Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
Autor : Denis Krnić
http://www.slobodnadalmacija.hr/default.aspxNavukle su uniformu, gaze strojevim korakom, nose oružje i znaju što je red, rad i disciplina. Žene pod kacigom u Hrvatskoj vojsci s punim pravom mogu reći – računajte na nas. Posebno ako se rame uz rame s muškim kolegama nalaze u Afganistanu. Gordana Garašić, prva generalica u HV-u, upravo je otišla u tu daleku zaraćenu planinsku državu, na odgovornu dužnost u NATO-ovu zapovjedništvu ISAF misije, gdje će tek udahnuti suh afganistanski zrak, osjetiti kulturu i magiju te goleme zemlje izgubljene u labirintu rata i plemenskih običaja.
Liječnica i pukovnica Antonija Nenadić, zapovjednica Sanitetske ambulante u Pomorskoj bazi HRM-a, bila je jedna od rijetkih žena kojoj se mirovna misija u Afganistanu učinila kao pravo mjesto gdje časnik sanitetske službe može iskusiti nešto novo i drukčije. I, kako kaže ta liječnica iz Baške Vode, nije pogriješila kada je otišla u Mazar-i-Sharif u sklopu 16. hrvatskog vojnog kontingenta. Pukovnica Nenadić je punih šest mjeseci skrbila o zdravlju čak 300 hrvatskih vojnika, ali i lokalnog stanovništva.
– Afganistan je zemlja kamena i prašine. Bila sam stacionirana na sjeveru Afganistana, u njemačkoj bazi u Mazar-i-Sharifu.
Pancirni prslukObavljala sam svoj posao, kao zdravstvena potpora našim vojnicima. Bilo je tu posjekotina, uobičajenih oboljenja poput viroza, visokih temperatura i dehidracija koje su dolazile zbog visokih temperatura, ljeti viših od 40 Celzijevih stupnjeva. Toplomjeri u torbama su nam znali doslovce eksplodirati... U šest mjeseci boravka u Afganistanu nisam imala ni jedno loše iskustvo. Afganistanci su vrlo ljubazni i druželjubivi – kaže pukovnica Nenadić. Ipak, pravila ponašanja stranog vojnika u zemlji opustošenoj ratovima se znaju.
– Iz kampa smo uvijek izlazili u vozilima, pod oružanom pratnjom. Obveza je bila nositi pancirni prsluk, kacigu i osobno naoružanje – kaže 50-godišnja pukovnica koja je rat provela na Južnom bojištu kao pripadnica 114. brigade. Radila je i u Vojnoj policiji, odakle je prešla u HRM.
Pitamo našu sugovornicu je li možda liječila ranjenike...
– Osobno nisam liječila ranjene, niti smo ih imali među našim vojnicima. No, u njemačku bolnicu dolazili su ranjeni – kaže dr. Nenadić. Hrvatski vojni liječnici, kaže s ponosom Nenadić, po znanju su potpuno “al pari” sa svojim kolema sa zapada koji sudjeluju u ISAF-ovoj misiji.
– Ono što se pokazalo vrlo korisnim jest naše iskustvo iz rata koje nam je olakšalo pristup u komunikaciji s domicilnim stanovništvom. To je jedan od razloga zbog čega su naši momci omiljeni među Afganistancima i drugim kolegama vojnicima – kaže Nenadić. Ipak, konstatiramo da nije isto biti vojnik i vojnikinja u Afganistanu, koja je uz to i majka dvoje djece.
– Misiju u Afganistanu prihvatila sam iz radoznalosti i želje da tamo pridonesem kao liječnica. Nisam htjela propustiti priliku koja mi se možda više ne bi pružila. Opasnosti sam bila svjesna, ali o tome nisam pretjerano razmišljala. Jednostavno sam otišla. Put je trajao gotovo tri dana. Osobno, posebno upečatljivo pamtim trenutak ulaska u zrakoplov koji je iz Manasa (grad s glavnom tranzitnom zračnom lukom, op.a.) letio za Kabul. Kad sam sjela u taj avion, okrenula sam se oko sebe. Vidim nekakav veliki, polumračni teretni prostor i samo pomislim: “Ko američki akcijski film – golemi avion, marinci... Majko moja, pa gdje ja to idem?” – prisjetila se Nenadić uz široki osmijeh. Kad netko radi u vojsci, nastavlja pukovnica, onda se obitelj navikne da je taj član obitelji vojnik.
Davna vremena– Moja djeca znaju da je mama vojnik jer već 20 godina odlazim i dolazim. Oni su moja velika potpora. Hvala Bogu na internetu i Skipeu pa sam iz Mazar-i-Sharifa redovito komunicirala s mojima u Baškoj Vodi. Kad bih vidjela da su oni dobro i nasmijani, onda je i u dalekom Afganistanu sve bilo dobro – kaže Nenadić, ponosna mama-vojnikinja.
Nakon što je šest mjeseci živjela u Afganistanu i vidjela njegove lijepe i manje lijepe strane, pitamo časnicu Nenadić mogu li se zapadnjačke vizije uređenja društva primijeniti na Afganistan.
– Afganistan je kao zemlja priča za sebe. Narod ima svoje običaje, kulturu i tradiciju i zasigurno to treba poštovati. Međutim, tamo nema vode, nema kanalizacije, ceste su neasfaltirane, i sve se doima kao da je iz nekog vrlo davnog vremena. Ipak, za razliku od razvijene Europe, gdje su susjedi jedni drugima stranci, ljudska toplina je spona i glavna pokretačka snaga Afganistana – kazuje Nenadić.
Neke žene nose i traperice– Odnos prema ženama u Afganistanu varira od plemena do plemena. Primjerice, žene Paštuna potpuno su prekrivene burkom, dok žene Tađika nisu pokrivene burkom i neke čak nose traperice – navodi dr. Nenadić zanimljiv afganistanski detalj.
Djeca su snalažljiva i radoznala– Pružali smo medicinsku pomoć i lokalnom stanovništvu izvan baze. Sve što smo mogli, odrađivali smo. Njihove bolnice su vrlo skromne, iznimno loše opremljene. Roditi se i preživjeti, pravilo je života u Afganistanu. Afganistanska su djeca posebna, radoznala, vrlo snalažljiva i brzo uče – kaže Antonija
Nenadić.
Od Papo do GarešićNedavno smo dobili prvu generalicu u samostalnoj Hrvatskoj – Gordanu Garašić. No, prvu generalicu u hrvatskoj vojnoj povijesti dobili smo prije točno 40 godina. Naime, prva generalica bila je upravo liječnica poput naše pukovnice Antonije Nenadić. U vojnim leksikonima stoji podatak kako je još 1974. godine liječnica Roza Papo bila prva Hrvatica koja je dobila čin general-majora. Njezin suprug bio je general Izidor Papo, kirurg Vrhovnog štaba u doba Drugog svjetskog rata. Druga Hrvatica, također liječnica, koja je dobila čin general-majora, bila je Slava Blažević kojoj je taj visoki čin dodijeljen 1981. Vojni liječnici u Oružanim snagama Hrvatske još čekaju na svog prvog generala.
Tko zna, možda bude baš generalica?
