Riječka bitka, april-maj 1945.
nyupnik:
Razotkrivanje Sperberove zavjere dovelo je do raspuštanja dijela 16. bojne Alpinaca «Julia», nakon čega je njih dvjestotinjak iz sigurnosnih razloga bilo razoružano i prebačeno u Trst, u logor «Rižarna». Njihov dotadašnji sektor obrane bio je predan drugim postrojbama, ali je ovime bio maknut jedan cijeli položaj minobacača kalibra 81 mm, pa je 37. baterija «Julia» morala izvanredno prilagoditi svoj raspored i snabdjevanje municijom.
Istog dana kad je bio strijeljan potporučnik Sperber, 4. armija NOVJ započela je s napadima na vanjsku obranu utvrđenog područja Rijeke, putem prodora izvidnica prema Jelenju i Studeni, koji su bili odbijeni od strane borbene grupe «Raindl» i 392. lake hrvatske divizije, dok je zapovjedništvo 97. korpusa obavljalo stanovite modifikacije linije bojišnice, koristeći uspješne napade 34. i 91. korpusa protiv snaga 2. armije NOVJ, što je natjeralo partizanske snage na veću opreznost.
97. brdski korpus je dovršio svoje raspoređivanje, smjestivši svoje zapovjedništvo u Podgradu (poslije u Kastvu), 188. divizija je sa zapovjedništvom bila u Sežani, sa jednom bojnom 901. pukovnije u toj zoni, a jednom oko Gorice; 903. pukovnija je bila u Rijeci; 902. (puk. Schulze) s dvije bojne između Opičine i Podgrada; 904. (puk. Christl) na području Postojne, dok je bojna «Heine» bila u svojem uobičajenom sjedištu u Istri.
Već je bilo riječi o tome da je 237. divizija bila raspoređena na riječkom području, dok su ostale postrojbe bile raspršene između sjevernog Krasa i jugoistočnog dijela Istre. Obalni položaji u Istri, koje je prethodno držala 237. grenadirska divizija, bili su upravo popunjeni drugim postrojbama, slabijih operativnih i borbenih osobina, a spomenutoj su diviziji bili pridodane postrojbe slavenskih kolaboracionista, među kojima ostaci 392. (u tekstu pogrešno stoji 292., op. prev.) hrvatske divizije (gen. Mickl – u tekstu stoji pogrešno Misch, uostalom, on je 10. travnja umro od rana zadobivenih dan prije, op prev.), domobrani pod zapovjedništvom Ob.Stu.Ba. Fuehrer Perterer i srpski četnici (Ob.Stu.Ba.F. Rexeisen). Posebni odjel njemačke obavještajne službe SD/Gestapa bio je zadužen za politički nadzor slavenskih postrojbi raspoređenih na lijevoj obali Rječine, koje se nisu smatrali pretjerano pouzdanim, kao i nadzor nad talijanskim postrojbama, s ciljem izbjegavanja incidenata sličnih onome s potporučnikom Sperberom.
Zapovjedništvu 97. korpusa, odnosno gen. Kuebleru bila je povjerena talijanska postrojba za vezu pod zapovjedništvom bojnika Faccinija, koja je nadzirala topničke bitnice u Rijeci, Puli i Trstu, bojne obalne obrane u Rijeci i Puli, inžinjerijske i logističke postrojbe. Nadalje, tu je bila i jedna oklopna postrojba, kojoj će se kasnije pridružiti i servisne i graditeljske postrojbe koje su pristigle s jugoslavenskog teritorija, i administrativno pridodane 516. grupi Talijanske Republikanske Vojske, koja se sastojala od dragovoljaca koji su se spontano priklonili Nijemcima u Jugoslaviji nakon kapitulacije Italije 1943. godine. Daljnjih 5 bojni (5., 118., 40., 57. i 234.) nisu bile prvenstveno borbene namjene, već se radilo o postrojbama servisnih djelatnosti i pionira («Nachschub») i graditelja («Bau»).
Brojne druge talijanske postrojbe, s brojnim stanjem od cca 25.000 ljudi bile su pod izravnim zapovjedništvom Grupe Armija E, uz 8 bojni crnokošuljaša, koje su se u Sloveniji borile rame uz rame sa spomenutom Grupom Armija E gen. Loehra.
Primjera radi, u sklopu 392. hrvatske divizije nalazila se 362. talijanska graditeljska bojna.
Kao rezervu, 97. korpus je mogao koristiti 4. bojnu Luftwaffe i 8. streljačku bojnu, dok je nadzor nad željezničkom prugom Rijeka-Trst bio povjeren 1218. inžinjerijskoj bojni.
Sastav i kvaliteta postrojbi uključenih u 97. korpus nije se mogao nazvati zadovoljavajućim, imajući u vidu raznovrsne operativne zahtjeve (nužno je uzeti u obzir antipartizansku borbu u sektorima IX i VII Korpusa NOVJ), te je vjerojatno bila neophodna još jedna veća postrojba, ali je za zadovoljavanje operativnih potreba bilo moguće računati samo s gore nabrojenim postrojbama. Dodatne otežavajuće okolnosti za njemačko/talijansku/kvislinšku stranu predstavljala je činjenica da je Kueblerov korpus u sklopu Grupe Armija E trebao uzeti u obzir veliki pojas gdje nije postojala stabilna kontrola (polu-oslobođeni teritorij, rekao bih, op. prev.), a koji se protezao polukružno od Ribnice do Logatca, odnosno od Trebije do Škofje Loke – «tampon zona» širine 30-60 km, koja je praktično odvajala postrojbe 97. korpusa od onih u Sloveniji – Kranjskoj.
Mostobran koje su partizanske snage uspostavile na istočnoj obali Istre podijelio se na dvije izražene udarne skupine: dio 9. divizije i Odred mornaričkog pješaštva krenuo je prema Rijeci, dok je drugi dio 9. divizije i 43. divizija, potpomognute 5. bojnom mornaričkog pješaštva krenule prema Puli. Grupe Kvarnerskog i Istarskog odreda započele su s akcijama u unutrašnjosti Istre, cilj kojih je bilo ometanje komunikacija snaga branitelja i sprječavanje dolaska pojačanja u najugroženija područja pulskog i riječkog područja.
...
nyupnik:
U stvarnosti, iako su zabilježeni upadi i sabotaže, prekidi komunikacija i zasjede, Nijemci su učinkovito zadržavali napredovanje 43. divizije i mornara, koje je u međuvremenu doseglo Plomina, uvukavši u borbe posade 2. pukovnije Teritorijalne Milicije iz Plomina, Sv. Nedjelje, Labina, Barbana te unutrašnjosti, koje su zajedno s njemačkim snagama provodile operacije čišćenja područja od partizana. Njemačko je zapovjedništvo zatražilo veće sudjelovanje talijanskih snaga u Istri, nakon čega je zapovjedništvo 2. pukovnije TM prebacilo zapovjedništvo 111/2. bojne (satnik Possa) iz Aurisine do Buzeta i Podgorja kod Kopra, s dvije satnije za obranu državne ceste br. 14 Rijeka –Trst, dodijelivši joj potez Buzet – Lupoglav.
Zakašnjeli dolazak njemačkih pojačanja s ciljem zadržavanja prvog vala iskrcavanja u Brseču, te borbe na području Labina s dijelovima 1048. grenadirske pukovnije, nakon koje se potonja morala povući u zonu Krnice i Marčane, doveo je do prvog dodira napadača s vanjskom linijom obrane utvrđenog područja Pula.
Stisnuta između dva polukruga, Rijeka se tjednima borila za svoj opstanak, ovisan prvenstveno o koridoru prema Trstu, toj «pupčanoj vrpci» južne bojišnice. Važnost tog koridora nije promakla napadačima, koji nisu štedjeli sredstava i pojačanja za njegov prekid, uvodeći u borbu čak i novu oklopnu diviziju, s jednom brigadom teškog samohodnog topništva, uglavnom iz njemačkog ratnog plijena, te rezervnih postrojbi: 7. i 8. proleterske udarne divizije, te 34. slovenačke divizije, poslane od strane IV Korpusa. U strateškoj rezervi NOVJ je držala postrojbe iz Srbije, Kosova, Metohije i Makedonije (7 postrojbi). Bile su uzbunjene i postrojbe IX Korpusa (30. i 31. slovenačke), 14. dalmatinska iz Primorja, te 14., 156. i 157. talijanske brigade «Garibaldi».
Novi Drapšinov plan, nakon što je bila utvrđena ograničenost prethodnog, uključivao je slijedeće zadaće:
- skršiti u suradnji s 2. Armijom otpor njemačkog 15. brdskog korpusa i domaćih izdajnika u Lici;
- probiti liniju Snježnik – Rijeka i osloboditi Istru i Slovensko Primorje, te nastaviti do oslobođenja Trsta i Pule.
Tito je bio mišljenja da će pad Trsta i Pule automatski otvoriti NOVJ vrata Istre kako na sjeveru, tako i na jugu. Usred ove složene, ali još uvijek dobro kontrolirane situacije od strane 97. Korpusa, dogodila se epizoda koja je teško pogodila Julijsku Veneciju: zapovjednik Operativne Zone Jadransko Primorje, SS-ovac Odilo Globočnik, odlučio je napustiti povjerenu mu teritoriju zbog političkih i osobnih razloga, zanemarivši stratešku potrebu obrane južne granice Reicha, koja je sada ovom izdajom samog vrha SS-a u Italiji postala još ranjivijom.
nyupnik:
Tako je, nakon ove zlosretne odluke o napuštanju Operativne Zone Jadransko Primorje (OZJP), naročito bila pogođena psihološka osnova na kojoj se bazirao moral, odnosno otpor 97. Armijskog korpusa, koji je na ovaj način praktički ostao bez zaleđa. Ubrzano se raspadao veliki protupartizanski sustav, koji je brojio najmanje 60.000 ljudi triju nacionalnosti, prepušteni su na milost i nemilost sudbine deseci tisuća antikomunističkih boraca, čiji je politički izbor ujedno bio i izbor za golo preživljavanje. Također, neizravno su potpomognuti i planovi NOVJ, koja je ovom odlukom postigla neizmjernu psihološku i stratešku korist.
1. pukovnija Milicije Teritorijalne Obrane (MTO) stavila je svoje posade na tršćanskom Krasu u stanje pripravnosti u noći između 24. i 25. travnja. Nije bilo nikakve najave onog što se imalo zbiti za nekoliko dana (između ostalog, to je bilo zanemareno i od strane Nijemaca u OZJP), ali je bilo spriječeno točnim informacijama doušnika, u svezi eskalacije partizanskih napada na širem području, koji su imali biti dočekani povećanom budnošću. (Kužite li vi što je autor želio reći? Ja ne!, op. prev.)
Moguće je da je ova pojačana (partizanska) aktivnost bila izazvana najavama misija SOE o prekidu neprijateljstava u Italiji. Uporišta Ležeče, Vreme, Komen, Rifemberg, Divača i Lupoglav bili su podvrgnuti opetovanim napadima, koji su također zahvatili i legionare 5. pukovnije MTO «Friuli», poslane kao pojačanje, kao i pukovniju «Tagliamento» na tršćanskom Krasu.
Napadima su bile podvrgnute i četničke posade, ali su ih sve uspjele odbiti. U nekim su slučajevima partizanski pregovarači bili izravniji, nudeći u zamjenu za polaganje oružja garanciju očuvanja života i slobodan prolaz. Naročito zanimljiv događaj zbio se s posadom uporišta Auremio di Sotto (Donje Vreme), pod zapovjedništvom potporučnika Oberdan Fusaroli, a koja je imala zadatak čuvanja ulaza u željeznički tunnel Vremščice, gdje je već mjesecima bio sklonjen ogroman željeznički top kalibra 280/56 (Grosse Braun), koji je ispaljivao projektile od 300 kg na udaljenost 50 km. Top bi izlazio iz skloništa 4-5 puta dnevno, otvarao vatru na ciljeve preko granice (u Gorenjskoj, u Sloveniji), teritorij koji je bio zauzet od strane partizana, izazivajući kaos i teška razaranja, nakon čega bi se povlačio u sigurnost tunela.
Savezničko zrakoplovstvo imalo je namjeru pronaći i uništiti taj top, ali nisu uspjeli u tome, izgubivši 2 bombardera od djelovanja PZ bitnica koje su branile zonu. Top je 30 travnja bio premješten u Sagrado, i tamo uništen eksplozivom početkom svibnja, da ne padne u ruke neprijatelju. Posada potporučnika Fusarolija pretrpjela je 2 napada u tri dana, a u bombaškom napadu jedan je vojnik poginuo, dok je komandir bio ranjen, pa željeznicom prebačen u Trst, kamo su ga u svibnju zarobile partizanske snage.
Naređenje za napuštanje položaja na Krasu izdano je 28. travnja, i započelo se s postupnim i urednim povlačenjem, počevši od najudaljenijih i najugroženijih položaja, koristeći najraznovrsnija prijevozna sredstva: kamione, bicikle, konjske zaprege, željezničke vagone. Ovako su se povukle posade uporišta Nabrežina, Gabrovica, Sežana, Cattinara, Draga S. Elia i Mocco, koje su se sada koncentrirale dijelom u Divači i željezničkoj stanici u Opčinama. Tamo je sve do 28. travnja bilo posve mirno, i mjesne su posade sada imale zadaću prihvata legionara koji su se povlačili s Krasa. Tako je posada Opčina (satnik A. Marega) prihvatio i posade iz Rijeke, uključivo i vojnike 3. pukovnije «Fiume», koji su pristigli željeznicom, i bili prepraćeni u vojarne u Trstu. Svim vojnicima u povlačenju priopćavale su se lozinke, zadnja od kojih je vrijedila u noći 28/29 travnja i koja je, kurioziteta radi, glasila "Segen Arbeit".
3. riječka pukovnja MTO, koja je bila najangažiranija i najizloženija u obrani grada, započela je povlačenje što željeznicom, što cestom, pravcem Podgrad – Materija, a sve u pravcu vojarne «Muti» u Trstu, kamo je dospjela bez posebnih poteškoća, ostavivši dvije satnije u Šapjanama, na zahtjev zapovjedništva 97. korpusa.
nyupnik:
Bitka za Rijeku ulazi u svoju najintenzivniju fazu 17. travnja, iako su se linije obrane pokazale tako čvrstima, da su partizanske snage bile primorane usporiti tempo napredovanja, te poduzeti neizravan napad sjevernije, te u konačnici pokušati oslabiti otpor branitelja opsadom, djelujući tako na njegov moral.
Operacije su se tako pomakle u Gorski kotar, gdje je bila primijećena manja obrambena sposobnost njemačkih snaga, što je bilo djelomično popravljeno dolaskom 237. divizije, dok je samoj 392. hrvatskoj diviziji bila povjerena vanjska obrana Rijeke na liniji Sušak – Draga, mijenjajući obrambeni raspored koristeći malobrojne dostupne postrojbe: 1048. i 1047. pukovnije (puk. Baur), dio 237. topničke pukovnije (puk. Koppke) s tri grupe, od kojih jedna teška te, u ulozi taktičke rezerve, tek jedna borbena grupa "Hoppenstedt", uz manje postrojbe za unutrašnju obranu grada.
Jugoslavenska 4. Armija je, dakle, uputila na područje Klane 26. dalmatinsku diviziju, kao pojačanje 13. i 20. divizijama, koje su već djelovale u pozadini njemačkog rasporeda. Te su snage konačno uspjele probiti obrambenu liniju, prodirući između Mašuna i Snežnika preko linije talijanske granice i dopirući skoro do Ilirske Bistrice. Još jedan su taktički uspjeh partizanske snage uspjele ostvariti na području Bakra, nakon popuštanja otpora 392. divizije, što je dovelo do napuštanja Sušaka i zauizimanja njemačke PZ bitnice na Trsatu (bojnik Lenard), koja je ostala izolirana nakon iznenadnog pogoršanja situacije. Međutim, napadačima nije uspio prodor na desnu obalu Rječine, zbog precizne i snažne vatre njemačkih i talijanskih bitnica, koja je prouzročila velike gubitke partizanskih snaga i dovela do napuštanja prvobitnog plana napada. U ovoj se situaciji dogodila dramatična epizoda, koja je tragično zahvatila ex-talijansku bitnicu 90/53 mm, zarobljeni poslužitelji koje su bili pod prijetnjom smrti primorani od strane partizana da otvore vatru svojih topova na talijanske položaje na Velom vrhu, Pulcu i Sv. Katarini.
Sigurno je bio neugodan osjećaj naći se u ovakvoj situaciji od strane «kameraden», iako je vatra s Trsata bila neobično «duga», tj. «prebačajna» za tako iskusne topnike, što se može objasniti time da su upaljači bili namjerno podešeni tako da se aktiviraju prekasno, pa bi granate eksplodirale iza leđa braniteljima, u zoni drenovskog groblja. U ovoj dramatičnoj situaciji, do zapovjedništva 37. talijanske bitnice «Julia» stigao je telefonski poziv bojnika Lenarda, čije je zapovjedno mjesto na Trsatu bilo okruženo od strane partizana. Poznati je glas uzbuđeno rekao «Đavolčiću, pali!». «Đavolčić» je bio talijanski alpinac poručnik Franco Geja, zapovjednik bitnice, a taj mu je nadimak bio nadjenuo sam general Kuebler, zbog naročito živog karaktera. Geja je bio vrlo dirnut riječima svojeg prijatelja Lenarda, koje nisu ostavljale mjesta dvojbi: «Pucajte po nama, uništite nas zajedno s neprijateljem, ne dajte im da prođu!» Talijanskom poručniku nije bilo lako okrenuti topove prema Trsatu, uništavajući kako neprijatelje, tako i prijatelje...
nyupnik:
Svojom žrtvom njemački su topnici pokazali visoke moralne i vojne kvalitete koje imaju samo malobrojni, i njihov je postupak stavio na tešku kušnju duh prekaljenih topnika bitnice «Julia».
Osim izostale podrške 16. bojne Obalne obrane, koja je povučena u ključnom trenutku bitke, izostala je i moralna pomoć velikog dijela Fiumana, koji su bili moralno utučeni, nesposobni procijeniti situaciju, rastrgnuti između obveze braniti grad pred najezdom slava, i odbijanja davanja podrške Nijemcima, da se ne kompromitiraju još više. Propao je i krajnji pokušaj senatora Riccarda Gigantea osnivanja neovisnog pokreta, s autonomnom Gradskom Stražom, prema primjeru tršćanskog gradonačelnika Pagninija, koja bi okupila domoljube Komiteta Nacionalnog Oslobođenja (Comitato della Liberazione Nazionale, CLN), vojnike nepolitiziranih postrojbi, karabinjere, državnu policiju i finance te dragovoljce, sa jedinim ciljem zaštite talijanstva Rijeke od prohtjeva slava. Nije im bilo poznato da je grad već bio prodan Titu od strane Saveznika, koji su čekali čak 26 godina ne bi li poništili D’Annunzijev pothvat, dogovorom između Tita i Churchilla u kolovozu 1944. godine u Caserti. Propala je i mogućnost nagovora pojedinih komandanata talijanskih postrojbi da pristupe Riječkom građanskom pokretu, koji se smatrao utopističkim, odnosno neizvedivim, koji bi branio grad poput primjera iz novije povijesti - Hrvata iz Osijeka ili Bošnjaka iz Sarajeva – gdje bi se naoružani dragovoljci pridružili talijanskim postrojbama u obrani grada. Bili su to tek slabi pokušaji u tragičnom epilogu tog najtalijanskijeg grada, koji se odbio boriti u zadnjoj bitki za svoj opstanak*.
* Op. prev.: ovo je teški bulšit, i (u zadnje vrijeme dosta izražena) neofašistička propaganda: talijanskim se građanskim strankama zamjera što nisu «zaboravili» nesuglasice s fašističkim režimom, te se priključili u zajedničku frontu kontra slavenske opasnosti. Zapravo se nekakvim kvazi-domoljubljem nastoji opravdati činjenica da su tadašnje talijanske postrojbe u i oko Rijeke bile dio «Socijalne Republike Italije», dakle kompletno fašističke. A ne samo da su imali i snažnu opoziciju talijanske ljevice, već se od fašizma i Mussolinija rigalo i gomili druge ekipe. U ovakvoj situaciji, poziv na nacionalno zajedništvo bio je osuđen na neuspjeh pri samoj pomisli da se ulazilo u savezništvo s fašistima.
A što se «prodaje grada» tiče, Rijeka nije imala zašto biti prodana, ona je «vraćena pod garancijom»: svojim izdajničkim napadom 1940. godine na dojučerašnje saveznike (ponovljeni trik iz 1915.) Italija je odmah bila izviješćena od strane V. Britanije da može komotno zaboraviti na Londonski sporazum, odnosno teritorij koji je dobila nakon WW1. To što je Italija npr. sačuvala Južni Tirol (gdje vjerujem da i dan danas ima više Austrijanaca nego što je npr. u Istri ikad bilo Talijana), to je samo zato što je i Austrija, je li, bila na krivoj strani...
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page
[*] Previous page