Raketni sistem 9K52 Luna-M
Рашо:
Sa završetkom Drugog svjetskog rata započeo je nagli razvoj ruske (sovjetske) raketne tehnologije. Značajan doprinos tom razvoju dao je veliki broj njemačkih raketnih stručnjaka koji su poslije rata, milom ili silom, stavili svoje znanje i iskustvo na raspolaganje Rusima, a i mnogi sovjetski raketni stručnjaci, pa i neki od najčuvenijih, su nekako u to vrijeme pušteni iz raznih gulaga, radnih logora i zatvora gdje su prethodnih godina bili na "prevaspitavanju"... trka u naoružavanju je mogla da počne.
Za razliku od Amerikanaca, koji su dugo vršili ispitivanja već postojećih njemačkih projekata, Rusi su relativno brzo počeli da projektuju i ispituju svoje sopstvene konstrukcije. Trud se uskoro isplatio i početkom 50-ih godina stvorene su, između ostalih, i prve taktičke rakete zemlja-zemlja iz familije "Luna".
Rakete "Luna" su u zapadnoj vojnoj terminologiji označene kao rakete FROG, što je akronim od Free-Rocket-Over-Ground, u slobodnom prevodu "balistička raketa zemlja-zemlja". Prve verzije "Luna" su bile montirane na oklopnom tijelu lakog tenka PT-76 i bile su skromnih mogućnosti, domet im je bio mali, a preciznost nezadovoljavajuća ali imale su mogućnost nošenja i atomskih bojevih glava. I pored svih nedostataka proizvođene su u velikim serijama jer u tom trenutku boljih raketa nije bilo, a operativne jedinice nisu mogle da čekaju.
Ovo je bio kratak uvod za temu ovog posta, a to je dobro poznata Luna-M.
Taktički raketni sistem zemlja-zemlja 9K52 Luna-M razvijen je početkom 60-ih godina u SSSR na osnovu svog prethodnika raketnog kompleksa 2K6 Luna. Prvo lansiranje je izvedeno 27.12.1961. godine, a u operativnu upotrebu je ušao 1964. To je bio poslednji projektil iz familije "Luna", a na Zapadu je označen kao FROG-7.
Osnovne komponente sistema su: raketa 9M21, transportno-lansirno vozilo 9P113, vozilo za transport raketa 9T29, komandno vozilo, topografsko vozilo, vozilo za kontrolu i testiranje i više logističkih vozila.
Raketa je izrađivana u više verzija: 9M21F sa trenutno-fugasnom bojevom glavom, 9M21B sa nuklearnom bojevom glavom, 9M21G sa hemijskim punjenjem i 9M21K sa kasetnom bojevom glavom.
Najmasovnija je 9M21F sa trenutno-fugasnom bojevom glavom 9N18F. Namjenjena je za uništavanje važnijih ciljeva u dubini neprijateljske teritorije, za napade na komandna mjesta, centre veze, luke, aerodrome, infrastrukturne objekte i koncentracije žive sile i tehnike neprijatelja.
Raketni projektil je najjednostavnije moguće konstrukcije, to je jednostepena raketa sa pogonom na čvrsto gorivo, bez uređaja za upravljanje, a stabilizacija u toku leta je riješena rotiranjem rakete oko uzdužne ose. Minimalni domet je 12 km, a maksimalni 68 km, leti brzinom od 1040-1150 m/s i potrebno joj je 145 sekundi da stigne do cilja na krajnjem dometu. Bojeva glava je mase 420 kg. Velika mana rakete je nepreciznost, CEP, tj. kružna vjerovatnoća promašaja je i do 1200 metara. Zato je taktika upotrebe bila dejstvovanje s više raketa po istom cilju.
Transportno-lansirno vozilo 9P113 je proizvedeno na bazi vozila ZIL-135LM, konfiguracije je 8x8. Prevozi jednu raketu na šinskom lanseru, a posjeduje i kran za utovar i istovar raketa. Vijek lansera je najmanje 200 lansiranja. Vozilo za transport i popunu raketa 9T29 je izrađeno na osnovi vozila ZIL-135M i na sebi nosi tri rakete.
Sistem se nalazio u naoružanju svih zemalja članica VU, a masovno je izvožen u Afriku, Aziju i neke zemlje Latinske Amerike. I dan danas se nalazi u naoružanju određenog broja zemalja Trećeg svijeta. Pošto je masovno izvožena, Luna-M je i korišćena u više ratova: iračko-iranski rat, rat u Jemenu, izraelsko-arapski ratovi, zalivski rat, u Čečeniji.
Kao tradicionalni kupac sovjetske vojne tehnike, SFR Jugoslavija se svojevremeno našla na listi korisnika Lune-M. Nabavljeno je nekoliko sistema koji su nakon raspada države ostali u srpskim rukama. Kako sam čuo, upotrebljeni su u borbama u Hrvatskoj i Bosni. Vojska Srbije više ne koristi sistem Luna-M, povučen je iz upotrebe, a preostala transportno-lansirna vozila su prepravljena u lansere raketa sistema "Orkan" tako što su na lansirne šine montirane po četiri cijevi 262 mm za Orkanove rakete.
Taktičko-tehničke karakteristike:
minimalni domet 12 km
maksimalni domet 68 km
vrijeme leta rakete 145 sek
maksimalna brzina rakete 1150 m/s
startna masa rakete 2432-2486 kg
masa bojeve glave 420 kg
dužina rakete 8,96 m
prečnik rakete 0,544 m
raspon krila 1,7 m
dužina lansirnog vozila 10,96 m
širina lansirnog vozila 2,8 m
visina vozila bez rakete 2,86 m
maksimalna brzina vozila 60 km/h
radijus kretanja vozila 850 km
posluga 7 članova
MOTORISTA:
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Bane:
Quote from: rasho on April 17, 2009, 11:48:54 pm
Sa završetkom Drugog svjetskog rata započeo je nagli razvoj ruske (sovjetske) raketne tehnologije. Značajan doprinos tom razvoju dao je veliki broj njemačkih raketnih stručnjaka koji su poslije rata, milom ili silom, stavili svoje znanje i iskustvo na raspolaganje Rusima, a i mnogi sovjetski raketni stručnjaci, pa i neki od najčuvenijih, su nekako u to vrijeme pušteni iz raznih gulaga, radnih logora i zatvora gdje su prethodnih godina bili na "prevaspitavanju"... trka u naoružavanju je mogla da počne.
Za razliku od Amerikanaca, koji su dugo vršili ispitivanja već postojećih njemačkih projekata, Rusi su relativno brzo počeli da projektuju i ispituju svoje sopstvene konstrukcije. Trud se uskoro isplatio i početkom 50-ih godina stvorene su, između ostalih, i prve taktičke rakete zemlja-zemlja iz familije "Luna".
Samo mala korekcija... Tačno je da su neki od vodećih sovjetskih raketnih inžinjera završili u zatvorima (Koroljev i Gluško), ali je isto tako tačno i da je Čelomej krajem 1944. testirao prvu sovjetsku krstareću raketu koju je njegov biro samostalno dizajnirao. Gluško i Koroljev su pušteni '44. godine i obojica su bili zaduženi za rad oko nemačkih raketnih naučnika. Značaj nemačkih naučnika se veoma često precenjuje u sovjetskom slučaju, jer je neverovatno uporni Koroljev uspeo da progura svoju viziju kako treba raketa da izgleda i da radi.
Рашо:
U pravu si, Bane. Kao što sam i napomenuo u postu, Rusi su vrlo brzo digli ruke od njemačkih projekata i posvetili se svojim sopstvenim konstrukcijama. Naravno, nije to išlo glatko, Koroljev je muke namučio dok se nije izborio za svoje ideje.
Bane:
Quote from: rasho on April 18, 2009, 12:04:53 pm
Naravno, nije to išlo glatko, Koroljev je muke namučio dok se nije izborio za svoje ideje.
Neki tvrde da nije išlo glatko, dok drugi tvrde da se Koroljev poslužio trikom. Naime, prva dva lansiranja rakete koja je pravljena zajedno sa nemačkim inžinjerima su bila neupešna, a potom je Koroljev uspeo da provuče svoj revolucionarni parcijalni dizajn. Gluško je tvrdio da je Koroljev sam sabotirao prva dva lansiranja kako bi naterao vojsku da prihvati neke njegove ideje. Mada, ostaje pitanje koliko je Gluško verodostojan izvor, pošto je poznato da se nije baš voleo sa Koroljevim (zahvaljujući Glušku, Koroljev je završio u zatvoru, a posle su nevoljno jedan s drugim sarađivali).
Inače, javna je tajna da je sovjetska vojska mnogo više verovala nemačkim inžinjerima nego svojim. Ovo je bilo iz prostog razloga što su tajne službe obaveštavale Staljina da američka vojska detaljno analizira nemačka rešenja, što je Staljina uplašilo i smatrao je da su iz nekog razloga nemačka rešenja znatno superiornija u odnosu na bilo šta što u tom trenutku postoji. Ovo je bilo kompletno pogrešno, jer Nemci jesu bili ispred ostalih u primeni raketne tehnologije, ali ni izdaleka koliko su mnogi smatrali.
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page