Vir: Defender hr
http://www.defender.hr/10.08.2016.
Najava nabave zapadnih transportnih helikoptera sa pokrićem ili zbog sveopćeg dojmaIzjava predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović u društvu američke veleposlanice kako sljedi nabava transportnih helikoptera zapadnog porijekla, nakon niza spekulacija o sudbini hrvatskih transportnih helikoptera ruske proizvodnje, prva je takva izjava iz državnog vrha. Dok u MORH-u do danas nitko ne zna što će učiniti po pitanju helikoptera Mi-171Sh, dakle, nitko sa sigurnošću ne može reći da li idu na remont iduće godine, očito da u Uredu predsjednice znaju nešto više. Ne ulazeći previše u analizu ove najave, prvenstveno zbog nepoznanice vezane uz financiranje takve nabave te istovremene teško provedive mogućnosti apsorpcije dva helikopterska programa sa sadašnjim manjkom pilotskog i tehničkog kadra, na trenutak se posvetimo kandidatima, transportnim helikopterima koji bi se mogli natjecati za budući transportni helikopter HRZ i PZO.
Sam koncept višenamjenskog helikoptera samo prati trend u razvoju vojnog zrakoplovstva, zrakoplovi postaju sve skuplji i kompleksniji tako da se smanjenje troškova pokušava realizirati kroz manji broj samih zrakoplova, ali isti ti zrakoplovi, da se zadrži ista razina borbene sposobnosti, nisu usko specijalizirani, već se moraju koristiti za cijeli niz različitih zadaća. Slijedeća tri helikoptera u potpunosti ispunjavaju zahtjeve koje moderne bojišnice postavljaju pred moderne višenamjenske helikoptere, a ujedno svojim karakteristikama mogu predstavljati zamjenu za Mi-8MTV/Mi-171sh.
Mi-171Sh/Mi-17V5Ovdje navodim „osmicu“ kao svojevrsni etalon za helikoptere koji bi ju trebali zamijeniti. Milov helikopter je u bivšu JNA stigao krajem šezdesetih godina, tako da je u ratnim vremenima nabava osmica zbog već postojećeg tehničkog i letačkog kadra bila logičan izbor. Dolazak Mi-171Sh 2007. je bio odličan potez, jer se dobilo 10 helikoptera za cijenu od 60 milijuna dolara i to klirinškog duga. Premda možemo reći da ne treba mijenjati stvari koje funkcioniraju, način ratovanja kao i uporaba helikoptera se drastično promijenila u zadnjih tridesetak godina. Iteracije „osmice“ Mi-171Sh (pogon u Ulan-Udeu) odnosno Mi-17V5 (pogon u Kazanu) su prošle premale promjene da bi adekvatno mogle odgovoriti na nove izazove. Tu najprije mislim na tradicionalni dizajn i materijale koji su korišteni. Dakle u današnje vrijeme sve većeg korištenja kompozita, u „osmici“ ih nema. Korištenje jednog člana posade (tehničar-letač) za provjeravanje sustava u letu je, automatizacijom odavno zastarjelo. Također implementacija bočnih strijelaca je tek novina uvedena sve većim korištenjem helikoptera od strane amerikanaca. Zbog klasične konstrukcije rotora i zmaja helikoptera manuvrabilnost je manja nego kod modernih helikoptera. To je još uvijek dobar transportni helikopter, pogotovo opremljen sa zapadnom radio-navigacijskom opremom, naočalama za noćni vid (NVG) i kevlarskim oklopom odličan za prijevoz tereta i ljudstva, kao što je recimo korišten za desant u akciji „Maslenica“. Sirija je, s druge strane, odličan primjer kako helikopter loše prolazi u modernom gerilskom ratovanju, doduše dio krivice pada i na krivu taktiku uporabe.
Airbus EC-725/h-225MPrimjer dobrog praćenja trendova je svakako obitelj helikoptera Puma/Cougar. Iako suvremenik „osmice“ zadnja inačica H-225M je daleko odmakla od prvobitnog dizajna. Nastao kao potreba Francuske mornarice za novim helikopterom prvi let je imao 2000. godine, a uveden je u uporabu 2005. godine. Glavne razlike u odnosu na prethodnika AS-532 Cougar su nova snažnija pogonska skupina, veći promjer nosećeg rotora kojem je dodana i peta lopatica, time je povećana maksimalna poletna težina i nosivost. Maksimalna brzina i dolet su također povećani. Naravno pilotska kabina je potpuno digitalizirana, a njome dominiraju četiri višenamjenska LC prikaznika. Motori su opremljeni sa FADEC (Full authority digital engine control) sustavom koji automatski obavlja upravljanje i kontrolu parametara motora. Pilotima u upravljanju pomaže novi autopilot koji zajedno sa žiro-laserskim sustavom omogućuje automatski prelazak iz progresivnog leta u lebdenje bez ikakvih ograničenja po visini i brzini, također ima i mod automatskog lebdenja koji olakšava slijetanje u uvjetima slabije vidljivosti, te precizno održava mjesto i u uvjetima jakog vjetra. Transportna kabina je potpuno modularna tako da se helikopter vrlo brzo može preinačiti za bilo koju funkciju (SAR/MEDEVAC/Transport…). Thales je proizveo sustav protumjera, koji se sastoji od detektora IC i radarski vođenih raketa i spremnika mamaca za radarski i IC vođene rakete. U sustav samozaštite spadaju i dvije strojnice FN MAG 7,62 mm koji se nalaze na nosačima sa lijeve i desne strane iza pilotske kabine. Glavni sustavi se mogu zaštititi postavljanjem zaštitnih ploča, a glavni spremnici goriva imaju mogućnost samobrtvljenja u slučaju probijanja. Konstrukcija sjedala posade i putnika je izvedena tako da mogu apsorbirati dio energije udara prilikom pada. Za ofenzivne zadaće sa svake strane se montiraju dva nosača sa instalacijama za lanser nevođenih raketnih zrna 68mm i spremnike sa 20 mm topovima. Postoji i opcija nošenja torpeda. Lista modula i sustava koji se mogu ugraditi je poprilično dugačka i zahtjeva zasebnu analizu. Za razliku od prethodnika vrijeme periodičnog pregleda je povećano na 3 godine ili 1200 sati naleta, što omogućava duže razmještanje helikoptera izvan matične zemlje. Zanimljivo je da se lopatice glavnog rotora mogu sklopiti, te time olakšati transport, a helikopter je moguće dovesti u operativno stanje samo šest sati nakon transporta. Caracal je, unatoč činjenici da je relativno nov helikopter već prošao vatreno krštenje u Afganistanu od 2006. do 2009. godine. U tom periodu su naletjeli 3200 sati bez značajnijih problema što je svakako odlična preporuka. Sve ove mogućnosti dolaze uz visoku cijenu koja se ovisno o opremi i naoružanju, kreće između 45 i 50 milijuna eura.
AW-149Svojevrstan autsajder u ovom društvu je svakako AW-149, bez narudžbi izvan Italije, izgubio je na natječajima za novi Turski, te Poljski višenamjenski helikopter, gdje je ispunio samo 40 od traženih 101 uvjeta, u prilog mu ne ide ni nedostatak iskustva uporabe u borbi. AW-149 predstavlja evoluciju vrlo uspješnog AW-139, povećan je trup, te su ugrađeni jači motori, a sve u cilju konkuriranju srednjim transportnim helikopterima poput Mi-8, Cougar i UH-60. Helikopter je svoj prvi let imao 2009. godine. Petokraki noseći rotor pogone dva turbo-vratilna motora General Electric GE CT7, naravno opremljenih sa FADEC sustavom. Konstrukcija helikoptera je je izvedena 50 % od kompozita, ne računajući tu lopatice rotora koje su također kompozitne i ne iziskuju održavanje. Transportna kabina se može vrlo brzo preinačiti ovisno o vrsti zadaće. Kokpit je izveden vrlo ergonomski i njime dominiraju četiri višenamjenska prikaznika. Preglednost iz pilotske kabine je, zahvaljujući velikim staklenim površinama odlična, no tu se postavlja pitanje zaštite posade. Proizvođač navodi moguću ugradnju sustava balističke zaštite, to bi najvjerojatnije uključivalo postavljanje zaštitnih ploča, što se čini s obzirom na ostakljenost kokpita dosta komplicirano, no implementaciju na samom helikopteru još nisam uočio. Za samozaštitu se isto koriste i dvije bočne strojnice kalibra 7.62 ili 12.7 mm. Iako se nigdje ne navodi, za očekivati je da će biti moguće ugraditi i sustav zaštite od raketnih napada. Prilikom jurišnih zadaća biti će moguće ugraditi nosače sa kombinacijom višecijevnih lansera raketa 70mm, kontejnera sa topom 20 mm ili spremnika sa navođenim raketama. Sustav održavanja također prati moderne trendove i uključuje „on condition maintanance“ što znači da se dio mijenja jedino ukoliko se u periodičnom pregledu uoči njegova istrošenost. Cijena je još uvijek nepoznata, no s obzirom da se cijena manjeg AW-139 kreće od 12 do 15 mil $, za očekivati je cijenu od oko 17-20 mil $.
UH-60UH-60 je nastao sedamdesetih kao zamjena za UH-1 i njegov dizajn je proizvod naučenih lekcija iz Vijetnamskog rata, kao takav je u startu bio zamišljen kao višenamjenski helikopter. Prva varijanta UH-60A je uvedena u uporabu 1979. godine. Zadnja inačica, proizvedena za kopnenu vojsku SAD-a je UH-60M koja je uvedena u uporabu 2006. godine. Glavne razlike u odnosu na prethodnika UH-60L su novi, jači motor General Electric T700-GE-701D maksimalne snage 1447 kW, te ugradnja potpuno novog „Glass cockpita“, a upravljanje se na poboljšanoj verziji odvija putem fly by wire sustava, dakle nema fizičke veze između upravljačkih palica i upravljačkih mehanizama, već je ona osigurana putem električnih instalacija. To je novina što se helikoptera tiče. Od operativnih vojnih helikoptera takav sustav koristi jedino NH-90. Sam helikopter je kompaktne konstrukcije i za razliku od prethodna dva nema tricikl podvozje već ima kotač na repu. Naravno opremljen je svim modernim sustavima samozaštite u vidu detektora radarskog i laserskog zračenja te spremnicima mamaca, te sa dvije bočne strojnice kalibra 7,62 mm. Helikopter UH-60 je bio uključen u sve sukobe u kojima je sudjelovao SAD, počevši sa invazijom na Grenadu 1983. godine, a dva najpoznatija su neuspješna akcija u Somaliji 1993. (Black Hawk down) i eliminacija Osame Bin Ladena 2011. M verzija, kao i L ima mogućnost ugradnje External stores support system (ESSS) koji nudi četiri podvjesne točke na koje se postavljaju sustavi naoružanja ili dodatni spremnici goriva kojima se dolet Black Hawka povećava na čak 2200 km. Od ofenzivnih sustava na ESSS se mogu postaviti lanseri nevođenih raketa 70 mm, PO vođene rakete Hellfire, te spremnici sa strojnicama i topovima kalibara 7.62, 12.7 20 i 30 mm. Održavanje se također temelji na „On Condition“ konceptu. Cijena samog helikoptera se kreće od 17-20 mil. Dolara, a sa opremom i logističkim paketom i obukom ona se može popeti do 45 mil dolara po helikopteru.
Hrvatski izborCilj ovog teksta nije bila detaljna analiza modernih višenamjenskih helikoptera, jer za takvo nešto je potrebno puno više prostora, već približavanje trendova u razvoju tog segmenta vojne zrakoplovne industrije. Uzeli smo samo ova tri helikoptera kao svojevrsne predstavnike kategorije koja je i Hrvatskoj zanimljiva. Ta tri helikoptera su se pojavljivala na natječajima u zemljama u kojima se tražila zamjena za „osmicu“.
Po mojem mišljenju nasljednika „osmice“ treba tražiti između ova tri kandidata. Koji je najbolji od njih? Lako možete usporediti karakteristike u okvirima i po njima možete zaključiti da je H-225M najbolji, a za vrat mu još uvijek puše „osmica“, no kako sam rekao pitanje novog helikoptera definitivno nije koji više vojnika može ponijeti. U Mi-171Sh sa srednjim redom sjedala možete nagurati 34 vojnika, helikopter bez goriva sa oklopom i tročlanom posadom teži nekih 8300 kg, za vojnika sa opremom se računa 100 kg i dolazite do 11,7 tona, maksimalna poletna težina je 13 t, dakle ostane nekih 1300 kg goriva što je uz potrošnju od 600 kg/h pri toj masi dovoljno za dva sata leta, dakle 460 km, što definitivno nije podatak iz okvira, i sve to bez zaštite bočnih strijelaca, jer onda oduzimate još 200 kg. Dakle, ne smiju se podaci iz tablica gledati pojedinačno već ih treba povezivati, samo tako se može doći do odgovora koji helikopter najviše odgovara vašim zahtjevima. U uvjetima današnjih ratova gdje crta bojišnice nije jasno definirana, višenamjenski helikopter mora imati dobru samozaštitu, odnosno mogućnost preživljavanja (oklop, bočne strijelce, protumjere…) odličnu manuvrabilnost, visoku raspoloživost (helikopter je najskuplji kada ne leti), modularni koncept teretne kabine (brza prenamjena u odnosu na misiju), visok stupanj automatizacije (smanjenje opterećenja posade i broja članova posade). Kod nas su se zadnju godinu od kada su krenule priče o zamjeni „osmica“ sa Black Hawkom lomila koplja „koji je bolji?“, za odgovor na to pitanje trebamo definirati što mi želimo od novog helikoptera. U današnje vrijeme blokovski koncept masovnog desanta na temelju kojeg je „osmica“ i konstruirana je stvar prošlosti. Većina ljudi će reći da se Mi za nas pokazao idealan i da ga znamo u dušu, no je li baš tako? Kod transportnih zrakoplova prvo uočimo nosivost, te cijenu, ako tako gledamo „osmica“ je idealan helikopter – bila nekad. Sa sadašnjom cijenom, konceptom i konstrukcijskim rješenjima od prije 50 godina primjerenija je većim vojskama poput Kineske i Indijske, ali definitivno ne Hrvatske. Ako pogledamo iskoristivost helikoptera Mi-171Sh neki od njih će morati na remont bez da su dosegli 1000 sati – u 8 godina!? Uopće ne želim ulaziti u priču zašto je tome tako, ali činjenica da su u tom periodu istjecali vremenski resursi određenih agregata, iako helikopter nije ni letio, takav koncept održavanja ispada prilično skup za nas. Usporedimo li, recimo H-225M gdje vam na periodični pregled helikopter ode nakon 3 godine ili 1200 sati naleta, „osmice“ imaju 50 satni pregled od recimo tri dana, a 100 satni od tjedan dana, 1000 satni od mjesec dana ako je sve idealno. Još jedno važno pitanje gdje „osmica“ briljira traži odgovor – je li nam potreban helikopter u koji se može potrpati 34 vojnika ili ugurati UAZ kroz rampu? Ako gledamo uporabu helikoptera zadnjih 15 godina kod nas, odgovor je definitivno ne, nije isplativo držati helikopter koji je skuplji za eksploataciju samo da jednom u 15 godina iskoristite njegov puni kapacitet, jedino gdje se koristi puni kapacitet helikoptera je KFOR, a složit ćete se da prvo trebamo gledati naše potrebe. Argument da ga znamo u dušu je prilično sumnjiv ako vam je helikopter naletio samo 1000 sati u 8 godina, ne vjerujem da je kriva samo logistika. Kad smo kod logistike, s obzirom da smo sa helikopterima u misiji KFOR, u Američkoj bazi „Bondsteel“ gdje se nalaze i UH-60 i kapaciteti za održavanje istih, ne mislite da bi bilo jeftinije i jednostavnije održavati UH-60 na misiji, mislim s obzirom da smo članica NATO-a, a i ostale članice polako prelaze na zapadne tipove helikoptera te je za očekivati da ćemo i u budućnosti biti dio takvih misija. Važnost naprednih sustava poput mogućnosti automatskog zalebdenja, fly by wire, FADEC, digitaliziranog kokpita ne treba ni trošiti riječi.
ZaključakOvo je samo vrh sante leda koja se treba sagledati prilikom odabira novog višenamjenskog helikoptera. Moje mišljenje je da slijedeći helikopter zaista mora biti „zapadnog“ porijekla, ne ulazeći u politiku, mislim da smo se ulaskom u NATO svrstali na jednu stranu. Svi se možemo složiti da je jednostavnije održavati i koristiti tehniku koji posjeduju saveznici, nego, uvjetno rečeno „protivnički tabor“. Ovom prilikom ne bih ulazio u špekulacije oko nabavke helikoptera Black Hawk uz kompenzaciju sa „osmicama“ jer to je još jedno kompleksno pitanje. Činjenica da nam saveznici poklanjaju OH-58 govori u prilog da bi i tu moglo biti nešto, ali onda opet treba sagledati cijeli paket, vjerujem da bi se kroz suradnju sa NG Minnesote moglo dosta toga iskompezirati, a ako možemo izvući dobru ponudu za „osmicu“ sad je trenutak, tko zna hoćemo li imati takvu priliku. Mislim da si u trenutnoj situaciji Hrvatska ne može priuštiti helikopter od 45 mil dolara. Sada kada smo prošli hardware, koji se vrlo brzo može nabaviti možemo popričati o tehničarima i pilotima koji su odavno postali deficitarni. Stalnim preustrojem i smanjenjem broja ljudi, najsofisticiranija grana vojske je smanjena na mizernih 1500 ljudi, najiskusniji tehničari su „potjerani“ u mirovinu, naravno ti isti ljudi sa takvim iskustvom su tražena „roba“ na tržištu i ti ljudi nastavljaju dalje raditi u struci, ali ne nažalost u MORH-u, ista situacija se događa sa pilotima, najeksponiranija je bila priča sa pilotima „Krila Oluje“ no mi smo izgubili cijelu prvu generaciju pilota školovanih na MiG-ovima u RH (izuzev puk. Ninića), naznake su da će se taj odljev nastaviti, a priljev mladih pilota i tehničara se na godišnjoj razini može nabrojati na prste jedne ruke. Dakle možemo mi na kraju i dobiti na poklon helikoptere i avione, samo tko će ih održavati i tko će na njima letjeti?
Autor: Karlo Franić,
