BOKA - zanimljiva pomorska povijest
marinero:
Brodarski me je zamolio da predstavim neke zanimljive i znacajne bokeljske pomorske kapetane, sto sam sa zadovoljstvom prihvatio, ali temu namjeravam prosiriti i sa nekim manje poznatim, a po meni interesantnim detaljima novije bokeljske pomorske i vojno-pomorske povijesti.
Za pocetak, evo jednog mog teksta objavljenog u CG novinama o jednom interesantnom i znamenitom Bokelju, kapetanu Milosu Vukasovicu.
ČOVJEK KOJI JE ZADUŽIO ARGENTINU
Velika povorka od nekoliko hiljada ljudi predvodjena tadašnjim ministrom trgovine Argentine tog je 14.septembra 1908 godine na posljednji počinak na Sjevernom groblju argentinskog glavnog grada Buenos Airesa ispraćala jednog velikana novije pomorske istorije te velike južnoameričke države. Dan ranije iznenada je od srčanog udara u 66-toj godini života, preminuo jedan od utemeljivača moderne argentinske trgovačke mornarice i jedan od najznačajnijih tamošnjih konstruktora brodova na prelazu 19. u 20. vijek – kapetan duge plovidbe Miloš I. Vukasović.
Govoreći nad odrom ovog nesvakidašnjeg Bokelja, ministar je kapetana Vukasovića opisao je kao „jedinog Evropljanina koji je u ovom vremenu silno zadužio Republiku Argentinu“. Tragovi 40-to godišnjeg neumornog djelovanja ovog nesvakidašnje nadarenog čovjeka u dalekoj južnoameričkoj državi bili su toliko duboki da je Miguel I. Vuccassovich, kako su ga Argentinci zvali, danas nezaobilazan u svim istorijskim hronikama razvoja argentinskog pomorstva.
Miloš Ivov Vukasović rodio se 1842 godine u Dražin vrtu, zaseoku malog bokeljskog mjesta Orahovca, u porodici sa bogatom pomorskom tradicijom. Bratstvo Vukasovića inače, dalo je četrdesetak kapetana i patruna od kojih su se mnogi svojim junaštvom i znanjem istakli, poput kapetana Bogdana Vukasovića (1792-1858) koga je autro-ugarski car Franjo Josip 1827 odlikovao velikom zlatnom medaljom za hrabrost i dodijelio mu zvanje viteza zbog njegove velike pobjede godinu dana ranije, protiv grčkih pirata.
Miloš Vukasović osnovnu je školu završio u svom rodnom mjestu, a pomorske škole u Prčanju i Trstu. Više trgovačke nauke završio je u Padovi gdje se upoznao i sa modernim slikarstvom za koje je imao dosta talenta, kao i sa tehničkim crtanjem što je bio osnov za njegovu kasniju plodnu karijeru konstruktora brodova i pomorskog arhitekte. Poput svojih predaka i Miloš Vukasović počinje karijeru pomorca na bokeljskim jedrenjacima gdje vrlo rano, čak prije nego što je napunio 20 godina, postaje kapetan. Navigavajući po svijetu, Vukasović stiže i do obala Argentine u kojoj se naseljava oko 1865 godine pokušavajući da svoj smisao za pomorski biznis pretvori u stvarnost u zemlji koja je pružala ogromne šanse, jer je Argentina tih godina bila u prvim desetljećima intenzivnog razvoja svoje trgovačke i ratne mornarice. Država čija se ekonomija rapidno razvijala imala je i ogromne potrebe za kadrom, pogotovo edukovanim i iskusnim strancima – emigrantima iz Evrope.
Istoričar dr Luis Ario Ruso u svojoj knjizi „Marina Mercante Argentina“ navodi da je na konkursu argentinske Vlade za dodjelu subvencija za razvoj pomorstva 1865 stigla i ponuda Miguela I. Vuccassovich-a i izvjesnog Roberta Petersan-Houston-a.
„Don Miguel Vuccassovich u jednoj predstavci, vrlo detaljno izradjenoj, predlaže da uspostavi jedno parabrodarsko društvo koje bi se zvalo „La Nacional Argentina“, a koje bi imalo direktnu liniju za Mediteran i Jadransko more, obavezujući se da će dovesti u zemlju 6 hiljada emigranata na godinu. Mišljenja je da bi za taj poduhvat bila potrebna suma od 6.600.000 pesosa u zlatu. Traži od države garanciju od pet procenata u vremenu od 15 godina. Ukoliko bi ovo društvo bilo rentabilno i njegova zarada bila viša od deset procenata, višak prihoda će se dijeliti izmedju države i preduzeća.“- navodi se u knjizi uz napomenu da je Vukasović išao i u tolike detalje da je razmišljao i o obuci domicilnog kadra, predlažući da svaki parobrod novog društva „ima 2 oficira i 8 kadeta Argentinaca, takodje i liječnika, a ako je moguće, četvrti dio posade trebao bi biti argentinske narodnosti“.
„Njegova ponuda o osnivanju kompanije „La Nacional Argentina“ dvije godine kasnije dobila je snagu zakona, ali izvršna vlast države, usprkos autorizacije, nije zaključila ugovor sa ponudjačem.“- navodi dr Luis Ario Ruso.
Pažnja agilnog Bokelja potom se okreće drugom velikom resursu – razvoju trgovačke plovidbe po velikim južnoameričkim rijekama, pa kapetan Vukasović 1870 godine u Buenos Airesu osniva parobrodarsko društvo „La Platense“. On postaje prvi predsjednik nove kompanije koja se ubrzano razvija do statusa najjačeg parobrodarskog društva unutrašnje plovidbe u Južnoj Americi sa kapitalom od 1,25 miliona lira sterlinga. Već tada kapetan Vukasović počinje i sa konstruktorskim radom izradjujući nacrte novih parobroda za svoju kompaniju „La Platense“.
Većinu tih plovila gradi renomirano britansko brodogradilište „Peter Deny and Sons“ u škotskom gradu Danbartonu. Nekoliko godina poslije, Piter Deni koji je već u jugoistočnoj Aziji imao sličan biznis u riječnoj flotili kroz kompaniju „Irrawadi Flottila“, svojim kapitalom ulazi i u vlasničku strukturu društva „La Platense“, a priključuju se i francuski investitori. „La Platense“ stabilno raste, nudeći putnicima najluksuznije i najmodernije parobrode tog vremena na južnoameričkim rijekama. Na vrhuncu moći, kompanija raspolaže sa ukupno 118 brodova od čega 37 parobroda sa pogonom na točkove, 22 parobroda sa pogonom na propeler, 16 barkasa, 3 pontona i šezdesetak manjih i većih brodova sa pogonom na jedra.
Medju brodovima koje je konstruisao kapetan Vukasović, ističu se putnički parobrodi, blizanci „Apolo“ i „Minerva“ iz 1883 od 1.225 tona dužine 77 metara, putničko-teretni motorni brod „Olympo“ dug 90 metara od 1.720 tona iz 1884 godine, te luksuzni putnički parobrodi – blizanci „Eolo“ i „Venus“ iz 1886, namjenski gradjeni za medjunarodnu liniju od Buenos Airesa do Montevidea u Urugvaju.
Vodeći „La Platense“, kapetan Vukasović, uzima u službu veliki broj naših ljudi – emigranata iz Boke, Crne Gore, Dalmacije i Hercegovine koji su u drugoj polovini 19.stoljeća masovno hrlili u Južnu Ameriku. Dugogodišnji glavni komesar društva tako je bio kapetan Djuro Djučić iz Kamenara, a poslije njega tu je dužnost obavljao kapetan Aleksandar Rusović iz Herceg Novog. Za svoj doprinos razvoju kompanije, kapetan Vuksović od uprave „La Platense“ dobija spomen-ploču na kojoj je urezano:
„Senor Miguel I. Vuccassovich, fundador de „La Platense“. Homenaje a la honrades e inteligencia, Buenos Aires, Agosto De 1889“ (Gospodin Miloš I. Vukasović, osnivač društva „La Platense“. Poštovanje čestitosti i inteligenciji. Buenos Aires, avgusta 1889). Fotografija ove spomen-plakete koja je bila svojina Vukasovićeve majke Kate, sa sinovljevom posvetom „Mojoj miloj materi“, čuva se danas u Pomorskom muzeju u Kotoru.
Ekonomske prilike u Argentini su se medjutim brzo promijenile, pa je društvo „La Platense“ pritisnuto žestokom konkurencijom, prvenstveno parobrodarske firme „Compania de Navigacion Argentina a vapor Nicholas Mihanovich“, koje je osnovao još jedan čovjek sa ovih prostora – Nikola Mihanović iz Dola kod Stona, zapalo u krizu.
O tim vremenima u kojima su se za putnike i teret pored ova dva borila i parobrodarska društva „Las mensajerijas fluviales del Plata“ i „Gugliani e Balparda“, dr Luis Ario Ruso u svojoj knjizi piše:
„Kao na rijekama Hadson i Misisipi u Sjvernoj Americi, počela je i kod nas bučna konkurencija. Za samo jedan do dva pesosa moglo se putovati iz Buenos Airesa za Montevideo, sa vrlo luksuznim brodovima gdje ste bili besplatno posluženi likerima, dobrim desertnim vinima, gdje ste prisustvovali svečanim banketima. U ovakvoj konkurenciji podleglo je 1894 parabrodarsko društvo „La Platense“ čiji je kapital iznosio 1,25 miliona lira sterlinga. Brodovlasnik Nikola Mihanović je na dražbi kupio gotovo čitavu flotu ove kompanije za 95 hiljada lira sterlinga.“
Nakon propasti kompanije koju je osnovao, kapetan Vukasović potpuno se okreće naučnom radu i od tada pa do smrti biva gotovo u potpunosti zaokupljen konstruisanjem novih teretnih i putničkih parobroda za argentinsku trgovačku mornaricu, ali i nekih ratnih brodova. U tom periodu gotovo svi najbolji argentinski trgovački, pa i neki ratni brodovi, gradjeni su po nacrtima i uputama bokeljskog stručnjaka. Njegove konstrukcije i nacrti brodova uvrštavaju ga u red najcjenjenijih i naboljih pomorskih arhitekata tog vremena, a Vukasović pokazuje i veliko zanimanje i za sve tada nove izume iz pomorstva i pomorske tehnike. Pored konstruktorskog rada, Vukasović svoj talenat iskazuje i baveći se slikarstvom, a tema njegovih umjetničkih radova opet su brodovi. Nekoliko njegovih marinističkih slika čuva se u argentinskim muzejima i privatnim zbirkama, jedna njegova slika jedrenjaka u oluji iz 1893 godine je u zbirci kotorskog Pomorskog muzeja, a jedan Vukasovićev autoportret nalazi se u Pomorskom muzeju u Splitu.
Miloš Vukasović zapamćen je i kao veliki dobrotvor i zaštitnik naših pomoraca kao i svih ljudi koji su tada dolazili u Argentinu sa prostora na kojima žive južni Sloveni. Zbog takvog njegovog požrtvovanog društvenog angažmana, Vlade Rusije, odnosno Crne Gore imenovale su ga počasnim konzulom tih država u Argentini 1906 i 1907 godine. Govorilo se i da mu je kralj Nikola prilikom Vukasovićevog dolaska 1906 na Cetinje i prijema na dvoru, ponudio funkciju ministra inostranih poslova Crne Gore. Vukasović je to medjutim odbio, obrazlažući takvu svoju odluku činjenicom da su mu porodica, započeti poslovi i razni poslovi u Argentini i da mu je nemoguće da sve to ostavi. Njegovom inicijativom u Buenos Airesu je 1878 godine osnovano prvo naše iseljeničko-potporno društvo, kasnije nazvano „Društvo uzajamne slovenske pomoći“.
Vukasović je kao diplomatski predstavnik Rusije intenzivno radio i na povećanju trgovinske razmjene Argentine i Rusije, pa je tadašnja ruska štampa konstatovala da je „njegovom zaslugom otpočela nova era u trgovačkim vezama dviju zemalja“. Zbog ovih zasluga ruski car Vukasovića je odlikovao ordenom Sv. Stanislava, visokim priznanjem koje je bokeljskom kapetanu donijelo i titulu „kavalijera“.
U naponu stvaralačke snage Miloš Vukasović je iznenada umro 13.septembra 1908 od srčanog udara, a tu vijest uz tekstove o njegovom radu i postignućima uz argentinsku i našu, obajvila je i štampa u Austriji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Španiji i Rusiji. Vodeći argentinski list „La Nacion“ donio je opširan nekrolog posvećen Vukasoviću u kojem pored ostaloga, o njegovoj iznenadnoj smrti piše da je „nekoliko trenutaka bilo dovoljno da zbriše život jednog korisnog i plodnog čovjeka, punog inicijative i volje za rad i napredak“.
„Ne zaboravljajući svoju daleku otadžbinu, ovdje se osjećao kao u svojoj rodjenoj zemlji, pokazujući na svakom koraku svoju odanost, privrženost i brigu za njenu veličinu i napredak, kao njen pravi i uzorni gradjanin.“- oprostio se prije tačno jednog stoljeća „La Nacion“ od velikog Bokelja Miloša Vukasovića, koga je urednik tog lista nazvao „preporoditeljem trgovine u Argentini“.
S.L.
marinero:
Evo i fotografije kapetana Vukasovica i nekih od brodova koje je konstruisao, te putnicke karte za parobrod "Apolo".
brodarski:
Bravo Marinero,
odlično napisan i bogato ilustriran članak, pisan dopadljivim stilom. Drago mi je da sam ga pročitao i nešto lijepog doznao. Vjerujem da će se većini palubaraca dopasti. Što drugo reći? Nestrpljivo očekujem daljnje nastavke.
marinero:
Evo druze odmah nesto drugo, da te ne bih dugo drzao u nestrpljenju....
PETAR ZAMBELIĆ- GOSPODAR MAGELANOVOG PROLAZA
Izmučen cjelodnevnom borbom sa teškim morem i vjetrovima koji su prijetili da o oštro stijenje Kokburn tjesnaca, razbiju njegov mali brod, Amerikanac Džošua Slokam, u suton 8.marta 1896 godine usidrio se u maloj zaklonjenoj uvali neobičnog imena – Zaliv lopova. Umorni moreplovac otišao je na počinak u potpalublje svoje 11-metarske jedrilice „Spray“. Sam na brodu, Slokam nije mogao neprekidno držati stražu za kormilom svog jedrenjaka, pa se u osiguranju „Spraya“ i svog života od potencijalno vrlo opasnog noćnog upada na brod domorodaca iz Ognjene zemlje, poslužio lukavstvom. Vidjevši da su ga pred kraj dana pratila dva kanua sa urodjenicima, Slokam se za noć na sidrištu Zaliva lopova obezbijedio iskoristivši poklon koji je nedugo prije od jednog nesvakidašnje prijateljski raspoloženog mjesnog moreplovca, dobio u Punta Arsenasu, glavnom gradu regiona Magelanes na samom jugu Čilea. Paluba „Spraya“ gusto je posuta pribadačama – malim čavlima sa oštrim krajem uperenim uvis...
Nedugo nakon ponoći, usnulog Slokama probudili su urlici i kako je rekao, „zavijanje poput čopora divljih pasa“ sa palube jer su domoroci, koji su već smatrali da će lako savladati usamljenog pomorca i opljačkati njegov brod, popevši se na „Spray“, naletjeli direktno na njegove čuvare – eksere koji su im se pozabijali u noge.
„Divljaci su mahnito skakali sa broda, neki u kanue, a neki i u more, pretpostavljam, u pokušaju da se „ohlade“. Nekoliko hitaca iz puške koje sam za njima ispalio u vazduh, bili su dovoljni da ih rastjeraju i osiguraju mi mir tokom ostatka noći.“- zapisao je kasnije Slokam u svojoj knjizi „Jedreći sam oko svijeta“ („Sailing Alone Around the World“), objavljenoj 1900 u Nju Jorku. Amerikanac koji je u istoriju svjetskog pomorstva ušao kao prvi čovjek koji je potpuno sam, bez drugih članova posade, oplovio planetu (1895-98), po svoj prilici ne bi ostvario taj poduhvat zbog napada domorodaca u Ognjenoj zemlji, da nije bilo jednog našeg čovjeka – kapetana Petra Zambelića iz Boke Kotorske.
„Dobri kapetan Zambelić poklonio mi je vreću eksera uz poruku da je ona vrijednija od svih za borbu ornih muškaraca i pasa u Ognjenoj zemlji i savjet da ne stanem na njih.“- piše Slokam sa zahvalnošću pominjući našeg pomorca kojeg je upoznao petnaestak dana prije dogadjaja u Zalivu lopova. Lučki kapetan u čileanskom gradu Punta Arsenas prethodno je savjetovao Slokama da se ne upušta sam u plovidnu Magelanovim tjesnacem, već da na „Spray“ ukrca nekoliko boraca koji bi ga branili od napada urodjenika, te da pričeka nailazak nekog čileanskog ratnog broda u čijoj bi pratnji bezbjednije prošao opasnim vodama u kojima su tadašnji domoroci često napadali i pljačkali brodove i ubijali njihovu posadu. Amerikančev plan da bude prvi čovjek koji će sam oploviti svijet, tako je na samom rubu južnoameričkog kontinenta gotovo propao, ali je onda uslijedio sudbonosni susret sa vještim bokeljskim pomorcem.
Uz pregršt vrlo korisnih savjeta, džak eksera i ažurne pomorske karte ovog, za navigaciju najtežeg područja na svijetu, Zambelić je Slokama nesebično darovao i mnogim drugim korisnim stvarima.
„Uvjeravao me da moj obični beškot (prepečeni hljeb), koji je lako lomljiv, nije tako hranjiv kao njegov koji sam jedva mogao slomiti jakim udarcima. Osim toga i odredjene količine sušenog mesa, sa svoga vlastitog broda dao mi je busolu, moram priznati - bolju od moje, a uz to mi je ponudio i jedro. Napokon, ta darežljiva ljudina donijela mi je i staklenku fueganskog zlatnog praha iz nekog nalazišta za koje je samo on znao, nutkajući me da uzmem koliko god mi treba."- sa neizmjernim divljenjem piše Slokam o Petru Zambeliću, tada već čuvenom čileanskom pomorskom istraživaču i stručnjaku, najvećm autoritetu za izuzetno opasne morske vode u Magelanovom tjesnaci i oko Ognjene zemlje. Poznanstvo sa bokeljskim kapetanom i njegovi savjeti Amerikancu su nedugo nakon dogadjaja u Zalivu lopova, ponovno spasili život kada ga je na prevaru pokušao napasti jedan ozloglašeni domorodac-pirat zvani Crni Pedro, na kojeg ga je Zambelić posebno upozorio. Slokam to i priznaje, više puta sa zahvalnošću pominjući Zambelića u svojoj knjizi.
Petar Zambelić ili kako su ga kasnije u Čileu zvali Pedro Samblich rodjen je 1849 godine u selu Zambelići na poluostrvu Luštica u Boki. Nošen dugotrajnom porodičnom tradicijom i on se, završivši 4 razreda osnovne škole, odlučio za zvanje pomorca, tako da se već u nepunoj 12-godini života otisnuo na more, ukrcavši se kao mali od palube na jedan od lošinjskih jedrenjaka. Mladi Petar odmah pokazuje izvanredan intelekt i talenat za nauku, što odmah zapaža kapetan jedrenjaka koji dječaku iz Boke omogućava pristup komandnom mostu i obuci iz pomorstva i navigacije. Fasciniran umijećem starog kapetana da brod sigurno vodi kroz noć i maglu kroz navigacijski opasna područja u jadranskim i grčkim arhipelazima, mladi Zambelić prosto guta sva znanja iz astronomije, navigacije, metereologije, kartografije i zemljopisa. Uz sve to mladi bokeški pomorac dao se na učenje pomorskog prava i stranih jezika, pa je sa vremenom samouki Zambelić, naučio čak 8 stranih jezika (engleski, španski, holandski, italijanski, grčki, turski, arapski i njemački), a služio se i ruskim i francuskim.
Ne napunivši ni 22 godine života, krenuo je u statusu kapetana duge plovdibe, u Južnu Ameriku. Pristao je u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu ploveći na jednom grčkom jedrenjaku i tamo se iskrcao. Iako je Argentina koja je tada intenzivno razvijala svoje pomorstvo i ekonomiju, tada nudila brojne mogućnosti imigrantima, nemirni duh Zambelića je odveo u susjedni Čile, u tada potpuno neistraženu Ognjenu zemlju.
Svoje ogromno pomorsko znanje Zambelić je upotrebio ploveći izuzetno komplikovanim i za navigaciju teškim akvatorijem Magelanovog prolaza gdje narednih godina obavlja brojna naučna istraživanja i kartografiše gotovo svaki kutak tjesnaca. Smjelo ulazeći u potpuno neistražena područja, zalive, prolaze i tjesnace medju brojnim ostrvima u negostoljubivoj klimi Magelanovog tjesnaca, mladi bokeljski pomorac kartira mnoge nove plovne puteve i stiče ugled jednog od najboljih poznavalaca ovog zabačenog, ali ekonomski vrlo značajnog područja. Plovio je kroz Magellanov prolaz u kojem su mnogi pomorci ostavili svoje živote, lovio je tuljane i trgovao je s domorodačkim stanovištvom, a stvaranje prijateljskih veza s poludivljim domorocima bilo je tada prilično opasan poduhvat. Korak po korak, Zambelić je izgradio čvrsto prijateljstvo sa neprovjerljivim urodjenicima koji su mu potom, pomagali u istraživanjima. Zahvaljujući domorocima, otkrio je nalazišta zlatnog praha koja će nešto kasnije postatiglavni razlog naseljavanja tih krajeva bijelim doseljenicima.
Zahvaljujući svom dobrom poznavanju ovog akvatorijuma Zambelić postaje pilot – vodič mnogih brodova kroz opasne vode Magelanovog tjesnaca, a 1875 bokeljski pomorac ženi se Marijom Virginijom Klerk, kćerkom francuskog dosljenika, uglednog trgovca i svog poslovnog partnera.
Capitanazo Pedro, odnosno kapetan Pedro kako su ga popularno zvali u Južnoj Americi nastavlja sa neumornim istraživanjima, a 1880 kupuje sopstveni brod kome daje ime “Royo” (Grom). Za razliku od tudjih brodova koje uvijek vodi ispitanim putevima, Zambelić sa svojim brodom u pravilu plovi neispitanim kanalima. Čak i kada bi se našao u slijepim rukavcima ili u vodama neprohodnim za brodove, radovao se jer je u pomorske karte mogao upisati tačne podatke o područjima u koja ne treba uplovljavati. Uz plovne puteve tražio je i nova lovišta tuljana. Najznačajnije otkriće bokeljkog kapetana je potpuno nov plovni put, od ulaza u Magelanov prolaz i kanal Falos, u čitavoj dužini do tjesnaca Trinidad. Istraživao je i najrazvedenije kanale (Baglenero, Beagle, Cocburn, Gonsales), zalive (Almrantesgo, Otvey, Skayring), rijeku Rio Grande, ostrva Guayatecas, prolaze oko otoka (Doson, Navarion, Ostea) i još na stotine manjih kanala i rukavaca. Zambelić nije istraživao samo more, već je istovremeno na kopnu tragao za raznim vrstama rude, prvenstveno zlata, kao i lovišta krznašica- nutrija. Unatoč tome što je bio strastven lovac, svoja otkrića nije čuvao samo za sebe već je podatke do kojih bi došao stavljao na raspolaganje čileanskoj vladi.
Izvanredna sposobnost koju je pritom pokazao i impresivni rezultati njegovog istraživačkog rada, Zambelića uskoro dovode na položaj glavnog pomorskog stručnjaka čileanske mornarice i člana visoke državne komisije za organizaciju plovidbe i obilježavanje plovnih puteva kroz Magelanov tjesnac i okolne rukavce, uključujući izgradnju pristaništa, lučkih objekata, svjetionika i signalizacija u cijelom području Punta Arenasa i Ognjene zemlje.
Cijelo to vrijeme Zambelić ne prestaje raditi kao pilot, sprovodeći brojne domaće i strane brodove kroz ove opasne vode. Publicista Vasko Kostić u svojoj knjizi “Znameniti Bokelji” naglašava da su u ove krajeve, tada u istraživačke misije svoje ratne brodove, osim čileanske, upućivale brojne druge mornarice svijeta.
“Tako je u dnevniku italijanskog krstaša "Caracciollo" zapisano da je ovaj brod prošao kroz, zvanično još neistražena područja Južne Amerike, zahvaljujući uspješnom vodjenju kapetana Pedra Samblicha. U dnevnicima engleskih krstarica "Nassau", a zatim "Sylvia", stoji da su, kao eksperta u istraživačkim misijama, angažovali kapetana Pedra. Obje misije su bile na jugu Južne Amerike, oko rta Horn i Patagonije sa zadatkom ispravljanja engleskih pomorsko - geografskih karata iz 1828 godine, uglavnom sa onim što je otkrio kapetan Pedro. Osim dobre novčane nagrade, tom prilikom je i odlikovan od engleskog Admiraliteta. U drugim prilikama dobio je visoka priznanja još i od francuskog i italijanskog Admiraliteta.”- navodi Kostić.
Čleanska Vlada 1890 godine kapetanu Zambeliću na raspolaganje stavlja izvidjački broid “Condor” svoje Ratne mornarice sa zadatkom da detaljno ispita sve zalive, tjesnace i prolaze koje je prethodno otkrio bokeljski pomorac. O misiji broda “Condor”, Glavni pomorski odjel čileanske Ratne mornarice u Valparaisu i izdao je 31.maja 1890. godine službeni dekret u kojem su odredjeni zadaci i data široka ovlašćenja Zambeliću kao službenom vodiču ekspedicije.
“Opunomoćuje se guverner provincije Magalanes da ugovori službu g. Pedra Samblicha, da kao službeni vodič i ekspert za kanale Patagonije i Ognjene zemlje sprovodi nacionalnu izvidnicu “Condor” u ekspedicijama otkrivanja nepoznatih krajeva, kanala, baza i ribarskih postaja za lov tuljana. Glavna baza u Punta Arenasu isplatit će g. Samblichu za njegov rad mjesečnu plaću od 200 čileanskih zlatnih pesosa, počevši od 1. kolovoza do opoziva.”- piše pored ostaloga u tom dokumentu.
Nesvakidašnji morski pustolov iz Boke na tom i kasnijim zadacima pokazao se kao jedan od najvećih istraživača Južne Amerike zbog čega je postao nezaobilazan u svim hronikama tog vremena. Profesor Aguire Humeres u knjizi “Osvrt na povijest Magelanskog teritorija” Zambeliću je dao značajno mjesto, a isto takav tretman bokeljski kapetan zauzima i u knjizi “Kolonija Magellan” čileanskog povjesničara Robustona.
Poput svog prijatelja Džošue Slokama koji je 1909 isplovio na jedno putovanje do Južne Amerike sa kojeg se, medjutim nikada nije vratio, i kapetan Zambelić stradao je na moru kojeg je toliko volio.
Strastveni lovac, Zambelić se u novembru 1903 u svojstvu pilota ukrcao na jahtu “Kettie L. M” da bi sa lovcem i trgovcem, izvjesnim Bertrandom, otplovio do mjesta Ushuay na jugu Ognjene zemlje u lov na tuljane. Tu su se Bertrand i Zambelić ukrcali na jednu manju jedrilicu i krenuli dalje ka jugu do lovišta. Iznenadni jaki udarac vjetra medjutim, ubrzo je prevrnuo jedrilicu, a Petar Zambelić je pritom pao u more i utopio se. Uspomenu na ovog izuzetno nadarenog i hrabrog čovjeka koji je mnogo učinio za pomorstvo Čilea, danas njeguju svi tamošnji pomorski muzeji i institucije, a ime Petra Zambelića nosi i jedna od glavnih ulica u glavnom gradu čileanske pokrajine Magelanes – Punta Arenasu. Pored onoga što se o njemu čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru, na Zambelića u njegovom zavičaju – Boki, danas podsjeća samo skromna spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući u luštičkom selu Zambelići.
S.L.
marinero:
Evo i ilustracija...
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page