20.09.2014.
OČI U OČI
Danijel Vuković: Hrvatsko nebo može biti meka za okršaje Obaminih i Putinovih lovaca [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
'Uvijek će biti nepovoljna situacija za nabavu novih borbenih aviona. Riječ je o velikoj i usko usmjerenoj investiciji. Teško da će tolikim sredstvima Hrvatska ikada raspolagati kao viškom'“Obnovu našeg zrakoplovstva ne treba građanima predstavljati, da ne kažem - plašiti ih, tako da se na odbojan način navode stotine milijuna eura koliko eskadrila košta. Ako postoji politička volja da se obnovi lovačka komponenta HRZ-a, onda je pitanje samo jedno: koliko hrvatsko gospodarstvo može profitirati kupnjom borbenih zrakoplova? Ukupan projekt kupnje borbenog zrakoplova za HRZ valja ambiciozno prezentirati tako da u njemu korist za sebe vide i u NATO-u. Ukratko, Hrvatska može za NATO biti jedinstvenim mjestom za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora”, predlaže diplomirani inženjer zrakoplovstva Splićanin
Danijel Vuković, zrakoplovni časnik koji je nedavno napustio Ministarstvo obrane RH i radi za jednu uglednu inozemnu tvrtku koja se bavi obukom pilota helikoptera.
Vuković je jedini Hrvat koji je održao predavanje na najprestižnijem visokom učilištu zrakoplovnog inženjerstva u svijetu, na Moskovskom zrakoplovnom institutu (MAI) čiji je vanjski predavač. Osim na zapadnim borbenim zrakoplovima, Vuković je letio i na ruskim lovcima nove generacije.
Put u propast- Činjenica je da su naši MiG-ovi 21 odavno odslužili svoje i da se zapravo s posljednjim remontom i nadogradnjom nastojalo očuvati sposobnosti koje izvršava eskadrila lovačkih aviona u okviru financijskih mogućnosti. S druge strane, nerealno je očekivati da će MiG-ovi 21 nakon remonta moći ostati u operativnoj funkciji sljedećih deset godina, pa nam i dalje ostaje problem opstanka lovačkih aviona u HRZ-u. Kada bi i za godinu dana imali odluku koji avion nabaviti i pod kojim uvjetima, treba tri do pet godina za njegovu integraciju u HRZ-u i postizanje početnih operativnih sposobnosti. Dakle, već sada, danas, treba ozbiljno početi razmišljati i raditi na tome kojim putem krenuti u rješavanju opstanka i osuvremenjivanja eskadrile borbenih aviona. U protivnom, jednostavno će se do kraja posložiti sve okolnosti za ukidanje borbenog zrakoplovstva, a vojni i državni vrh će to moći samo konstatirati i doslovce jednim potpisom zapečatiti sudbinu lovačkoga zrakoplovstva u Hrvata, a kriv neće biti nitko - konstatira inženjer Vuković.
Kad jedna država izgubi operativne sposobnosti uporabe lovačkog zrakoplovstva, prema Vukovićevim riječima, iluzorno je očekivati da će ta država ikada više na svom nebu imati vlastite lovce.
- Bez vlastitoga lovačkoga zrakoplovstva nema ni istinskoga državnoga suvereniteta. Budući da ova problematika obuhvaća i utjecaj na suverenost Hrvatske, neozbiljno je i neodgovorno tvrditi o previsokim cijenama - smatra Vuković. Hrvatska, prema njegovim riječima, mora pokazati malo više ambicije i pokušati se etablirati unutar NATO-a kao “letačka meka za borbene pilote”.
- Možda zvuči kontradiktorno, ali uopće nije bitno koji će se tip borbenoga aviona nabaviti - ističe inženjer Vuković, te nastavlja:
- Izlaziti u javnost i isticati kako je za HRZ najbolji gripen, eurofighter ili MiG-29, ne znači ništa. S obzirom na aktualno stanje, svaki avion je dobar za HRZ. Ne vidim razlog zašto HRZ-u, primjerice, ne bi bio dobar i višenamjenski suhoj Su-30. Netko će reći to je “prevelik” avion. No, takvi i slični subjektivni izrazi ne znače ništa u taktičko-tehničkom smislu. Kao preduvjet svakoj priči treba postaviti okvire gospodarske suradnje i aktivnosti lovačke eskadrile od koje bi i NATO zajednica imala određenih koristi. Gospodarska suradnja kroz industrijsku participaciju (ili kako se, doduše rjeđe, u međunarodnim krugovima čuje - “offset“) obvezuje državu prodavatelja aviona da pristane i na transfer određenih tehnologija i drugih usluga koje su zanimljive državi kupcu. Ovo nipošto ne znači nikakvu kompenzaciju iako se ovaj pojam tako najčešće pojednostavnjuje, te banalizira. Zapravo, “offset“ i nije tako popularan kod zemalja koje su ga dužne ispuniti, ali zemlja koja nabavlja naoružanje nalazi se u položaju iz kojega treba postići maksimalno za sebe, a ne tek zadovoljiti formu i uzeti što joj se nudi. Na projektima “offseta“ treba inzistirati s dugoročnim planovima postizanja određenih vlastitih sposobnosti kako u vojnom, tako i u gospodarskom sektoru koji u Hrvatskoj vapi za novim poslovima i novim radnim mjestima - smatra inženjer Vuković, pojašnjavajući da izuzetno važna smjernica u izboru aviona mora biti “iniciranje i vezivanje određenih zadaća koje bi se provodile u RH, a imale bi koristi za cijeli NATO”.
- Jedna takva ideja, koja ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29, jest postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama (“Dissimilar Air Combat Training“ ili vježbe zračne borbe u kojima do izražaja dolaze različite letne i senzorske karakteristike pojedinih tipova aviona, op. a.), gdje bi upravo Hrvatska bila domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Zamislite samo da desetak zemalja godišnje dolazi u Hrvatsku na DACT obuku. Pa ne treba ni navoditi što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Postojanje jedne ovakve inicijative imalo bi strateški odjek i na cijelu regiju - predlaže Vuković ambicioznu ideju koja bi, bez sumnje, HRZ uvela u razdoblje tehničke i kadrovske renesanse.
Kako primjećuje naš sugovornik, trenutačna kriza u odnosima NATO-a i Rusije će proći. I Vuković je mišljenja kako sve europske zemlje ipak na duge staze gledaju na odnose s Rusijom, pa valja znati i umijeti dugoročno gledati hrvatske gospodarske interese. “Najgore je biti bez stava”, kaže on.
- Razgovarao sam o ovoj ideji i s američkim stručnjacima, te je ideja generalno dobro prihvaćena, što me potaknulo na izradu detaljne studije u kojoj će se ovaj koncept razraditi uzimajući u obzir od taktičko-tehničkih pa do političkih parametara. Uz značajno povoljniju financijsku ponudu u odnosu na bilo koji zapadni avion, posebno pozitivan je stav i spremnost Ruske federacije na obilan “offset”. No, paralelno se javlja i nužna suradnja s Rusijom od koje se tako (ne)opravdano zazire kada je u pitanju vojno-tehnička suradnja niza NATO članica koja nije obustavljena ni u okolnostima aktualnih događanja na svjetskoj političkoj sceni - smatra inženjer Vuković, čije je znanstveno istraživanje usmjereno na spregu manevarbilnosti i radarske nevidljivosti lovaca posljednje, pete generacije privuklo i pažnju međunarodnih zrakoplovnih krugova, a o čemu smo nedavno pisali.
Zanimljiva ideja, nastavlja naš sugovornik, može biti i osnivanje NATO-ova središta za naprednu letačku obuku u Zemuniku koja bi se mogla provoditi na češkim avionima L159 ALCA.
Politika ‘mutne vode’- Ovim bi se trebalo stimulirati NATO članice da u okviru koncepta “pametne obrane” prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. To bi opet značilo slijevanje financijskih sredstava u Hrvatsku, a s vlastitim L159 HRZ bi mogao u cijelosti provoditi većinu zadaća, te do neke razine i “air policing”. Najvažnije je da bi se ovim očuvao kontinuitet, ali i napredak prema vrhunskoj obuci pilota kojima bi bio jednostavan prijelaz na bilo koji suvremeni borbeni avion. Ovo su samo dva primjera kako bi trebalo razmišljati u izboru i nabavi borbenoga aviona - ističe znanstvenik Vuković, dodavši kako ovakve ideje u kombinaciji s industrijskom participacijom, odgodom plaćanja i obročnim plaćanjem na duži period, “nikako ne predstavljaju trošak, već strateški potez sa značajnim unaprjeđenjem oružanih snaga, te gospodarske ekspanzije“. No, za iste se, kako kaže Vuković, treba boriti i izboriti među kolegama u NATO-u, što je zapravo i najteži, ali “ne i neostvariv zadatak”.
- Uzimajući u obzir aktualnu ekonomsku situaciju u zemlji gdje je obrana suočena s brojnim rezovima proračuna, je li pravi trenutak da se uopće razmišlja o nabavi novoga borbenoga aviona - pitamo Vukovića.
- Uvijek će biti nepovoljna situacija za nabavu novih borbenih aviona. Riječ je o velikoj i usko usmjerenoj investiciji. Teško da će tolikim sredstvima Hrvatska ikada raspolagati kao viškom koje će moći utrošiti na nabavu borbenih aviona, a bez kritika javnosti. Ono što je kod nas veliki problem, to je - odluka. Odnosno, nedonošenje odluke. Ne postoji nikakva konkretna odluka kao najmanji i simboličan korak, a opet tako neophodan da se postavi kao vodilja razmišljanja što i kako dalje s borbenom avijacijom. Da postoji odluka, postojala bi i odgovornost, pa bi šira i stručna javnost očekivala rezultate. Kad se navodi ponuda ovoga ili onog proizvođača, i još kada se spomenu cijene, automatski se generira kod javnosti osjećaj odbojnosti i postiže protuučinak. Možda namjerno? S ovakvim načinom neodlučnoga razmišljanja i kod partnera u NATO-u se stvara mutna slika o nama samima i tada se u politici “mutne vode” predlažu svakojake ideje i ponude razvoja vlastitih zrakoplovnih snaga, koje su po pravilu-redom nepovoljne - ističe Vuković, pojasnivši kako „nema toga saveznika u NATO-u, ili bilo gdje u vrlom svijetu, koji će nam donirati, ili dati ispod cijene iole vrjednije avione“.
Sumnjive ponude- Konkretno, u zadnje vrijeme se po medijima može čitati kako nam se nude američki F-16 iz sastava portugalskih zračnih snaga. U posljednjih nekoliko godina bilo je aktualno nekoliko ponuda ovoga aviona pod organizacijom američke Vlade, kako iz američkih zaliha viškova, tako iz nekih europskih zemalja.
Zapravo se ne radi ni o kakvim ponudama, već o mehanizmima “uvaljivanja” nepotrebnih aviona dok još nešto malo vrijede - smatra Vuković, kazavši kako bi s američkim lovcem F-16 Hrvatska, zapravo, “tek malo poboljšala svoje sposobnosti u pogledu aviona i očuvanju sposobnosti, ali zato nikako ne bi profitirala u pogledu šire ekonomske suradnje”.
DENIS KRNIĆ
Razlog za uzbunu
- Danas je situacija takva kakva jest – avioni su stari, stručnoga kadra je sve manje, učestalost kvarova se jednostavno po prirodnom zakonu treba očekivati u većem obujmu, te se ne može očekivati ni velika razina sigurnosti letenja na takvim avionima. Posljedično, učinkovitost izvršavanja deklariranih zadaća, a pogotovo školovanje novih pilota će s vremenom zasigurno opadati, što je još jedan od razloga za uzbunu da treba što prije donijeti odluku i preuzeti odgovornost o opstanku eskadrile borbenih aviona - upozorava zrakoplovni inženjer Danijel Vuković.
Koncept 'pametne obrane' polako gubi smisao
- Na primjenu koncepta "pametne obrane" u obnovi lovačke eskadrile se ne bi trebalo previše oslanjati, jer isti polako gubi smisao kako EU zemlje izlaze iz krize. Treba reći realno da koncept "pametne obrane" u Europi nije ni zaživio u obujmu kako je zamišljen. Sve članice NATO-a vode politiku vlastitog očuvanja i razvoja nacionalnih obrambenih snaga, a posebno borbene višenamjenske komponente vojnog zrakoplovstva. "Pametna obrana" je zaživjela tamo gdje je trebalo zadržati i razviti određene operativne sposobnosti koje su od važnosti za provođenje NATO združenih operacija, dok u smislu modernizacije lovačke eskadrile ne obećava gotovo ništa - kaže Vuković.
Sardinijski poučak
Godinama je najveća europska baza za DACT zadaće, odnosno uvježbavanje zračnih borbi, bila baza "Decimomannu" na Sardiniji. Osim sunčanog vremena gotovo cijele godine, golemog morskog prostranstva u neposrednoj blizini, ova baza ima dvije staze, tri stajanke na koje se može smjestiti više od 100 aviona. U "Decimomannu" avioni američke i izraelske avijacije u zadnjih 20 godina odmjeravali su se s avionima poput europskog tornada, sea harriera i eurofightera, ali prvi put i s dugogodišnjim konkurentom, "sijačem straha" - sovjetskim MiG-om 29.
Naime, ujedinjenjem Njemačke, u zračnoj floti NATO-a odjednom su se našle i dvije eskadrile istočnonjemačkih MiG-ova 29. Tehnički "natoizirani" MiG-ovi sudjelovali su u vježbama u "Decimomannu". Ono što su "Migonje" pod vođenjem pilota Luftwaffea pokazali, bilo je, blago rečeno, zabrinjavajuće za zapadne konstruktore aviona i vojne stručnjake. U simulacijama okršaja, MiG-ovi 29 redovito su "obarali" američke F-15 u čijim su kokpitima sjedili vrhunski izraelski piloti. Upravo zahvaljujući njima, njemačka avijacija u drugoj polovini 90-ih bila je operativno najspremnija avijacija u NATO-u.
Poput Sardinije, Hrvatska na relativno malom prostoru ima široku morsku pučinu, nenaseljene otoke i hridi, te planinske masive idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje. Nema nikakve sumnje da bi a NATO kompatibilnim MiG ovima 29 u sastavu HRZ-a, klimatski blaga Hrvatska privukla najsuvremenije lovce SAD-a i Europe da dolaze nekoliko puta godišnje na vježbe. Što bi to značilo za prestiž HRZ-a u Sjevernoatlantskom savezu ne treba previše objašnjavati. Zašto ne pokazati ambiciju?Slobodna Dalmacija
