PALUBA
March 29, 2024, 03:54:27 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Obavezno proverite i neželjenu (junk/spam) e-poštu da bi ste našli svoj aktivacioni link te aktivirali svoj nalog
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Sećanje na Holokaust - Aušvic  (Read 16760 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Brok
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 18 883


Jednakost, Bratstvo, Sloboda


WWW
« on: February 01, 2008, 11:32:00 pm »

Povodom navršavanja 63. godina (27.01.07) od oslobođenja naci koncentracionog logora Aušvic evo malog podsećanja na taj strašan deo istorije koji nije zaobišao ni garđane tadašnje Jugoslavije.

Na samom početku bih da napomenem da ovaj tekst nije uobičejen kao ostali koji su vezani za jednu ličnost, već je reč o događanjima u ozloglašenom logoru Aušvic i nekoliko ispovesti preživelih logoraša sa prostora bivše Jugoslavije.


Sećanje na Holokaust


Aušvic (nem. Konzentrationslager Auschwitz) je bio najveći nacistički koncentracioni logor. Nalazio se u južnoj Poljskoj, 50 km zapadno od Krakova i 186 km od Varšave. Ime je dobio od po obližnjem selu Ošvjencima (Aušvic na nemačkom). Nakon nemačke okupacije Poljske septembra 1939, Ošvjencim je postao deo Nemačke i ime mu je promenjeno u Aušvic.

Kompleks se sastojao od tri glavna logora: Aušvic I, administrativni centar; Aušvic II (Birkenau) kamp za istrebljivanje i Aušvic III, radni kamp. Prva dva se nalaze na Listi svetske bastine od 1979. Postojalo je oko 40 pomoćnih kampova, od kojih su neki bili nekoliko desetina kilometara od glavnih kampova, sa brojem zatvorenika koji je išao od nekoliko desetina do nekoliko hiljada.

Komadant logora Rudolf Hes je na Nirnberškom procesu svedočio da je do 2,5 miliona ljudi umrlo u Aušvicu. Muzej Aušvic-Birkenau je preispitao taj broj 1990, a novi proračuni stavljaju taj broj u raspon od 1,1-1,6 miliona, od kojih su više od 90 % bili Jevreji iz skoro svake evropske države. među stradalima je i 19.000 Roma koji su ubijeni u julu 1944, i oko 83.000 Poljaka. Većina žrtava je ubijeno u gasnim komorama uz korišćenje gasa Ciklon-B. Drugi razlozi su bili sistemsko izgladnjivanje, prisilan rad, nedostatak medicinske nege, pojedinačna pogubljenja i medicinski eksperimenti.

Kada je sovjetska vojska oslobodila Aušvic, u najvećem logoru smrti ikada sagrađenom, zatekla je oko 4.800 preživelih, izgladnelih i skrhanih zatvorenika, nesposobnih da se raduju oslobođenju. U zloglasnim barakama pronađeno je na tone ljudske kose, hiljade naočara, proteza raznih vrsta, četaka za zube i brijanje, odevnih predmeta, dečijih igračaka, pelena, kofera sa adresama iz cele Evrope, molitvenih šalova. Pronađeno je i na hiljade komada sapuna pravljenog od ljudske masti i abažura od kosti.

Radno sposobni su bili tetovirani na podlaktici, a taj su broj morali prišiti i na uniformu pored trougla koji je označavao kategoriju logoraša. Ovim postupkom su brisana imena i svaki identitet ljudi. Najveći broj njih je umirao u prva tri meseca zatočeništva. Preživeli bi bili podvrgnuti dnevnom ritmu po kojem su ustajali u četiri sata ujutro, odlazili na rad, vraćali se uveče na, ponekad vrlo dugo i iscrpljujuće postrojavanje i gledanje kažnjavanja onih koji su se zamerili čuvarima.

Iako je Aušvic bio obezbeđivan elitnim SS snagama, poznato je da je bilo oko 800 pokušaja bekstva, od kojih je tek nekoliko bilo uspešno. Bekstva su se vremenom proredila jer je ljudima ubijana svaka nada da će preživeti.

Kako se bližio kraj rata, nacisti su nastojali da unište sve tragove zločina. Tako su u Aušvicu uništili sve krematorijume i gasne komore. Spaljena je bila i većina evidencije ulaska logoraša, pa se i danas kalkuliše njihovim brojem. Prilikom oslobođenja u njemu je bilo 54 Jugoslovena. Prema podacima autora brojnih knjiga o Jevrejima i holokaustu Pavla Šosbergera, pretpostavlja se da je u Aušvicu ubijeno oko 20.000 Jugoslovenskih Jevreja. Ukupan broj Jugoslovena prema podacima iz same Nemačke iznosi 68.405. Najveći broj Jevreja je odveden iz Vojvodine, oko 12.500 njih. Preživeo je tek svaki stoti zatvorenik, a među njima se našao i Novosađanin Maks Fišer. On je u Aušvic odveden s 19 godina, sa 63 člana porodice.
"Kada smo stigli ja sam jedini poslat desno, oni su svi poslati levo, u krematorijum. Verovatno sam predstavljao radnu snagu. Prvi posao mi je bio da nosim džakove cementa od 50 kilograma u šumu, gde su zidani vojni bunkeri. Tamo sam mogao da se najedem, pošto je bilo pečuraka. Jeo sam ih prljave. Nas 15 bismo dobili jedan hleb i supu sa po jednim krompirom. To je već bilo dobro", seća se Fišer.
Šest decenija nakon oslobađanja malobrojnih zatočenika Aušvica, ovaj logor je turistička atrakcija. Na kapiji i dalje stoji demagoški slogan "Rad oslobađa". Nemački narod i u trećoj generaciji posle rata prolazi kroz katarzu priznavanja zločina i najvećih istorijskih zabluda svojih predaka.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Hronologija stradalnika iz Vojvodine

Prvi Jugosloveni koji su dospeli u Aušvic bili su španski borci. NJih su nacisti preuzeli iz logora u Francuskoj ili su ih pohvatali prilikom bekstva po Evropi. Ubrzo posle toga počeli su da pristižu i prvi transporti iz Jugoslavije. Ovo je njihova hronologija prema Pavlu Šosbergeru.
- Prvi transport je iz Jugoslavije stigao 1942. godine. Evidentirano je 87 lica, dok su ostali odmah pobijeni.
- 26. avgusta 1942. godine stigao je transport iz logora u Tenju. U njemu su bili Jevreji iz Sremske Mitrovice, Rume, Vukovara, Iloka, Šida i Vinkovaca.
- 7. maja 1943. stiže transport iz nepoznatog dela Jugoslavije. Evidentirano je 85 njih, a ostali su odmah pobijeni.
- 2. maja 1944. pristiže 3.000 Jevreja iz Bačke. 2.000 odmah biva ubijeno u gasnim komorama.
- 29. maja 1944. godine dolazi novi transport iz Bačke. Od 4.000 Jevreja 3.000 biva istog dana ubijeno.
- 31. maja 1944. godine stigao je transport od 2.400 Jevreja iz Bačke. Samo je 700 osoba evidentirano, dok su ostali poslati u gasne komore.
- 28. juna 1944. još 3.000 bačkih Jevreja dolazi u Aušvic gde u gasnim komorama život gubi dve trećine njih.
Između ovih datuma u logor su dovođeni Jevreji iz Osijeka, Virovitice, Zagreba, Đakova, Istre i drugih mesta u bivšoj Jugoslaviji.


Deca u grotlu krematorijuma

Nije poznato koliko dece je izgubilo živote u Aušvicu. Poznato je jedino da nisu bili pošteđeni tretmana kakav su imali i drugi zatočenici. Mala deca bi bila ubijana odmah po dolasku u logor. Ona malo jača radila su u krematorijumu u Birkenauu. Kada bi iznemogli i pothranjeni počeli da oboljevaju, ubijani su smrtonosnim injekcijama. Deo dečaka služio je čuvarima za perverzno seksualno zadovoljavanje. Posebne strahote preživljavala su deca koja su korišćena za monstruozne eksperimente doktora Mengelea.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Aušvic su oslobodile trupe Crvene armije 27. januara 1945. godine, spasavši sigurne smrti preostale logoraše. Taj datum je proglašen za Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta, kao dug prema milionima stradalih u vreme Drugog svetskog rata i obeležava se danas u čitavom svetu.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Taj dan je posebna prilika da se svet podseti na zlo holokausta, ali i da se suoči sa činjenicom da antisemitizam postoji i danas i da se netolerancija i poruke mržnje moraju suzbijati.

I pored toga, postoji niz organizovanih kampanja da se omalovaži i poništi činjenica o samom postojanju holokausta. Brojne ultradesničarske organizacije i pokreti organizuju tribine i forume na veb sajtovima na kojima se uz pomoć kvazi istorijskih činjenica dokazuje da je holokaust obična izmišljotina. Takve tendencije su se pojavile i u Srbiji početkom devedesetih godina, da bi antisemitizam koji iz njih izvire jačao do danas. Ipak, činjenica da je nemačkom nacističkom mašinerijom istrebljeno skoro šest miliona Jevreja ne može se ničim opovrgnuti, sve dok Aušvic postoji kao monument bespredmetne mržnje i ludila.

U današnje vreme osamdeset odsto Nemaca starijeg uzrasta definiše holokaust kao istrebljivačku kampanju koju su nacisti vodili protiv Jevreja u Evropi, ali taj postotak pada na 51,4 odsto kada je reč o Nemcima mlađim od 24 godine. Anketa je pokazala da su u svakoj starosnoj grupi žene dva puta brojnije od muškaraca u smislu neznanja o toj temi.
Učesnici ankete trebalo je da sami definišu reč holokaust. Kao odgovor je prihvaćen čitav niz definicija, među kojima i najjednostavnije navođenje koncentracionog logara "Aušvic" ili ubistva Jevreja.

Na jednom forumu sam naišao na neverovatnih 40 pitanja i odgovora na njih koji su nastali sa jasnim ciljem da se svi zločini Holokausta anuliraju. Prem da su takvi materijali po meni van svake zdrave pameti neću ih postovati ovde, ali ih možete preuzeti iz attachmenta.

  







* Imalo li e genocid nad jevrei.doc (91 KB - downloaded 96 times.)

* auschwitz4yw3.jpg (44.19 KB, 450x325 - viewed 161 times.)

* childrenintheholocaustcim8.jpg (79.85 KB, 500x578 - viewed 162 times.)

* 75793204ic5.jpg (29.21 KB, 416x300 - viewed 149 times.)
« Last Edit: July 27, 2010, 05:25:32 pm by dexy » Logged
Brok
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 18 883


Jednakost, Bratstvo, Sloboda


WWW
« Reply #1 on: February 02, 2008, 12:43:09 am »

Ispovesti preživelih


Vida Drobnjak

Upravo se ovih dana navršavaju 63. godine od kad su 27. januara 1945. godine izvidnice Prvog Ukrajinskog fronta maršala Konjeva otvorile gvozdena vrata logora Aušvic u Poljskoj gdje je stradalo četiri miliona ljudi. Zato je i 27. januar proglašen za Međunarodni dan Holokausta. Među dve hiljade logoraša u trenutku oslobođenja bilo je 54 žitelja eks Jugoslavije i među njima i bjelopoljaka Vida Drobnjak (86) koja danas provodi dane u naselju Nikoljac u krugu svoje porodice.
Svi oni koji prolaze ulicom Nedeljka Merdovića idući prema gradskom groblju mogu vidjeti često ovu krepku staricu bistrog pogleda sa dobročudnim izrazom lica kako u dvorištu pomaže u kućnim poslovima ili se igra sa svoje troje unučadi. Iako nerado pristala je Vida da za "Dan" ispriča o vremenu provedenm u zloglasnom nacističkom logoru sećajući se dana kad je pre više od šest decenija ovaj logor konačno oslobođen.
Imala sam 19 godina i bila prava partizanka jer mi je to od kuće dolazilo. Sedmoro moje braće je dalo živote za slobodu tako da sam i ja ušla u narodnooslobodilački pokret. Za vreme pete ofanzive na Sutjesci rane nam komandira Zariju Juškovića u junu 1943. godine. Pošalju me da o ranjavanju kažem komandantu Lalu Vukasanoviću ali mi Nemci napraviše zasedu. Odvedu me na Tjentište a onda sa ostalim zarobljenicima u Foču, priseća se početka staradnja starica Vida.
Ona dalje kaže kako nakon nekoliko dana je vode u Vogošću kod Sarajeva odakle stiže u zatvor na Sajmište u Beograd.
Ostajem tu do oktobra meseca 1943. godine nakon čega nas kao stoku potrpaju u furgone i pravac za Aušvic. Nismo znali gde nas vode iako smo putovali tri dana i tri noći. Kad su otvorili vrata vagona ugledali smo logor ograđen bodljikavom žicom sa velikim brojem baraka gde je na ulazu pislao velikim slovima "Osvenćin" ili - logor smrti, priseća se Vida dolaska u Aušvic.
Vode me u baraku gde sam bila u karantinu mesec dana. Ošišaju me do glave i daju logorašku odeću. Nakon toga istetoviraju mi na levoj podlaktici logoraški broj 58211. Izgubila sam svoje ime i postala samo broj. To je "uspomena " moja najveća , kaže Vida, jedna od malobrojnih preživelih logorašica najvećeg i najkrvavijeg evropskog stratišta.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Logor se prostirao na četrdeset kilometara širine na 180 hektara površine . Bila su tri zasebna logora - Osvenćan gdje sam ja bila smještena, zatim Bžezinka sa zavodima smrti i spoljni logor Monovice. Bili smo mučeni raznim torturama tako da više nismo znali kad je dan ili noć i zašto nas tuku i maltertiraju. Naročito su bili zloglasni logoraši koji su služili da mi budemo što poslušniji a oni se dodvoravali šefovima. Morali smo da radimo najteže fizičke poslove. Koliko sam samo iskopala kanala koji su morali imati dubinu veću od moje visine samo Bog zna. Teško nam je bilo što nismo imali sna. Bolela je činjenica što su nas odvojili od porodica. Izgubili smo sve ljudske vrednosti tako da smo postali stvar i običan broj, priseća se sa setom dana iz Aušvica starica Vida.
Ona dalje sabrano priča kako se za trinaest meseci boravka u Aušvicu nagledala mnogih strahota.
Kako čovjek sve to preživi danas sa ove distance mi nije jasno. Smršala sam tokom boravka u logoru punih 35 kilograma. Kako sam samo izgledala, kao kostur bilo je više nego strašno. Ne volim da se podsećam na te dane. Danas nakon toliko vremena, narušenog zdravlja , pokušavam da od svega otrgnem svoje misli. Posvetila sam se porodici. Unucima sa kojima nekako zaboravim na ono što se dešavalo. To traje dok ne zatvorim oči a onda se misli često vrate. Sećanja naviru, kazuje starica Vida, dodajući kako se pre dvadesetak godina srela sa jednom drugaricom iz logora Nedeljkom Simić iz Slavonije.
Bilo je potresno. Nismo mogli od suza čvrstvo zagrljene reč da progovorimo. Kasnije smo se čule nekoliko puta telefonom, ali o njenoj sudbini ništa ne znam. Sigurno je nakon svega što se u Hrvatskoj dešavalo raspadom Jugoslavije pobegla i glavu spašavala od ovih novih ustaša. Mislim da nas je malo ostalo živih logorašica iz Aušvica, priseća se sa setom starica Vida Drobnjak, jedna od retkih žena koja je uspela da preživi sve strahote najkrvavijeg logora do današnjih dana.


Od laboratorija do krematorijuma

Priča Vide Drobnjak bi mogla da stane u neki roman ili filmski scenario. Svega se Vida seća i razložno obrazlaže. Uspomene na koncentarcioni logor ne blede. Ostao je broj na levoj ruci kao uspomena da se nikad ne zaboravi proživljeno.
Ono što me je najviše pogodilo tokom trinaestomesečnog boravka u Aušvicu jeste plač majki za svojom decom. Otimalu su decu iz njihovih naručja. I tokom dojenja odvajali su djecu od majki . Nemi bez snage da plačemo gledali smo prema vratima. Znali smo kakva sudbina čeka decu. One malobrojne vodili su u labaratorije gde su izvođeni razni eksperimenti a većina je dolazila do krematorijuma. Teško je bilo dok su majke gledale prema nebu gde se iz dimnjaka visoko širio dim od sagorele njihove dece. Svakog jutra onako postrojeni čekali smo kad će doći neka od nas na red za krematorijum, kaže Vida , dodajući kako je slobodu Aušvica dočekala u Nemačkoj u gradu Blajmenu gdje je sa grupom logorašica stigla novembra 1944. godine kao radna snaga.


Blagoje Golub

Blagoje Golub (83) iz sela Bistrica kod Gradiške/Bosanske Gradiške, sa 22 godine deportovan je u zloglasni nacisticki logor "Aušvic".

Celi život, kaže starac Blagoje, nije mu bio dovoljan da zaboravi strahote koje je tamo preživeo.

"Nemački vojnici postrojili su nas jedne noći u selu, nismo znali šta nam se sprema. Oterali su nas u Staru Gradišku", počinje priču Blagoje prisećajući se dana kada je verovao da neće doživeti starost. U Staroj Gradišci, nastavlja starac, razvrstali su ih, potrpali u kamione i odvezli u Sisak, odatle u Zagreb, a onda vozom preko Maribora pravo u "Aušvic".

U "fabrici smrti" svuda naokolo bile su, priča stari Blagoje, barake, a između njih velike žicane ograde.

"Bilo nas je sa svih strana. I Rusa, Poljaka, Roma, ma svih. Delili su nas na 'prugaše' i 'numeraše' jer su jedni nosili odijela na pruge, a drugi su na čelu i odeći imali brojeve. Radili smo dan i noć. Gradili smo neku fabriku, morali smo kopati velike rupe, temelje koje su kasnije nasipali betonom", objašnjava Blagoje. On kaže da je to bilo "gadno vreme, posebno što svakim danom vidiš kako u vrećama nekoga odnose".

"Ljudi su ubijani bez razloga i to su na tako surov nacin radili Nemci, ali i glad i zima. Mi, zatvorenici, delili smo i dobro i zlo, samo smo tako tamo mogli opstati", naglašava Blagoje.

Jednom je, kaže, hteo zapaliti cigaretu, neko mu je preko žice pokušao prebaciti jednu, ali nije uspeo.

"Cigareta je ostala na žici, a to je samo delić onoga što cu pamtiti iz najveće fabrike smrti", priča Blagoje. Posle pola godine, Nemci su ga transportovali u neku fabriku, iz koje je ubrzo pobegao.

"Kraj rata dočekao sam u Hamburgu, i tada se vratio kući u Bistricu. Zatekao sam pustoš. Ipak, sve se može nadoknaditi osim izgubljenog života", kaže Blagoje.


Paša Šakić

Paša Šakić (82) iz Bihaća priča o logoru "Aušvic" samo kada to ne može izbeći. I uvek je započinje rečima: "Ned'o Bog nikom da tako šta prođe. To ne bih želela ni neprijatelju".

"Oslobođena sam s` 37 kilograma. Bila sam kostur obložen kožom. Nisam tako samo ja izgledala. Nismo imali snage ići kući ni dva meseca po dobijanju dozvole."

U "Aušvicu" je Paša provela period od 1943. do 1945. godine. Nije dočekala ulazak Crvene armije u "Aušvic". Nacisti su bežeci iz "Aušvica" poveli sve logoraše koji su mogli hodati. Ostavili su nepokretne. Nepregledna kolona živih kostura pešačila je 200 kilometara do Nojnštadt-Glave, gdje je docekala oslobodioce.

Za svo vreme boravka u "Aušvicu", kaže, nije videla pticu. Kopala je kanale, kramp ili lopatu nije ispuštala iz ruku. Na levoj Pašinoj podlaktici utetovirani su brojevi 49930. Kaže kako se do kraja 1942. to nije primjenjivalo, pa se ne zna koliko je logoraša prošlo kroz "Aušvic" od 1939. do uvođenja numeracije tetovažom. Upisivanje brojeva na svojoj ruci Paša pamti po teškim batinama koje je dobila, bez razloga.

Život i gubici koje je u svoje 82 godine doživela spriječile su je da zapiše svoja sećanja.

"Stalno bežim, a pobeći ne mogu. Preko dana 'pobegnem', ali sam svaku noć u 'Aušvicu'. Možda bih mogla pisati pre leganja u krevet. Tada su sećanja najbistrija. Naviru detalji užasa. Odagnam ih pilulama za smirenje do sledeće noći. A onda nanovo scene gradnje krematorija u 'Aušvicu' u kojem je skončalo pet miliona Jevreja, Jugoslovena, Poljaka, Rusa, Nemaca, Roma..., jednom rečju - ljudi", priča ova starica.

Svake godine Paša je posećivala "Aušvic". Kaže da je na mestu umiranja nikada nisu ponele emocije. Ne može objasniti kako uspeva da ih potisne. Valjda joj je ta sposobnost i omogućila da uprkos svemu doživi 82 godine, da je još pokretna. Još da nije noći, kad se obavezno vraća u "Aušvic".

____

Paviljon SFRJ u Memorijalnom centru „Aušvic-Birkenau”, u poljskom gradu Osvjećimu, više neće postojati pod tim imenom. Kako se, u međuvremenu, Jugoslavija raspala na nekoliko država, novom postavkom u istom paviljonu biće predstavljena sećanja na žrtve, stradale u Aušvicu, sa teritorija bivših jugoslovenskih republika, ali sada samostalnih država.


* Broj iz Aušvica kao sudbina.jpg (11.14 KB, 225x167 - viewed 305 times.)
« Last Edit: July 27, 2010, 05:26:37 pm by dexy » Logged
Barkman
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 378



« Reply #2 on: September 19, 2008, 10:21:16 pm »

Bez obzira na sve česće i glasnije povike predstavnika nevladinog sektora i pojedinih političkih organizacija o potrebi da se izvrši denacifikacija Srbije a srpski narod dozivi nekakvu katarzu, sa ponosom želim da istaknem da u srpskom narodu nikada nije bila ukorenjena ideologija fažizma i nacizma.
Zahvaljujući simpatijama srpskog naroda prema Jevrejima, Srbija je bila jedina zemlja u okupiranoj Evropi u kojoj jevrejsko pitanje nije bilo prepušteno kvislinškim vlastima. Tom problematikom su se bavile nemacke okupacione vlasti. Nemci su u Srbiju došli sa oformljenom organizacijom i upravnim aparatom za rešavanje jevrejskog pitanja. Čelni ljudi za sprovodjenje  antisemitske politike su bili SS pukovnik Vilhem Fuks, šef Operativne grupe policije i službe bezbednosti, SS major Hans Helm, šef Gestapoa za Jugoslaviju i SS poručnik Fric Štarke, šef beogradskog Gestapoa za jevrejsko pitanje. Namerno ili ne, previdjaju se istraživanja domaćih i starnih istoričara  poput Valtera Manošeka koji su dokazali da ne postoji odgovornost srpskih vlasti u genocidu nad jevrejskim življem. Mnogi danas u Srbiji ali i Hrvatskoj na dušu armijskog đenerala Milana Nedića stavljaju koncentracioni logor Staro Sajmište zaboravljajući pri tom činjenicu da se pomenuti logor nalazio na levoj obali Save te je stoga bio formalno pravno pod jurisdikcijom Nezavisne države Hrvatske.
Ne želim da ulazim u političku pozadinu perioda 1941-45. i ko želi da genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima u NDH izjednači sa genocidom nad Jevrejima u okupiranoj Srbiji. Želim samo da istaknem da za razliku od Hrvata, muslimana i Šiptara, Srbi nikada nisu oblačili SS uniforme.
Logged
Brok
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 18 883


Jednakost, Bratstvo, Sloboda


WWW
« Reply #3 on: January 27, 2015, 04:16:21 pm »

Obeležen Dan sećanja na žrtve holokausta

27.01.2015.

Širom sveta danas će biti obeležen Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta, kada su 27. januara 1945. sovjetske jedinice oslobodile logorski kompleks Aušvic-Birkenau u kome je, kako se smatra, ubijeno više od milion ljudi.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Računa se da je tokom Drugog svetskog rata u sklopu nacističkog tzv. "konačnog rešenja" ubijeno do šest miliona Jevreja, što je otprilike bila trećina svih pripadnika tog naroda. U velikim delovima centralne i istočne Evrope, jevrejska populacija je praktično tada nestala, ili je svedena na potpuno neznatan broj.

Posle sednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 24. januara 2005. godine, kada je obeležavano šest decenija od oslobođenja Aušvica, doneta je odluka kojom je ustanovljen Dana sećanja na žrtve.

Prvog dana novembra 2005. usvojena je Rezolucija UN kojom je određeno da se nadalje 27. januar obeležava kao Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta.

Termin Holokaust ima izvorno grčko značenje - žrtva paljenica, i prvobitno je upotrebljen u značenju kakvo danas ima, na jednom zasedanju protestantskih crkava negdašnje zapadne Nemačke.

Odatle, termin je postupno opšte prihvaćen u značenju masovnog stradanja odnosno sistematskog uništenja Jevreja tokom Drugog svetskog rata.

Danas se već koristi u širem smislu i za tragediju pripadnika drugih grupa koje su tada imale sličnu sudbinu.

Sami Jevreji radije koriste termin Šoa (sho"ah), što je u izvornom starozavetnom značenju podrazumevalo nešto poput teška nevolja, a postupno je dobilo značenje - uništenje, ili katastrofa.

Na Dan sećanja na žrtve holokausta se kroz obrazovne institucije i medije podseća zašto se dogodio zločin holokausta, nezabaležen u istoriji i po razmerama (oko šest milona samo jevrejskih žrtava) i po stepenu hladnokrvne sistematične brutalnosti.


AP Photo/Alik Keplicz
Izvor: tanjug.rs


* 179318.jpg (18.79 KB, 320x213 - viewed 270 times.)
Logged
Brok
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 18 883


Jednakost, Bratstvo, Sloboda


WWW
« Reply #4 on: January 27, 2015, 04:20:47 pm »

Leblovo sećanje na holokaust u Beogradu

25.01.2015.

Svedoci stradanja koja su od 1941. do 1945. preživaljavali Jevreji u Aušvicu, ali i drugim logorima smrti u Evropi, danas su malobrojni. Aleksandar Lebl je jedan od onih koji se sećaju holokausta u Srbiji. Beograd je napustio uz lažnu propusnicu koju mu je majka kupila od Italijana. Kada se vratio, zatekao je ruševine i saznao da mu je porodica ubijena u logoru.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Godišnjica oslobađanja nacističkog logora Aušvic i ovog 27. januara biće obeležena kao Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta. Samo u Beogradu, do nemačke okupacije, živelo je oko 11.000 Jevreja, a holokaust ih je preživelo svega 1.500.

Posle aprilskog bombardovanja i nemačke okupacije, njihov život postaje stalno bežanje ili skrivanje. Iz Beograda je 25. oktobra 1941. pobegao i tada dvadesetogodišnji Aleksandar Lebl.

"Onda su Nemci već bili u Beogradu. Otišao sam među poslednjima. Imao sam mnogo sreće i moram da odam priznanje korumpiranim Italijanima, jer je majka kupila propusnicu na lažno ime i tako sam ja otišao", kaže Aleksandar Lebl.

Sudbina onih koji su ostali bila je tragična.

"Muškarci su bili svi likvidirani, počela je likvidacija i dok sam ja otišao, vrlo nas je malo bilo. Žene i deca i stari ljudi bili su likvidirani od marta do maja, na takozvanom jevrejskom logoru Zemun, to jest Staro sajmište", govori Lebl.

Aleksandrova majka, baka i većina od još 22 člana uže i šire porodice, ubijeni su na Starom sajmištu.

"Nije se verovalo da će žene i decu da likvidiraju. Drugo, nije bilo lako pobeći, nije se znalo ni kuda da se beži. Neki su bežali na jadransku obalu, jer se pročulo da tamo nema nikakvog ubijanja. Drugi su bežali preko Kosova u Albaniju. Tamo su se ljudi spasli i to je mali, relativno mali broj", kaže Lebl.

Posle 1945. godine, oni koji su se vraćali nailazili su na ruševine, nepoznate ljude u svojim domovima, ali i na prve informacije o članovima svoje porodice. Tada je i Aleksandar Lebl saznao šta mu se dogodilo s majkom.

"Saznao sam kako je stradala, kako su svi stradali. Početkom rata, u Beograd je dopremljen jedan kamion gasni, mi sad to zovemo 'dušegubka'", priča Aleksandar Lebl.

Od oko 39.000 Jevreja u Srbiji, u holokaustu ih je ubijeno više od 80 odsto. Jevreji, Srbi i Romi ubijani su u nacističkim logorima na beogradskom Sajmištu, Topovskim šupama, Jajincima, na Banjici, Crvenom krstu u Nišu, Šapcu i u novosadskoj raciji.

Pripremila: Biljana Radulović
Izvor: rts.rs


* Aleksandar Lebl.jpg (73.48 KB, 597x482 - viewed 128 times.)
Logged
wermez
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 847



« Reply #5 on: January 27, 2015, 04:29:34 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* glenn-beck-at-auschwitz3.jpg (74.03 KB, 640x426 - viewed 137 times.)
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #6 on: April 28, 2017, 12:11:06 am »

Oбележавање затвореника у концентрационим логорима нациситичке Немачке.

Затвореници су приликом доласка у логор добијали број и посебну ознаку зависно о раси, земљи порекла, казни и сл. Скуп ознака је стандардизован до 1938. године иако су постојале одређене варијације. Следећи опис темељи се на ознакама коришћеним у логору Дахау:

- Црвени троугао – политички затвореници (комунисти, социјалисти, синдикалци итд.)
- Зелени троугао – криминалци
- Плави троугао – емигранти
- Љубичасти троугао – већином Јеховини сведоци и Адвентисти седмог дана
- Ружичасти троугао – хомосексуалци
- Црни троугао – Роми, душевни болесници, алкохоличари, бескућници и просјаци, лезбијке, проститутке, пацифисти
- Браон троугао – Роми ( у одређеним логорима )
- Неокренути црвени троугао – припадник оружаних снага

Двоструке троуглове су морали имати сви јеврејски затвореници:

- Празни црни троугао изнад жутог троугла – Јевреји означени као "скрнавитељи расе"
- Жути троугаo изнад црног троугла – аријeвске жене означене као "скрнавитељице расе"


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]




* obeležavanje zatvorenika.jpg (128.91 KB, 715x960 - viewed 94 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #7 on: June 23, 2021, 02:02:38 pm »



Quote
Odlazak poslednjeg oslobodioca Aušvica

Oni koji su ga poznavali opisuju ga kao „hrabrog, časnog i iskrenog čoveka“, a mediji i ruska javnost ga nazivaju „legendom sovjetskog sporta“ i „čovekom–epohom“.



Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.03 seconds with 22 queries.