tragač
mornar
 Offline
Posts: 16
|
 |
« Reply #292 on: October 19, 2010, 09:17:59 am » |
|
GLAVNI MAKINIST »GALEBA« DUŠAN MILIĆ (83), O GODINAMA PROVEDENIM NA PUTOVANJU S TITOM
Moji dani na »Galebu«
Mi, ljudi na brodu, bili smo Titu broj jedan! Brinuo je za sve članove posade, a budući da je svojedobno radio u brodogradilištu Kraljevica, posebno se zanimao za nas strojare. Bio je zaljubljen u brodove, a mrzio vožnju avionom
Ne volim kad se o »Galebu« priča kao o Titovoj jahti, jer on to nikada nije bio. Tito nikada nije plovio njime da bi demonstrirao lagodan život, niti su to bila krstarenja povezana s bilo kakvim bonvivanskim užicima. U bivšoj Jugoslaviji »Galeb« je bio prvenstveno školski brod za obuku pomorskih kadrova ratne mornarice, a zvali smo ga i brod mira jer je imao važnu ulogu u stvaranju pokreta nesvrstanih.
Tako o »Galebu« priča 83-godišnji Dušan Milić, rođeni Riječanin koji se kao dječak od 15 godina s grupom Dražana priključio partizanima, nakon čega su mu majka i sestre završile u talijanskom logoru. Nakon rata i završene mornaričko-tehničke akademije, radni je vijek proveo na visokim dužnostima u ratnoj mornarici, a pet godina bio je i upravitelj stroja »Galeba« i to baš u vrijeme Titovih najintenzivnijih plovidbi, od 1955. do 1960. godine.
Danas kao umirovljenik živi u Rijeci, a nedavno je u ekskluzivnoj nakladi od 80 primjeraka objavio knjigu »Moj Galebe« u kojoj opisuje vlastita sjećanja na plovidbe »Galebom«.
Preuređen u »Uljaniku«
– Imao sam sreću i čast oploviti »Galebom« pola kugle zemaljske, obišavši niz zemalja Europe, Afrike i Azije. S vremenskim odmakom od skoro 50 godina mogu reći da je to čudo od broda. Ploveći pod četiri zastave i tri imena u svoje 72 godine proživio je četiri života, kao trgovački, ratni, školski brod i brod mira. Sretan sam što ga čeka još jedan život i što je njegovu vrijednost prepoznao baš moj rodni grad Rijeka, jer je njegova povijest u mnogo čemu vezana baš za ove krajeve: Istru, Kvarner i Rijeku – kaže Milić na početku razgovora.
»Galeb« je svoj život počeo 1938. kao talijanski brod za prijevoz banana RAMB III, a kraj rata dočekao kao njemački minopolagač »Kebitz«. U međuvremenu je preživio torpediranje u Libiji iz koje je bez pramčanog dijela uspio doploviti do Trsta, da bi u savezničkom bombardiranju Rijeke bio potopljen.
Kako je došlo do odluke da se uvrsti u sastav Jugoslavenske ratne mornarice, nakon što je 1948. godine izvađen s dna riječke luke gdje je ležao četiri godine?
– Već kao jedan od četiri trgovačka broda građena za prijevoz banana iz tadašnjih talijanskih kolonija Etiopije, Eritreje, Somalije i Libije, RAMB III se odlikovao respektabilnom brzinom i vitalnošću. Na brod su ugrađena dva dvotaktna Fiatova dizelska motora, svaki po 2.500 KS s dvije osovine i dva propelera koja se dobro drže i danas. Sredinom 50-tih godina su ljudi iz Fiata čak nudili da otkupe te motore za muzej, u zamjenu za nove.
U svoje vrijeme to su bili najbrži trgovački brodovi u Sredozemlju, a već u toku projektiranja i gradnje predviđeno je da se na njih mogu ugraditi po četiri topa i nekoliko protuavionskih mitraljeza, kako bi u ratu preuzeli ulogu pomoćnih krstarica.
Kad su nakon kapitulacije Italije brod zauzeli Nijemci, uvidjeli su da je sposoban za veće borbene zadatke, pa su ga preuredili u minopolagača. Naravno da je brod takve kvalitete bio svima interesantan, a pogotovo kad se pokazalo da se oštećenja nastala bombardiranjem mogu relativno lako otkloniti. Željela ga je trgovačka mornarica, ali je u Beogradu odlučeno da ga dobije ratna.
Popravak broda bio je dugotrajan i mukotrpan, a napravljen je u pulskom »Uljaniku«, uz puni angažman radnika brodogradilišta i pripadnika ratne mornarice. S broda su izneseni svi glavni i pomoćni strojevi, a rastavljeni su i svi ostali uređaji. Svaki njihov dio se prokuhavao u slatkoj vodi kako bi se odstranili tragovi soli i ostali talozi. Nastojalo se iskoristiti baš svaki upotrebljiv dio kako bi se uštedjelo i izbjeglo nabavku novoga.
Ime Galeb dobio zbog ljepote
Kakav je bio prvotni plan ratne mornarice oko namjene broda?
– S obzirom da je brod pod njemačkom komandom postao minopolagač, i naše je rukovodstvo odlučilo osposobiti ga za istu namjenu. Opremljen je tračnicama, dizalicama, izbacivačima, svim što treba za prijevoz i polaganje mina, a dobio je naziv »M-11«. U jednu noć mogli smo ukrcati i položiti u more više od 400 mina. Nismo ih polagali, ali smo bili spremni ako zatreba, jer je to bilo vrijeme Zone A i Zone B. Bili smo na granici. Srećom, brod nikad nije korišten u te svrhe, a već tijekom 1950. i 1951. godine odlučeno je da se preuredi u školski brod. Zbog toga je pregrađen i djelomično rekonstruiran. Produžene su pramčana i krmena paluba, tako da je dobiven prostor za kabine, učionice, salon i prateće prostorije. U četiri minske komore uređeni su prostori za smještaj pitomaca, brodske radionice, rashladne i municijske komore, a s obzirom da je brod izgubio teretno-trgovačku funkciju u njegovo dvodno ukrcan je i željezni balast od oko 400 tona težine što mu je osiguravalo stabilnost tijekom plovidbe.
Od naoružanja na brodu su i dalje ostala četiri topa, tipa »bofors« 40 mm i dva četverocijevna protuavionska mitraljeza. Brod je opremljen radarom, suvremenim navigacijskim uređajima i sredstvima veze. Povećan je i broj tankova, tako da je mogao ukrcati 600 tona nafte i 400 tona pitke vode. Za svih »Galebovih« putovanja na brodu se pila isključivo naša voda i jela naša hrana. Tito nikad nije pojeo ništa što nije bilo domaće.
Kad je Tito prvi put stupio na palubu »Galeba«?
– Bilo je to 10. rujna 1952. godine u Puli, u sklopu proslave Dana mornarice. Kao nekadašnji metalac s iskustvom rada u brodogradilištu Kraljevica, razgledao je brod »stručnim okom« i bio je zadovoljan. Nakon njegove »inspekcije« odlučeno je da se brod počne koristiti i za državničke posjete. Ne mogu točno tvrditi kako je dobio ime »Galeb«, ali se pričalo da je glavni razlog to što se radilo o brodu izrazito lijepog izgleda, skladnih brodskih linija i velike brzine, što je za tu vrstu broda tada bilo izuzetno. On je zaista »letio« širom raznih mora i oceana.
Apartmani za Jovanku
Da bi mogao služiti u državničke svrhe, na brodu su izvedene manje preinake. Proširen je salon i uređen manji apartman za Tita, ali nije tu bilo nikakvog posebnog luksuza. Kabina zapovjednika bila je tri puta ljepša od one u koju se Tito prvi put ukrcao, a moja je kabina bila do njegove. Tek kasnije se njegov prostor proširio, dodana su još dva apartmana, za Jovanku i goste. To je bilo rezervirano isključivo za njihove potrebe, ali smo srednju palubu koja je bila Titova šetna paluba mogli slobodno koristiti dok nije bio na brodu.
Kako ste postali upravitelj stroja »Galeba« i kakve uspomene nosite s brojnih putovanja?
– Na »Galeb« sam se ukrcao 1955. i bio sam iskreno začuđen da su u plejadi sposobnih i relativno mladih časnika baš mene izabrali za upravitelja stroja. Možda sam im bio simpatičan, ali je činjenica da je to značilo najvišu ocjenu moga rada, moga znanja, ponašanja... A imao sam nepunih 28 godina. Doživio sam to kao golemu čast, ali prije svega i veliku odgovornost. Prije mog dolaska Tito je s »Galebom« bio na već četiri plovidbe. Prvi put u proljeće 1953. kad je na poziv Winstona Churchilla otišao u prijateljski posjet Velikoj Britaniji, a od travnja 1954. do veljače 1955. isplovio je još tri puta u državničke posjete: u Tursku, Grčku te Indiju i Burmu.
Moje prvo putovanje s Titom počelo je šest mjeseci nakon ukrcaja na »Galeb«, a posjetili smo Egipat i Etiopiju. Iste smo godine plovili i na Krf, a treća i najduža vožnja s Titom na brodu bilo je putovanje u Afriku i Aziju od prosinca 1958. do ožujka 1959. godine. Posjetili smo Egipat, Sudan, Šri Lanku, Indiju, Burmu, Indoneziju... Dok se Tito sa svojim suradnicima bavio državničkim poslovima, mi smo imali priliku obilaziti lokalne ljepote i znamenitosti. To su bili nezaboravni doživljaji – od jahanja na devama i slonovima, posjeta tropskim šumama, plantažama čaja i kokosa, do obilaska muzeja, piramida, hramova i pagoda obloženih zlatom, čuvenih iskopina...
Jeste li imali priliku za bliže kontakte s Titom ili se sve svodilo na pogled izdaleka i strogo službenu komunikaciju?
– A ne! S Titom smo svakodnevno imali kontakt, a znao nas je pozivati i na večere, pogotovo ako je na brodu boravio neki gost. Možda sam pored komandanta upravo ja s njim najviše komunicirao. A zašto? Zato jer je često znao dolaziti u strojarnicu i zanimati se za stanje ljudi u mašini. Dolazio je najavljen i nenajavljen, iako ljudi iz njegova osiguranja to nisu voljeli. Nije bilo dana kad sam mu predavao raport, a da nije pitao imamo li dovoljno napitaka, sokova i čajeva, jer su temperature dolje znale biti i više od 40 stupnjeva. Mene nikad nije zvao ni po činu, ni po imenu. Imao sam čin majora, ali za njega sam bio – glavni makinist!
Tito zaljubljen u brodovePrateći brod za životinje
Između ostalog, Tita opisujete i kao iskrenog ljubitelja životinja.
– To je istina. Bio je pravi ljubitelj životinja i često ih je dobivao na poklon od drugih državnika. Darovali su mu majmune, ptice, klokane... Uz nas je uvijek plovio trgovački brod »Lovćen« koji je prevozio velike, pa čak i opasne životinje, poput deva, medvjeda, slonova, tigrova i lavova, a one manje smo po Titovoj želji ukrcavali na »Galeb«. Moja posada je čak radila gajbe da bismo ih mogli prevoziti.
Posebno je obožavao ptice, a sjećam se da mu je Negus darovao i pingvine. Tito je dnevno, ponekad i više puta, obilazio životinje, razgledavao ih, brinuo za njih, raspitivao se jesu li nahranjene. Imali smo zbog njih dodatnih briga i poslova, a i smiješnih situacija. Jednom nam je jedan majmun, nikad ga neću zaboraviti, pobjegao iz kaveza i popeo se na vrh jarbola! Mornarima je trebao puno vještine i napora da ga uhvate. Životinje smo iskrcavali na Brijune, gdje je već postojao mali zoološki vrt, a možda i danas ondje živi neki od njihovih potomaka.
Znači, držao je do ljudi?
– Da držao! Ne držao, nego smo mu bili broj jedan! Brinuo je za sve članove posade, a budući da je svojedobno i sam radio u brodogradilištu Kraljevica, posebno se zanimao za nas strojare. Bio je stvarno zaljubljen u brodove, a mrzio je vožnju avionom. To je izbjegavao kad god je mogao. Za razliku od supruge Jovanke, dobro je podnosio more i valove. U svim danima plovidbe ustajao je vrlo rano i pojavljivao se na šetnoj palubi, bez obzira kakvo je bilo more. A imao je i izvanredan sluh za rad stroja, tako da smo stalno vodili računa da ne mijenjamo režim vožnje ili zaustavljamo motore, a posebno noću, jer bi Tito to odmah osjetio i pitao za razlog, u brizi da se nije nešto dogodilo.
Ma bio je čudo od čovjeka! Ne zato što ja to govorim, nego se to vidjelo gdje god da smo došli. Svugdje su ga dočekivali s najvećim počastima, oduševljenjem i transparentima dobrodošlice na našem jeziku. I mi kao posada broda uživali smo poseban ugled, ne samo kad smo putovali s Titom, nego i onda kad smo bili na školskim vožnjama. Dovoljno je bilo reći Tito-Galeb-Jugoslavija, i to ti je bila legitimacija. Nakon dolaska Hruščova na čelo SSSR-a, zaputili smo se na školsko krstarenje u Crno more, što je bio prvi posjet Sovjetskom Savezu nakon razmirica s Jugoslavijom. I na Krimu smo dočekani uz sve počasti i gostoprimstvo ruske ratne mornarice.
Tko vam je od Titovih gostiju ostao u posebnom sjećanju?
– Od državnika koji su u moje vrijeme bili na brodu, a koje sam povremeno sretao i na zajedničkim večerama, posebno pamtim egipatskog predsjednika Nasera koji je s cijelom familijom bio na »Galebu«. Jednom smo mu čak spašavali maloga, jer se zaključao u kabinu i nije se znao otključati pa smo ga morali izvlačiti kroz prozor.
Dobro pamtim i indijskog premijera Nehrua, etiopskog cara Hajle Selasija, a s indonezijskim predsjednikom Sukarnom sam dočekao i Novu godinu 1959. Za vrijeme boravka na Baliju, Tito je grupu starješina s »Galeba« pozvao u svoju rezidenciju na kopnu da zajedno s njim, predsjednikom Sukarnom i drugim gostima proslavimo doček Nove godine. Na slikama koje imam možete vidjeti kako trumpetam, a Tito je čak stavio kapu na glavu... Kad smo se vratili s Balija, priredio je za posadu prijem na Brijunima i odao nam priznanje za uspješno obavljene zadatke, a meni je darovao i ručni sat s ugraviranim potpisom.
Sve što sam vidio i doživio kao čovjek od 30 godina, može se samo poželjeti, a nikad ne bih imao priliku da nisam bio na »Galebu«. Tih pet godina ispunjeno je neponovljivim doživljajima, ali me moja mala kći skoro nije ni vidjela: gdje god bi vidjela nekoga u bijelom, stala bi i zijala: »Tata!«.
Tito na "Galebu" proveo dvije godine
Jeste li izračunali koliku ste rutu preplovili s Titom?
– S Titom na »Galebu« prevalio sam put od 80 tisuća nautičkih milja. Tito je pak na njemu boravio 49 puta ili ukupno 520 dana, što su skoro dvije godine. S »Galebom« je posjetio 33 europske, afričke i azijske države. Na brodu je plovilo 13 stranih državnika, a u kraćim prijemima i susretima u raznim državama i svjetskim lukama boravila su čak 89 državnika.
Zbog državničkih razloga »Galeb« je ukupno preplovio oko 87 tisuća nautičkih milja, a samo za vrijeme V. konferencije nesvrstanih zemalja u Colombu, Tito je primio 70 državnika na brod koji mu je bio rezidencija za čitavo vrijeme trajanja Konferencije.
Sviđalo se to nekome ili ne, taj brod ima veliku povijesnu i kulturnu vrijednost, kao mjesto susreta važnih za svjetsku, europsku i hrvatsku povijest, a ujedno i mjesto na kojem su se stvarali temelji politike nesvrstanih, politike mira i suradnje među svim državama svijeta. To potvrđuje i znamenje na brodu, pločice s podacima o Titovim putovanjima. Upravo ja sam postavio prve dvije od ukupno 48 pločica. Kad sam vidio da su skinute, pomislio sam da su ostale u Crnoj Gori, kamo je »Galeb« dospio nakon 1991. godine, ali sam u razgovoru s riječkim gradonačelnikom Obersnelom saznao da su pohranjene u Rijeci i to me jako obradovalo. Malo je brodova na svijetu koji se mogu podičiti takvom poviješću i siguran sam da bi predstavljao pravu turističku atrakciju i bez da se izmišljaju priče o lažnom sjaju i luksuzu.
Tito nije putovao »Galebom« po svijetu da bi pio šampanjac s Elizabeth Taylor, nego je putovao na susrete s državnicima s ciljem stvaranja novog svijeta.
|
