BOKA - zanimljiva pomorska povijest

<< < (5/7) > >>

marinero:
Polsije male pauze, nastavljamo pricice iz Boke....

KAJZEROV „DŽEMS BOND“ U BOKI

Poručnik bojnog broda Lotar fon Arnod de la Perijer, komadant njemačke podmornice U-35, napeto je prvih sati 30.septembra 1916 kroz periskop osmatrao obrise španske obale koji su se nazirali u noćnoj tami. Grozničavo očekujući da se na horizontu pojavi dogovoreni svjetlosni signali, vješti njemački podmorničar svoj brod i posadu izlagao je velikoj opasnosti ploveći na samo milju od obale kod Kartagene - luke u Prvom svjetskom ratu neutralne Španije. Vode kod Kartagene medjutim, tih su dana redovno „špartali“ mali patrolni brodići sa ukrcanim, za Arnoda neprijateljskim, britanskim i francuskim mornarima koji su dobili zadatak da po svaku cijenu spriječe planirani bijeg iz Španije jednog od najboljih njemačkih tajnih agenata, Saveznicima poznatog samo pod šifrom Karl.
Podmornica U-35 isplovila je 14.septembra 1916 godine iz Boke Kotorske sa naredbom njemačkog Admiraliteta da pred španskom obalom pokupi i na sigurno odvede agenta Karla koji je svojim izvanredno uspješnim obavještajnim radom u toj neutralnoj državi proteklih skoro godinu dana, prosto izludjivao Saveznike. Misteriozni njemački špijun preko obavještajne mreže koju je razgranao u gotovo svim španskim lukama, budno je pratio i njemačkim podmornicama dojavljivao rute savezničkih ratnih i trgovačkih brodova koji su plovili Mediteranom, a organizovao je i povremena tajna pristajanja njemačkih podmornica uz špansku obalu radi snabdijevanja i manjih popravki. Zbog njegovog uspjeha, Saveznici su trpjeli velike gubitke jer su njemačke i austro-ugarske podmornice potapale veliki broj njihovih brodova, pa su britanska i francuska vojna kontra-obavještajna služba kao prioritet, dobile zadatak da otkriju i eliminišu Karla. Osjetivši da mu se manevarski prostor sve više sužava, a opasnost raste iz dana u dan, Karl se, dok su ga po Kartageni tražili francuski obavještajci, sakrio na u luci tog grada usidrenom njemačkom teretnjaku „Roma“. Par dana kasnije, praćen sa svoja dva najbliža saradnika, Karl je iznajmio malu drvenu ribarsku brodicu na jedra sa španskom posadom i uputio se u zaliv Salitrona gdje bi ga po ranijem dogovoru, trebala sačekati podmornica radi evakuacije.
„U 2 sata noću spazio sam dogovorene signale i polako se uputio ka tom mjestu. U 3.45 sati čamac koji je davao signale je bio samo 300 metara od mene i uprkos tome što smo mu dva časa odgovarali adekvatnim svjetlosnim signalom, nije nas vidio. Oko 5 sati čamac je krenuo dalje od obale prema otvorenom moru i ja sam ga slijedio u podvodnoj vožnji, ali tada se barki približio patrolni čamac sa ukrcanim francuskim marincima.“- zapisao je u izvještaju o ovoj nesvakidašnjoj akciji komadant podmornice U-35, poručnik bojnog broda Arnold.
Ugledavši francuske marince da se ukrcavaju na jedrilicu na kojoj je znao da se nalazi Karl, Arnold je pomislio da je sve izgubljeno. Iznenadio se medjutim, kada je nakon desetak minuta vidio da se Francuzi vraćaju na svoj brod i odlaze nezavršenog posla. Kada se patrolni čamac udaljio nekoliko stotina metara, U-35 je izronila pred pramcem tek pregledane male jedrilice sa koje su brzo na podmornicu prešli Karl i njegova dva saradnika. Ignorišući pucnjavu i pozive iznenadjenih Francuza sa patrolnog čamca da se zaustave i predaju, podmornica je ponovno zaronila i sa dragocjenim putnicima, zaputila se nazad ka Boki. Karl je još jednom uspio obmanuti neprijatelje jer su marinci na jedrilici kojom se vozio, uprkos detaljnom pregledu, našli samo špansku posadu – Njemci su se skrili u pješčanom balastu na samom dnu brodskog korita gdje se niko od Francuza nije sjetio da pogleda.
Na putu ka Boki gdje je srećno stigla 9.oktobra, U-35 je kod rta Matapan u Grčkoj torpedovala i potopila francusku pomoćnu krstaricu „Gallia“ od 1.913 tona. Tom prilikom stradalo je 700 od ukupno 2.000 na tom brodu ukrcanih francuskih i srpskih vojnika, a agent Karl, alijas poručnik bojnog broda Vilhelm Kanaris, prvi je put doživio ono čime će se u praksi baviti tokom naredne dvije godine Prvog svjetskog rata. Prethodno je medjutim, Kanaris morao iz Boke da vozom otputuje za Berlin gdje ga je 24. oktrobra 1916 zbog njegovih izvanrednih obavještajnih dostignuća, lično njemački car  Vilhelm II odlikovao jednim od najvećih vojnih odlikovanja – Željeznim krstom I reda.
Vilhelm Franc Kanaris rodjen je 1. januara 1887 u Aplerbeku blizu Dortmunda, a već 1905 pristupio je kao kadet njemačkoj Ratnoj mornarici. Početak Prvog svjetskog rata zatekao ga je na krstarici „Dresden“. Način na koji je gotovo filmskim bjekstvom pobjegao iz internacije u Čileu u koju je dospio kada je 15.marta 1915 „Dresden“ bio opkoljen od nadmoćnijih britanskih pomorskih snaga u zalivu Kamberland na jugu Čilea, Kanarisa je kasnije „kandidovao“ za posao glavnog njemačkog špijuna u Španiji.
Krstarica „Dresden“, jedina preživjela iz sastava Istočnoazijske flotile pod komandom admirala Maksimilijana Špea, uspjela je da skoro pola godine nakon što su ostali Špeovi brodovi uništeni od nadmoćnijih britanskih snaga u bici kod Folklanda 8.decembra 1914, najviše zahvaljujući umješnosti svoj bezbjedonosnog oficira Vilhelma Kanarisa, izbjegava Britance koji su je tražili po južnom Atlantiku i Pacifiku. Oštećenih strojeva i sa gotovo iscrpljenim zalihama goriva, njemački brod je ipak u martu 1915 morao uči u jedan od nenaseljenih zaliva na jugu Čilea gdje je ubrzo otkriven. U toj akciji učestvovao je i jedan Bokelj, kapetan Ilija Damjanović iz Lepetana koji je zapovijedao argentinskim putničkim parobrodom „Rawson“. Primijetivši Njemce, on je njihov položaj javio Englezima pa su „Dresdenu“ put ka otvorenom moru uskoro zatvorili britanski ratni brodovi „Kent“ i „Glasgow“. U bezizlaznoj situaciji, Njemci su sami potopili svoj brod i predali se Čileancima koji su ih, shodno ratnom pravu, internirali na malom ostrvu Kvurikuina.
Kanarisova nemirna narav nije mu dozvoljavala da kraj rata dočeka sjedeći u logoru za internirce, pa je mladi i obrazovani oficior koji je pored njemačkog perfektno govorio još pet jezika medju kojima i španski, 4.avgusta 1915 pobjegao iz logora. Tada je započela njegova dvomjesečna odiseja dostojna najboljih avantura Džemsa Bonda- prerušen u čileanskog seljaka, Kanaris je uspio da stigne do gradića Osorno, odakle je na konju krenuo u opasan prelazak preko Kordiljera. Nakon petnaestak dana putovanja kroz bespuće planina, džungle i pampase, njemački oficir stigao je u Nekuen gdje se ukrcao na voz za Buenos Aires. U glavnom gradu Argentine Kanarisu je u njemačkoj ambasadi dat lažni čileanski pasoš i on se pod novim identitetom, kao svježi udovac Rid Rosas koji u Holandiji treba da preuzme nasljedstvo, u Montevideu ukrcava na holandski putnički brod „Frisia“. Na svom putu do Amsterdama „Frisia“ je pored ostalog, pristala i u britanskoj luci Falmout, gdje snalažljivi maskirani Kanaris bez problema „prolazi ispod nosa“ svojih neprijatelja. Koliko je bio samouvjeren i odvažan svjedoči i podatak koji su kasnije navodili njegovi biografi, da je Kanaris tom prilikom koristeći se svojim perfektnim engleskim jezikom, Britancima u Falmutu čak i pomagao prilikom ispitivanja nekih za njih sumnjivih, drugih putnika sa „Frisie“. Po povratku u Njemačku, Kanaris nakratko ponovno preuzima dužnost pomorskog oficira na torpiljarkama na Sjevernom moru, ali njemačka Vrhovna komanda želi bolje iskoristiti njegove jedinstvene mogućnosti i šalje ga na posebnu obavještajnu misiju u Španiji. Pored ostalih, Kanaris tamo ima kontakte i sa holandskom pjevačicom i plesačicom i njemačkom špijunkom Margaretom Van Zele, poznatijom kao Mata Hari.
Po odlasku iz Španije, Kanaris biva poslat na podmorničku obuku u Njemačku i ubrzo u činu poručnika bojnog broda postaje komadant podmornice U-16 na Baltiku. U septembru 1917 godine dobija prekomandu u njemačku Podmorničku flotilu na Sredozemlju sa glavnom bazom u Puli i Boki Kotorskoj gdje se Kanaris uskoro ponovno vraća kao pomoćnik komandanta podmornice U-38 koja je iz tog zaliva isplovljavala na svoje ratne patrole Sredozemnim morem. U novembru iste godine preuzeo je komandu nad podmornicom UC-27, takodje sa bazom u Boki.
„Po prirodi povučen i rezervisan, pokazao se kao čovjek blistavog karaktera, koji oficirima i mornarima uliva povjerenje. Obožavan saborac. Posebno je dobar za komadanta velikih podmornica.“- ocijenili su pretpostavljeni Kanarisa davši mu komandu nad UC-27 i prvi zadatak da sa podmornicom tajno položi minska polja pred savezničkim lukama u Alžiru. Njegova prva ratna patrola na dužnosti komadanta podmornice nije išla glatko – ubrzo po isplovljenju iz Boke pokvario se žirokompas na UC-27 koja je imala i problema sa mašinama, a često je morala roniti jer se stalno sretala sa protivničkim brodovima i avionima. Ipak, 27.decembra 1917 Kanarisova podmornica stigla je u zaliv Sakhida u Alžiru i u podvodnoj vožnji počela polagati ukupno 18 mina. Dvije od njih medjutim, greškom su eksplodirale gotovo odmah nakon što su izašle iz minskih bisaga podmornice, gotovo uništivši njemačko plovilo.
„Brod je vrlo dobro potresen. Na sreću, nema oštećenja pa nastavljamo sa izvršavanjem zadatka.“- hladnokrvno je Kanaris upisao u brodski dnevnik UC-27 sa kojom se potom uputio ka Siciliji, ali tom prilikom nije uspio da potopi nijedan protivnički brod. Tri dana nakon povratka u Boku, njemački oficir preuzima novu podmornicu U-34 sa kojom ponovno kreće ka sjevernoj obali Afrike. Tu 29.januara 1918 Kanaris potapa svoj prvi brod – francuski parobrod „Djibouti“ od 4.305 tona. Narednog dana, vozeći prema Gibraltaru, Kanaris je ugledao saveznički konvoj od pet trgovačkih brodova i pet razarača u pratnji. Vješto manevrišući, postavio je U-34 u sredinu konvoja i torpedovao veliki britanski teretnjak „Maizar“ od 7 hiljada tona. Razarači iz pratnje su ga napali dubinskim bombama pa je Kanaris morao iskoristiti svo svoje umijeće da roneći na preko 50 metara dubine, izbjegne progonitelje.
Približivši se obali Španije, narednih nekoliko dana Kanaris je bio vrlo uspješan. Teško je oštetio britanski brod „General Church“, a onda je i potopio potpuno novi francuski teretnjak „Ville de Verdun“ od 4.600 tona. Po povratku njegove podmornice u Boku, Kanarisa su dočekale čestitke i priznanja nadredjenih, pa je u martu 1918 poslat u Njemačku da preuzme potpuno novu, najmoderniju podmornicu UB-128 i dovede je do baze u Boki. Krenuvši početkom avgusta na dugačak i opasan put iz Njemačke „okolo“ Velike Britanije sjevernim Atlantikom, pa južno ka Gibraltaru i Mediteranu, Kanaris je sa UB-128 imao mnogo malera. Zbog kvara kormila podmornica se nasukala kod Kilskog kanala, u blizini norveške obale pokvario se žirokompas i to u momentu kada je podmornica bila usred opasnih voda koje su minirali Britanci pa je Kanaris svoj brod morao voditi u maniru antičkih pomoraca, orijentišući se samo po zvijezdama, da bi ga u sjevernom Atlantiku zamalo torpedovala jedna britanska podmornica. Nakon toga ih je u Atlantiku zahvatilo veliko nevrijeme sa kojim su se borili osam dana, a imali su i manji prodor vode zbog pucanja jednog ventila. Uprkos tome što su bili izmoreni i „tanki“ sa zalihama nafte, Kanaris je iskoristio priliku koja mu se ukazala 21. avgusta kada je naišao na britanski parobrod „Champlain“ od 5.300 tona, torpedovao ga i poslao na dno okeana zapadno od obale Portugala.
Uspjevši se probiti kroz savezničke protivpodmorničke patrole u Gibraltaru, sa oštećenom podmornicom i gotovo potrošenim zalihama, koristeći i motorno ulje kao gorivo, Kanaris je nakon 33 teška dana na moru, uspio dovesti UB-128 4.septembra u Kotor. Dok mu je podmornica bila na remontu, ratna situacija se značajno pogoršala za Njemačku i njene saveznike, pa je krajem oktobra dobio narednu da umjesto u ratnu patrolu Mediteranom, vrati UB-128 iz Boke u Njemačku istim putem kojim je sa mnogo muka nedavno prošao. Uz mnogo opasnosti, izbjegavši napad neprijateljskog razarača kod Sicilije, Kanaris je ponovno stigao pred Gibraltar gdje je svjedočio uništenju još jedne njemačke podmornice koja se pokušavala dokopati Atlantika. Onda je i UB-128 pokušala svoju sreću, trudeći se da neopažena prodje izmedju mnoštva neprijateljskih patrolnih brodova koji su špartali vodama tjesnaca i snažnih snopova reflektora sa španske obale.
„Zaslijepljeni smo reflektorima tako da nismo vidjeli jedan razarač koji je plutao na oko 200 metara od nas. Okrenuli smo se punom snagom, naredio sam zaranjanje i spustio sam podmornicu na 45 metra dubine. Pokušali smo u podvodnoj vožnji proći ispod barijere, ali nas je neprijatelj otkrio i razarač je na nas bacio sedam dubinskih bombi. Oba hidroplana su otkazala i podmornica je nekontrolisano počela da ponire. Ipak smo je korišćenjem ručnog mehanizma, uspjeli zaustaviti i izravnati na 60 metara dubine.“- svjedočio je u brodskom dnevniku Kanaris o najtežim momentima svoje podmorničarske karijere, kada je prijetila opasnost da UB-128 nekontrolisano podje ispod svoje maksimalne dubine ronjenja i bude smrvljena od vodenog pritiska. Sreća je tada ipak pogledala njemačke podmorničare, protivnički razarač je izgubio kontak sa UB-128 i Kanaris je lagano zaobišao i posljednje barijere koje su ga dijelile od širokih prostranstava Atlantika.
Po završetku Prvog svjetskog rata, Kanaris ostaje u mornarici i brzo napreduje u službi, da bi u činu kontradamirala, 1935 godine bio imenovan za načelnika njemačke vojne obavještajne službe Abwehr. Iako mu je zadatak na toj poziciji bio da njemačkoj vojsci obezbjedjuje obavještajne podatke o protivnicima i lovi strane špijune, ali i neprijatelje režima Adolfa Hitlera, Kanaris koji je duboko mrzio naciste, u predvečerje Drugog svjetskog rata bezuspješno pokušava da nizom tajnih aktivnosti preduprijedi izbijanje najvećeg krvoprolića u svjetskoj istoriji. Sa pozicije Hitlerovog superšpijuna ovaj obrazovani i mnogim vezama potkovan oficir koji je čvrsto vjerovao da će Njemačka izgubiti rat protiv ostalih evropskih velesila, pokušava da u tajnim kontaktima sa Britancima, spriječi sukob. Bezuspješno je Hitlera ubjedjivao da odustane od okupacije Čehoslovačke u martu 1939, ali je zato koristeći svoje stare veze u Španiji, osujetio namjeru generala Franciska Franka da dozvoli njemačkoj vojsci prelazak preko španske teritorije radi napada na Gibraltar koji je držala Britanija.
Kada je počeo Drugi svjetski rat napadom Njemačke na Poljsku u septembu 1939, Kanaris lično odlazi na front da vidi kao se odvijaju vojne operacije i pritom biva svjedok jednog od prvih masakara nad Jevrejima kada su Njemci u Bedzinu pobili 200 jevrejskih civila. Šokiran, odmah odlazi kod glavnokomandujućeg njemačkih oružanih snaga, feldmaršala Vilhelma Kajtela i zvanično protestuje naglašavajući da će „Vermaht jednog dana odgovarati za te zločine“. Ignorisan od nacističkih vojnih glavešina, stari admiral tada definitivno počinje vrhunsku špijunsku „igru na oštrici žileta“, pokušavajući na sve načine da zaustavi rat, sa Britancima mir i ukloni nacistički režim, odnosno da od esesovaca spasi što više Jevreja.
Jednom prilikom lično je spasio sedam Jevreja, pošavši da se suoči sa Hajnrihom Himlerom, šefom zloglasnog Gestapoa, kome je rekao da je tajna policija greškom uhapsila Abwehrove agente. Nakon što ih je Gestapo predao Abwehru, tu sedmoricu  Kanarisovi ljudi su prošvercovali na sigurno van Njemačke. Njegovi agenti su precizne podatke o njemačkih zločinima protiv Jevreja u Poljskoj tajnim kanalima predali Vatikanu, a Kanaris se nije libio da u najstrožijoj diskreciji saveznicima dotura povjerljive informacije o Hitlerovim ratnim planovima. Tako se u aprilu 1943 prerušen u civila, lično u Istambulu sreo sa kapetanom fregate Džordžom Erlom, ličnim izaslanikom predsjednika SAD Frenklina Ruzvelta za Balkan, a u ljeto iste godine takodje tajno, u Santaderu u Španiji sreo se sa čelnikom britanske obavještajne službe MI-6 generalom Stjuartom Menzisom i šefom OSS-a Vilijamom Donovanom. Svoj trojici Kanaris je uputio predlog o sklapanju „časnog mira“ i eliminaciji nacističkog režima i samog Hitlera, ali su to saveznici, prvenstveno predsjednik Ruzvelt, odbili.
Pod okriljem njegovog Abwehra, ipak se stvara široka mreža Hitlerovih oponenata i zavjerenika koji su čak pripremili i nekoliko neuspjelih atentata na vodju Trećeg Rajha.
Posljednji od tih pokušaja koji je došao najbliže ostvarenju cilja bila je čuvena „Julska zavjera“, kada je 20.jula 1944 grupa nezadovoljnih njemačkih oficira okupljena oko Kanarisa, pokušala da bombom ubije Hitlera. Aktovku sa skrivenom paklenom mašinom u Hitlerov štab na jednom od sastanaka, unio je pukovnik Klaus fon Štaufenberg, ali je masivni hrastovi sto za kojim su Hitler i njegovi saradnici stajali, fireru spasio život, pa je bomba samo lakše ranila vodju Rajha.
Kanaris i zavjerenici su otkriveni, većina je odmah strijeljana, a stari admiral – „kajzerov Džems Bond“ je poslat u koncentracioni logor Flosenburg gdje je nakon brutalnog mučenja i režiranog sudjenja, Kanaris obješen 9.aprila 1945 zbog veleizdaje nacističkog režima. Medjutim, već tokom naredne godine na čuvenom Nirnberškom procesu nacističkim zločincima, u svjedočenjima zapadnih vojno-obavještajnih rukovodilaca, počela je da u javnost izlazi prava istina o čovjeku koga su saveznici zvanično smatrali „Hitlerovim superšpijunom“, a koji je zapravo bio jedan od najvećih protivnika vodje Trećeg Rajha i njegove ideologije.
„Umirem za svoju domovinu. Savjest mi je čista. Obavljao sam samo ono što mi je bila dužnost prema otadžbini kada sam pokušao da se suprostavim Hitlerovim kriminalnim i suludim djelima.“- bile su admiralove posljednje riječi prije nego što su mu dželati u Flosenburgu namakli omču preko vrata.
U svojoj knjizi „Zavjera za ubistvo Hitlera“ jedan od najvećih svjetskih autoriteta za doba nacizma Joakim Fest, opisuje anegdotu iz Kanarisovog života koja ilustruje admiralov prezir prema nacistima.
„Tokom jednog od svojih putovanja po Španiji, Kanaris bi, vozeći se u kabrioletu, skakao na noge i dizao ruku u nacistički pozdrav svaki put kad bi prolazio pored kakvog stada ovaca. Nikad se ne zna, govorio je pritom, da li je neko od partijskih glavonja medju njima.“


S.L.

jadran2:
Izvrsno, Marinero - sada sam procitao sve price; vrlo interesantno stivo, lijepo i prikladno napisano .

marinero:
Hvala jadrane!
Ev da nastavimo ovdje pricu,a dotaknemo se i teme koju smo upravo rasvijetlili na drugom topicu....

Tokom Prvog svjetskog rata u Boki je službovao bivši regent Madjarske Mikloš Horti

          PANONSKI MORNAR POSTAO STRAH I TREPET JADRANA

„Svom snagom unatrag!“- dovikivao je već ko zna koji put za redom, svojim posilnima u pogonskom odjeljenju francuske podmornice „Fresnel“ njen komadant poručnik bojnog broda Jouen. Već nekoliko sati francuska podmornica bezuspješno se pokušavala osloboditi iz smrtnog zagrljaja mekog pješčanog spruda na ušću Bojane pred crnogorskom obalom. Patrola na koju je prije par nedjelja upućen „Fresnel“ u vode duž Crnogorskog primorja sa zadatkom da uništava austro-ugarske ratne brodove koji su isplovljavali iz Boke i napadali saveznike Francuza – Crnogorce na Lovćenu i srpsku vojsku na albanskoj obali, zavšila se katastrofalno. Uslijed greške u navigaciji „Fresnel“ sa svojih 27 članova posade nasukao se na pješčani sprud u plitkom moru na ušću Bojane i poručnik Jouen sada je groznčavo pokušavao da spasi svoj brod prije nego što ga uoče i napadnu Austro-Ugari.
Uzaludni su medjutim, bili svi napori – podmornica je ostala nepomična i zarivena u pijesak podvodnog spruda, a onda se na Jounenov užas,  na horizontu ukazao prvo dim, a onda i siluete protivničkih ratnih brodova. Bio je to sastav Ratne mornarice Austro-Ugarske koji su činili krstarica „Novara“ i četiri razarača pod komandom jednog od najsposobijih i najodvažnijih mornaričkih oficira iz Prvog sjetskog rata, kapetana bojnog broda Mikloša Hortija. Austro-Ugari su primijetili podmornicu u nevolji ispred za njih neprijateljske crnogorske obale čijim su vodama medjutim, već suvereno vladali. Horti je naredio razaraču „Warasdiner“ da pridje bliže i pokuša zarobiti podmornicu i njenu posadu koja je već bila počela napuštati svoj brod i pripremati se da uništi „Fresnel“ ekslpozijom jednog od njenih torpeda.
Iako u bezizlaznom položaju, francuski oficir odbio je poziv na predaju austro-ugarskih emisara koji su čamcem sa „Warasdinera“ prišli „Fresnelu“. Uslijedila je neravnopravna razmjena vatre izmedju topova sa austro-ugarskog razarača i pušaka francuskih mornara koji su sa „Fresnela“ pobjegli na obližnju obalu Bojane. Granate su ubrzo razorile podmornicu, a dok Francuszi uskoro nisu istakli bijelu zastavu, u medjusobnom okršaju bilo je više ranjenih i jedan poginuli Francuz, a stradao je i jedan podoficir sa „Warasdinera“. Austro-Ugari su zarobili Francuze, a olupina „Fresnela“ ostala je nasukana na sprudu gdje se i sada nalazi pod tonama pijeska koju je u medjuvremenu na podmornicu nanijela rijeka Bojana, formiravši tako dio plaže današnjeg naturističkog kompleksa na ostrvu Ada Bojana.
„Francuski poručnik Jounen bio je veoma žalostan. Nedjeljama je bezuspješno pokušavao da u vodama izmedju Boke i Albanije potopi neki naš brod i na kraju je uspio da se nasuče na jedinom dijelu te stjenovite obale gdje je to bilo moguće učiniti. Pokušao sam da ga utješim najbolje što sam znao.“-zapisao je kasnije u svojim memoarima Mikloš Horti. Svoje zarobljenike austro-ugarski oficir predao je vojnim vlastima odmah pošto su „Novara“ i razarači uplovili te noći u Boku. Sutradan organizovan je pogreb za dvojicu stradalih u kršaju na ušću Bojane – u Boki su zajedno sahranjeni poginuli francuski podmornčiar i njegov neprijatelj – austro-ugarski podoficir sa „Warasdinera“.
„Obojici su ukazane vojne počasti, na Francuzovom kovčegu bila je njihova zastava. Koliko je cvijeća bilo za mog podoficira, isto toliko dobio je i francuski podmorničar. Poslije sprovoda dao sam poručniku Jounanu svoju adresu i zamolio ga da mi se slobodno obrati ukoliko mu išta bude zatrebalo dok je u našem zarobljeništu. Nešto kasnije sam zaista i bio u prilici da mu pošaljem nekoliko mojih knjiga na francuskom.“- opisuje Horti u svojim memoarima ovaj dogadjaj, nezamisliv u današnjim modernim ratovima kada se preko nišana ne gledaju džentlmeni i gospoda kako je to bilo prije 90 godina pred ušćem Bojane.
Mikloš de Nadjibanja Horti rodjen je 18 juna 1868 godine u Kenderesu u Madjarskoj kao peto od devetoro djece bogatog zemljoposjednika i plemića Ištvana Hortija. Osnovnu školu završio je u Debrecenu, a srednju u Šopronu i to na njemačkom jeziku zbog želje roditelja da ovlada sa što više jezika. Mladi Horti je zaista imao talenta, pa je tokom života naučio je i tečno govorio čak šest jezika – maternji madjarski, njemački, hrvatski, italijanski, engleski i francuski. Bistri mladić opredijelio se da školovanje nastavi u Pomorskoj akademiji Ratne mornarice Austro-Ugarske u Rijeci, jedva obezbijedivši dozvolu roditelja. Miklošov stariji brat Bela kao kadet te akademije, naime poginuo je nesrećnim slučajem na manevrima samo dva mjeseca prije kraja svog školovanja.
„Kada sam se odlučio na karijeru mornaričkog oficira manje sam mislio na bitke i pobjede, a mnogo više na daleka putovanja i otkrivanje svijeta. Nikada medjutim, nisam prestao da volim tu profesiju i moj entuzijazam za nju nikada nije izblijedio. Kao regent Madjarske ponosno sam nosio admiralsku uniformu čak i nakon što je, na moju bezgraničnu žalost, prestala da postoji austro-ugarska flota.“- zapisao je Horti u memoarima.
U Pomorsku akademiju na Rijeci Horti se upisao 1882 godine sa još 41 kandidatom iz cijelog moćnog autro-ugarskog carstva. Koliko je selekcija bila oštra, a kriterijumi školovanja visoki govori i podatak da je za upis te godine konkurisalo čak 612 mladića, a školovanje je na kraju od 42 upisanih završilo samo njih 27. Iz akademije u Rijeci gdje su te riječi stajale uklesane iznad glavnog ulaza, mladi pomorski aspirant Mikloš Horti ponio je i svoj kredo: „Dužnost je iznad života“. To je narednih desetljeća dokazivao u praksi služeći na brojnim austro-ugarskim ratnim brodovima sa kojima je plovio Mediteranom i Crnim morem, a kao oficir na korveti „Saida“, Horti je 1892-1894 oplovio svijet. Prvu komandnu dužnost dobija nedugo potom na čak 150 godina starom drvenom jedrenjaku „Artemisia“, školskom brodu u Šibeniku. Mladi i sposobni oficir potom dobija komandu nad nekoliko modernih torpiljarski i bojnim brodom „Habsburg“, da bi 1908 bio rasporedjen u diplomatiju u austro-ugarskoj ambasadi u Istanbulu gdje je bio i komadant ambasadorove jahte „Taurus“. Horti se po prvi put u Boki službeno duže zadržava u ljeto 1909 kada je postavljen za prvog oficira na oklopnom krstašu „Kaiser Karl VI“, ali ubrzo potom biva imenovan za jednog od četiri lična adjutanta austro-ugarskog cara Franza Jozefa I i odlazi za Beč.
Narednih pet godina Horti koji je u medjuvremenu unapredjen u čin kapetana bojnog broda, provodi u društvu  i u ličnoj službi posljednjeg tradicionalnog evropskog moarha kako je štampa tada nazivala Franza Jozefa.
„Nikada nisam upoznao bilo kojeg drugog monarha koji personifikuje veličanstvenost bolje od Franca Jozefa.“- ne ostavlja dileme u svojim memoarima Horti o tome kako ga je tada već 80-to godišnji car impresionirao svojom energijom, mudrošću i političkim njuhom. Pored ostaloga, ostrajeli car je svakog radnog dana ustajao u 4 ujutro da bi u 5 već bio u svom radnom kabinetu gdje je uz pauzu za ručak,  skoro neprekido radio do 11 uveče, a čak i tada bi prije odlaska na počinjak, lično očistio i pospremio svoj radni sto. Uz cara, Horti je bio u prilici da pozna i veliki dio tadašnje evropske aristokratije, medju kojima i crnogorskog kralja Nikolu I Petrovića.
„Kad je kralj Nikola dolazio u posjetu dvoru u Beču, poslat sam da ga dočekam u Trst gdje je on doputovao našim pomoćnim brodom „Pelikan“ koga smo često koristili i kao jahtu. Tom prilikom kao dio ceremonijala, kralju je omogućeno da komanduje jednom našom pješadijskom regimentom. Odgovarajuća austro-ugarska vojna uniforma koju mu je vješti bečki krojač napravio za manje od dana, kralju Nikoli se toliko svidjela, da ju je stalno nosio nekoliko dana tokom trajanja svoje posjete, sve dok se ponovno nije vratio na „Pelikan“ u Trst.“- piše Horti dodajući da je posjeta crnogorskog suveena Beču bila „posebno srdačna jer je kralj Nikola inteligentan čovjek dopadljive osobnosti.“
Po izbijanju Prvo svjetskog rata u ljeto 1914, Horti napušta sigurnost i udobnost dvora u Beču i vraća se na more u prve borbene linije. U decembru te godine povjerena mu je komanda nad potpuno novom brzom krstaricom „Novara“. Njegov izutetno agresivan temperament odlično se „slagao“ sa osobinama tog modernog broda pa je Horti odmah Britancima, Francuzima i Italijanima na Jadranu „pokazao zube“ napavši njihove brodove i postrojenja na italijanskoj obali, a u maju 1915 proslavio se kada je sa vješto kamufliranom „Novarom“, ispod nosa Francuza do Otrantskog tjesnaca iz Pule doteglio njemačku podmornicu U-8, omogućavajući joj da nesmetano isplovi u Mediteran i napada saveznički pomorski saobraćaj. Za taj poduhvat Horti je odlikovan Gvozdenim krstom.
Odmah potom madjarski pomorski oficir sa „Novarom“ biva prekomandovan u Boku kotorsku odakle se po sopstvenom nahodjenju, sam ili u pratnji par razarača, narednih mjeseci konstantno „zalijetao“ i napadao savezničke brodove u južnom Jadranu, kao i u albanskim lukama preko kojih su Britanci, Francuzi i Italijani Crnoj Gori doturali pomoć u hrani i oružju i evakuisali srpsku vojsku koja se povlačila iz domovine. U jednom od tih prepada 4. decembra 1915 Horti se sa „Novarom“ i četiri razarača vješto pod okriljem noći uvukao u luku San Djovani di Medua gdje je upravo pristigao veliki konvoj sa pojačanjima za Crnogorce. Hortijevi brodovi te su noći gotovo bez ikakvih sopstvenih gubitaka jer je obalska odbrana protivnika izuzetno loše reagovala, uništili čak 23 parobroda i jedrenjaka u Medovi, čime je značajno oslabljen crnogorski lovćenski front koji nije dobio očekivano oružje i municiju. U povratku do Boke Horti je još uništio i francusku podmornicu „Fresnel“ i za oko mjesec dana iz zaliva je direktno bio u prilici da gleda plodove svog minulog rada kada su sredinom januara 1916, austro-ugarske kopnene trupe, potpomognute artiljerijskom vatrom sa brodova u i ispred Boke, slomile crnogorski front na Lovćenu.
„Uveče je počela jaka bura koja je rastjerala maglu i dim od eksplozija. Moćni Lovćen stajao je tu kao božićno drvce, sa vatrama koje su gorele svuda po planini i našom zastavom na njenom vrhu. Vrata u Zemlju Crnih planina su otvorena i naše pobjedničke trupe pregazile su Crnu Goru, zaustavivši se tek duboko u Albaniji.“- zapisao je o tim istorijskim trenucima Horti.
Narednih godinu dana on je sa „Novarom“ nastavio da iz Boke napada savezničko brodovlje, posebno tzv .Otranstku baražu – sistem patrolnih brodova,tzv. driftera, minskih polja i zaprečnih mreža koje su u Otrantskom tjesnacu trebalo da spriječavaju austro-ugarske i njemačke podmornice da ulaze i izlaze iz Jadrana. Jedan od tih veoma uspješnih napada doveo je 15.maja 1917 do najveće pomorske bitke Prvog svjetskog rata na Jadranu u kojoj je Hortijev sastav od tri krstarice i dva razarača, uprkos tehničkoj i brojačanoj inferiornosti, uspio da uništi 23 driftera, dva transportna broda i dva razarača neprijatelja. Tri austrougarske krstarice odoljele su  napadima francusko-italijansko britanske flote od 3 krstarice i 14 razarača, ali ne bez posljedica. „Novara“ je bila teško oštećena, a sam Horti ozbiljno ranjen kada mu se pet komada šrapnela od granate koja je pogodila njegov brod, zabilo u nogu. Uprkos ranama i bolovima, uporni Madjar nije predao komandu, već je sa nosila postavljenih na pramčanoj palubi, i dalje rukovodio bitkom austro-ugarskih brodova. Čak i nakon što je uplovio u Boku gdje je pobjednički dočekan, ranjeni Horti nije želio da drugome prepusti svoj voljeni brod već je teško oštećenu „Novaru“ na popravak u Pulu odveo lično, ostajući zablježen u istoriji kao čovjek koji je komandovao ratnim brodom ležeći (zbog rana) u ligeštulu na palubi, poput turiste na krstarenju.

NE PRIČAJ SA NEPRIJATELJEM

U jednom od svojih napada na albanske luke, Horti se sreo sa sa jednom brzom britanskom krstaricom i jednim neprijateljskim bojnim brodom. Za „Novaru“ je nnogo jače oklopljeni i teže naoružani bojni brod bio nesavladiv plijen pa je Horti morao da uzmakne i uputi se ka Boki. Britanska krstarica, značajno brža od bojnog broda, pratila je „Novaru“ i pokušavala je pogoditi ali je austro-ugarska krstarica ipak bila prebrza čak i za nju da bi je Britanci mogli dostići.
„Nije mi bilo pravo što se moram povući, ali je to bila jedina ispravna odluka zato što bi nas bojni brod veoma lako dotukao svojim teškim topovima, a naše male granate o njegov debeli oklop bi se odbijale poput kamenčića bačenih na zid. Preko telegrafa britanskoj krstarici sam na engleskom jeziku, poslao sledeću poruku:
„Ako želiš da se boriš, ja sam spreman, ali makni svog velikog brata (bojni brod).“ Englez je odgovorio: „Ja bih rado, ali ne mogu!“ Ova razmjena poruka kasnije mi je u Puli donijela službeni ukor jer sam po tumačenju nadredjenih, razgovarao sa neprijateljem.“- zapisao je Horti.


OD KOMADANT MORNARICE DO REGENTA KRALJEVINE MADJARSKE

Zbog njegovih izvanrednih sposobnosti, Hortija je austr-ugarski car Karlo u martu 1918 unapredio u čin admirala i postavio za komadanta Ratne mornarice davši mu prednost nad mnogim starijim visokim oficirima. Na toj dužnosti Horti je ostao do 31.oktobra 1918 kada je po carevom naredjenju u Puli predao kompletnu ratnu flotu Austro-Ugarske predstavniku Jugoslovenskog nacionalnog vijeća iz Zagreba dr Antu Tresiću-Pavičiću. Horti se povukao na porodično imanje u rodni Kenderes ali je njegov ugled pomorskog heroja ubrzo iskorišćen od strane kontrarevolucionara da zbace komunističku vlast Bele Kuna u Budimpešti. Horti je 1919 imenovan za komandatna madjarskih oružanih snaga, a godinu kasnije i za regenta obnovljene Kraljevine Madjarske. Pod njegovim vodjstvom Madjarska je, nošena Hortijevom željom da vrati istorijske madjarske teritorije izgubljene u Prvom svjetskom ratu, postala jedan od bliskih saveznika nacističke Njemačke. I sam antisemit, Horti je sprovodio pro-fašističku i anti-jevrejsku politiku, u Drugi svjetski rat Madjarsku je uveo na strani Sila Osovine, da bi ga 1944 sa vlasti zbacili sami njemački saveznici jer je po mišljanju Adolfa Hitlera, Horti bio previše neposlušan i neraspoložen da u punoj mjeri primjenjuje politiku istrebljenja Jevreja. Kraj Drugog svjetskog rata nekadašnji austro-ugarski pomorski heroj dočekao je u njemačkom zarobljeništvu u Bavarskoj odakle su ga oslobodili američki vojnici. Ostatak života Horti je kao osvjedočeni antikomunista i protivnik Rusa, proveo u egzilu u Portugalu jer je njegovu voljenu Madjarsku okupirao SSSR. Horti je umro u portugalskom ljetovalištu Eštoril 1957 godine, ostavivši amanet da se njegovo tijelo ne smije vratiti u Madjarsku prije nego što iz nje ode posljednji ruski vojnik. Ta želja ispunjena mu je 1993, dvije godine nakon su zadnje ruske jedinice napustile svoje hladnoratovske baze u Madjarskoj, pa su posmrtni ostaci nekadašnjeg „straha i trepeta Jadrana“ i regenta Madjarske ubro potom iz Portugala preneseni i sahranjeni u Hortijevom rodnom Kenderes.
S.L.



 

barbakan:
Sjajno , Marinero nemam reci .

marinero:
Idemo dalje - jedan vrlo neuobicajen tip!

ASTRONOM SPIRIDON GOPČEVIĆ VJEČNO OBILJEŽEN NA MJESECU

Mnogi znameniti Bokelji svojim su djelima tokom minulih vjekova ostavljali neizbrisiv trag u istoriji svog kraja, ali i brojnih država koje su znale iskoristiti njihovu pamet, sposobnosti ili junaštvo. Istorija ruske mornarice nezamisliva je bez imena admirala Matije Zmajevića ili grofa Marka Vojnovića, luka Aleksandrije izgradjena je u velikoj mjeri po nacrtima inženjera Antona Lukovića, jedan od utemeljivača modernog pomorstva Argentine bio je Miloš Vukasović -  da nabrojimo samo neke iz te plejade slavnih. Ipak, jedan Bokelj je svoje zemljake nadmašio „upisavši se na nebo“, preciznije na sam Mjesec. Naime, jedan od najvećih kratera na vidljivoj strani Zemljinog satelita nosi ime Leo Brener – pseudonim iza kojeg se krije jedan od najslikovitijih i najinteresatnijih Bokelja iz 19. i prve polovine 20.stoljeća – Spiridon Gopčević.
Rodjen je 19.jula 1855 u Trstu u porodici jednog od najbogatijih i najmoćnijih tršćanskih brodovasnika – Spiridona Gopčevića starijeg, porijeklom iz sela Podi kraj Herceg Novog. Njegov otac sredinom 19.vijeka posjedovao je 33 jedrenjaka i 2 parobroda, odnosno oko 10 posto tonaže svih trgovačkih brodova registrovanih u Trstu, tadašnjoj glavnoj luci Austrije, gdje je imao i velelepnu palatu u centru grada. Mali Spiridon medjutim, nije bio dugo u prilici da uživa u materijalnom bogatstvu jer je njegov otac tokom Krimskog rata zbog nemogućnosti da svojim brodovima sa Crnog mora izveze već kupljene ogromne količine žita iz Rusije bankrotirao, a nedugo potom i umro 1861 godine.
Brigu o šestogodišnjem dječaku i njegovoj sestri preuzima majka – Njemica koja Spiridona odvodi u Beč gdje Gopčević mladji nastavlja školovanje. Poslije završene gimnazije posvetio se istorijskim, zemljopisnim, vojničkim i mornarskim studijama, pri čemu je pokazao nevjerovatnu svestranost, širinu uma i intelekt koji mu je omogućio da pored ostaloga, nauči da tečno govori i piše čak 13 jezika! Pored toga, mladi Gopčevic je potpuno ili djelimično, razumio i služio se sa još dodatnih 14 jezika.
Po izbijanju crnogorsko-turskog rata 1875 godine obrazovani, ali vrlo nemirnog duha, 20-godišnji Gopčević stupa u konakt sa crnogorskim knjazom Nikolom tražeći mu bataljon vojnika kojim bi Gopčević komandovao u borbama sa Turcima. Nepovjerljiv u mladog državljanina Austrije, crnogorski vladar to medjutim, odbija pa Gopčević umjesto kao vojni komadant, naredni period na ratištu provodi kao vojni izvještač za nekoliko bečkih novina i pisac. Već 1877 u Lajpcigu izdaje svoje prvo djelo – knjigu nazvanu „Crna Gora i Crnogorci“ . To djelo prevedeno i na francuski jezik otkriva Gopčevićev nesumnjiv književni ali i vojno-analitički dar, pa on u narednih godinama piše i analitička djela poput „Istorije crnogorsko-turskog rata 1876- 1878“, sa kojima dostiže evropsku slavu. Napisao je i knjige „Gornja Albanija i njena liga“ (1881), „Srbija i Srbi“ (1888), Stara Srbija i Makedonija“ (1889), „Istorija Crne Gore i Albanije“ (1914), Rusija i Srbija 1804-1815“ (1916), „Turci i njihovi prijatelji“, „Bugarska i Rumelija“. Kao dopisnik raznih autrijskih i njemačkih listova sa ratišta na Balkanu, već tada se potpisivao i sa svojim kasnije čuvenim pseudonimom Leo Brener.
Gopćević je tih godina razvio mnogostuku djelatnost kao geograf, etnograf, istoričar, vojni i politički pisac, pomorski stručnjak, putopisac, pripovjedač, pjesnik i humorista. Kao takvog pominju ga razne encilkopedije. Istoričar Ignjatije Zloković navodi i jedan istina neprovjeren, ali fascinanatn podatak o Gopčevićevom stvaralačkom elanu – za 30 godina svog naučnog i publicističkog rada, Gopčević je napisao 77 knjiga i 836 rasprava u 775 svjetskih novina, te oko 1,5 hiljada većih i manjih priloga u 11 vojnih i pomorskih listova. 
Zbog protivrežimskog pisanja, Gopčević 1882 dospijeva u zatvor nakon čega napušta novinarsku karijeru. Oženio se bogatom austrijskom plemkinjom Franciskom Praskovic (Franziska Praskovwitz) sa kojom se 1893 godine seli na Mali Lošinj gdje na 15 godina zakupljuje reprezentativnu kuću sa velikim dvorištem. Na krovu vile gradi poseban prostor namijenjen astronomskoj opservatoriji površine 16 kvadrata i na njemu novu drvenu kulu koja se mogla okretati u osnovi, čime stvara sopstvenu opservatoriju nazvanu „Manora“ (Manora Sternwarte) po pseudonimu svoje žene. Zahvaljujući supruginim vezama, uspio je da dobije i novčanu pomoć Ministarstva prosvjete u Beču i austro-ugarske Akademije nauka. Gopčević počinje svoju novu životnu karijeru – astronoma pod imenom Leo Brener. Nabavio je dosta opreme za astronomska osmatranja medju kojom je najvažniji veliki teleskop minhenskog proizvodjača „Reinfelder & Hertel” sa objektivom prečnika 178 mm, pa uz specijalističku biblioteku sa preko 4 hiljade naslova, zvjezdarnica “Manora”, osim što je bila druga najstarija na teritoriji današnje Hrvatske, postaje i jedna od većih i poznatijih u jugoistočnoj Evropi.
Prva osmatranja Gopčević iz “Manore” obavlja 9.maja 1894, a predmet njegove pažnje u narednim godinama su Mjesec i planete Venera, Mars, Jupiter, te Saturn sa svojim prstenovima. Za vrlo kratko vrijeme po rezultatima svojih opažanja Spiridon Gopčević alias Leo Brener postaje poznat i priznat u astronomskom svijetu, na njegovu zvjezdarnicu dolaze brojni astronomi, a on održava redovnu korespodenciju sa najznačajnijim astronomima svog vremena poput Lovela, Volfa, Palise ili Fota. Brener objavljuje i brojne članke o svojim istraživanjima u najpriznatijim stručnim časopisima tog vremena poput “Astronomische Nachrtrichten”, “Observatory”, “The Journal of the British Astronomical Association”, “The English Mechanic” i “World od Science”.
Pored ostaloga, Gopčević 1895 objavljuje da je izračunao period rotacije Venere koji po njemu iznosi 23 sata 57 minuta i 36,2396 sekundi, da bi godinu dana kasnije rezultat revidirao kod sekundi na 36, 3773.  U naredne dvije godine intenzivno se bavi proučavanjem površine Marsa objavljujući i svoju mapu te planete sa ucrtane 164 velike klisure i kanjona na njenoj površini. Medjutim, neki njegovi rezultati poput mjerenja Venerine rotacije pokazali su se pogrešnim što Gopčeviću veoma teško pada pa on sve češće počinje ulaziti u sukobe sa kolegama. Nastojeći održati svoj renome priznatog astronoma, Gopčević počinje pretjerivati i dokazivati nedokazive podatke u svojim radovima, što dovodi do pada njegovog ugleda pa mu “Astronomische Nachrtrichten” otkazuje saradnju. Revoltirani Gopčević 1899 na to uzvraća pokretanjem sopstvenog stručnog mjesečnog časopisa nazvanog “Astronomische Rundschau”, prve astronomske revije u jugoistočnoj Evropi, a publikuje i knjige “Sparziergange durch das Himmelseitz” (Šetnja nebeskim svodom) od 399 strana i “Hanbuch fur Amater-Astronomen” (Priručnik za astronome-amatere) od 186 strana, izdate u Lajpcigu 1898 i “Neue Sparziergange durch das Himmelseitz” (Nova šetnja nebeskim svodom) od 352 stranice u Beču 1903 godine. Na poziv kolega iz francuskih astronomskih krugova, Gopčević 28.maja 1900 u Alžiru osmatra pomračenje Sunca, a 1906 uz potporu njemačkih brodovlasnika, obilazi opservatorije u Meksiku i SAD. Medjutim, njegove finansijske teškoće rastu jer je od 1900 “Manori” obustavljena državna novčana pomoć, a nerazumijevanje vladinih činovnika, ali i kolega naučnika je sve veće. Zbog toga Gopčević 1909 zatvara svoju opservatoriju, rasprodaje opremu i napušta Mali Lošinj preselivši se u SAD.
U posljednjem broju svog “Astronomiches Rundschau-a” Leo Brener objavljuje da je on zapravo konte (iako nije imao plemićku titulu) Spiridon Gopčević i da “nestaje iz svijeta astronomije zbog sramnog načina na koji ga je tretirala Vlada i naučnička klika”.
Njemački istoričar Mihel Hajm koji je istraživao Gopčevića napisavši o njemu i knjigu “Spiridom Gopcevic – Leben und Werk” (Život i djelo Spiridona Gopčevića), tvrdi da je nesvakidašnji Bokelj bio vrlo inteligentan, ali i ogorčen zbog finansijske propasti porodice svog oca, zbog čega je imao ogromnu ambiciju i želju da se istakne”. Koji god motivi bili iza Gopčevićeve astronomske karijere, ostaju fakta da je on tokom rada svoje opservatorije “Manora” od 1894 do 1908 zabilježio 1.644 dana naučnih posmatranja nebeskih tijela, odnosno 3.888 sati boravka za teleskopom tokom kojih je napravio i dokumentovao 4.066 opažanja i 1.780 mapa i crteža. Njegov doprinos astronomiji bio je dovoljan da Gopčevićev prijatelj, čuveni njemački astronom Filip Fot (1867-1941) imenom Leo Brener nazove jedan od najvećih kratera na Mjesecu.
 Zanimljivo je da je Gopčevićev teleskop 1926 godine kupio don Nikola Miličević (1887-1963), posljednji upravitelj čuvenog franjevačkog samostana u pustinji Blaca na ostrvu Brač. Ovaj sveštenik se u Beču školovao za astronoma, u Blacama se bavio astronomskim posmatranjima, opažanjima dvojnih zvijezda i tragao za kometama, a Gopčevićev teleskop kojim se pritom služio, u muzejskog zbirci samostana čuva se i danas. Ulica u Malom Lošinju u kojoj je bila zvjezdarnica “Manora” danas nosi ime Spiridona Gopčevića, a “Leo Brener” naziv je lokalnog astronomskog društva.
Nakon preseljenja u SAD, Gopčević je nekoliko godina živio u San Francisku gdje je ponovno dokazao nesvakidašnju raznovrsnost svog umjetnčkog i naučnog dara, komponovavši 1912 godine dvije opera “The Paris September Days” i “The Life Saver”.
Neposredno pred Prvi svjetski rat Gopčević se vraća u Evropu i u Berlinu uredjuje jedan vojni časopis, a kasnije piše i političke pamflete sa idejom ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda pod okriljem Austro-Ugarske. Nakon rata pada u siromaštvo i jedva preživljava u Beču pišući romane i novele, ali ga istraživački duh ne napušta pa se 1922 po tamošnjim novinama bavio i problematikom potonulih civilizacija i zemalja Atlantidom i Lemuriom. Ovaj nemirni istraživač, analitičar, kompozitor, plodan pisac i pustolov umire 1936 godine u Bešu, daleko od svog zavičaja i materijalnog bogatstva koje mu je otac priuštio na početku života.
Medju Gopčevićevim naučnim studijama je i djelo “Seeschifahrt Gopcevic” (Parobrodarstvo Gopčević) iz 1905 godine, štampano u 5 hiljada primjeraka. U toj stručnoj knjizi najvećim dijelom usmjerenoj na opovrgavanje navodnih koristi koje država ima od tadašnjeg monopola najveće austro-ugarske brodarske kompanije “Austrijski Lojd” (Osterreichischen  Lloyd), Gopčević skreće pažnju na potrebu tehničkog unapredjivanja parobrodske plovidbe na svim linijama iz Austro-Ugarske i reorganizacije pomorske trgovine.
On je Vladi u Beču predložio osnivanje nove pomorske kompanije ponudivši da u tome nadje i finansijsku podršku kod svojih bogatih rodjaka u SAD. Po Gopčevićevoj zamisli, novoosnovano Austrijsko-američko parobrodarsko društvo sa sjedištem u Trstu preuzelo bi brodovima bržim od onih “Austrijskog Lojda” obalnu plovidbu na Jadranu, dok bi velikim parobrodima brzine 20 čvorova nova kompanija preuzela i liniju Trst-Amerika, konkurišući  čak I čuvenoj britanskoj kompaniji “Cunard”. Zalažući se za gradnju bržih i udobnijih brodova Gopčević je do detalja razradio i čak 16 linija koje bi držala plovila novog preduzeća širom svijeta.
“Kada bi se ovaj program cjelovito sproveo, to ne bi bilo svjetske luke u koju ne bi zalazila “Paroplovidba Gopčević”, koja će kao što se nadati, ploviti pod austrijskom zastavom. Naša bi država došla tada u vezu sa cijelim svijetom i to na način najbrži, najudobniji i najjeftiniji tako da ja pravom očekujem od našeg društva preokret u našoj trgovačkoj mornarici, a sa time i u našoj pomorskoj trgovini, čim bi tada vjerovatno hodio uporedo i takav napredak našeg obrta, napredak koji se sada smatra nemogućim.”- zapisao je Gopčević predvidjajući na jadranskim brodskim linijama i pojavu jedne tada nove, ali unosne djelatnosti – turizma.
Nažalost, razumijevanja kod Vlade u Beču za njegovu vizionarsku ideju nije bilo, iako je Gopčević već u osvit 20.vijeka predvidio ono što će se u svjetskom pomorstvu i ekonomiji dogadjati sve do početka 60-tih, kada su primat u prevozu  putnika na interkontinentalnim linijama od brodova preuzeli avioni.

S.L.

                     

Navigation

[0] Message Index

[#] Next page

[*] Previous page