Vir:
"Slobodna Dalmacija" Split
CIJENA SAVEZNIŠTVA
S više od 670 milijuna kuna plaćamo mir u Afganistanu [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Hrvatski vojnici već deset godina s Plesa polijeću put Afganistana, a među pripadnicima međunarodne koalicije posebno su na cijeni naši specijalci
Amerika je u Afganistanu zaglavljena više nego što je svojevremeno bila u Vijetnamu, i ovo je postao najduži rat u njenoj povijesti. Sovjetsko povlačenje iz Afganistana 1988. godine američka javnost i javnosti zapadnih država slavile su kao veliku pobjedu nad SSSR-om, ne sluteći da će 15 godina poslije njihovi vojnici ostavljati kosti na tim istim afganistanskim gudurama.
Združeno zapovjedništvo Međunarodnih snaga za podršku u osiguravanju sigurnosti (ISAF), koja je imala ingerencije upravljanja operacijama u Afganistanu, službeno je ovog mjeseca završilo svoju misiju. Zapovijedanje operacijama ISAF sada je u rukama afganistanskih snaga sigurnosti. Zapovjednik ISAF misije, general John Campbell, izjavio je da su afganistanske snage sposobne štititi vlastitu zemlju i upozorio da moraju načiniti promjene u vodstvu, koje su u tijeku, a određeni ljudi moraju preuzeti odgovornost.
Angažman u obuci vojnikaS povlačenjem ISAF misije, NATO će započeti s novom misijom podrške, “Resulote Support Mission”. Od siječnja 2015., koalicijske snage će zadržati 13 tisuća vojnika u Afganistanu, od kojih će 10 tisuća biti američki vojnici. Ovaj kontingent neće biti angažiran u borbama, već samo u obuci afganistanske vojske u borbi protiv terorizma. Do kraja 2015. godine broj američkih vojnika će biti smanjen na 5500, a do kraja 2016. će se u potpunosti povući. U Afganistanu se sada nalazi oko 15 tisuća inozemnih vojnika.
Koliko će hrvatskih vojnika ostati u Afganistanu i do kada ovisi o dogovoru sa saveznicima. Hrvatska ima namjeru da i dalje najveći broj pripadnika hrvatskog kontingenta bude u mentorskom sastavu. Manji dio hrvatskog kontingenta bi radio u tada postojećem stožeru/zapovjedništvu. Prema sadašnjim projekcijama, riječ je o 5 do 10 časnika i dočasnika. Tek jedan, nužan dio kontingenta radio bi zadaće osiguranja. Prema sadašnjim planovima taj dio bi bio veličine desetine. Inače, hrvatski pripadnici operacije ISAF raspoređeni su u bazama u Kabulu u kampovima “Werehouse”, “Alamo”, “KAIA”, “Eggers”, “Phoenix”, “Black Horse” i Zapovjedništvu operacije ISAF, te u kampovima “Mike Spann” i “Marmal”, u Mazar-e-Sharifu.
Zajedničko djelovanje Hrvata s poljskim, ali i američkim vojnim specijalcima model je koji su pozdravili Amerikanci u sklopu strategije povlačenja iz te nemirne zemlje. Naime, nekoliko pripadnika Bojne za specijalna djelovanja raspoređeno je pod zapovjedništvo za sjever Afganistana i pod ono nadležno za zonu Kabula. Naši specijalci tamo prvenstveno rade na zadaćama savjetovanja i mentoriranja Afganistanskih provincijskih snaga. Ustrojeni su kao poseban tim za specijalne operacije SOTU (Special Operations Task Unit) u području odgovornosti regionalnog zapovjedništva “East” (RC E) na zadaćama savjetovanja i mentoriranja afganistanskih provincijskih specijalnih policijskih snaga. Hrvatski SOTU djeluje u okviru poljskog TF-50 u gradu Ghazniju.
Upravo su sposobnosti interventnih snaga specijalne policije definirane kao jedna od kritično nedostajućih, kako u dostizanju sposobnosti Afganistanskih snaga sigurnosti za preuzimanje odgovornosti za sigurnost na cijelom teritoriju Afganistana, tako i u fazi tranzicije i pripremi za novu NATO misiju “Resolute Support”. S obzirom na to da je kroz ISAF misiju prošlo više od 1500 hrvatskih vojnika, te da su ukupni troškovi po vojniku bili oko 450 tisuća kuna, desetogodišnje sudjelovanje u Afganistanu hrvatske je građane koštalo najmanje 670 milijuna kuna! Rat u Afganistanu dosad je američke porezne obveznike koštao najmanje bilijun dolara, a očekuje se da će do potpunog okončanja povlačenja trupa biti potrošeno još nekoliko desetaka milijardi, pokazuje to računica “Financial Timesa”. List navodi da je oko 80 posto ukupne svote utrošeno za vrijeme predsjednikovanja Baracka Obame od 2009. godine
Povratak talibanaKada je Amerika nakon 11. rujna 2001. povela rat protiv terorizma, malo je vjerojatno da su stratezi u Washingtonu računali na mršave rezultate 13 godina poslije. Neslužbene procjene pokazuju da je u sukobu poginulo oko 21 tisuća afganistanskih civila i ukupno tri i pol tisuće pripadnika međunarodne koalicije predvođene SAD-om. Premda je talibanski režim veoma brzo srušen još na početku rata, što se knjiži kao uspeh koalicije, sve se više čini da će konačna bilanca ove afganistanske avanture biti ocjenjena kao neuspješna.
Najveći problem cijelog pohoda je ipak opći dojam da skupa operacija nije donijela mnogo koristi samom Afganistanu, a da je Amerika na koncu ipak zagrizla kiselu jabuku poraza. Kao ni Sovjeti, ni Amerikanci nisu uspjeli pronaći formulu uspjeha kako se nositi s plemenskom politikom, kako obuzdati podršku koja pobunjenicima stiže iz susjednog Pakistana, kako stvoriti kredibilnu vladu u Kabulu i održivu mrežu sigurnosnih snaga, i sve to sa što je moguće manje civilnih žrtava. Za razliku do Sovjeta, Amerikanci su u Afganistanu ipak bili kulturno osjetljivi.
Talibanski pokret, zajedno s radikalima ISIL-a, ponovo je u usponu i prijeti da naruši ionako krhki poredak instalirane vlasti. U Afganistanu su čak i oni koji jedva čekaju vidjeti leđa stranim vojnicima i te kako svjesni da bez strane pomoći nema obnove i razvoja. Za sada je jedino izvjesno da mogu računati na 16 milijardi dolara pomoći do kraja 2016. godine.
Zbog Afganistana, ali i nekih drugih vanjskopolitičkih neuspjeha Washingtona poput Sirije, američki ministar obrane Chuck Hagel prije mjesec dana dao je ostavku. Jedna od njegovih glavnih zadaća bila je izvlačenje američkih snaga iz Afganistana i pomicanje aktivnosti Pentagona na azijsku regiju.
Američki tenkovi u RusijiOsim problema na terenu, u Afganistanu, NATO je i u logističkom škripcu. Prije tri godine Pakistan je SAD-u uskratio kopneni prolaz za opskrbu trupa, a nakon bezbroj američkih bombardiranja civila u zonama uz granicu s Afganistanom. Kirgistan, u kojem SAD ima u zakupu bazu “Manas”, blizu Biškeka, zatražio je da se baza koristi isključivo u civilne svrhe. U takvim okolnostima, “Sjeverna ruta” preko Rusije i zrakoplovna baza “Vostočni” ruske vojske u Uljanovsku jedini su moćni oslonac kopnenog i zračnog mosta Amerike i NATO-a iz Afganistana na sjever, prema Rusiji.
Zračna luka “Vostočni” pokraj rijeke Volge je na dvije tisuće milja od Kabula. Izgrađena je 1983. i raspolaže trećom po dužini pistom u svijetu od 5100 metara – i u stanju je prihvatiti sve vrste aviona, uključujući i najteži američki boeing C-17 globmaster sa 78 tona tereta. Ovih dana zapadni mediji stidljivo otvaraju problem povlačenja NATO trupa, opreme i teškog naoružanja iz Afganistana, koje bi uskoro trebalo poteći takozvanom sjevernom rutom preko - ruskog teritorija. Problem je u sljedećem: kako izvući milijune tona opreme iz planinske zemlje s praktično nepostojećom infrastrukturom?
Plan koji je u glavnim crtama bio zamišljen još prije osam godina, oslanjao se na sjevernu NDT-rutu (Northern Distribution Network), koja se preko baltičkih luka nastavljala preko ruskog teritorija, da bi se kroz Kazhastan i Uzbekistan spuštala do granice s Afganistanom.
Svakako da je težište rute, koja je uključivala cestovni, željeznički i zračni promet, do sada ležalo na opskrbi trupa, dok se od ove godine prebacuje na njihovo povlačenje.
Iskustvo iz 1989. godineŠesnaest članica NATO-a (Kanada i Europljani, od većih: Njemačka, Velika Britanija i Poljska) i još dvije ne-NATO zemlje (Finska, Švedska) potpisuju 2006. ugovor s ruskom, za tu prigodu osnovanom, tvrtkom “Salis”, čiji je vlasnik kompanija “Volga Dnjepar” sa sjedištem u Leipzigu.
Razdoblje: do kraja 2014., u perspektivi do 2017.. Uvjeti ugovora: ruski “Salis” će otvoriti i održavati “Sjevernu rutu” kako bi NATO kroz Rusiju prevozio “sve što ne posjeduje sposobnost da eksplodira”, kako piše američki tisak.
Prevedeno, sve osim oružja. I to je ono što brine Amerikance - da bi Moskva zbog Ukrajine mogla odlučiti da joj tranzitni prihod od milijarde eura godišnje više ne treba, te da odluči zatvoriti “rutu za distribuciju” upravo u trenutku kada treba “distribuirati” ISAF-trupe iz Afganistana.
Prošle godine NATO-ovi zapovjednici su, prema ruskim medijima, neslužbeno zatražili od ruskog ministarstva obrane informacije oko načina povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana 1989., kako bi iskoristili to iskustvo za planirano povlačenje trupa. Pogoršani odnosi Rusije i Zapada zbog situacije u Ukrajini, barem za sada, nisu stopirali prebacivanje NATO-ovih oklopnih vozila iz Kabula preko tranzitnog centra u Uljanovsku kojim se Sjevernoatlantski savez koristi od 2008.. Kao ni sama misija ISAF, ni povlačenje iz nemirnog Afganistana neće biti nimalo jednostavna operacija. Ipak, ni Rusiji, zbog njezinih unutarnjih razloga, zasigurno nije u interesu da se situacija u Afganistanu u potpunosti otme kontroli.
Pakistan ne dolazi u obzirNATO-u očito slijedi vrlo osjetljiva operacija povlačenja, koja prije krize u Ukrajini nije bila upitna. Daleko od toga da se u slučaju “sjeverne rute” radi o bilo kakvoj tajni. Dovoljno je otvoriti neke od relevantnijih američkih novina da bi se shvatilo kako se najveća NATO nacija već mjesecima muči i nosi s logističkim problemima izvlačenja svojih vojnika i njihove opreme s Hindukuša. Najjeftinije i najbrže bi bilo na jug preko luke u Karačiju, ali Pakistan je za NATO zbog više razloga nesigurno okruženje, pa otpada s pravca
Denis Krnić
