Riječka bitka, april-maj 1945.
nyupnik:
Ovaj se tekst uglavnom tiče opisa i uloge fortifikacija stare talijansko-jugoslavenske granice u njemačko/talijansko/kvislinškoj obrani linije oko Rijeke, kao vjerojatno zadnje jake obrambene linije u WW2 uopće. U činjeničnom dijelu, ovo što slijedi bazira se na članku Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije".
...
IV. armija JA, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, osnovana u ožujku 1945. godine, nezadrživo je napredovala prema svom krajnjem odredištu rijeci Soči, a potom i Julijskim alpama kako bi zatvaranjem lijevog kraka ogromnih »kliješta«, spajajući se na rijeci Dravi sa snagama III. i I. armije JA, zatvorila obruč oko okupatorskih snaga. Već ranije izgubljenim bitkama na sjeveroistoku, na zapadu te na talijanskom poluotoku, ni Von Löhrova grupa armija »E« nije mogla opstati i povlačila se pod borbom prema matičnom teritoriju, a s njima i ostaci kvislinških formacija. Razbijanjem njemačkog 15. planinskog korpusa u Lici postrojbe IV. armije, 19., 26. i 13. udarna divizija te 43. divizija dolaze u početne postave za napad na Rijeku, na liniju Šmrika–Križišće–Plase–Fužine. Tu obrambenu crtu brani njemački 1048. puk, dok na potezu Mrzle Vodice–Lokve pristiže 237. divizija iz sastava njemačkog 97. armijskog korpusa. Prethodno, na tom dijelu ne uspijeva prodor 1046. puka prema Delnicama.
Spomenuta linija Šmrika - Križišće - Plase dijelom se naslanjala na utvrđenja tzv. Rupnikove linije na dijelu Križišće - Plase, ali ih nije mogla u potpunosti iskoristi zbog djelomično "pogrešne" orijentacije sektora vatre bunkera - prvenstveno prema Zapadu. Osim toga, dosta objekata je bilo ranije oštećeno od strane talijanskih okupacijskih vlasti, koji su za svoje potrebe "čupali" oklopne štitove puškarnica, što je drastično smanjivalo bilo kakvu preostalu borbenu vrijednost bunkera.
Na potezu Šmrika - Križišće, dolina Veli Dol bila je pregrađena linijom najsuvremenijih talijanskih utvrđenja (bunkera - "objekata" tipa "15.000", predviđenih za teške strojnice i PT topove). Međutim, radilo se o nedovršenim objektima, bez sredstava za vezu i elektroinstalacija, te bez PT naoružanja.
Bez obzira na to, bili su korišteni u njemačkom sustavu obrane, o čemu svjedoče još i danas postojeće oznake "W.St" ("Waffenstellung" - položaj za naoružanje).
Zapovjednik njemačke obrane, iskusni general Ludwig Kuebler shvaćao je svoj položaj nakon što mu je zapovijeđeno braniti utvrđenu liniju Ingrid po svaku cijenu i do posljednjeg vojnika. Naime, prodorom IV. armije u Istru i na Soču bio je ozbiljno ugrožen plan njemačkih snaga da se anglo-američkim snagama omogući zaposjedanje jugoslavenskog etničkog prostora i da se predaju njima, a ne partizanima.
"Linija Ingrid" je pojam koji se u krugovima naših povjesničara koji se time bave koristi za opisivanje njemačkih obrambenih položaja koji su se dijelom preklapali sa starom talijansko/jugoslavenskom granicom na području od Rijeke, preko Klane do slovenskog Snežnika. Navodno je trebala predstavljati dio znatno većeg obrambenog sustava "Alpenfestung" (Alpska utvrda) koju su Nijemci prema izravnom Adolfovom naređenju počeli graditi 1944. godine. Na kraju, cijela je priča o "Alpenfestungu" ispala prenapuhana od strane njem. propagande. U knjigama o "Alpenfestungu" spominju se radovi na utvrđivanju u području Istre i Trsta, ali je zanimljivo da nema niti riječi ni o kakvoj "Liniji Ingrid".
Uostalom, "Ingridstellung" označava "položaj Ingrid" i, iako se radi o teritorijalno manjem dijelu, nema sumnje da je riječ o "state of the art" obrambenom položaju: Nijemci su iskoristili već postojeće i uglavnom u najvećoj tajnosti čuvane talijanske podzemne utvrde, oko kojih su pojačali zapreke, ali i dodali dosta svojih obrambenih objekata.
Za izgradnju njemačkih fortifikacija, u Rijeci je postojao posebni projektni ured "Organizacije Todt" zadužen za projektiranje i nadzor izgradnje obrambene infrastrukture, dok se kao radna snaga koristilo lokalno stanovništvo prema načelu "radne obveze".
U nekoliko dana snage IV. armije razbijaju vanjsku obranu Rijeke i oslobodivši Bakar, Krasicu, Hreljin, Grobinšćinu, Škrljevo, Kostrenu 19. udarna divizija otpočinje u rano jutro 20. travnja napad na Sušak. Ali, ni nakon cjelodnevnih krvavih borbi, ne uspijevaju ostvariti u potpunosti cilj zbog jake zaprečne vatre njemačkog topništva sa Sv. Ane i Sv. Katarine.
Njemačka se obrana u ovom području dosta koristila postojećim starojugoslavenskim utvrđenjima na brdu Kamenjak iznad Grobničkog polja. Iako su branili smjer prema staroj talijanskoj granici, položaji su imali i određenu mogućnost kružne obrane. Partizanske snage se nisu okoristile trenutkom komešanja u njemačkim redovima nakon razbijanja njem. snaga iznad Bakra i prema Gorskom kotaru, te nisu odmah udarili na Kamenjak i Grobničko polje. To ih je koštalo dosta gubitaka i 2 dodatna dana, koliko su Nijemci držali položaje na Kamenjaku.
...
nyupnik:
Izbijanjem na Grobničko polje, partizanske snage su prvi puta došle na teren gdje su mogle koristiti tenkove (američke "Stewarte"), koji su imali otvoren put praktično do Sušaka, budući da između nije bilo jačih njemačkih položaja. Ali, upali su u područje već spomenute "zaprečne vatre" sa Sv. Katarine iznad Rijeke, te Sv. Ane iznad Sušaka. Samo se nije radilo samo o njemačkim topnicima, već i o Talijanima iz fašističke milicije "Decima MAS" te topničkog divizijuna "Julia". Talijani su držali položaje na teško utvrđenom brdu Sv. Katarina (zbog čega se Rijeku općenito smatralo najutvrđenijom točkom "Rapalske granice"), dok su Nijemci bili na Sv. Ani iznad Vežice na Sušaku.
U noći, koristeći zaštitu mraka i vremenskih neprilika, manje grupice partizanskih boraca napadaju topničke bitnice na Sv. Ani, što kod ostalih njemačkih posada izaziva paniku. U toj zbrci, ujutro 21. travnja 1945. godine 5. brigada i borci 26. divizije kreću u opći napad s Trsata, Vežice i Martinšćice.
Za Nijemce se sve događalo prebrzo, osim toga, nisu očekivali noćni napad. Međutim, nisu svi podlegli panici: komandir jedne od bitnica na Sv. Ani povezao se sa talijanskim "kolegama", i zamolio ih da, budući da je potpuno okružen i nalazi se u bezizlaznoj situaciji, počnu "dejstvovati" po njegovoj bitnici. Komandir "Julie", kapetan F. Geja ga je teška srca poslušao, te sasuo vatru svojih topova na njemačku bitnicu, uništavajući i branitelje i napadače.
Zanimljivo je da "službena" povijest s "naše" strane veli da su u situaciji zbunjenosti koja je zavladala nakon brzog partizanskog prodora njemačke bitnice sa Sv. Katarine i Sv. Ane greškom pucale jedne na druge...tako da o tome događaju očigledno postoje dvije verzije.
Nijemci su se uglavnom branili sa kote 206 iznad Martinšćice. To je brdo, imenom Sv. Križ, trebalo biti osloncem talijanske obrane okupiranog Sušaka, tako da se započelo s radovima na njegovom intenzivnom utvrđivanju, ali niti jedna od nekoliko podzemnih utvrda nija bila dovršena. Ostale podzemne utvrde, talijanske na Strmici iznad Trsata i njemačke kod samog trsatskog samostana nisu daleko odmakle u izgradnji, tako da se nisu mogle dovoljno iskoristiti za obranu. Bilo kako bilo, Nijemci na Sv. Križu su se držali do posljednjeg (čitaj: "nije bilo zarobljenika"), ali njihov otpor nije trajao dulje od dva dana.
Na ovo zadnje se nadovezuje u zadnje vrijeme vrlo popularan slijed slika strijeljanja njem. ratnih zarobljenika na brdu Sv. Kriz prema Dragi...
Nakon žestokih uličnih borbi oko 14 sati, partizanske snage izbijaju na Rječinu gdje su Nijemci za sobom porušili sve mostove. Trinaesta divizija istovremeno odbacuje Nijemce iz Podhuma i pred kraj dana izbijaju pred nekadašnju granicu, veoma utvrđenu liniju s gusto postavljenim otpornim točkama, betoniranim utvrđenjima i podzemnim opskrbnim prilazima i kavernama, tzv. Ingridstellung, koju su branile 237. divizija, borbene grupe »Reindal« (Marčelji–Drenova) i »Fiume« (Rijeka–Drenova) s oko 12.500 vojnika i 15 topničkih bitnica, te 188. divizija (Marčelji–Klana–Gumanac–Ilirska Bistrica) s oko 13.000 vojnika i 3 topničke bitnice. Nastavak linije Ingrid sjeverno od Klane branile su razne manje SS-postrojbe, Srpski dobrovoljački korpus, Primorski četnički korpus te Dinarska divizija.
Iako su se osnovni obrambeni položaji njem. snaga nalazili na Sv. Katarini iznad Rijeke, činjenica je da se linija talijanskih utvrđenja protezala cijelom linijom stare granice, gdje su bili jako utvrđeni svi cestovni granični prijelazi, ali i mnoga mjesta koja su jednostavno bila povoljna za eventualni prodor na Zapad. Klana, Studena, Mlaka, visoravan Gomance, dolina Ravno prema Platku, te niz mjesta prema Snežniku i dalje, prema Postojni preko Il. Bistrice - sve su to bile točke predviđene i uređene za držanje obrane u tzv. 1. pojasu utvrđenja talijanskog obrambenog sustava "Vallo Alpino" (Alpski bedem). Iza njega, na udaljenosti desetak kilometara nalazile su se mnogo jače utvrde tzv. drugog pojasa, uglavnom zadužene za topničku podršku utvrda neposredno uz granicu (Zvoneća, Pasjak, Milanja iznad Ilirske Bistrice, Pivka, Razdrto...).
Samo, problem je bio raspad talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. Talijani više nisu bili zainteresirani za obranu "svetih granica", već su napustili cijelu obrambenu infrastrukturu. Normalno, lokalno je stanovništvo uredno poskidalo svu opremu koju je moglo iskoristiti. Osim toga, radilo se redom o šumovitim i zabačenim područjima, gdje su vladali partizani. Oni su omastili brk gomilom ratnog materijala i municije, spalivši neke kasarne, ali nisu imali neke veće praktične koristi od fortifikacijskih objekata. Bez obzira na to, njemački su okupatori bili zabrinuti činjenicom da se bilo kakve fortifikacije nalaze na partizanskom području, tako da su napravili brzu akciju demoliranja/zarušavanja ulaza u sve podzemne utvrde do kojih su mogli doći, tako da ne dođe do mogućeg stvaranja utvrđenih partizanskih položaja. Očigledno nisu razmišljali da bi im te utvrde kasnije mogle dobro doći: npr. u samoj Pivki (na brdu Primož) bili su dignuti u zrak topnički položaji najjače talijanske podzemne topničke utvrde na staroj jugo-granici...sigurno su kasnije požalili za mogućnošću top. podrške koju im je ta dobro zaštićena bitnica mogla pružati prilikom povlačenja prema Il. Bistrici...
Anyway, partizanska je tenkovska kolona na putu prema Klani prošla liniju stare granice u inače dobro utvrđenom području doline Mlake (3 podzemne utvrde sa PT topovima i teškim strojnicama, PT rov i zid, niz PT, minobacačkih i strojničkih položaja poljskog tipa) - bez ikakvog otpora. Utvrde su bile razoružane, prazne i demolirane - posljedica straha Nijemaca od partizanske aktivnosti, i nedostatka ljudstva za čuvanje "granice" koja ionako više nije imala smisla.
nyupnik:
Nakon žestokih borbi na sektoru Rijeka–Klana i nakon što su u noći 20./21. travnja dijelovi 19. divizije forsirali Rječinu kod Martinova Sela, Zoretića i Lukeža te formirali mostobran i na juriš zauzeli kotu 499-Luban, Kuebler, shvaćajući važnost tog uzvišenja za obranu grada, zapovijeda protuudar i Nijemci ga ponovo zauzimaju.
Prvi partizanski "Stewart" koji se bio probio na mostobran bio je uništen parsto metara dalje iz njemačkog "Panzerfausta" (tadašnja "zolja", jel'te). I sada se na tom mjestu nalazi spomen ploča poginulom komandiru tenka.
Nakon zauzimanja Lubana od strane partizana, neki tenkovi su se pokušali probiti dalje, ali su bili zaustavljeni snažnom njemačkom vatrom. Još gore, zbog strmog terena nisu se mogli izvući, tako da su ih posade morale ostaviti na par dana, kada se situacija za partizanske snage poboljšala.
Lukavi Kuebler sa svježom 188. divizijom, nakon proučavanja situacije, odlučuje izvršiti protuudar kod Klane i općim pravcem Klana–Grobnik–Sv. Kuzam izbiti na Bakar, te tako dovesti u okruženje glavninu snaga IV. armije koje su napadale Rijeku. Istovremeno, ne znajući da se Nijemci koncentriraju u rajonu Klane, štab IV. armije planira za 24. travnja zauzeće Klane, okruženje 97. planinskog korpusa te napredovanje prema Trstu. Tako je tijekom jutra došlo do strahovitog sraza dvije najjače formacije na našem prostoru, njemačke 188. brdsko-lovačke divizije i 26. dalmatinske udarne divizije, s velikim obostranim gubicima. Ni jedna strana nije nadjačala, iako su sve do 26. travnja vođene iznimno teške borbe.
Klana se na početku 24. travnja nalazila u "zrakopraznom prostoru" - Nijemci su svoju koncentraciju vršili zapadnije, tako da je sama Klana bila praktično bez obrane. Tri partizanska tenka su se probila u središte Klane, ali ih je njemački protunapad zatekao upravo usred popunjavanja streljivom i gorivom, tako da su bili uništeni s većinom članova posada.
Iznad Klane, odnosno na visoravni Gomance, Nijemci su već danima držali čvrstu obranu, prisiljavajući partizanske snage na široki obuhvatni manevar, ispod Snežnika prema Mašunu i Il. Bistrici. Zapravo je cijeli taj zaobilazni manevar bio uvjetovan nepovoljnim razvojem situacije pred Rijekom: Sušak je bio oslobođen, ali plan zauzimanja Rijeke je udario glavom o beton riječkih utvrda...
26. travnja ostvarena je najsnažnija topnička vatra u završnim operacijama za oslobođenje zemlje, šest topničkih divizija koncentriranom paljbom podržavalo je napad 14. brigade 19. udarne divizije, ali njemačka obrana kote 499 (Luban) nije bila razbijena. S druge strane u to vrijeme snage 9. divizije desantiraju s Cresa u Istru i kreću preko Brseča, Mošćeničke drage, Ičića i Opatije, gdje uništavaju njemačke garnizone. Namjera je bila zatvarati lijevi krak oko poluokruženog protivnika s ciljem da izbiju na Matulje i spoje se s desnokrilnim formacijama IV. armije. Po kiši, magli i nevremenu 2. bataljon 14, brigade uspijeva se 27. travnja privući koti 499 i na juriš osvaja Luban, koji je do tada bio trn u oku napadačima: iako na njemu nisu bila građena teška betonska utvrđenja kao na Sv. Katarini, brdo je bilo dobro "pokriveno" vatrom s okolnih njemačkih položaja. Partizani su pokušavali zauzeti Luban nizom juriša "u glavu", uz velike gubitke: naročito su stradavali "disciplinski" odredi.
U trenutku zauzimanja Lubana bila je ozbiljno ugrožena obrana Rijeke i jako otežan položaj njemačkim vojnicima, već izmorenim višednevnim borbama. Istovremeno 20. divizija oslobađa Ilirsku Bistricu i po zapovijedi generalštaba zajedno s 9. divizijom hita prema Trstu kako bi preduhitrile savezničke snage koje su već bez ikakvih ozbiljnijih borbi nadirale kroz Furlaniju.
Same borbe za Ilirsku Bistricu nisu bile samo "piece of cake". Već spomenuta utvrđenja na brdu Milanja, cca 12 km od grada, predstavljala su dobru osnovu za njemačku obranu. Devet podzemnih utvrda, iako prethodno oštećenih od strane samih Nijemaca, bilo je zaposjednuto i pružale su jak otpor nadirućim partizanskim snagama, koje su se zapravo prvi put susrele (na ovom pravcu prodora) sa sličnom infrastrukturom. To je kasnije dalo povoda za legende o njihovoj nevjerojatnoj veličini i svojstvima...ali, i one su se održale samo dva dana.
Već 1. svibnja dijelovi 9., 20., 29. i 43. divizije vodili su ulične borbe u Trstu. U to vrijeme riječka operativna grupa zatvorila je obruč oko 97. korpusa na prostoru Klana–Rijeka–Lipa. Kuebleru stiže zapovijed da organizira kružnu obranu i pokuša se probiti preko Ljubljane u Austriju i on u noći 2./3. svibnja kreće u proboj i istovremeno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U ranim jutarnjim satima 3. svibnja borbena grupa »Reindal« zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje i Kastav, a oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade oslobađa Rijeku.
nyupnik:
Jutro 3. svibnja svanulo je mirno (nakon grmljavine eksplozija rušenja svega od čega je Rijeka prije živjela). Osim toga, budući da je težište operacije bilo prebačeno u područje Klane, a partizanske snage nisu više pokušavale na "hura" osvojiti neosvojiva utvrđenja na Sv. Katarini, osim sporadičnog puškaranja sama Rijeka nije jače osjećala borbena djelovanja (rušenje lučkih postrojenja, brodogradilišta i ostalog ne bi nazvao borbenim djelovanjem, već zlobnim terorističkim uništavanjem).
Po sjećanju tadašnjih stanovnika, partizansku kolonu koja je prva organizirano ušla u grad (uz patrole koje su se probile u grad još ranije) predvodio je...violinist, koračajući i svirajući svoj instrument. Apstraktan prizor...
Istog dana oslobođeni su Volosko i Matulji te se predvečer ostvaruje kontakt lijevih i desnih krila partizanskih formacija kod Permana. Tijekom 5. svibnja glavnina 97. njemačkog korpusa uspijeva se probiti do Ilirske Bistrice, ali izostankom pomoći na koju je računao general Kuebler (obećano mu je da će u pomoć stići 7.SS divizija), i unakrsnoj paljbi postrojbi IV. armije koje su 6. svibnja krenule u opći napad, zatraženo je predvečer primirje. U rano jutro 7. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju korpusa, bolje rečeno onog što je od njega ostalo, potpisao je u selu Zagorje pukovnik Reindl. Za IV. armiju, koja se već prilično iscrpila bitkom za Rijeku, bilo je dobrodošlo zarobljeno naoružanje i streljivo jer je njena zadaća bila napredovati prema Koruškoj i potpuno osloboditi sve krajeve bivše Jugoslavije.
Stih partizanske pjesme:
"Sveta Katarina
Prokleta je bila
Tu je život dao
Mnogi partizan."
Uglavnom nedovoljno izviđanje (i nepostojanje informacija o stvarnoj snazi utvrđenja oko Rijeke), te nepripremljenost snaga IV. armije JA (koja se prvi put susrela s zahtjevom napada ovako dobro utvrđenih položaja) uzrokom su izuzetno velikih gubitaka partizanskih snaga, i to u zadnjim tjednima 2. svjetskog rata. Na znanstvenom skupu organiziranom u povodu 60. godišnjice Riječke bitke jedna od tema bili su i partizanski gubici. Podaci sa skupa mi nisu poznati, a lokalno stanovništvo, svako iz svojih razloga, broji partizanske mrtve od 2000 (hrvatski izvori) do 6000 (talijanski izvori). Veći dio poginulih sahranjen je u kosturnici u parku na Trsatu u Rijeci. Njemačke snage su navodno imale još veće gubitke. U narodu se govorilo "da se moglo od Rijeke do Ilirske Bistrice doći koračajući po leševima"...
nyupnik:
O Riječko-tršćanskoj operaciji IV Armije NOVJ uglavnom znamo podosta toga s "naše" strane.
Ali, i poražena strana ima svoju priču.
Koju ću sada prenijeti.
Tekst sam pronašao kod "susjeda", na jednom talijanskom profašističkom sajtu. Autor je Nino Arena, radi se o dijelu knjige o oružanim snagama "Socijalne Republike Italije", nastale nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine. Problem je, naravno, njegova izražena ideološko/nacionalna obojenost, ali ću tome pokušati doskočiti. (Uostalom, kao da toga fali s "naše" strane...).
Stavljat ću "opaske prevoditelja", također, neću prevoditi čistu fašističku propagandu, niti jadikovanje nad jadnim talijanskim domoljubima kontra ljudožderski nastrojenih Slavena, uz stavljanje hrvatskih i slovenskih naziva mjesta te poneku stilsku izmjenu.
Događaji na riječkom području
Iskrcavanje partizana na istočnu obalu Istre, potpomognuto od strane Engleza, kao i pritisak što su ga snage 4. Armije NOVJ vršile u unutrašnjosti, na potezu Kraljevica – Hreljin – Meja – Krasica s ciljem okruživanja Rijeke i sa juga, stvorile su nemalo briga braniteljima Rijeke, imajući u vidu da su partizanske snage nadirale i sa sjevera, prema Grobniku, Kamenjaku, Podhumu, Jelenju, uz prodore koji su ugrožavale Rijeku i sa sjeveroistoka. U ovako složenoj situaciji general Kuebler se našao pred problemom "uštimavanja" rasporeda svojih snaga, ne bi li ograničio i zaustavio prodor snaga NOVJ u zoni obrane grada Rijeke. Pogledajmo kronološki tijek događaja u području neposredno uz granicu Italije (Rapalska granica na Rječini, op. prev.).
Dok je riječki garnizon s lakoćom zadržavao pritisak neprijatelja iz smjera istočne obale Istre, nova opasnost se pojavila na jugoistočnoj bojišnici, s preliminarnim napadom na crtu obrane «Ingrid», na liniji Draga – Čavle – Grobnik – Luban – Viškovo. Branitelji su odgovorili slanjem postrojbi 1047. pukovnije u Novi Vinodolski, s ciljem pojačavanja sektora Fužine – Tribalj, te jedne bojne 1046. pukovnije u zonu Lokvi, ostavivši tako bez obrane sektor unutrašnjosti Istre, gdje je preostala tek borbena grupa «Volkel», smještena u Pazinu. U sjevernom dijelu Istre još su bili raspoređene postrojbe mitraljezaca, kao i bojne za osiguranje, poslani od strane zapovjedništva 237. divizije, kao i postrojbe milicije teritorijalne obrane (Milizia Difesa Territoriale), zadužene za zaštitu državnih cesta br. 60 i 61, koje su bile od životnog značaja za zaštitu Julijske Venecije, kao glavne prometnice prema Trstu. U ovom se osjetljivom trenutku zbio i zabrinjavajući događaj, koji je doveo do raspuštanja 16. bojne obalne obrane (Difesa Costiera), dijelom i zbog sigurnosnih razloga."
Radilo se o pobuni koja se dogodila u postrojbi pod zapovjedništvom potporučnika Raoula Sperbera, koji se tajno priključio jednoj riječkoj pseudo antifašističkoj/antinjemačkoj grupi, koja je zapravo bila inspirirana filoslavenskim komunizmom, i kojoj su se uz njega priključila još dva časnika 16. bojne, potporučnici Campestrini i Marcon. Namjera im je bila uhititi zapovjednika bojne satnika Manza , časnika suprotnih nazora i dokazane vjernosti, i tako s cijelom postrojbom prijeći u redove riječkog pokreta otpora. Razotkriven od strane njemačke službe sigurnosti (SD, dio SS-a) i uhićen zajedno sa svojim saučesnicima, Sperber je hrabro preuzeo na sebe svu krivnju pred prijekim sudom, koji je svu trojicu osudio na smrt. Campestrini i Marcon su, međutim, tražili i dobili pomilovanje od zapovjednika 97. korpusa, ali je Sperber odbio tu mogućnost, te je 18. travnja bio strijeljan u vojarni «Diaz».
Nastavak slijedi...
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page