Riječka bitka, april-maj 1945.

[nyupnik]

Obrambeno se predziđe zasnivalo na održavanju linije "Ingrid", i vanjskoj obrani otpornih točaka Šapjane, Veli Brgud, Ružići i Breza, dodijeljenih 2. bojni 902 pukovnije; Jelšana, Novokračine, Rupe i Lipe, koje je držala 1. bojna 901. pukovnije, podržana bitnicama 112. pukovnije pukovnika Laurina i borbenom grupom «Schultz», pojačanom autonomnim postrojbama raspoređenim između S. Sergio, Kozine, Hrpelja, Materije i Podgrada uz taktičku rezervu 4. i 8. pješačkih bojni Luftwaffe.

Pojašnjenja lokacija, op. prev.:

Od onih brojki, tj. kota, na karti iz onog doba postoje dvije: kota 1026 je Tisovska Glava, vrh koji omeđuje Gumanačku visoravan s istoka, i uz koji se nalazilo uporište talijanske Pogranične straže Val Rauno ("Salvi"). I dan danas područje je ispresjecano rovovima - baš rovovima, ne samo nekakvim malim gnijezdima od vapnenačkog kamenja. Tamo se i dan danas može naći podosta ratnog materijala (a koga zanimaju ljudske kosti, samo neka zaviri u poneku od kraških jama na tom prostoru...)

Kota 1052 je vrh sjeverno od Štulca, na suvremenim kartama označen kao Vršina, ali na onoj koju imam nije kotiran.

Ne mogu točno znati gdje je autor postavio ove dvije preostale kote, ali nekako mi se čini da ima u vidu Paku i Volariju.

Prije su se spominjale nekakve utvrde na kilometrima. Imaju se u vidu udaljenosti označene na tadašnjim kartama, pa je npr. Klana bila na "K. 10" udaljenosti od raskršća u Rupi. Uporište u Mlakama je bilo između "K. 16" i "K. 17", a drugdje u blizini ne postoji cesta s takvom kilometarskom oznakom.

"Ponte Plessivie" je vjerojatno "Monte Plesivie" - onda je jasnije.

Milanja/Milonja je bila snažno utvrđenim skupom uporišta 2. linije, koje se sastojalo od 4 uporišta, s ukupno 9 utvrda na potezu od cca 3.7 km.

9 utvrda, dakle.

S jednom topničkom, najvećom, i 8 manjih, s ukupno 28 borbenih bunkera.

Između sebe su, naravno, bili povezani samo bunkeri koji su pripadali pojedninim utvrdama.

Evo plana najveće.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

E sad.

U Pivki su Nijemci, upravo Nijemci 1944. godine digli u zrak položaje najveće topničke utvrde istočnog Alpskog bedema uopće, one na brdu Primož.

Navodno su na određeni način bile onesposobljene i ostale utvrde druge linije u zoni.

To znači da bi Milonja kao utvrđena točka bila svedena na samo podzemna skloništa - ali se u jugoslavenskom izvještaju opet spominju deseci bunkera, pa je moguće da je do razaranja (Milonja je danas uglavnom hrpa ruševina) došlo kad i npr. u Klani ili Pasjaku, dakle p3desetih godina.

Istovremeno, neki od bunkera na Milanji su očigledno popravljani, nakon što im je bio iščupan čelični štit...

Enivej, Milonja je bila jako utvrđena, samo je pitanje u kojem je stanju dočekala napad JA u travnju 1945...

[nyupnik]

Originalni tekst, nastavak:


Sjevernije je bila raspoređena 904° pukovnija (puk. Christl) s 4 bojne raspoređene između Pivke, Košane i Idrije, te talijanskih kraških bitnica: 90. grupe Obalne Policije (kap. di Pumpo) s podređenim bitnicama kalibra 149/12 i 149/19 smještenim u Prošeku (29" por. Rubino), Opčinama (30, por. Bosco), Cattinara iznad Trsta (31, por. Clemente); postrojbe 17° bojne Obalne Obrane (kap. Zeccali), 5. i 6. satnije pukovnije Alpinaca "Tagliamento" između mjesta Ležeče i Pivka, te mreža posada 1° puk. Milicije Teritorijalne Obrane. Garnizon je bio ojačan četnicima iz SDK s 2 pukovnije, 11/59° Waffen SS Gebirge puk., 1207° sigurnosnom bojnom, 313° bojnom tvrđavskih pionira, 284° odjeljenjem teškog topništva (1 željeznički top kalibra 280/56) i postrojbama talijanskih inženjeraca s bojnom pionira-građevinaca (boj. Truglio).

28 travnja, kao što je već bilo rečeno, pala je Ilirska Bistrica nakon iznenadnog napada konvencionalnom metodom, izvedenog od strane dviju oklopnih bojni, pojačanih s jednom samovoznom topničkom brigadom, koje su nadjačale skromne snage njemačke posade, iznenada napadnute iz više smjerova od strane otprilike 30.000 (nas i Rusa 200 milijuna, op. prev.) vojnika 7. udarne divizije, 9. dalmatinske, 43. istarske, 13., 19., i 26. dalmatinske još pojačane s ljudstvom 8. udarne divizije raspoređene na potezu od Topolca, Koseza, Polja, Harija do Trpčana.

Ostatak 97. Korpusa bio je premješten više prema sjeveroistoku, i uključen u propalu operaciju povezivanja, pokušanu od strane grupe Roesenera, što je bila okolnost koja je generalu Drapšinu dala mogućnost pokušaja snažnog udara, imajući u vidu da je još najmanje 30.000 njemačkih vojnika bilo raspršeno između Knežaka, Pivke, Postojne i Senožeča, ostavljajući cestu za Trst gotovo pa slobodnom za prolaz divizija 4. Armije JA.

Dok je 6 divizija nadiralo iz prolaza otvorenog kod Ilirske Bistrice prema Trstu, 13., 19. i 26. divizije ostale su u zoni s ciljem kontroliranja kretanja Kueblerovih snaga, koje su već bile smanjenog borbenog duha i operativne jasnoće; 9. divizija je djelovala u pozadini, slavenske su snage iznenadnom akcijom zauzele Rupu i područje spoja njemačke 188. i 237. divizije, izoliravši ih na Viškovu, i prisilivši njemačke snage da brzo nahrupe u područje između Šapjana, Staroda i Pasjaka, jednim uskim koridorom koji je bio grčevito branjen od strane brdskih jegera da omogući prolaz, dok je Kuebler pokušavao okupiti što veći mogući broj postrojbi u Račicama, s ciljem prodora prema Ilirskoj Bistrici i Postojni.

Ovim je potezom Kuebler jasno pokazao napuštanje svake mogućnosti za obranu Rijeke, prema kojoj je Drapšin poslao pojačanje, 14. brigadu (29. Hercegovačka divizija), da poduzme zadnji odlučujući napad s ciljem zauzimanja grada. Trenutno napuštanje Rupe, važnog raskrižja na cesti između Podgrada i Ilirske Bistrice, koja je u međuvremenu bila brzo ponovo zauzeta od Nijemaca, dogodilo se u trenutku kad je linija bojišnice gubila kontinuitet, raspavši se na nesigurne komadiće nakon napuštanja položaja na Trsteniku, Zatrepu, Zabičama i Jablanici.

General Saurbrey, kojem je bila dodijeljena vanjska obrana Rijeke, mogao je računati samo na 9. satniju jegera, bojnu 924. tvrđavske pukovnije, 1136. odjeljenja zaštite prometa, 626. grupu obalnog topništva (CC. Flickenschild), obalna PZ odjeljenja br. 22 i 821, 606. brigadu sigurnosti prometa, 988. odjeljenje teškog topništva, 54. odjeljenje veze i 108. servisno odjeljenje, uz postojeće talijanske posade. I opet je dio već spomenutih snaga bio premješten prema sjeveroistoku po naređenju Kueblera, koji je naravno želio raspolagati što većim brojem postrojbi. Time je značajno promijenio strukturu i snagu snaga za obranu Rijeke, koja se sada sastojala od borbene grupe "Zimmermann" (237. bojna za popunjavanje i jedno odjeljenje 237. topničke pukovnije), zatim 1017. tvrđavske brigade, koja se upravo bila povukla s Kvarnera, 449. bojne za popunjavanje, 903. pukovnije za uvježbavanje (499. pješačka bojna se bila povukla s Učke)."

[nyupnik]

Op prev.:

Ako se tekst čini zbrčkan te teško razumljiv, molim za razumijevanje: original na talijanskom je još gori i puno nerazumljiviji – činim što mogu…)

Nastavak:

Snage JA koje su opsijedale Rijeku sastojale su se od postrojbi 19. dalmatinske divizije, te 13., 26. i 29. divizija koje su djelovale u zoni ceste br. 14 (Rijeka – Trst), između Hrušice, Obrova, Podgrada, Račica i Staroda, s ciljem sprječavanja dolaska pojačanja iz smjera Trsta i Istre.

Situaciju je pogoršavalo savezničko zrakoplovstvo, koje je svakodnevno napadalo i bombardiralo ovo područje, dok su Nijemci započeli s uništavanjem lučkih uređaja, brodogradilišta i svih građevina koje bi mogle poslužiti neprijatelju, uz zgražanje Fiumana (talijanskog stanovništva Rijeke, op. prev.), koji su bili zabrinuti za sudbinu svoga grada.

Za konačan napad na Rijeku, Komanda Primorskog Područja (i u talijanskom tekstu stoji ovako, dakle na hrvatskom!, op prev.) pokrenula je mobilizaciju grupa komunista u Rijeci, Sušaku i okolici – Borbenih grupa – regrutirajući simpatizere i aktiviste na područjima Senja, Novog, Crikvenice, Kraljevice, Hreljina, kao pojačanja svojim snagama i za pomoćne akcije, utvrđujući mjesta koncentracije, dopremajući naoružanje i materijale za sabotaže, uključujući i mine-priljepke dobivene od Saveznika, eksplozive te vremenske upaljače.

A što su za to vrijeme radili riječki Talijani? Članovi Talijanske Komunističke partije iz Rijeke nije se najprije priklonila planu KPJ, prema kojem su talijanskim komunistima (i to sušačkim, koliko god to čudno zvučalo) bile dodijeljene pomoćne i sekundarne uloge, pa je podržala plan lokalnog talijanskog Komiteta narodnog oslobođenja (CLN), što je bio još jedan specifičan i kontradiktoran korak Fiumana, koji su npr. s druge strane dali najveći broj dragovoljaca u oružane snage Mussolinijeve «Socijalne Republike Italije» (40%), čak i kao regruti, u odnosu na 25% ostalih gradova ovog dijela Italije, tako da bez prethodnog proučavanja nije preporučljivo davati ocjene i sudove.

Kuebler je već nekoliko dana bio pred dilemom: braniti sjeverni sektor, ostavljajući Pulu i Rijeku njihovoj sudbini, ili braniti Trst, napuštajući plan spajanja s Grupom Armija „E“. Ova je situacija bila razrješena tako da Kuebler nije uspio postići nikakav koristan rezultat, ako ne računamo okupljanje (u onolikoj mjeri koliko je to bilo moguće) ostataka 97. Korpusa i njegovu predaju Slavenima. Zadnja njemačka postrojba koja je pristigla kao pojačanje riječkom garnizonu bila je 1. policijska pukovnija «Bozen» (puk. Menschik).

Zadnji su se okršaji dogodili na Drenovi, Škurinjama, Trsatu, Čavlima, Rakovu (?), Rukavcu, te 180. kilometru državne ceste br. 14, gdje su se žrtvovali ostaci satnije "D'Annunzio" X. MAS i ostale talijanske postrojbe koje su ostale u Rijeci nakon povlačenja većeg dijela njemačkog garnizona. Opasan neprijateljski prodor u pravcu Marčelja bio je odbijen uz podršku topničke vatre bitnica vanjske obrane prema partizanskim položajima, vatre koja je često bila neprekidna, uz održavanje prolaza u vanjskom prstenu, bez obzira na izložen položaj na liniji Veli Vrh – Drenova, gdje su bili snažni položaji minobacača 81 mm.

Talijanske su posade bile podvrgnute stresnoj psihofičkoj napetosti, iako su ih postignuti rezultati ispunjavali zadovoljstvom, budući da su do kraja izvršili svoju dužnost u obrani talijanske Rijeke. 12. (topnička) grupa je naročito mogla biti ponosna na svoje rezultate, iako se njihov zapovjednik već više dana nije pojavljivao na najizloženijim položajima, uz tek pokoji telefonski poziv da sazna novosti. Njegov izostanak je djelovao na moral topnika u ključnom trenutku bitke. Jedan za drugim padali su najizloženiji položaji obrambenog pojasa, i pojedini zapovjednici, ne željeći riskirati zarobljeništvo od strane Titovih snaga, su si radije oduzeli život, poput poručnika Vadala, zapovjednika bitnice.

[nyupnik]

Situacija je imala drugačiji završetak, zbog niza događaja o kojima valja više reći. 29. travnja, dok se poručnik Geja nalazio u glavnoj osmatračnici na Monte Lescu, dobio je naređenje da se hitno javi na isturenu osmatračnicu na Velom Vrhu, gdje ga je narednik Giugagnino izvijestio da je čudno što 37. bitnica (baš bitnica od Geje, op. prev.) ne odgovara na telefonske pozive. Predosjećajući da je nešto krenulo po zlu, Geja se trkom vratio na Monte Lesco, gdje je zatekao svoju bitnicu napuštenu, posade nestale, a cijeli položaj u povlačenju, po naređenju satnika Monzanija, koji je objasnio da je ovaj potez neophodan zbog toga što su partizanske snage zauzele bitnicu br. 41 Monte Croce (malo ispod vojarne na Pulcu, op. prev.), što naravno nije bila istina, budući da će bitnica biti zauzeta tek 3. svibnja.

Nakon što je izvijestio zapovjednika o stanju, poručnik Geja je dobio naređenje da definitivno napusti svoj položaj, uništi haubice i municiju, i zajedno s posadama se povuče prema Trstu. Za topnika, naređenje uništiti vlastite topove je bilo najstrašnije koje je mogao dobiti, i Geja ga je izvršio aktivirajući eksplozivna punjenja u cijevima haubica, prethodno spustivši zastavu uz vojne počasti.

Bili su uništeni i ratni materijali i streljivo uskladišteno u bunkeru, kada je preuranjena detonacija odbacila Geju u zrak, oglušivši i potresavši ga, ali je prošao bez težih ozljeda.

....

Op. prev.: ja to ovako razumijem:

Geju su pozvali na drugi položaj ne da ga pitaju što je s vezom, već da ga maknu od svoje postrojbe, tako da smanje otpor novom naređenju za povlačenje. Tj. trebalo ga je pod bilo kojim izgovorom maknuti od bitnice.

Navodno, Geja, rambovski tip kakav je bio, ne bi dozvolio povlačenje. To je, uostalom, navodno ispričao on sam, koji je preživio Riječku bitku i doživio duboku starost...

Priča o naređenjima o povlačenju koja su "padala s neba" nije vezana samo za ovu bitnicu "Julia", to se dogodilo i zapadnije, npr. u Jušićima, o čemu svjedoči Aldo Quattrocchi, koji je isto stavio svoje zanimljivo svjedočanstvo na internet...

U svakom slučaju, povlačenje je u onom trenutku bilo nešto apsolutno najpametnije što su mogli napraviti.

[nyupnik]

Originalni tekst, nastavak:

Nakon što je bila detonirana zadnja bomba u prostoriji zapovjedništva bitnice, talijanski su se topnici oprostili od devetorice hrvatskih radnika (koji li su to bili? op. prev.) koji su im pomagali tijekom dugih mjeseci službe i krenuli u povlačenje forsiranim maršem prema Trstu. Put je prošao u neugodnoj atmosferi punoj loših predosjećaja, i navečer 30. travnja riječka posada je stigla u Trst, došavši do vojarne u mjestu Roiano (sjevernije od samog Trsta, nedaleko Opčina, op. prev.), gdje je postrojba bila službeno raspuštena.

Povlačenje riječkih talijanskih posada putem glavne ceste Rijeka – Trst (državna cesta br. 14) osiguravala je, koliko je to bilo moguće, borbena grupa "Schultz" i jedan odred «Decime MAS» (satnija "D'Annunzio"), koji su držali odstupnicu. 30. travnja pokrenut je niz napada na posade mjesta Kozine, Obrova/S. Marie, Materije i Markovščine od strane dviju brigada 43. istarske divizije, koje su duž petnaestak kilometara ove ceste napadali iz zasjeda na pojedine postrojbe i vozila. U Markovščini je napadnut odred poručnika bojnog broda Francesca Vigjaka, koji je bio primoran na predaju nakon što je tijekom žestoke borbe ostao izoliran i bez streljiva. Zarobljena su 33 mornara talijanske bojne «Budicin», koji su zatim nestali bez traga, sigurno ubijeni od strane talijansko-slavenskih komunističkih bandita (bez komentara, op. prev.).

Gubitke su trpjele i njemačke snage, nekih 200 vojnika različitih nacionalnosti, među kojima Talijani i hrvatski ustaše bilo je zarobljeno između Materije i Kozine, skupa s 400 pušaka, 14 puškostrojnica, 3 minobacača, 14 vozila i 7 radio-uređaja. I njihova je sudbina nepoznata. Državna cesta br. 14 tako je postala neprohodnom, naročito nakon što su Nijemci 1. svibnja povukli posadu iz Obrova, ostavivši ovu važnu prometnu arteriju bez zaštite. S dolaskom Titovaca u Trstu je započeo lov na Talijane, i mnogi su vojnici Socijalne Republike Italije uhvaćeni i deportirani, često bez povratka.

Najveći dio njemačkog garnizona, koji je s Titovcima dogovorio napuštanje Rijeke bez daljnjeg otpora (!?!, op. prev.), bez teškog naoružanja, s garancijom da se bez ometanja povuče do zone prikupljanja 97° Korpusa u Ilirskoj Bistrici, napustio je grad 1. svibnja i krenuo prema sjeveru, praćen s određene udaljenosti od strane partizana, ali kad je stigao do mjesta Leskova Dolina između brda Kalvarija i Pleša, pao je u partizansku zasjedu, koji su iz automatskog oružja desetkovali veći dio postrojbi koji su, vjerovavši u dogovor, još jednom bili svjedocima partizanske balkanske lukavosti*.

...
* Op. prev.: jedan pogled na kartu je dovoljan da gornju epizodu prekvalificira kao fantaziju. Do Ilirske Bistrice preko Leskove Doline?!? (Više je cesta izravno povezivalo područje Rijeke i Il. Bistrice. Mjesto Leskova Dolina je potpuno "van ruke"...) Čak i ako govorimo o snagama koje su se borile na Gumancu i okolo (dakle već dosta daleko od Rijeke), ovaj smjer za povlačenje nema smisla. Naravno, da ne bude sve na opaskama, Kaltenegger (kvalitetni njemački autor, povjesničar Operativne Zone Jadranskog Primorja) ne spominje ništa slično ovome. Kakav crni dogovor, pobogu?!?

[nyupnik]

"Na opustjelim ulicama grada, sada već skoro napuštenog, 2. svibnja su ostale tek snage reda, karabinjeri, policija i financi, s mobiliziranim članovima talijanskog (antifašističkog, op. prev.) CLN-a (kako sad, pa govorimo o smrtnim neprijateljima!, op. prev.).

Nakon višednevne borbe vladala je neobična tišina, a talijanska vlast je stigla biti uspostavljena tek simbolično, budući da su ujutro 3. svibnja prve partizanske jedinice počele ulaziti u grad, na iznenađenje stanovništva (opet moram komentirati: pa što su očekivali, da partizani neće ući u grad?, op. prev.); partizani su izgledali oprezni, oklijevajući, prijeteći ali u jadnom stanju, u kakvom su se ukazali Fiumanima: prljavi, umorni, izmučeni, s iskidanom odjećom, neki bosi, drugi u opancima; činili su se poput balkanskih bandita s početka stoljeća, a ne vojnicima NOVJ.

Bilo je to, međutim, tek kratkotrajno nevjerojatno ukazanje, budući da su odmah zatim pristigle snage NOVJ iz Opatije i politička policija OZNA.

...

Kraj.

Hvala na pažnji.

Kao što sam rekao, tekst je "politički nepodoban", čak i u mojem prijevodu, gdje sam izbacivao pridjeve "krvoločni" uz gotovo svako spominjanje partizanskih snaga (koje se, uostalom, uglavnom niti ne spominju pod tim nazivom, već pod pogrdnim nazivom za Slavene)...

Ali, smatram da je i dalje više nego zanimljiv...