova na talijanske položaje na Velom vrhu, Pulcu i Sv. Katarini.

Sigurno je bio neugodan osjećaj naći se u ovakvoj situaciji od strane «kameraden», iako je vatra s Trsata bila neobično «duga», tj. «prebačajna» za tako iskusne topnike, što se može objasniti time da su upaljači bili namjerno podešeni tako da se aktiviraju prekasno, pa bi granate eksplodirale iza leđa braniteljima, u zoni drenovskog groblja. U ovoj dramatičnoj situaciji, do zapovjedništva 37. talijanske bitnice «Julia» stigao je telefonski poziv bojnika Lenarda, čije je zapovjedno mjesto na Trsatu bilo okruženo od strane partizana. Poznati je glas uzbuđeno rekao «Đavolčiću, pali!». «Đavolčić» je bio talijanski alpinac poručnik Franco Geja, zapovjednik bitnice, a taj mu je nadimak bio nadjenuo sam general Kuebler, zbog naročito živog karaktera. Geja je bio vrlo dirnut riječima svojeg prijatelja Lenarda, koje nisu ostavljale mjesta dvojbi: «Pucajte po nama, uništite nas zajedno s neprijateljem, ne dajte im da prođu!» Talijanskom poručniku nije bilo lako okrenuti topove prema Trsatu, uništavajući kako neprijatelje, tako i prijatelje...

[nyupnik]

Svojom žrtvom njemački su topnici pokazali visoke moralne i vojne kvalitete koje imaju samo malobrojni, i njihov je postupak stavio na tešku kušnju duh prekaljenih topnika bitnice «Julia».

Osim izostale podrške 16. bojne Obalne obrane, koja je povučena u ključnom trenutku bitke, izostala je i moralna pomoć velikog dijela Fiumana, koji su bili moralno utučeni, nesposobni procijeniti situaciju, rastrgnuti između obveze braniti grad pred najezdom slava, i odbijanja davanja podrške Nijemcima, da se ne kompromitiraju još više. Propao je i krajnji pokušaj senatora Riccarda Gigantea osnivanja neovisnog pokreta, s autonomnom Gradskom Stražom, prema primjeru tršćanskog gradonačelnika Pagninija, koja bi okupila domoljube Komiteta Nacionalnog Oslobođenja (Comitato della Liberazione Nazionale, CLN), vojnike nepolitiziranih postrojbi, karabinjere, državnu policiju i finance te dragovoljce, sa jedinim ciljem zaštite talijanstva Rijeke od prohtjeva slava. Nije im bilo poznato da je grad već bio prodan Titu od strane Saveznika, koji su čekali čak 26 godina ne bi li poništili D’Annunzijev pothvat, dogovorom između Tita i Churchilla u kolovozu 1944. godine u Caserti. Propala je i mogućnost nagovora pojedinih komandanata talijanskih postrojbi da pristupe Riječkom građanskom pokretu, koji se smatrao utopističkim, odnosno neizvedivim, koji bi branio grad poput primjera iz novije povijesti - Hrvata iz Osijeka ili Bošnjaka iz Sarajeva – gdje bi se naoružani dragovoljci pridružili talijanskim postrojbama u obrani grada. Bili su to tek slabi pokušaji u tragičnom epilogu tog najtalijanskijeg grada, koji se odbio boriti u zadnjoj bitki za svoj opstanak*.

* Op. prev.: ovo je teški bulšit, i (u zadnje vrijeme dosta izražena) neofašistička propaganda: talijanskim se građanskim strankama zamjera što nisu «zaboravili» nesuglasice s fašističkim režimom, te se priključili u zajedničku frontu kontra slavenske opasnosti. Zapravo se nekakvim kvazi-domoljubljem nastoji opravdati činjenica da su tadašnje talijanske postrojbe u i oko Rijeke bile dio «Socijalne Republike Italije», dakle kompletno fašističke. A ne samo da su imali i snažnu opoziciju talijanske ljevice, već se od fašizma i Mussolinija rigalo i gomili druge ekipe. U ovakvoj situaciji, poziv na nacionalno zajedništvo bio je osuđen na neuspjeh pri samoj pomisli da se ulazilo u savezništvo s fašistima.
A što se «prodaje grada» tiče, Rijeka nije imala zašto biti prodana, ona je «vraćena pod garancijom»: svojim izdajničkim napadom 1940. godine na dojučerašnje saveznike (ponovljeni trik iz 1915.) Italija je odmah bila izviješćena od strane V. Britanije da može komotno zaboraviti na Londonski sporazum, odnosno teritorij koji je dobila nakon WW1. To što je Italija npr. sačuvala Južni Tirol (gdje vjerujem da i dan danas ima više Austrijanaca nego što je npr. u Istri ikad bilo Talijana), to je samo zato što je i Austrija, je li, bila na krivoj strani...

[nyupnik]

Nakon što su preciznom vatrom talijanskih bitnica bile spriječene u prijelasku Rječine, partizanske su snage poduzele obuhvatni manevar sa sjevera, na potezu Delnice – Orehovica, odnosno državne ceste br. 48, odnosno lokalnom cestom od Jelenja prema Lubanu i Drenovi, na sjeveroistočnom dijelu obrambenog pojasa.

Ova namjera nije promakla braniteljima, koji su bili predvidjeli ovakav alternativni plan napadača, na kojeg su opet sasuli izuzetno jaku topničku vatru, uzrokujući strahovite gubitke postrojbama koje su se nalazile na predjelu Grobnika. Također je intenzivnoj topničkoj paljbi bila podvrgnuta kompletna cesta na tom području, prvenstveno vojne kolone blokirane u zoni Podhuma i Svilnog. Bitnice na Velom Vrhu, Pulcu i Sv. Katarini ispalile su stotine i stotine granata, još jednom prisilivši snage NOVJ da premijeste težište napada na drugo područje. Propao je i drugi napad, poduzet 26. travnja u sjeverozapadnom sektoru obrane, između Saršona, Viškova i Matulja, s ciljem probijanja obrane na obalnom sektoru i daljnje izolacije riječkog garnizona.

Ovaj se napad trebao poklopiti s ograničenom ofanzivom na području Kastva, uz podršku tenkova i samohodnog topništva, te u zoni državne ceste br. 14, u kojem su sudjelovale snage VII Korpusa i lokalni istarski partizanski odredi. Još jednom je složeni plan napada snaga NOVJ bio narušen spremnim odgovorom talijanskih snaga, budući da su osmatrači, koji su nadgledali određene dijelove ceste br. 48 i lokalne ceste prema Lubanu odmah dojavili pojavljivanje partizanskih oklopnih snaga. To je odmah uzbunilo 37. bitnicu, koja je preciznom vatrom pogodila tenk na čelu kolone, zapalivši ga i blokiravši time cijelu kolonu, koja je odmah postala ciljem ubitačne izravne i neizravne vatre svih bitnica vanjskog sjeveroistočnog pojasa obrane, trpeći teške gubitke u ljudstvu i tehnici, kao što je mogla posvjedočiti nekolicina zarobljenika, šokiranih preciznošću vatre i prouzročenim razaranjem.

"Dva dana kasnije, Nijemci su već konačno napustili ovo područje, povlačeći se na liniju «Blau», napuštajući Sušak, luku Baroš, Sušačku Dragu, sjevernije Grobnik sa aerodromom, Lubarsku (?), Saršone i Jardase. Tada je bio razbijen još jedan partizanski napad kroz Drašku dolinu, uz sudjelovanje pješaštva kojeg su pratila vozila i zaprege. To je bila prilika koju su talijanski topnici čekali, ne bi li iskoristili fosforne granate, koje je dobavio bojnik Faccini: bitnice su u velikom broju koristile ove smrtonosne projektile, koji su pržili bez razlike kako ljude, tako i konje, koji su se dali u očajnički, ali beskorisni galop za golo preživljavanje, ne bi li nekako izašli iz tog vatrenog pakla.

Op. prev.: a Trsat i Sušak su već, kao, prije bili pali?!?

Nakon jednog jedinog dana zatišja, uslijedio je još jedan samoubilački napad, pripremljen na brzinu u izvanrednoj situaciji: radilo se o borbenoj željezničkoj kompoziciji, sastavljenoj od parne lokomotive i nekolicine platformi, na koje su zbrda-zdola bili postavljeni topovi od 75 mm, za koje se smatralo da su prikladniji za direktnu, položeniju vatru protiv topničkih položaja na Velom Vrhu/Pulcu, s ciljem da ih pogode iz veće blizine, i tako definitivno uklone ovu smrtonosnu opasnost koja je ometala izvršenje plana osvajanja Rijeke.

Uz tegobno šištanje pare, čudna je kompozicija krenula iz Kukuljanova prema zoni koja je bila odabrana za položaj s kojeg bi se tuklo po talijanskim bitnicama, ali je u međuvremenu bila otkrivena, i podvrgnuta preciznoj vatri haubica 37. bitnice “Julia”, koja je uništila kako lokomotivu, tako i platforme, koje su odletjele u provaliju.*

* Komentari skupljeni na netu: priča o partizanskom vlaku (iako se spominje na više mjesta) je izmišljena.

Navodno su Nijemci sve željezničke šine sa navedene pruge demontirali početkom 45 i upotrijebili za utvrđivanje obrambenih linija, pa pruga tada jednostavno nije postojala...

Po meni, radi se o preslikanoj sceni iz napada na Francusku 1940. godine, samo je tada u dvoboju sa francuskim fortifikacijama na Azurnoj obali teško stradao talijanski borbeni (ne "oklopni") vlak...

[nyupnik]

28. travnja, zapovjedništvo Grupe Armija “E” poduzelo je krajnji pokušaj za spajanje sektora “Dolina Save” i “Slovenski Snježnik”, uništenje partizanskog “klina” između Ilirske Bistrice i Pivke, skraćivanje linije bojišnice, te osiguranje povezivanja 97. korpusa sa državnom cestom Planina-Logatec-Vrhnika-Ljubljana, stvarajući tako jedinstvenu obrambenu liniju od Zapadne Slovenije do Istre i Kranjske. Tvorac ove zamisli, Gruppenfuehrer SS Roesener želio je dokazati Wehrmachtu zajedničku borbenu volju, kao protuteža izdaji Wolffa (valjda se ima u vidu Obergruppenfuehrer SS Karl Wolff, zapovjednik kompletnih SS i Gestapo snaga u Italiji, koji je još u veljači 1945. godine navodno s Amerikancima pregovarao o predaji, op. prev.) i bezrazložnom bijegu Globočnika, a što je sve bilo u suprotnosti Hitlerovoj naredbi da se Reich ima braniti po svaku cijenu.

Za provedbu spomenutog plana bile su spremne 5. policijska pukovnija, postrojbe predane od strane 5. korpusa Waffen SS te postrojbe Srpskog dobrovoljačkog korpusa, a ofanziva je trebala biti započeta usklađeno s napadom 34. korpusa, ojačanog s postrojbama 7. brdske Waffen SS divizije "Prinz Eugen", protiv snaga 2. Armije NOVJ, i odvijati se na liniji Log-Vrhnika-Logatec-Planina-Postojna, zajedno s ofanzivom 97. Korpusa iz Postojne. Ova operacija, koja je već sama po sebi bila složena, bila je provedena uz slabu operativnu jasnoću i entuzijazam, zbog niskog morala pojedinih postrojbi, te ometanja od strane partizana IX i VII Korpusa putem zasjeda na cijelom području akcije te, što je naročito zanimljivo, zbog dugotrajne i intenzivne zračne podrške od strane BAF-a (saveznički Balkan Air Force, op. prev.), uz korištenje lovaca i bombardera, koja je u potpunosti anulirala svaki napor ili skromni rezultat snaga pod njemačkim zapovjedništvom, što je dovelo do još veće izolacije 97. Korpusa.

U isto vrijeme kad se započinjao odvijati plan “Roesener”, policijske pukovnije Operativne Zone Jadransko Primorje br. 10, 19, 20 i “Bozen” počele su napuštati svoja uobičajena garnizonska sjedišta u Vipavi, Ajdovščini, Senožeču i Gorici, krenuvši prema donjem toku rijeke Soče, a u stopu su ih pratili garnizoni slavenskih kolaboracionista, sve u duhu “spašavaj se tko može”.

Bio je to trenutak kojeg je Tito dugo čekao, ne bi li krenuo s ostvarenjem svojih teritorijalnih ambicija te po svaku cijenu okupirao Trst, koristeći opasnu krizu koja je pogodila njemačka zapovjedništva u Julijskoj Veneciji, osobno naređujući generalu Drapšinu da najvećom mogućom brzinom krene prema Trstu, i da ni po koju cijenu ne dozvoli prolaz savezničkih snaga, koje su iz regije Veneto napredovale prema ovom gradu.

Na ovoj ogromnoj šahovskoj ploči, gdje je svaka figura predstavljala zonu koju su željele prigrabiti zainteresirane strane, zone koje bi bivale izgubljene, dobivene, ponovo osvojene ili definitivno ostavljene, odvijao se završni čin Riječke bitke..."

[nyupnik]

"Obranu grada držale su provjerene snage 1047./1048. pukovnija, ojačane trima bojnama SDK pod zapovjedništvom kapetana Kefera, Schwarza i Knacka, a sve pod komandom potpukovnika Schultza; od postrojbi 392. ustaške divizije (sad je pak 392. postala “ustaška”, op. prev.) koje su bile raspoređene na lijevoj strani uporišta, na liniji Luban – Saršoni – Jardasi, s ciljem zaštite državne ceste br. 14 i raskrižja u Rupi; 902. pukovnija brdskih lovaca bila je razmještena na području Šapjana, Velog Brguda, Jušića i Breze, te povezana s 901. pukovnijom, koja je branila Jelšane, Novokračinu, Rupu i Lipu, dok je u taktičkoj rezervi bila borbena grupa pod zapovjedništvom potpukovnika Schultza, a koja se sastojala od dvije bojne prethodno spomenutih pukovnija, uz jedan dio 392. divizije pod zapovjedništvom kapetana Hormanna, a koja se nalazila u ovom području za zaštitu od izravnog napada ceste br. 14, koju su nadgledale i patrole na motociklima 188. divizije (por. Rossle). Dodatne su snage kontrolirale ceste br. 14 i 58 između Sežane, Hrpelja i Bazovice. Cijelo je ovo područje već nekoliko dana bilo podvrgnuto napadima aviona BAF-a, koji bi mitraljirali kolone u prolazu.

Najveću opasnost za Rijeku, dakle, nije predstavljao frontalni napad na grad, čega su se branitelji najprije pribojavali, već njegovo odsjecanje od zaleđa, prekidom komunikacija, ceste br. 14 i željezničke pruge prema Trstu, koje su sve do tog trenutka bile vrlo snažno branjene i kontrolirane, odnosno onemogućavanjem dopremanja pojačanja (koja ionako nisu postojala) malobrojnom garnizonu, koji je do tada uz veliku hrabrost i požrtvovnost branio grad. Sudbina tog grada, međutim, odlučivala se na drugom mjestu, imajući u vidu da je Kuebler očajnički pokušavao zadržati partizanski pritisak na sjeveru, braneći Trst i usput Rijeku, spašavajući što se može spasiti od svojeg izmrcvarenog korpusa.

Glavnina 97. Korpusa bila je većinom raspoređena na staroj talijanskoj granici, koristeći kao oslonac postojeće fortifikacije uklopljene u liniju “Ingrid”, koja je postala čvršćom nakon dolaska postrojbi 903. pukovnije, raspoređenih na području Šapjane, Lipe, Škalnice, Rupe te Novokračine sjevernije od Klane, dok je 903. pukovnija bila hitno poslana u dolinu Reke (Timavo) između kote 920 kod Gumanca (Passo della Morte), Hrpelja, Materije, Podgrada i planine Trstenik, gdje se povezivala s 904. pukovnijom (nabacana mjesta/lokaliteti koji imaju vrlo malo logičkog smisla, op. prev.); sjevernije je 1. bojna 904. pukovnije (bojnik Kellner) držala zonu Postojna – Kalce, a 111/139. (kap. Heine) državnu cestu br. 57 od Kalce do Idrije, uz taktičku rezervu preostale 4. bojne 904. pukovnije (kap. Ried) između mjesta Casaris i Salogna.

[nyupnik]

Potreba za održavanjem prohodnosti komunikacija (ceste i željeznice) po svaku cijenu tjerala je njemačko zapovjedništvo na stalni pokret svojih postrojbi, sve u funkciji kontroliranja prostora i protupartizanske borbe. Najveća je takva operacija (Habicht) bila pokrenuta od 2x do 28. travnja, na potezu Klana – pl. Boljin – Kota 920 (onaj «tunel» na cesti prema Gumancu, op. prev.) u prvoj fazi, odnosno Klana - Novokračina – Lisac – uporišta GAF na kotama 685-660 – Utvrda na 15. kilometru (valjda ceste Klana – Gumance, ovo ću provjeriti, op. prev.) u drugoj fazi, postigavši privremeni rezultat tjeranja tamo prisutnih bandi (opet ovaj stav: ekipa se bori za golo preživljavanje u vrijeme kad je apsolutno jasno da su kompletno popušili, ali autor to prezentira kao nekakvu rutinsku operaciju rastjerivanja bandi...kako se na njemačkom kaže Partizanska ulica? – pa valjda Banditenstrasse... ...op. prev.). Značajna je bila također i podrška s distance, koju je pružala 112. pukovnija brdskog topništva, sa bitnicama raspoređenim u mjestima Laze, Bergnase, Draga i Vršine, te čak postrojbi Glavnog stožera 97. Korpusa, sa bitnicama minobacača 80 mm i PZ automatskih topova Oerlikon 20 mm, neophodnih za odbijanje čestih engleskih zračnih napada. Dodatne mjere sigurnosti uključivale su i jedan vod PT topova 75/43 mm na raskršću cesta Liščić – Lisac.
S partizanske strane nije nedostajalo akcija za uznemiravanje, s nekoliko napada u zoni Šukove (kota 760), koja je kontrolirala pristup dolini Mlake."

"Uključivanje 97. Korpusa u Grupu Armija «E» dovela je do novog razgraničenja zona odgovornosti na ovom području, koje je sada bilo pod zapovjedništvom područja SS i policije «Krain» (umjesto dotadašnjeg zapovjedništva Op. Zone Jadransko Primorje), a koje je dodijelilo sektor zapadno od Soče zapovjedništvu Globočnika, a onaj istočno od Soče, odnosno sektor Gorica – Kranjska 97. Korpusu.
Ova je promjena dovela i do novog raspoređivanja zapovjedništava divizija u Rušiće (188.) i Viškovo (237.), dok je 392. (viđu je, još je živa!, op. prev.) bila raspoređena zapadnije od sektora dodijeljenog 188. diviziji. To je pak dovelo do toga da je sektor Zabiče – Jelšane – Veli Brgud – Matulje – Učka postao slabo čuvan, što je još više oslabilo obrambeni raspored izvan Rijeke.

[nyupnik]

Novonastala je situacija bila odmah od strane lokalnih partizanskih patrola dojavljena zapovjedništvu NOVJ, pa je 4. Armija brzo iskoristila ovu smanjenu zaštitu zone, te uputila oklopnu kolonu iz zone Klane prema Lipi. Ova je opasnost, na sreću, bila onemogućena preciznom vatrom PT topova, koji su uništili 4 tenka koji su naletjeli na PT položaj 904. pukovnije.

U isto vrijeme kad je napadnuta i državna cesta br. 14, partizanske izvidničke snage izvršile su napade u sektorima Ponte Plessivje, uporište GAF kota 785, Zabiče, Trpčane, Podgraje s namjerom nalaženja slabih točaka njemačkog rasporeda, koji je bio previše razvučen, i stoga ranjiv. U borbama su bile izgubljene neke dominirajuće taktičke točke, koje su poslije bile opet osvojene 29. travnja protunapadom mladih brdskih jegera 902. pukovnije (godišta 1926/1927, nedavno mobilizirana), koje su u naletu zauzele kote 1026-1100-1080-1052 u Mlakama. U borbi su poginula 24 mladića iz Južnog Tirola, dok su još 102 ranjena. Još je jedan snažni partizanski napad na Monte Studio bio odbijen nakon krvave borbe, u kojoj su poginula 3 časnika bojni "Kellner" i "Huber".

Ali, napori 4. Armije NOVJ bili su nagrađeni iznenadnim zauzimanjem Ilirske Bistrice, koja je privremeno bila ostavljena bez zaštite. Nakon ovog iznenađenja, general Kuebler je poduzeo sve da sredi situaciju i prekine uski koridor koje su Drapšinove snage stvorile u zoni, tu pupčanu vrpcu koja je bila vrlo važna, ali ne i pretjerano čvrsta. Ovaj je koridor, uz ostalo, u području između Zarečice i Zarečja na dva dijela prerezao borbeni raspored 97. Korpusa, stvorivši mnoge poteškoće i potencijalne opasnosti.

Slijedeći je korak sukobljenih strana bio: za Drapšina očuvati i po svaku cijenu opskrbljivati ovaj jedini pravac za logističku potporu svojih postrojbi bačenih na Trst; za Kueblera protunapadom prekinuti koridor za opskrbu 4. Armije, ponovno zauzimajući važno strateško čvorište Ilirsku Bistricu."

Njemačka je akcija započela s zauzimanjem vrha Šukova od strane dijela 903. pukovnije, učinkovito podržane preciznom vatrom brodskih topova kalibra 105/65 i 150/55 koji su djelovali iz Rijeke, i stvaranjem nove obrambene linije od uporišta GAF kota 680, zaposjednute od strane jegera 902/903 pukovnija, ojačanih postrojbama SDK (vojvoda Đurišić) pristiglih iz Rijeke i jedne bojne policije (vjerodostojni izvori, poput Axis History Factbook pak vele nešto drugo..., op. prev.). Prijetnja Trstu nije izravno zahvaćala 97. Korpus, budući da je njemačko teritorijalno zapovjedništvo (Gen. Linkenbach) raspolagalo s odgovarajućim kontingentom za vanjsku obranu grada, ali su obrambene mogućnosti izravno ovisile o borbama sjevernije od borbenog rasporeda Korpusa, čiji je ishod očigledno imao veliki utjecaj na obranu grada.