BOKA - zanimljiva pomorska povijest
jadran2:
Vrlo zanimljivo.
marinero:
Na topicu o "Durmitoru" i "Atlantisu" neko je spominjao i ovaj brod i njegovu zaista cudesdnu sudbinu - "Velebit".
naravno, morao je tu biti i jedan Bokelj!
SPAŠAVANJE BOKELJSKOG ROBINZONA
Sparna tropska noć skrivala je siluetu starog teretnjaka koji je prazan poskakivao na valovima Indijskog okeana. Nešto iza ponoći 26.juna 1941 dok je većina umornih članova posade spavala u malim i zagušljivim kabinama, na komandnom mostu jugoslovenskog parobroda „Velebit“ u gvardiji su bili drugi oficir Izidor Mifka i kormilar Joso Vidučić. Brod koji je pripadao državi koja je samo par mjeseci ranije kapitulirala, plovio je Bengalskim zalivom od Cejlona ka Burmi – „Velebit“ je i dalje „ratovao“ ploveći u najmu za britansko Ministarstvo ratnog transporta. U burmanskoj luci Mulmejn čekao ga je tovar ratnog materijala za britanske trupe.
Teretnjak nosivosti oko 4.200 tona star tridesetak godina njegov vlasnik – kompanija „Jugoslavenska oceanska plovidba“ sa Sušaka iznajmila je Britancima, pa je „Velebit“ stoga bio legitimni ratni cilj za protivničku stranu – ratne brodove i podmornice sila Osovine. Italijani, Njemci i Japanci su do tada na svjetskim morima i okeanima već uništili nekoliko jugoslovenskih trgovačkih parobroda, pa je i posada „Velebita“ strijepila da se svaki čas u bok njihovog broda ne zabije kakav torpedo japanskih podmornica koje su tada harale Indijskim okeanom. Amosfera na jugoslovenskom parobrodu, hiljadama milja udaljenom od porobljene domovine, bila je teška – pomorci već mjesecima nisu dobili nikave vijesti od svojih porodica, svakodnevno su nosili „glavu u torbi“ za male i neredovne plate, a hrana na brodu bila je sve lošija. Stoga je „Velebit“ nedugo prije njegovog posljednjeg putovanja u indijskoj luci Bombaj napustilo nekoliko nezadovoljnih mornara i oficira, a na njihovo mjesto primljeno je 11 momaka iz Indije, sa Cejlona i iz nekih afričkih krajeva.
Držeći gvardiju – redovnu navigacijsku stražu u plovidbi – drugi oficir Mifka i kormilar Vidučić u odbljesku mjesečeve svjetlosti na površini mora primijetili su konture nekog nepoznatog i zamračenog broda. U tome medjutim, nije bilo ništa čudnog jer su brodovi u uslovima rata uobičajeno plovili bez upaljenih svjetala. Ubrzo je nepoznati veliki brod, ploveći u susret „Velebitu“, jugoslovenskom teretnjaku uputio neke, za Mifku i Vidučiča, nerazumljive svjetlosne signale. Pretpostavljajući da se radi o savezničkom plovilu, Mifka je otišao do zapovjednika „Velebita“, kapetana Iva Štuka, a ubrzo se u pidžami na mostu pojavio i prvi oficir Vaso Sladović. Dok su sa zanimanjem dvogledima pratili nepoznati brod, tišinu tropske noći prekinuo je fijuk topovskih granata kojima je misteriozni brod odjednom zasuo „Velebit“.
Projektili su nemilice pogadjali stari teretnjak – prvo je raznijeta radio-kabina, a onda je nepoznati neprijatelj sistematično gadjao trup broda, pogotovo mašinski prostor u kome u opštem metežu, nisu čuli naredbu kapetana Štuka da zaustave strojeve kako bi posada mogla napustiti već gotovo potpuno uništeni brod. Tako je „Velebit“ nastavio plovidbu što su napadači protumačili kao izazov, pa su nemilice nastavili da nenaoružani trgovački brod zasipaju granatama koje su ubijale „Velebitovu“ posadu. Izbio je i požar koji se brzo širio, a nemilosrdni napadači čak su iz blizine od samo par stotina metara topovskim granatama raznijeli i jedan od čamaca za spasavanje pun pomoraca koji su pokušali pobjeći sa zapaljenog „Velebita“.
Kapetan Štuk i prvi oficir Sladović bili su teško ranjeni, a zapovjednik je izgubio svijest i pavši u more, našao je smrt u dubinama Indisjkog okeana. Jedan dio posade uspio je u more spustiti drugi čamac za spašavanje, nekolicinja je bježeći pred vatrom, skočila u talase i postala plijen morskih pasa. Vidjevši da se „Velebit“ nakon 29 direktnih pogodaka granata kalibra 150 milimetara pretvorio u plutajuću buktinju i smatrajući da će neminovno uskoro potonuti, napadač – njemačka pomoćna krstarica „Kormoran“, udaljila se sa poprišta. Nekolicinja preživjelih medju kojima i teško ranjeni prvi oficir Sladović kome je pomogao „mali od kužine“ Vinko Švorinić, spas od vatre našli su povukavši se na samu krmu „Velebita“. Uprkos strašnim bolovima od rana i opekotina koje je pretrpio, Vaso Sladović pokušao je da trezveno razmišlja o teškom položaju u kojem se našao zajedno sa još trojicom preživjelih članova posade – izrešetani „Velebit“ pretvoren u plamteću buktinju, škripio je i uvijao se u vatri koja je gutala brod, njime više nije bilo moguće upravljati, a najbliže kopno bilo je udaljeno preko 500 milja.
„Možda je ipak bolje što nismo skočili u more. Moramo nešto učiniti da se spasimo od vatre.“- procijedio je sa mukom kroz zube Sladović koji je nakon smrti kapetana Štuka bio najstariji oficir na brodu i kao takav odgovoran za živote preostalih članova posade.
Rodjen 1912 godine u porodici trgovca Krsta Sladovića u Baošiću kod Herceg Novog, Vaso je rano, već kao trogodišnjak ostao bez oca. Majka Ljubica željela je da sin završi učiteljsku šolu i ostane kod kuće uz majku i sestru, ali je mali Vaso iznad svega volio more koje ga je prosto opčinilo. Na kraju je majka morala popustiti pred upornošću dječaka koji je počeo školovanje u čuvenoj Nautičkoj školi u Kotoru. Svakodnevno je mali Vaso sa knjigama u torbi pješačio od Baošića do Bijele gdje bi se ukrcavao na brod za Kotor, a majka Ljubica prodala je i zadnji porodični nakit da iškoluje sina koji se pokazao kao jedan od najboljih i najtalentovanijih djaka kotorske Nautike. Karijeru pomorskog oficira Vaso je započeo 1931, nakon čega je dodatno pomoračko, ali i vojno obrazovanje dobio u Školi rezervnih oficira Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, a 1938 položio je stručni ispit za kapetana duge plovidbe. Iste godine ukrcao se na „Velebit“ sa kojim je do tragičnog dogadjaja u Indijskom okenau, tri godine neprekidno „tukao“ svjetska mora. Pri tome se mladi bokeljski pomorac odlično pokazao, posada ga je voljela i poštovala, a posebno cijenjen Vaso Sladović je bio kao izuzetno vješt navigator.
Pod njegovim rukovodstvom, sada su preživjeli mornari sa „Velebita“ boreći se da se zaštite od požara, odvaljivali drvena vrata, pregrade, poklopce skladišta i sav ostali zapaljivi materijal bacali u more. Nedugo potom na krmi Vasu i njegovim drugovima pridružila su se još tri preživjela člana posade koji su se od vatre sklonili u drugim djelovima broda, a kasnije još jedan koji je od požara pobjegao vezavši i prebacivši preko boka broda jedan drveni sto na kome je, tik iznad mora, proveo nekoliko dana. Moral preživjelih naglo je narastao nakon što su u jednom od krmenih tankova našli nešto pitke vode, a u jednom manjem skladištu otkrili su par kanti maslinovog ulja kojim su povrijedjenima mazali rane, te nešto hrane – brašna, graška u konzervama, pola vreće krompira i luka. Mali od kužine Vinko Švorinić svojim je drugovima potom spremio prvi obrok, čak je i na jednom od usijanih brodskih limova ispekao i primitivni hljeb kojeg je tada prvi put u životu zamijesio.
Tek nakon četiri dana plutanja po okeanu, preživjeli su uspjeli pretražiti ostatak broda na kojem su još tinjali požari i naći posmrtne ostake još šest svojih poginulih drugova. Po Sladovićevoj naredbi donijeli su ih na krmu i odavši im poštu po pravilima pomorskog ceremonijala, sahranili su ih u moru. Prvi oficir na komadiću papira zapisao je imena poginulih drugova i to da je pogreb obavljen 29.juna 1941 negdje na Indisjkom okeanu.
Upravo je odredjivanje koliko-toliko tačne pozicije broda i putanje kojom se uništeni „Velebit“ kretao nošen vjetrom i morskim strujama, bio ključna stvar koja je mogla preživjelima dati nadu u konačni spas. Jedini navigator – Vaso Sladović upregao je sve svoje sposobnosti da, lišen bilo kakvog pomagala, karte, kompasa ili sekstanta, samo na osnovu posmatranja Sunca, Mjeseca i zvijezda i svog prethodnog znanja o ovim vodama, odredi poziciju broda. U tome se bokeljski pomorac pokazao u najboljem svjetlu predvidjevši da će se olupina „Velebita“ za nekoliko dana nasukati na nekom od otoka Andamanskog arhipelaga.
Zahvaljujući Sladovićevoj upornosti i smislu za organizaciju, preživjeli mornari organizovali su se na najbolji mogući način da iskoriste svaku mogućnost za spašavanje ako bi se u medjuvremenu ukazala. Organizovana su stalna dežurstva i osmatranje pučine oko „Velebita“ u nadi da bi se na horizontu mogao ukazati neki brod koji bi ih spasio, a sa pramca je donešeno i brodsko zvono kako bi preživjeli mogli na sebe skrenuti pažnju eventualnih spasilaca. Sladović je čak zahtijevao da se pokuša potpaliti pomoćni kotao i time pokrenuti mašina „Velebita“, ali se od toga odustalo jer je pogon broda bio potpuno uništen. Prvi oficir medjutim, odmah je naložio da se na ostake palubnih dizalica kao improvizovana jedra razapnu cerade sa pokrivača skladišta čime bi se ubrzalo kretanje broda.
Sedmog dana nakon napada, na olupinu „Velebita“ sručila se sva sila jedne od uobičajenih tropskih ciklona. Nemoćni da upravljaju brodom, preživjeli su se od pobješnjelih talasa i orkanskog vjetra, zaklon potražili u krmenom potpalublju, sa strijepnjom osluškujući stenjanje oslabljene brodske konstrukcije pod nastrajima oluje koja je neprekidno bješnjela šest sati.
Nakon smirivanja vremena, Sladović je bio još uvjereniji da će za par dana „Velebit“ struja nasukati na Andamane pa je moral svojih kolega podizao pričajući im o karakteristikama tih koralnih ostrva od kojih su većina nenastanjeni.
Bokeljski pomorac imao je pravo – 3.jula predveče na horizontu su ugledali obrise kopna i u zoru narednog dana „Velebit“ je kobilicom lagano zastrugao preko koralnog grebena u blizini jednog od ukupno 204 ostrva Andamanskog arhipelaga. Nasukavši se, brod se zaustavio na oko 2 milje udaljenosti od ostrva North Reef Island, pa su preživjeli po Sladovićevim instrukcijama od preostalih dasaka i sličnog materijala napravili improvizovani splav sa kojim su se četvorica od njih – Indusi, prebacili do ostrva. Ostalima je trebalo čak šest dana da savladaju nepovoljne struje i ugrabe priliku da im se pridruže na kopnu, napustivši olupinu broda kojeg će na koralnom grebenu potpuno uništiti već sledeća veća oluja. Prethodno su sa „Velebita“ poskidali sve što im je moglo koristiti da prežive na malom ostrvcetu na kojem osim nešto šume mangrova, par stabala banana i kokosa i malo vode u barama, nije bilo ničega što bi im pomoglo da opstanu.
U maniru pravog kapetana, Sladović je posljednji napustio „Velebit“. Stojeći na splavu, okrenuo se ka visokim i granatama izranavljenim bokovima broda i u sebi je izgovorio nekoliko riječi oproštaja sa brodom koji je po dubokom uvjerenju svakog mornara, jedina od stvari načinjenih ljudskom rukom koja ima dušu. Na ostrvu su brodolomnici podigli kolibu od granja i trske i narednih dana poput pravih Robinzona, istraživali su svoj novi dom, tražeći hranu i znake prisustva ljudi.
Uprkos njihovim nadanjima da će ih pronaći mjesni ribari ili makar domoroci – primitivni Negrito pigmeji, danima, pa potom sedmicama, odnosno mjesecima nisu vidjeli niti jedan ribarski čamac ili brod u blizini. Suočeni sa sve oskudnijim izvorima hrane, napustili su North Reef Island i splavovima se prebacili na jedno od okolnih ostrva, nastavljajući da se bave izučavanjem u praksi vještine koja se inače zove „Preživljavanje u prirodi“. Izmučeni gladju i ranama, dvojica od brodolomnika su umrli a ostali su se na sve načine trudili da se dokopaju civilizacije, prebacujući se sa ostrva na ostrvo u potrazi za ljudima i hranom. Tako su na jednom od otočića, u pijesku na žalu, naišli na napola zakopani urodjenički čamac koga su ovdje ostavili mjesni ribari.
Opravivši ga, primitivnom čamcu napravljenom od izdubljenog debla, dali su ime „Last Hope“ (Posljednja Nada) i sa njime su se Sladović i Svorinić, orijentišući se samo zvjezdama, 13.novembra 1941 otisnuli na 50-tak milja dalek i opasan put do Table Island ostrva na kojem je bio svjetionik, a time i konačan spas za brodolomnike sa „Velebita“.
Nakon tri dana napornog veslanja na jednom od usputnih ostrva Sladović i Švorinić naišli su na domoroce- ribare. Ne mogavši se sa njim sporazumjeti, odlučili su da se vrate i dovedu svoje ostavljene drugove, ali ih nakon plovidbe natrag Sladović i Švorinić na mjestu gdje su ih ostavili, nisu zatekli nikog od svojih kolega.
Razočarani, Sladović i Švorinić zaspali su u napuštenom logoru, da bi ih ujutro probudilo zvuk motora malog britanskog patrolnog čamca koji se približavao obali. Britanci su naime, prethodno već uz pomoć urodjenika, našli ostatak preživjelih sa „Velebita“ i sada su se vraćali po Švorinića i Sladovića. Izmučeni brodolomci 28.novembra 1941 iskrcali su se u Boningtonu, glavnoj luci Andamana gdje ih je dočekalo mnoštvo oduševljenih mještana koji su već bili čuli za nevjerovatnu priču o preživljavanju pomoraca predvodjenih kapetanom Vasom Sladovićem. U mjesnoj bolnici gdje su smješteni, posjetio ih je i britanski guverner Andamana. Uprkos laskavim pohvalama njihovoj upornosti i hrabrosti, britanske kolonijalne vlasti pokrenule su zvaničnu istragu pa je policija ispitala preživjele sa „Velebita“ i pregledala ostatke olupine broda kako bi se uvjerila da se sve dogodilo baš onako kako su ispričali brodolomci. Pri tome se opet izuzetno vrijednom pokazala opreznost i sistematičnost Vasa Sladovića koji je od svojih drugova, dok su još plutali okeanom na zapaljenoj olupini, zatražio da mu ispričaju i zapišu sve što su vidjeli i doživjeli u momentu napada „Kormorana“ na njihov brod.
Identitet napadača medjutim, preživjeli sa „Velebita“ saznali su tek u decembru 1941 u Kalkuti gdje su prebačeni na dalje liječenje i gdje im je saopšteno da je njihov brod uništio njemački rejder „Kormoran“ koji je nedugo potom ostvario i do tada nezabilježen uspjeh u istoriji ratovanja na moru – pregradjeni i naoružani njemački teretni brod „Kormoran“ iznenadio je i uništio mnogo veći i teže naoružan pravi ratni brod-australijsku krstaricu „Sydney“ koja je potonula bez preživjelih. Pritom je medjutim i sam „Kormoran“ bio tako teško oštećen da su ga potopili sami Njemci.
Kapetan Vaso Sladović od teških rana i opekotina liječio se u Indiji još skoro godinu dana, da bi 15.novembra 1942 stupio u službu britanske kraljevske Ratne mornarice kao komadant jednog od njenih velikih tankera u Indijskom okeanu. Iz britanske mornarice hrabri i sposobni bokeljski pomorac demobilisan je 1946 u Londonu.
Sladović je do smrti 13.aprila 1970 ostao vezan za more ploveći na britanskim trgovačkim brodovima, a sahranjen je u Londonu gdje mu i danas žive potomci.
Njegova i priča ostalih preživjelih sa parobroda „Velebit“ ušla je u anale svjetskog pomorstva kao jedna od najnevjerovatnijih storija o preživljavanju na moru. O odiseji „Velebita“ i njegove posade hrvatski književnik Oskar Magazinović napisao je roman „Velebit u plamenu“, a ova priča je i jedan od segmenata knjige „Buktinje oceana“ koju je Radovan Kovačević napisao o sudbinama jugoslovenskih trgovačkih brodova u Drugom svjetskom ratu.
marinero:
Evo i vasa Sladovica sa majkom u Boki prije rata i u bolnici u Kalkuti nakon zavrsetka odiseje na Velebitu....
marinero:
Ajmo dalje.....
Čuveni pacifista Martin Nimoler u Prvom svjetskom ratu u Egeju potopio britanski bolnički brod
ZLA KOB ZA „TITANICOV“ BLIZANAC DOŠLA JE IZ BOKE
„Zaboga, ne ponovno!“- proletjelo je u glavi 29-to godišnje brodske stjuardese i medicinske sestre britanskog Crvenog krsta Vajolet Džesop. Dok je tog 21.novembra 1916 godine Vajolet stajala u restoranu držeći šolju vrućeg čaja u jednoj i paketić maslaca u drugoj ruci, namjeravajući da se vrati do bolničkog odjeljenja u kojem je bolesna ležala jedna medicinska sestra koju je njegovala, snažna eksplozija uzdrmala je bolnički brod Njegovog Kraljevskog Visočanstva (HMHS) „Britannic“. Orijaški brod zadrhtao je poput smrtno ranjene zvijeri, a sa postavljenih stolova u brodskom restoranu popadali su tanjiri i čaše sa tek serviranim doručkom za posadu broda i pripadnike Medicinskog korpusa britanske Kraljevske vojske (RAMC). Svi koji su se zatekli u toj prostoriji mahinalno su ustali i u metežu pohitali ka palubi...
Potpuno drugačije bilo je četiri ipo godine ranije kada je blizanac bolničkog broda „Britannic“, legendarni transatlantik „Titanic“ u noći 14.aprila udario u ledeni brijeg negdje u sjevernom Atlantiku. Vajolet Džesop tada zajedno sa najvećim dijelom oko 2,2 hiljade ljudi na brodu, ni posumnjala nije da je „Titanic“ za koji se vjerovalo da je praktično nepotopiv, zapravo osudjen na propast. Dok je hladna voda Atlantika kroz rupu na desnom boku broda prodirala u potpalublje, putnici „Titanica“ i mlada stjuardesa Vajolet bili su apsolutno mirni, neužurbani, čak i spokojni da im se ništa neće desiti. Nepuna tri sata kasnije ogromni 269-metarski luksuzni putnički parobrod kompanije „Vajt Star Lajn“ ležao je na dubini od 4 kilometra na dnu okeana povukavši sa sobom u smrt preko 1.500 ljudi, a nekoliko stotina preživjelih, medju kojima je bila i Vajolet Džesop sa užasom su se, plutajući morem u desetak polupraznih čamaca za spašavanje, suočavali sa punom strahotom te najveće dotadašnje tragedije u svjetskom pomorstvu.
Drastično drugačije od početnog mira i ravnodušnosti na „Titanicu“, čim je eksplozija uzdrmala njegov blizanac „Britannic“, svi članovi posade i ukrcano vojno medicinsko osoblje, grozničavo su reagovali, jurnuvši do svojih kabina po pojaseve za spasavanje, najbitnije lične stvari, a onda do palube sa čamcima za spašavanje. Za razliku od prilika na „Titanicu“ četiri godine ranije, čamaca za spašavanje na „Britannicu“ u jesen 1916 bilo je više nego dovoljno za sve koji su se tada zatekli na tom orijaškom transatlantiku kojeg je 13.novembra 1915 britansko Ministarstvo odbrane rekviriralo i pretvorilo u bolnički brod za prevoz hiljada ranjenika sa bojišta Prvog svjetskog rata.
„Zapanjena, gledala sam metež oko sebe. Svi moji strahovi kojih se nikada nisam oslobodila tokom mog života na moru, bili su sada začudo, potpuno zaboravljeni. Iznenada, sjetila sam se da moram do bolesne medicinske sestre koju sam njegovala, da joj pomognem da se obuče i dovedem je do čamca za spašavanje.“- zapisala je kasnije u svojim memoarima Vajolet Džesop o trenutku kada se po drugi put u svom životu suočila sa nevjerovatnom činjenicom da pod njenim nogama tone i drugi zlosrećni blizanac od ukupno tri impozantna britanska transtlantika klase „Olympic“. U vrijeme kada su gradjeni u periodu od 1911 do 1914 godine, ti brodovi od skoro 50 hiljada bruto-tona bili su najveći pokretni objekti na svijetu i nešto najluksuznije što je ikada zaplovilo morem. Treći u seriji - „Britannic“ izgradjen je nakon „Titanicove“ katastrofe i uz neke manje izmjene u dizajnu i opremi, trebalo je da bude najveći i najluksuzniji putnički parobrod na redovnim linijama izmedju Velike Britanije i SAD. „Britannic“ medjutim, nikada nije zaplovio u toj svojoj osnovnoj namjeni, jer je izbio Prvi svjetski rat, pa je ogromni transatlantik ubrzo stavljen u vojnu službu kao bolnički brod koji je mogao ukrcati čak 3.309 ranjenika. Pod komandom iskusnog kapetana Čarlsa Bartleta, „Britannic“ je 1916 obavio ukupno pet putovanja izmedju istočnog Meditrana i Velike Britanije, vraćajući u domovinu hiljade britanskih vojnika ranjenih tokom žestokih borbi sa Turcima u Dardanelskoj kampanji, odnosno Njemcima i Bugarima kod Soluna. Na takav zadatak ogromni transatlantik od 48.158 bruto-tona išao je i tog sudbonosnog 21.novembra 1916 kada je u poslijepodnevnim satima trebao da pristane u luci Mudros na grčkom ostrvu Lemnos i prihvati novu turu ranjenika...
Ukrcavši puni bojevi komplet od 4 torpeda i 32 morske mine, njemačka podmornica-minopolagač U-73, isplovila je 22.oktobra 1916 godine iz svoje baze u Boki Kotorskoj. Malena podmornica od 830 tona kojom je komandovao jedan od najboljih njemačkih podmorničara, kapetan korvete Gustav Sis, uzela je kurs prema Egejskom moru. Dok se njemačka podmornica u površinskoj vožnji valjala na valovima u jesen često olujnog južnog Jadrana, nad kartama u kabini savijen je stajao navigacioni oficir U-73, poručnik fregate Martin Nimoler. U dogovoru sa komadantom Sisom, Nimoler je razmišljao kako i na kojim pozicijama da najefikasnije položi raspoložive mine kako bi U-73 nanijela najveću moguću štetu savezničkom brodskom saobraćaju medju grčkim ostvima u Egeju. Ova podmornica koja je već za sobom imala zavidan učinak u potapanju ratnih i trgovačkih brodova saveznika, od 30.aprila 1916 redovno je bazirala u Boki Kotorkoj, u Djenoviću odakle je isplovljavala na nova ratna krstarenja istočnim Mediteranom. Upravo je u Boki U-73 ukrcala i 12 mina koje je 28.oktobra, vodjena preciznom navigacijom Marina Nimolera, položila u Kea tjesnacu, pored istoimenog grčkog ostrva blizu Atinskog zaliva, tačno na ruti koju su često koristili saveznički trgovački i ratni brodovi ploveći za Mudros.
„Rano ujutro u 5 sati smo zaronili i krenuli prema Kea tjesnacu u potrazi za pogodnim mjestom da položimo mine. Nije ga bilo teško pronaći jer smo vidjeli da gotovo svi brodovi prolaze blizu obale ostva Kea. U istom trenutku, sa razočarenjem smo primijetili i da izmedju putanja brodova, nekoliko minolovaca pretražuje more svojim minolovkama. Izgleda da su nas spremno očekivali. Ipak, izmedju 8 i 9 sati ujutro, neprimjećeni smo uspješno postavili dva minska polja, svako sa po šest mina, ispred obala Kee, nakon čega smo do poslijepodnevnih sati ostali u blizini pritajeni da vidimo što se dešava i da eventualno torpedom dokrajčimo neki brod kojeg bi oštetile naše mine. Oko 11 časova u južnom kursu prošao je teretnjak oštro nagnut na jednu stranu, tik uz naše minsko polje. Ne znamo da li je oštećen od udara u neku od naših mina, ali nismo uspjeli da mu se približimo i dokrajčimo ga. Do kraja dana ovuda je prošlo još dosta brodova, pogotovo su brojni bolnički brodovi koje je lako raspoznati po bijeloj boji trupa i zelenoj liniji sa ucrtanim crvenim krstovima – obilježjima po medjunarodnoj konvenciji. Ili je u kampovima francuske vojske oko Soluna izbila neka velika epidemija, ili neprijatelj koristi zaštitu Crvenog krsta da bolničkim brodovima bezbjedno transportuje ljudstvo i ratni materijal. Kasno popodne napuštamo našu poziciju i u podvodnoj vožnji krećemo sjevero-istočno kroz tjesnac Kavo Doro, tražeći mirnije vode bez prisustva neprijateljskih brodova, da tokom noći u površinskoj vožnji dopunimo baterije podmornice.“- zapisao je Nimoler kako je U-73 postavila čuveno minsko polje broj 32 kod ostva Kea. Nakon što je narednog dana položila još jedno minsko polje izmedju ostrva Tinos i Mikonos, te bezuspješno u dva navrata torpedima gadjala protivničke trgovačke brodove, U-73 se uputila nazad ka svojoj bazi u Boki gdje je srećno i prispjela 7. novembra. Dok su Sis, Nimoler i ostali članovi posade njemačke podmornice odmarali i opuštali se uz dobru hranu i odličan smještaj na matičnom brodu „Gaa“ usidrenom ispred Djenovića, 14.novembra na jednu od mina koje je U-73 položila kod ostrva Kea naletio je i potonuo veliki francuski putnički brod, a sada pomoćna krstarica „Burdigala“ od 12.830 tona. Samo nedjelju dana kasnije, ka famoznom minskom polju 32 kod Kee, ništa ne sluteći, punom brzinom od 21 čvora plovio je „Titanicov“ blizanac – bolnički brod „Britannic“. Izuzetno lijepo, sunčano jutro i mirna površina Egejskog mora 21.novembra 1916 nadomak obale tog grčkog ostrva bili su svjedok udara ogromnog broda u jednu od mina koje je ovdje postavila njemačka podmornica – tačno u 8 sati i 12 minuta ogromna eksplozija uz desni pramčani dio potresla je „Britannic“. Mina je napravila veliku rupu u trupu broda čiju je sudbinu zapečatila i činjenica da su u tom trenutku, igrom slučaja zbog redovne izmjene brodske gvardije, na kratko bila otvorena i sva vrata u 16 „Britannicovih“ vodonepropusnih pregrada. Iako je kapetan Bartlet odmah pošto je brod udario u minu, naredio zatvaranje, vrata na nepropusnoj pregradi u izmedju kotalrnica broj pet i šest se nisu mogla potpuno zatvoriti jer je eksplozija deformisala pregradu, pa je prodor vode u brod bio dovoljan da „Britannic“ zaroni pramcem, a more je onda u njegovu unutrašnjost nesmetano pohrlilo kroz brojne prozore na putničkim kabinama u trupu broda. Ironično, ti prozori su bili otvoreni jer je medicinsko osoblje željelo da dobro provjetri brod prije nego što tog popodneva u Mudrosu „Britannic“ ukrca ranjenike....
Ne shvatajući da je njegov lijepi brod osudjen na propast, kapetan Bartlet je pokupao da spasi „Britannic“ namjeravajući da ga nasuče na obalu tri milja udaljenog ostrva Kea i tako spriječi potapanje broda. Naredivši da brod punom snagom vozi ka ostrvu, Bartlet je istovremeno naložio i da počnu pripreme za napuštanje teško oštećenog plovila. Kako se zbog prodora vode „Britannic“ sve više naginjao na desnu stranu i „ronio“ pramcem, njegovi propeleri i list kormila su uskoro najvećim dijelom izašli iz vode, pa su ogromne lopatice propelera udarale po površini mora. Dio posade i medicinskog osoblja u naletu panike, tada je, iako kapetan Bartlet nije dao naredjenje da se spuste čamci, na svoju ruku spustio dva čamca. Nakrcani većinom medicinarima koji su bili nevješti veslači, čamci su uskoro dospjeli pod krmu „Britannica“ gdje su njih i njihove putnike u paramparčad isjekli ogromni propeleri koji su se još okretali dok je „Britannic“ vozio prema kopnu. U jednom od ta dva čamca bila je i Vajolet Džesop koja je prethodno pred napuštanje broda, iz svoje kabine pokupila najvažnije lične stvari – prsten, sat, čak i četkicu za zube. To je učinila kako je kasnije rekla, zato što joj je upravo njena četkica za zube najviše nedostajala kada je, spašena sa „Titanica“, na drugom brodu brodu sa ostalim preživjelima iz te tragedije, plovila ka Njujorku.
„Bila sam medju rijetkim ženama koje su se zatekle u ta dva čamca. Nekoliko desetina muškaraca bili su u tim plovilima i samo što su naše čamce spustili u more sa broda, gotovo svi oni su počeli poput miševa, da skaču u vodu. Ne shvatajući što se dešava i zašto ljudi bježe iz čamca za spašavanje, okrenula sam se i sa užasom vidjela da naš čamac nezadrživo ide ka propelerima „Britannica“ koji su u tom trenutku već smrvili drugu barku i sve koji su bili u njoj. Iako ne znam da plivam, shvatila sam da mi je jedina šansa da preživim bila da skočim u more, uzdajući se da će me pojas za spašavanje koji sam navukla, održati na površini.“- zapisala je u svojim memoarima „Preživjela sa Titanica“ Vajolet Džesop. Samo što je skočila u more, silni vir od okretanja propelara povukao je u dubinu, pi čemu je Vajolet snažno glavom udarila u koblicu ogromnog broda uznad sebe.
„Smračilo mi se pred očima od bola, ali je na sreću, udarac donekle amortizovala velika pundža moje guste kose. Mislila sam da je sa mnom gotovo, ali me onda struja od okretanja propelera, na sreću, gurnula prema površini gdje sam dohvatila još jedan pojas za spasavanje koji je tu plutao.“- svjedočila je Vajolet koju je vir propelera srećom, odnio u blizinu drugog čamca za spašavanje. Ljudi koji su se u njemu zatekli, odmah su Vajolet prihvatili i izvukli iz mora. Vidjevši što se dogodilo sa prva dva čamca koji su bez dozvole napustili brod, kapetan Bartlet je u medjuvremenu, upravo u momentu dok je mlada medicinska sestra bila pod „Britannicovom“ kobilicom, u 8.35 sati naredio da se zaustave brodske mašine i propeleri koji su već smrvili 30 ljudi. Iako je „Britannic“ potonuo samo tridesetak minuta kasnije, svih ostalih 1.115 ljudi sa broda uspjelo je da se spasi i na vrijeme u 35 čamaca za spašavanje, napusti ogromni transatlantik. Vajolet Džesop, kojoj su tek godinama kasnije ljekari kojima se požalila na česte glavobolje, ustanovili da je tom prilikom doživjela lom kostiju lobanje, bila je medju njima i tako je postala jedina osoba koja je preživjela potonuće i „Titanica“ i njegovog blizanca „Britannica“. Ni to medjutim, ovu nevjerovatnu damu nije odvojilo od mora – Vajolet se po završetku rata, vratila u kompaniju „Vajt Star lajn“ i nastavila ploviti kao brodska stjuardesa, izmedju ostaloga provevši i pet godina na posljednjem „Titanicovom“ i „Britannicovom“ blizancu – transatlantiku „Olympic“. U 63-ćoj godini života, 1950, ova nesvakidašnja žena se napokon skrasila i nakon 42 godine provedene na moru, otišla je u penziju. Vajolet Džesop svoje posljednje godine provela je povučeno živeći u engleskoj provinciji, na selu u pokrajini Safok, uzgajajući kokoške čime je dopunjavala svoju skromnu penziju i posvećujući se cvijeću u svojoj raskošnoj bašti. Umrla 1971 u 84-toj godini života.
Četiri godine kasnije, čuveni francuski istraživač mora i naučnik Žak Iv Kusto otkrio je na dnu Egeja olupinu „Britannica“ koja leži na dubini od oko 120 metara. Orijaški transatlantik dug 269, širok 28,6 i visok 31,7 metara ubjedljivo je najveći brod koji je potopljen tokom Prvog svjetskog rata. Zanimljivo je i što je čuveni pomorski arheolog dr Robert Balard, čovjek koji se početkom osamdesetih proslavio kada je na dnu Atlantika našao olupinu „Titanica“, svojevremeno izašao i sa idejom da upravo na olupini „Britannica“ bude uspostavljen prvi svjetski podvodni muzej instaliranjem adekvatnog osvjetljenja i video- kamera kojima bi preko interneta, mogli pristupiti svi zainteresovani i tako iz prve ruke pogledati blizanca slavnog „Titanica“, bez opasnosti da neko strada roneći na olupini ili da sa nje krade vrijedne artefakte i oštećuje svjetsku pomorsku i istorijsku baštinu.
„BRITANNICOV“ EGZEKUTOR PREDSJEDNIK SVJETSKOG SAVEZA CRKAVA
Čovjek koji je doveo U-73 na poziciju gdje su postavljene mine na kojima je stradao „Brittanic“, Fridrih Gustav Emil Martin Nimoler rodjen je 1982 godine u Lipštadu u porodici luteranskog pastora Hajnriha Nimolera. Mladi Martin završio je vojno-pomorsku akademiju i postao je oficir u njemačkoj Ratnoj mornarici, a 1915 stupio je u podmorničare. Nakon službe na U-73, u januaru 1917 Nimoler prelazi na dužnost drugog oficira na podmornicu U-39, takodje u Boki, na kojoj je tada službovao i kasniji čuveni njemački admiral i komadant podmorničkih snaga Njemačke u Drugom svjetskom ratu Karl Denic. Nimoler se kasnije vraća u Kil u Njemačkoj gdje u avgustu 1917 postaje komadant podmornice U-151. Pod njegovom komandom ta podmornica djelujući u Atlantiku, Biskajskom zalivu i oko Gibraltara, postiže rekord potapajući čak 55 hiljada tona savezničkog brodovlja tokom 115 dana provedenih na moru. Kasnije, Nimoler preuzima komandu nad podmornicom UC-67 sa kojom je uspio da privremeno za saobraćaj zatvori francusku luku Marsej, napadajući gotovo sve brodove koji bi joj prilazili. Za svoje ratne zasluge Nimoler je nagradjen jednim od najvećih njemačkih odlikovanja – Željeznim krstom prvog reda. Po završetku rata u krajnje kontroverznom obrtu sudbine, proslavljeni njemački vojni heroj odlučuje da se vrati profesiji svog oca i postaje sveštenik. Svoj neobični životni put Nimoler je opisao u memoarima pod naslovom „Od podmornice do propovjedaonice“. Završivši teologiju na univerzitetu u Minsteru, Nimoler je 1924 zaredjen za protestantskog sveštenika. Kao i većina klera, Nimoler je 1933 podržao desna stremljenja i dolazak na vlast Adolfa Hitlera, ali se šestoko protivi arijevskoj ideologiji nacista jer je duboko vjerovao da je rasizam nespojiv sa hrišćanskim načelom milosrdja. Postao je odlučan oponent Hitlera i osnivač Ispovjedaoničke crkve koja se protivila nacističkom uticaju na njemačku Protestantsku crkvu. Zbog takvih svojih stavova Nimoler je od 1937 do 1945 bio logoraš u koncentracionim kampovima Saksenhauzen i Dahau. Nakon svog zatvorskog iskustva, izrazio je duboko žaljenje oko svoje i neaktivnosti ostalih njemačkih intelektualaca u spriječavanju Hitlerovih zločina, pa je 1946 napisao i čuvenu poemu „Prvo su došli“. Njeni stihovi „Prvo su došli za komuniste – ja sam ćutao jer nisam bio komunista, potom su došli za Jevreje – ja sam ćutao jer nisam Jevrej, onda su došli po vodje sindikata – ja sam ćutao jer nisam bio sindikalni vodja, onda su došli po katolike - ja ćutao jer sam protestant, onda su došli za mene, a tada više nije bilo nikog da me brani“, Nimolera su učinili ikonom njemačkog suočavanja sa nacističkim zločinima, a bio je i jedan od inicijatora čuvene „Štutgardske deklaracije o krivici“ koju su potpisali svi njemački protestantski velikodostojnici, a kojom se i zvanično izjavljuje da ta crkva nije dovoljno učinila da se odupre nacistima. Nimoler je nakon Drugog svjetskog rata postao jedna od najistaknutijih svjetskih ličnosti koje su pozivale na mir, prekid Hladnog rata i obustavu nuklearnog naoružanja. Dirnut tragedijom žitelja Nagasakija i Hirošine na koje su bačene atomske bombe, Nimoler je izjavio da misli da je nakon Hitlera, tadašnji američki predsjednik Hari Truman „najveći ubica na svijetu“. Nimoler je bio i žestoki protivnik rata u Vijetnamu, kao i vojnih paktova kakav je NATO. Bivši ratni heroj Martin Nimoler 1961 postao je predsjednik Svjetskog savjeta Crkava, a 1966 odlikovan je Medajom Lenjina za mir. Martin Nimoler umro je 1984 godine u Visbadenu.
S.L.
marinero:
Ilustracije, meni je posebno zanimljiva ona na kojoj se vidi odnos velicina - U 73 naspram njenih zrtava - parobroda "Burdigala" i "Britannica", kao i dvije fotke U 73 ispred Djenovica u Boki.
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page
[*] Previous page