Kompletan i detaljan opis funkcionisanja je na
http://www.beemans.net/images/Austrian%20airguns.htmEvo šta piše o njenoj upotrebi u Hrvatskom vojniku.
Potreba za osnivanjem posebnih postrojbi odabranih strijelaca, opremljenih kvalitetnijim oružjem i namijenjenih za izvršenje zahtjevnih zadaća, uočena je krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, a prve takve postrojbe bili su austrijski lovci (Jagern) i Korpus tirolskih snajpera (Tiroler Scharfschutzencorps). Uporabljeni su u borbama protiv Turaka 1790. te u Napoleonovim ratovima 1801. i 1802. godine, a bili su naoružani pretežno Girandonijevim zračnim puškama
Tu pušku konstruirao je Bartholomäus Girandoni oko 1779. godine, a u naoružanje austrijskih oružanih snaga prihvaćena je već 1780. Girandonijeva zračna puška nije bila mnogo preciznija od konvencionalnih pušaka na crni barut iz onoga doba, ali je za razliku od njih bila gotovo nečujna i bez razotkrivajućeg bljeska i oblaka dima koji stvara crni barut pri eksplozivnom sagorijevanju, jer je zrno potiskivano komprimiranim zrakom. Ispod cijevi puška je imala spremnik za smještaj 20 zrna, a spremnik za zrak omogućavao je dovoljno snage za ispaljivanje do 30 zrna početnom brzinom od oko 270 m/sek (što je omogućavalo njihovu ubojitost do približne udaljenosti od 150 m, koja nije bila mnogo manja od klasičnih pušaka tog vremena na crni barut). Sama priprema za gađanje bila je znatno brža od pripreme klasičnih pušaka, pa je i brzina gađanja iz Girandonijevih pušaka bila znatno veća, što je davalo veliku prednost strijelcu koji je njome bio naoružan. Osim toga, lovačke postrojbe primjenjivale su gerilsku taktiku ratovanja, pa se može zaključiti da su u to vrijeme bile učinkovite slično današnjim postrojbama za specijalne namjene naoružanima prigušenim oružjem. Njihova učinkovitost u borbi natjerala je Napoleona na izdavanje zapovijedi po kojoj je svaki protivnički vojnik, uhvaćen s Girardonijevom zračnom puškom (bez obzira na to je li u vojnoj odori ili ne), morao biti strijeljan na licu mjesta.
